Ariel Sharon
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ariel Sharon (Rođen kao Ariel Scheinermann) je rođen 27. februara 1928. godine u Kfar Malal u tadašnjoj britanskoj Palestini od oca njemačko-poljskog porijekla i majke ruskog porijekla. Premijer Izraela od 17. februara 2001. godine. Prije toga ministar poljoprivrede (1977-1981) i ministar odbrane (1981-1983) u Izraelu. Trenutno (2006.) je vođa stranke Kadima. Prije toga je bio vođa desničarske partije Likud. Također je bio general u izraelskoj vojsci i vršilac komandnih dužnosti za vrijeme ratova 1967. i 1982. godine.
Sharon je i u Izraelu, a i van njega, veoma kontroverzna ličnost. Poznat je kao bezkompromisna osoba i uživa veliku popularnost među ultraortodoksnim Jevrejima. Posljednjih godina Sharon službeno, iako pod velikim internim pritiskom, pokušava postići mirovni sporazum sa Palestinskom Oslobodilačkom Organizacijom (PLO).
[izmijeni] Sharon i Haganah
Već kao mladić Sharon je pristupio u Haganah, koja je vršila napade prema britanskoj upravi u Palestini. 1953. je postao vođa terorističke organizacije Unit 101, čiji je cilj bio da vrši terorističke akcije prema arapskom stanovništvu. Prvi ovakav zadatak je izveden u avgustu 1953. godine prema izbjegličkom kampu El-Bureig lociranom južno od Gaze.
14 oktobra 1953., Unit 101 je izvršio napad na selo Qibiya u Jordanu. Sharonov zadatak je bio da zauzme selo, razori kuće i izazove velike gubitke među stanovništvom. Dan kasnije u selu su bile razorene 54 kuće i 69 civila je ubijeno. Od ovih 69 osoba, 2/3 su činili žene i djeca. Posmatrači Ujedinjenih Nacija su u svom raportu naveli da su stanovnici bili primorani da ostanu u kućama dok su kuće razarane artiljerijom. U isto vrijeme sela u blizini, Budrus i Shuqba su granatirani.
[izmijeni] Sharon, vojnik
Početkom 1970-ih Sharon uvodi taktiku rušenja palestinskih kuća buldožerima da bih omogučio lakši prolaz oklopnim vozilima. Samo za jedan dan (19. avgust 1971.) je prema njegovoj naredbi uništeno preko 2.000 palestinskih domova. Za vrijeme Jom Kipurskog rata 1973. godine rezervista Sharon se odlikovao u borbama protiv Egipta gdje je kao glavnokomandujući sa svojom divizijom probio egipatske linije i prešao Suecki kanal.
1981. godine, kao ministar odbrane u Izraelu, Ariel Sharon je posjetio predsjednika Zaira, Mobutua da bi pomogao toj afričkoj zemlji da dobije pomoć od SAD. Također je posjetio Angolu gdje je pomagao snagama tada rasističke Juznoafričke Republike.
[izmijeni] Sharon, političar
Za vrijeme izraelske invazije na Liban, 1982. godine Sharon je bio ministar odbrane u izraelskoj vladi. Poslije masakara u izbjegličkim logorima Sabra i Chatila u Bejrutu, Sharon je bio izložen velikom pritisku. 14. februara 1983. godine je konačno bio primoran da podnese ostavku kao ministar odbrane. Sharon je poznat po svojoj bezkompromisnosti i tvrdoj liniji prema palestinskom narodu. Na početku svoje karijere je također dao više izjava gdje je zagovarao ”istjerivanje Palestinaca nazad u pustinju”. Sharon se protivi mirovnom sporazumu postignutom u Oslu i potpisanom u Washingtonu, 1993. godine između izraelskog premijera Yitzhak Rabina i predsjedavajućeg PLO-a Yasser Arafata.
2001. godine, Ariel Sharon je na izborima pobjedio predstavnika radničke partije Ehud Baraka i postao premijer Izraela. Poslije dolaska desničarskog Likuda na vlast, represalije prema palestinskom stanovništvu, samoupravi i osobno prema Arafatu su umnogostručene. Sharon je čak Arafata proglasio personom non grata i Arafat je proveo svoje zadnje godine života u nečemu sto je ličilo na kućni pritvor u Ramallahu.
2004. godine, Sharon iznenađuje sve objavljujući svoju odluku da će se izraelske snage povući sa okupiranog pojasa Gaze. Ovo je dovelo do velikih internih borbi unutar Likuda a i Sharonove vladajuće koalicije. Kad su protivnici ove ideje napustili vladu krajem 2004. i 2005. godine, Sharon je bio primoran da uđe u koaliciju sa radničkom partijom koja je ranije bila u opoziciji. Poslije smrti Yasser Arafata, pregovori između Palestinaca i Izrealaca su obnovljeni. Ovo je rezultiralo vraćanjem grada Jeriha na okupiranoj Zapadnoj obali Palestincima.
