Nezavisna Država Hrvatska

»Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju one varijante hrvatskog pitanja koja se temeljila na rasformiranju Jugoslavije. No, ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga. One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske.« (Matković, str. 189)

Hrvatska enciklopedija sažeto kaže o povjesnoj ulozi NDH: »Država koju je 10. IV. 1941. u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet u odnosu na dosadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika.« (svezak 4, 2002.)

[uredi] Geopolitički odnosi

Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Bila je priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941, ali uz klauzulu da će pitanje razgraničenja prema Italiji biti razriješeno naknadno. Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali Adolf Hitler je odlučio da se u to pitanje ne miješa. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten veći dio Dalmacije i skoro svi jadranski otoci, područje sa oko 400.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko. Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacionu zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima sila osovine.

Mađarska je u travanjskom ratu okupirala Međimurje i odbila ga napustiti, polazući na njega povijesno pravo. Proglasila je aneksiju, što NDH nije priznala, ali nije mogla ništa učiniti, pa je tako ostalo sve do kraja rata.

Italija je vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorima. Iskoristila je pojavu četnika i pružala im punu pomoć, priznavajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju; time su izvrsno koristili staro rimsko načelo "divide et impere" ("podijeli pa vladaj") Več u kolovozu ponovo je okupirala tzv. "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i Zonu tri, do granice interesen zone, ali se 1942. povukla.

Nakon kapitulacije Italije, Ante Pavelić je proglasio poništenje Rimskih ugovora, ali faktičku upravu preuzeli su Nijemci, prepuštajući NDH samo neke civilne funkcije. Ujesen 1944. veći dio Dalmacije došao je pod kontrolu Narodnooslobodilačkog pokreta.

Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine. NDH bila je priznata od: Mađarske, Njemačke, Italije, Slovačke, Bugarske, Rumunjeske, Japana, Španjolske, Finske, Danske, Manđurije, Tajlanda, Kine, Burme, Filipina i Indije.

[uredi] Stvaranje

[uredi] Bjelovarski ustanak

Hrvati u kraljevskoj vojsci nakn izbijanja rata masovno počinju otkazivati poslušnost. Dana 8. travnja otvoreno su se pobunili 108. pješadijski puk u Velikom Grđevcu i 40. dopunski puk u Severinu. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žanadarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu koji istoga dana proglašava »uskrsnuće« hrvatske države«. U Bjelovar slijedećg dana stižu i vojnici iz drugih jedinica, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske.

[uredi] Proglašenje

Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" poziva hrvatski narod na uspostavu NDH. 10. travnja 1941. bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je uspostavu NDH preko Radia Zagreb u 16 sati, a njemačka vojska započele je ulazit u grad Zagreb sat vremena kasnije. Kvaternik je djelovao u dogovoru sa njemačkim izaslanikom Edmundom Weesenmayerom. Ovaj je u prethodnih desetak dana više puta kntaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Meček odbijao. Weeesenmayer je ipak nagovori Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju.

[uredi] Kvaternikov proglas

Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.

Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.

Bog i Hrvati! Za dom spremni!

[uredi] Mačekova izjava

Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.

[uredi] Zemljopis

Najduže rijeke: Sava, Drava, Dunav

Najduže plovne rijeke: Sava 593 km, Dunav 213 km, Drava 133 km, Kupa 70 km, Bosut 40 km, Neretva 20 km

Najviši vrhovi: Maglić 2387 m, Ploča na Čvrsnici 2228 m, Vranica 2107 m, Prenj 2102 m, Treskavica 2088 m

Najveći gradovi: Zagreb, Osijek, Brod na Savi

[uredi] Zemljopisno područje

Slika:Independent State of Croatia Map.jpg

Zemljopisna karta NDH

NDH je zauzimala područje prijašnje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu, a granica na istoku sa Srbijom bila je rijeka Drina. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske (osim Istre, Rijeke, Zadra, otoka Krka, Cresa, Lošinja, Lastova i Visa koji su prije bili odcijepljeni od Kraljevine Jugoslavije), cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Teritorij NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija.

[uredi] Prekrajanje od strane Sila osovine

Rimskim ugovorom 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije sa gradovima, dok je NDH dobila izlaz na more u bivšim kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep. Prekrajanje karte izvršila je i Mađarska svojevoljno pripojivši Međimurje 10. srpnja 1941.godine.

Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich ga držao pod svojim nadzorom, odnosno bio je pod njemačkom upravom (Ostsyrmien).

[uredi] Stanovništvo

Hrvatska (bez Istre, Kvarnera i Rijeke), Bosna i Hercegovina i Srijem imali su po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (nesigurnost proračuna je oko jedan posto). Od toga u Srbi činili oko 30 posto (2.089.000). Hrvata je bilo 3.366.000 a muslimana 879.000.

Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 400.000 Hrvata i nešto Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom. tako su Hrvati (ne računajuči muslimane) na području NDH činili tek oko 50 posto stanovništva.

U odnosu na površinu Banovine Hrvatske, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata, a dobila odručje na kojem je živjelo više od milijun Srba.

Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Hrvoje Matković navodi da je prema izvješću Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila je 115.133 km², a imala je 6.966.729 stanovnika. (Matković, str. 82) Tu međutim nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, predana Talijanima.

Prema tom izvješću, od navedenog broja stanovnika bilo je:

4.817.000 Hrvata (računati muslimani),
1.848.000 Srba,
145.000 Nijemaca,
70.000 Mađara,
37.000 Slovenaca,
44.267 Čeha i Slovaka.

Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je po tom izvještaju 1.727.548 Hrvata.

Ivan Košutić pak navodi neki drugo izvješće istog Državnog brojidbenog ureda. Po njemu NDH zaprema državni teritorij od 100.265 km², ima 6.474.331 stanovnika, od toga :

Hrvata 4.868.831,
Srba 1.250.000,
Nijemaca 170.000,
Mađara 69.000 i
Slovenaca 37.000.

Još je objavljeno da u Srbiji i Crnoj Gori živi 280.000 Hrvata, u Baranji, Bačkoj i Banatu 118.725, Kranjskoj i Štajerskoj 18.823, a u različitim krajevima svijeta, pretežno u prekomorskim zemljama, 1.925.000, odnosno sveukupno izvan zemlje živi 2.342.548 Hrvata. (Košutić, str. 57)

Površina se tu dakle znatno smanjila, također broj stanovnika, ali čak se povećao iskazani broj Hrvata a drastično smanjio broj Srba. Za Nijemce, Mađare i Slovence brojke su iste.

[uredi] Ekonomija

[uredi] Novac, novčana politika i tečaj

Kroz područje NDH za naplaćivanje roba i usluga koristile su se sljedeće valute:

dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942)
talijanske lire (sve do pada Italije 1943.)
njemačka reichsmarka
kuna

Novčanice (kune) u opticaju:

0,50 banica, 1 i 2 kn (25. rujna 1942.)
10 kn (30. kolovoza 1941.)
50, 100, 500 i 1000 kn (26. svibnja 1941.)
5000 kn (15. srpnja 1943.)
1000 i 5000 kn (1. rujna 1943.)

Novčanice (kune) koje zbog ratnih okolnosti nisu izdane, a u potpunosti su bile izrađene:

100 i 500 kn (1. rujna 1943.)
20 i 50 kn (15. siječnja 1944.)

Novčanice u izradi:

10000 kn (samo nacrti) (1. rujna 1943.)

Korištenjem dinara preostalih iz Kraljevine Jugoslavije nanijele su mnoge štete na početku, jer zbog poroznosti granice prema Srbiji nije bilo moguće nadzirati veličinu emisije novca.

Tečaj kune 1941-45. u odnosu na njemačku RM (Reichsmarku) bio je fiksan i to 20 Kn za 1 RM (1 USD = 2,50 RM ili 50 Kn. Od jeseni 1942. za doznake iz svijeta građanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu primjenjivan tečaj 40 kn = 1 RM, od proljeća 1943. 60 kn = 1 RM, od jeseni 1944. do 8.5.1945. 120 kn = 1 RM.

[uredi] Prosječne cijene robe i usluga

Prosječne cijene dnevnog tiska:

1941. 2 din (od 26.7.1941. 2 kn)
1942. 2 kn
1943. 3 kn
1944. 10 kn
1945. 30 kn (na dan 8.5.1945. 100 kn)

Cijene živežnih namirnica:

svibanj 1941. 1 kg svježe slanine 32 dinara

[uredi] Ustroj države

[uredi] Državni blagdani

Državni blagdani su bili:

10. travnja, Dan osnutka NDH
13. lipnja, Poglavnikov imendan (školski praznik)
20. lipnja, Dan narodnih žrtava

Vjerski blagdani:
(neradni za vjernike odnosne vjere)
(prema Narodnim novinama:
br. 163 od 23. srpnja 1942. br. 118 od 29. svibnja 1942.)

katolički: Nova Godina (1.siječnja), Sveta Tri Kralja (6.siječnja), Svijećnica (2.veljače), Sv.Josip (19. ožujka), Blagovijest (25. ožujka), Uskrs - dva dana, Spasovo, Duhovi - dva dana, Tijelovo, Sv.Petar i Pavao (29. lipnja), Velika Gospa (15. kolovoza), Svi Sveti (1. studenoga), Bezgrješno začeće BDM (8. prosinca), Božić (25. i 26. prosinca)

pravoslavni: Nova Godina (1.siječnja), Bogojavljenje - Sveta Tri Kralja (6.siječnja), Blagovijest (25. ožujka), Uskrs - dva dana, Spasovdan, Duhovi - dva dana, Velika Gospojina (15. kolovoza), Božić (25. i 26. prosinca)

evangelički: Nova Godina (1.siječnja), Veliki Petak, Uskrs - dva dana, Spasovo, Duhovi - dva dana, Blagdan reformacije (31. listopada), Badnjak (24. prosinca), Božić (25. i 26. prosinca)

muslimanski: Prvi dan Muharema (Nova Godina), Mevlud (dan rođenja Muhameda a.s.p.), RAmazan-Bajram, koji traje tri dana i Kurban-Bajram, koji traje četiri dana

[uredi] Upravna organizacija

Glavni članak: Upravna podjela NDH

Područje NDH je obuhvatilo središnju Hrvatsku i Slavoniju i umanjenu Dalmaciju, te Bosnu i Hercegovinu. No,tako ustrojena NDH je činila jednu krnju geopolitičku cjelinu, bez pet najvažnijih luka i gradova na Jadranu (Pula, Rijeka, Split, Zadar i Šibenik), sve do kapitulacije Italije 1943.. Nova se država vratila povijesnoj hrvatskoj podjeli na županije, velike župe. U NDH su postojale (prvotno je bilo 10) 22 velike župe s 148 kotara i oko tisuću malih općina. Glavni grad Zagreb je bio zasebna upravna jedinica. Ta nova podjela išla je da razbije upravnu odvojenost prostora hrvatskih zemalja Trojednice i BIH, pa su npr. velike župe Livac i Zapolje (Nova Gradiška), Posavlje (Brod), Dubrava (Dubrovnik) i dr. osim hrvatskih imale i bosanske, odnosno hercegovačke kotare. Tijekom rata, planiralo se prebaciti glavni grad iz Zagreba u Banja Luku.

Dijel države je bio pod italijanskom vojnom okupacijom, a dijel pod njemačkom vojnom okupacijom, ali su bili priznatim dijelovima NDH.
Pojedini dijelovi su bili izravno pod njemačkom upravom, iako su bili priznati kao hrvatski od strane Trećeg Reicha - Istočni Srijem sa Zemunom (Ostsyrmien), zbog svoje velike prometne važnosti.
Pojedini dijelovi, kao što je bilo Međimurje, su bili otvoreno okupirani od Horthyeve Mađarske, tj. Mađarska ih je svojatala, pa su sa tom državom su odnosi bili vrlo zaoštreni.

[uredi] Državna vlast

NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se on donese. Sve zakonse odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu potpisivao je Ante Pavelić, koji nasi naslov poglavnika. Tako je donesen zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH itd.

Poglavnik je u svojim rukama koncentrirao izvršnu vlast (šef države; do 1943. je predsjednik vlade i sam imenuje sve ministre; nakon toga također on imenuje i predsjednika vlade i ministre), te također i zakonodavnu (uz suradnju i savjetovanje Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku 1941 i 1942, Zakonodavnog odjela Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942, Hrvatskog državnog sabora 1942 i Državnog vijeća 1942-1945) kao i bitan dio sudske vlasti (izvanredni sudovi, uspostavljeni poglavnikovim odredbama, postali su osnova sudstva u NDH, a redovni sudovi (sudovi velikih župa, kotarski sudovi) imali su sekundarnu ulogu.

23. veljače 1942 poglavnik je sazvao Hrvatski državni sabor, reprezentativno tijelo koje nije bilo birano (članovi su imenovani) i nije imalo zakonadavnu vlast. Sastalo se u tri navrata 1942. i nakon toga se nije više sastajalo. (Vidi poseban članak Hrvatski državni sabor).

[uredi] Politika i povijest

NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija umirovljeni austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. IV. 1941. poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. Hrvatski narod posvuda je isprva s oduševljenjem prihvatio samu obnovu hrvatske države i spontano sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti. Najvažniju ulogu odigrale su građanska i seljačka zaštita te predstavnici HSS-a, pored povjerenika Ustaškog pokreta i organiziranih ustaša. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada bijaše glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama [[poglavnika] Ante Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja.

Prva je zadaća vlade bila uspostava državnih ustanova i označavanje hrvatskih granica. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom početkom svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu hrvatske države. Sudbonosni su bili hrvatsko-talijanski granični pregovori, koje je s hrvatske strane, kao jedini pregovarač, vodio Ante Pavelić. Potpisom Rimskog ugovora 18. svibnja 1941. uspostavljena je hrvatsko-talijanska granica, tako da je uz Istru, od Hrvatske otkinut veći dio Dalmacije te djelomično Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Granica prema Srbiji označena je hrvatskim zakonom u lipnju 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Granica između Hrvatske i Crne Gore uspostavljena je talijansko-hrvatskim ugovorom i podudarala se sa starom austrougarsko-crnogorskom granicom. Granica izmedu Hrvatske i Mađarske nije bila riješena ugovorom, jer se Hrvatska nije htjela odreći Međimurja, koje je ostalo pod mađarskom okupacijom sve do kraja rata.

[uredi] Unutarnja politika

Unutarnja politika, koju je vodio Poglavnik, bila je sudbonosna za opstanak države. Nakon zatvaranja Vlatka Mačeka, ustaška vlast nije mogla uspostaviti suradnju s HSS-om, dok su represivni postupci vlasti izazivali i osudu Crkve. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je priličan broj uglednih Srba nudio suradnju novoj hrvatskoj vlasti. Politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) otjerala je u šumu velik broj Srba, koji su u početku djelomično nastupali kao «ustanici» i četnici, da bi poslije prihvatili vodstvo KP. Stanovita promjena odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i BiH nastupila je u proljeće 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve. Progoni Židova bili su uvjetovani hrvatsko-njemačkim savezništvom. Rasni zakoni proglašeni su odmah nakon nastanka NDH, a Pavelić ih je ukinuo tek uoči sloma države, početkom svibnja 1945. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani Romi-Cigani, dok su hrvatski i inonacionalni komunisti podvrgnuti represijama zbog ideoloških i političkih razloga. Pored regularne vojske koja se popunjavala pozivima na službu (Domobranstvo), postojala je dobrovoljačka Ustaška vojnica dijelom dobrovoljački i dijelom unovačeni Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (PTZ). Također bila je i vojna policija koja se zvala oružništvo i brojala je oko 8000 ljudi.

[uredi] Vanjska politika

Ante Pavelić i Hitler

Hrvatska vanjska politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice.

U četničkim pobunama talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, pomagala je četnike.

Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj.

Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu.

Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio.

NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo - budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1945. navečer, dao u bijeg - a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1945.

Države s kojima je NDH održavala međunarodno-pravne odnose, koje su priznale NDH de facto i de iure:

Država	Država	Država	Država	Država
Njemačka	Italija	Mađarska	Rumunjska	Bugarska
Finska	Španjolska	Slovačka	Danska	Japan
Nacionalistička Kina	Mandžukuo	Tajland	Švicarska	Francuska
Argentina	Švedska	Vatikan	Nedićeva Srbija	...

[uredi] Političari

[uredi] Administracija

[uredi] Sudstvo

[uredi] Redarstvo

[uredi] Vojska

Glavni članak: Vojska NDH

10. travnja 1941 objavljen je Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske i do prve sjednice vlade 16. travnja službeni naziv bio je Vojska Države Hrvatske. Na sjednici nova vojska nazvana je Hrvatsko domobranstvo koja se dijelila na Kopnene snage (ubrzo preimenovane u Kopenena vojska), Mornaricu i Zračne snage.

Do listopada 1941 ustrojeno je 15 pješačkih pukovnija, jedna konjička pukovnija te 10 topničkih odjela u pet divizijskih područja. Više o kopnenoj vojsci NDH možete pročitati na stranicama: Kopnena vojska NDH i Tenkovi NDH.

Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941. Tijekom 1942. zrakoplovstvo je imalo 4 operativne skupine sa 12 jata (eskadrila), te dva legionarska jata na istočnom bojištu. Više o ovoj temi u članku: Zrakoplovstvo NDH

Prema Rimskim ugovorima NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu, pa je osnovan Hrvatski pomorski sklop. Bio je stacioniran u Bugarskoj i Ukrajini, najprije pod oznakom 23. flotila za dizanje mina, a kasnije kao 23. flotila za lov podmornica. 21. svibnja 1944. legija se vratila u Hrvatsku i postala jezgrom nove hrvatske jadranske mornarice. Tek 15. kolovoza 1944. NDH je dobila prve brodove od Nijemaca u Trstu.

Svoje korijene Ustaška vojnica ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. godine. Naredbu o utemeljenju UV poglavnik Ante Pavelić izdao je 10. svibnja 1941. i do kraja 1941. ustrojeno je 12 djelatnih bojni. Početkom 1942. bojne su grupirane u djelatne stajaće sdrugove.

Ustaška Nadzorna Služba bila je obavještajna i kontraobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16 kolovoza 1941.

Ujedinjenjem Domobranstva i Ustaške vojnice u drugoj polovici 1944. nastaju Hrvatske oružane snage - HOS.

[uredi] Holokaust na području NDH

Vidi posebni članak Holokaust u NDH.

[uredi] Koncentracijski logori

Vidi Ustaški koncentracijski logori

[uredi] Srbi u NDH

Glavni članak: Srbi u NDH

(tekst u obradi, nije izbrisan)

Masovne represije prema Srbima pojačale su otpor kod lokalnih Srba; manji dio ih se priklonio ekstremnim nacionalistima/rojalistima četnicima, a najveći dio ih se na početku rata priključio partizanima .

[uredi] Hrvatska pravoslavna crkva

Vidi posebni članak Hrvatska pravoslavna crkva.

[uredi] Nestanak

[uredi] Utjecaj

Glavne točke:

Veoma je dobar prikaz razdoblja NDH dan na vanjskoj poveznici, autor koje je akademik Dušan Bilandžić. Iako dio teksta obuhvaća i zbivanja koja su teritorijalno izvan dosega NDH (npr. uspon i pad ustanka u Srbiji i Crnoj Gori, zakučasta natezanja međunarodne diplomacije itd.), a neke su nijanse u ocjenama obojene pristranošću zbog auktorovoga sudjelovanja u komunističkom partizanskom pokretu - velika je većina Bilandžićevih raščlana dobro argumentirana.

NDH je bila praktički marionetska država tijekom cijeloga postojanja. Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom mrske Jugoslavije, no, to nema veze s nacističkim ili fašističkim ideologijama. Zbog rasističke i terorističke politike režima, uskoro je uslijedilo otriježnjenje, te su se Hrvati razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (dobar je primjer Bilandžićeve analiza izostajanja masovnoga ustanka poslije pada Italije), te na manjinu koja je podupirala NDH ili partizanski pokret.

Politizacija brojem žrtava, a posebno srpskim stradalnicima u koncentracijskom logoru Jasenovac, imala je i ima središnju ulogu u novodobnoj velikosrpskoj ideologiji, kao emocionalni fitilj za podjarivanje lokalnoga srpskoga pučanstva u Hrvatskoj i BiH, a s ciljem prekrajanja granica i pripajanja dijelova tih država Srbiji.

[uredi] Literatura

Zdravko Dizdar-Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH, Dom i svijet, Zagreb 1999
Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977
Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Globus, Zagreb 1986
Kisić Kolanović, Nada: NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb 2001.
Košutić, Ivan: 49 mjeseci NDH (izašla je samo 1. knjiga od dvije!), 1997., SiP, Zagreb
Košutić, Ivan: Hrvatsko domobranstvo u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske i Školska knjiga, 1992.
Jure Krišto: Katolička crkva i NDH, Dom i svijet, Zagreb 1998.
Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986.
Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983
Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983.
Leksikon: Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb,1997.
Hrvoje Matković, Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002.
Ivan de Mihalovich: Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires 1991.
Krunoslav Mikulan, Siniša Pogačić: Hrvatske oružane snage 1941-1945, Zagreb 1999.
Petar Požar (prireditelj) Dokumenti ustaša, Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995.
Christoph Dolbeau: Les Forces armées croates 1941-1945, Lion 2002
Dragan Savić, Boris Ciglić: Croatian Aces of World War II, Botley 2002

[uredi] Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org../../../n/e/z/Nezavisna_Dr%C5%BEava_Hrvatska_fa58.html"

Kategorije: Povijest Hrvatske | Nestale države | NDH | Hrvatska u Drugom svjetskom ratu