Esperanto
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Esperanto je logičan i jednostavan međunarodni jezik stvoren da bi olakšao i demokratizirao komunikaciju među ljudima različitih govornih sredina i kultura. Prvi udžbenik esperanta objavio je 1887. godine u Varšavi poljski liječnik Lazar Ludvig Zamenhof (1859.-1917.) pod pseudonimom "Dr. Esperanto" (liječnik koji se nada) što je kasnije postalo i ime samog jezika.
Esperanto nema namjeru zamijeniti postojeće jezike već im biti dopuna.
Govorna zajednica esperanta postoji već više od stotinu godina, a čine ju brojni govornici i simpatizeri okupljeni u tisuće klubova, grupa, udruženja, strukovnih i nacionalnih saveza na svim kontinentima. Tako postoji i bosanskohercegovački Savez za Esperanto.
Sadržaj |
[izmijeni] Ideja esperanta
U svijetu postoji tisuće jezika i ljudi se među sobom slabo ili nikako sporazumijevaju. Zadržimo i dalje te jezike, ali i odredimo jedan zajednički koji će ih sve povezivati, a to jest esperanto. Ljudi bi, osim svog materinjeg jezika, mogli govoriti i esperanto (kao "prvi strani jezik"). Esperanto je u uvoj ulozi neizmjerno bolje rješanje od engleskog, kineskog ili bilo kog drugog nacionalnog jezika. Zašto? Zato jer je kao prvo neutralan, a kao drugo lagan za učenje.
Neutralan znači da nije potekao od jedne velesile ili jednog naroda, koji bi se svojim jezikom nametao svim ostalima. Lagan? Zato što je pravljen planski, a ne stihijski kao nacionalni jezici, on zahtijeva i do 10 puta manje vremena da se nauči. Osnovna komunikacija se u njemu postiže još i brže! Time učenje stranih jezika ne postaje povlastica bogatih i učenih, nego dostupno svakome, što je demokratski.
Time se golema sredstva za učenje jezika i godine učenja štede i mogu potrošiti na dobrobit ljudskog roda, a kultura, književnost i znanost prelaze nacionalne granice i dostupne su svakome. Obični pojedinci iz različitih naroda neposredno jedan s drugim razgovaraju i nikakva propaganda nekog režima ne može više ljudima pričati laži. U svakom pogledu bi svijet s jednim planski laganim i neutralnim jezikom znatno napredovao.
Esperantisti, osim ovih ideja, nude svijetu i "gotov proizvod" za tu namjenu, to jest međunarodni jezik esperanto, kojeg oni iskušavaju i razvijaju svakodnevno, nastojeći ljudima svih narodnosti, vjera i uvjerenja pokazati da je on u zajedničkom interesu svih.
Čak štaviše, korištenje esperanta u međunarodnom komuniciranju takozvanima malim jezicima pruža veću zaštitu i stvara povoljnije uvjete za njihovo održanje i razvoj nego li im pruža svijet u kojem dominira jedan ili nekoliko takozvanih velikih jezika.
[izmijeni] Šta je esperanto?
To je planski međunarodni jezik, kojega je godine 1887. objavio poljski liječnik Lazar Ludwig Zamenhof. Namjena mu je unaprijediti komunikaciju među narodima. Premda su razni ljudi i prije, a i poslije Zamenhofa, projektirali brojne umjetne jezike, esperanto je jedini postao živim jezikom. Svi dosadašnji projekti tek su pokušaji, koji se ne mogu ni izdaleka mjeriti s esperantom.
Esperanto ima tri prednosti zbog kojih se esperantisti uzdaju u njegovu budućnost. Prvo, neutralan je, ne pripada određenom narodu kojemu bi donosio prednost nad ostalima. Drugo, nevjerojatno je lagan za učenje u odnosu na engleski, njemački, francuski i slične jezike. Treće, stogodišnja tradicija i zrelost.
Esperantisti ne žele ukinuti postojeće nacionalne jezike, niti ih zamijeniti isključivo esperantom, nego da svi postojeći jezici slobodno žive i napreduju, a da esperanto popuni prazan prostor između njih, kako bi svi ljudi na svijetu mogli komunicirati jedni s drugima. To bi, bez sumnje, doprinijelo tome da svijet bude mnogo bolji nego danas. A dok esperanto ne postane "drugi jezik za sve narode", dotle će on omogućavati komunikaciju i izvjesnu korist ili zadovoljstvo barem onima koji ga već danas žele, tj. samim esperantistima, što možete postati i Vi.
Šta znači "drugi jezik za sve narode"? To znači da bi svakom čovjeku na prvom mjestu i dalje bio njegov materinski jezik, bez obzira kako malen ili velik. Na drugom mjestu bio bi esperanto, jer bez jednog zajedničkog jezika sa strancem ne možete komunicirati. Tko želi ili treba, taj bi mogao učiti i treći, četvrti, peti jezik... Ali velika većina ljudi nakon esperanta ne bi za tim imala nikakve potrebe.
Esperanto nema nikakva uporišta u bilo kojem narodu, političkom mišljenju, religiji ili načinu života, no dopušta da se njime služe svi koji to žele, pa se kaže da je "esperantist svaka osoba koja poznaje međunarodni jezik esperanto i upotrebljava ga, bez obzira u koju svrhu". Tako imamo i grupe ili organizacije esperantista koji su se interesno povezali, kao npr. medicinare, matematičare, poštare, željezničare, pisce, izviđače, vegetarijance, vjerske grupe (katolici, bahaisti, evangelici, mormoni, spiritisti), ali i komuniste, pacifiste, ateiste, radio-amatere, šahiste, novinare i još desetke drugih.
Dakle, naučite li ovaj jezik, ne morate se odreći ničega što ste bili do tada. Možete ga čak koristiti i samo radi zabave, putovanja, dopisivanja ili upoznavanja raznih ljudi. Upravo to mnogi i čine, naročito mladi.
Esperanto je lagan iz triju razloga. Gramatika mu je pravilna i kratka. Rječnik je prilično internacionalan. To ne znači da su uzimane riječi "iz svih jezika pomalo", nego da su usvajane one riječi koje su i same već od prije ušle u mnoge nacionalne jezike. Treći razlog je sistematska tvorba riječi koja omogućuje vrlo lagano stvaranje novih riječi iz već postojećih, obilno se pri tome pomažući, između ostaloga, sistemom prefikasa i sufikasa. Sve je to omogućilo esperantu da se razvije u jezik najlakši za učenje. Navodno je i više od deset puta lakši od velikih europskih jezika. Zamislite što ova tvrdnja znači: ono što se u tim jezicima uči nekoliko godina, u esperantu se uči toliko mjeseci, pa i manje! Time jezik postaje demokratičnijim - dostupan je daleko širem krugu ljudi nego li strani jezici koji se sada uče.
Njegov veći zamah uglavnom su kočili razni veliki "svjetski" jezici, koji su uzalud pokušavali svijetu nametnuti sebe same kao glavne. Sjetite se davnih vremena i latinskog jezika. Ili modernih vremena, kad su se potlačenim narodima nametali francuski, njemački, ruski... Esperantisti vjeruju da dugoročno čak niti engleski neće postići ni dio onoga što bi mogao esperanto, jer je engleski mnogo teži, a osim toga pripada određenom narodu. Izvorni govornici engleskog bili bi uvijek povlašteni, a mi ostali bismo s velikom mukom pokušavali dostići njihovo znanje engleskog, pri tome gotovo uvijek beznadno zaostajući za njima.
Trenutna prednost engleskog u broju govornika i kapitalu zato ne bi trebala biti presudna za odbacivanje esperanta. Bude li se jednog dana svijet opredijelio za esperanto, vrlo brzo bi se uložena sredstva vratila, a on bi, zbog lakoće učenja, daleko nadmašio engleski. Svijetom pak ne bi vladao tuđ jezik, niti jezik velesile, nego jezik kojega bi najrazličitiji narodi mogli osjećati svojim.
Zbog čega esperanto smatramo živim jezikom? Razlozi su brojni: svjetski kongres svake godine s dvije do pet tisuća sudionika, barem stotinjak manjih susreta godišnje, nekoliko radio stanica, par desetaka časopisa, bogata književnost, djeca kojima je esperanto jedan od materinskih jezika, ljudi koji žive od esperanta itd. Velike mogućnosti esperantu daje Internet, i on se uistinu sve više koristi... (iz knjige "Esperantski mozaik" D.Klobučara)
[izmijeni] Esperanto - Osnovni pojmovi i simboli
Tradicionalni simbol esperanta je zelena zvijezda s pet krakova. Zelena boja simbolizira nadu, a pet krakova pet kontinenata. Naime, riječ "esperanto" je povezana s pojmom nade; ona znači "osoba koja se nada". U povodu 100. obljetnice esperanta, predstavljen je još jedan esperantski simbol, dva mala slova "e" okrenuta jedno prema drugom tako da tvore oblik globusa. Esperantska zastava je zelene boje, a u gornjem lijevom kutu (odnosno uz koplje) je bijeli pravokutnik, na kojem je smještena zelena zvijezda. Godina nastanka esperanta je 1887, kada je Zamenhof izdao prvi udžbenik. On je autor pjesme "La espero" ("Nada") koja je uglazbljena i postala himnom esperantskog pokreta.
Lazar Ludwik Zamenhof (1859.-1917.), autor esperanta, po zanimanju je bio liječnik okulist, a po narodnosti Židov, rođen u Bialystoku, u današnjoj Poljskoj, a tada u Litavskim provincijama carske Rusije. Motiv za stvaranjem ovoga jezika Zamenhof je dobio u najranijem djetinjstvu, gledajući svakodnevno u svom rodnom mjestu međusobnu netrpeljivost i mržnju brojnih tamošnjih naroda i vjera.
Temeljni rječnik jezika jest P.I.V. (Plena ilustrita vortaro = Potpuni ilustrirani rječnik). To je jednojezični esperantsko-esperantski rječnik. Značenje pojedine riječi je opisano drugim riječima na esperantu. Pokazani su i bitni primjeri upotrebe svake riječi. PIV je neophodan svakom prevoditelju i svakome tko se želi usavršiti u jeziku. Veći broj pojmova objašnjen je ilustracijama. Najnovije izdanje PIV‑a izašlo je iz tiska 2002.
Tzv. "Fundamento" (osnova, temelj esperanta) je knjiga u koju je sabrana gramatika, glavnina rječnika i zbirka tekstova za čitanje. Godine 1905. esperantisti su ga prihvatili kao osnovu jezika koju nitko ne smije dirati niti mijenjati. Zato ga zovu i "nedodirljivi fundament". Moramo znati da godine 1887. esperanto nije stvoren odjednom cijeli, nego tek jedan njegov dio. Ovo se pogotovo odnosi na rječnik. Ostatak se razvijao kroz govornu praksu, u početku pod autoritetom Zamenhofa, a kasnije i bez njega. Esperantska akademija prati taj razvoj i polako proširuje službenu listu riječi i rješava ostala jezična pitanja.
"Fundamento" dakle ne ometa rast jezika, ali ne dopušta ni da se jezik naruši. Naime, prije njegove pojave, pa čak i kasnije, bilo je autoriteta koji su vršili pritisak da se u esperantu naprave ove ili one reforme. To je smetalo širenju jezika. S vremenom su i za neke riječi iz Fundamenta nađene bolje varijante, pa su stare postale arhaizmima, ali formalno postoje i dalje, paralelno s novima, jer je Fundament nedodirljiv. Zamenhof je zamislio da se u Fundament smiju unijeti samo jedanput za svagda one promjene koje se učine nužnima, ali i to tek onda kada esperanto bude trajno prihvaćen u cijelom svijetu.
UEA (Universala Esperanto-Asocio, Svjetski esperantski savez) postoji od godine 1908. Svake godine organizira u drugoj zemlji Svjetski kongres esperantista (tzv. UK = Universala kongreso). Hrvatska je bila domaćin ovom kongresu 1953, kao i 2001. TEJO (Tutmonda Esperantista Junulara Organizo, Svjetski savez esperantske mladeži) je sekcija mladih unutar UEA, a svake godine organizira svoj kongres IJK (Internacia Junulara Kongreso), također u raznim zemljama. Ovaj kongres bio je 1988. u Zagrebu, a 1998. u Rijeci.
Godišnjak ("Jarlibro") veoma je značajna knjižica. Izdaje ga UEA (Svjetski esperantski savez), i to svake godine sa svježim podacima. Džepnog je formata, a na svojih 300 stranica donosi vodič kroz esperantski pokret, te adresar tzv. delegata. Vodič sadrži službene podatke o svim esperantskim organizacijama i njihovim organima i službama. Delegati UEA su pojedinci koji su se dobrovoljno stavili na raspolaganje svim esperantistima koji im se pismeno obrate ili se zateknu u njihovom kraju. Oni pružaju obične usluge ili usluge iz svoje struke. Jasno je da zahtjevi upućeni njima moraju biti razumni, tj. ne preteški i ne preskupi za njih. U "Jarlibru" je popis delegata po zemljama i gradovima.
Pasporta Servo je usluga koju organizira TEJO skupljajući podatke o esperantskim domaćinima i izdajući njihov godišnji adresar. Domaćini su esperantisti koji besplatno primaju u svoj dom strance koji govore esperanto, uz određena pravila ponašanja i najavljivanja, te ograničenja na broj gostiju i broj dana. Ovo je od goleme koristi na putovanju, a dokazuje i korisnost esperanta.
