Četnici

Izvor: Wikipedija

Predloženo je da se ovaj članak podijeli na više članaka. (Rasprava)

Tradicionalna četnička zastava s čirilićnim natpisom Za Kralja i otadžbinu-sloboda ili smrt

Današnje značenje riječi četnik jest: "Članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem." (Hrvatska enciklopedija, 2000.) Riječ je tijekom povijesti mijenjala značenje. Koristila se u 19. stoljeću i početku 20. stoljeća kako u Srbiji i Makedoniji, tako i na području Dalmacije.

Četničke organizacije postojale su u prvoj Jugoslaviji 1918-1941. U to doba, a osobito u tijeku Drugog svjetskog rata, počinje prevladavati današnje značenje. (Pogledajte članak zauzeto značenje!) Za Drugog svjetskog rata postojalo je nekoliko vrsta "četnika", ali svi su, usprkos pojedinim akcijama protiv okupatora, poprimili jasan kvinslinški karakter; surađivali su otvoreno ne samo sa Nijemcima i Talijanima, nego ponekad i sa ustašama.

Značenje riječi u rječnicima

Riječ četa dolazi iz turskog (çete). Označava dio vojske ili samostalnu naoružanu grupu, koja može biti od nekoliko ljudi do nekoliko tisuća. Ušla je u sve slavenske jezike osim češkog.

Izvorno značenje

Glagol četovati, koji znači "biti u četi, vojevati", zabilježen je, prema Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, prvi put u XVIII. stoljeću.

Isti rječnik (2. svezak, 1884-1886. godine) bilježi riječ četnik u dva značenja:

1. Ko je u četi, ko hodi po četama, ko četuje. U naše vrijeme, između rječnika samo u Vukovu.

2. Oružani sluga opčinski; isporedi pandur, barabanat.

Benešičev Rječnik hrvatskog književnog jezika (2. svezak, 1986) bilježi još i značenje "poglavar čete, major" (četovođa).

Hrvatska enciklopedija iz doba NDH (Sv. IV, 1942.) nažalost pod odrednicom četnik sadrži samo uputnicu na pojmove komite i Srbija, povijest (vidi dolje poglavlje Četnici u Makedonskom ratu za oslobođenje); taj svezak nikada nije izašao. Termin četnik tada je bio u općoj upotrebi u NDH i drugdje (Četnici u Drugom svjetskom ratu, ali to začudo u enciklopediji nije bilo zabilježeno.

Suvremeno značenje

Opća enciklopedija JLZ (2. svezak, 1977.) navedena dva značenja spaja zajedno, te dodaje drugo:

1. Oni koji su u četi, koji četuju; hajduci, panduri, oružani općinski sluge.

2. Članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim ciljem.

Danas, kada koristimo pojam četnik u Hrvatskoj (a jednako je i u Srbiji i svuda na području nekadašnje Jugoslavije, uz varijacije u formulaciji i vrednovanju), imamo u vidu isključivo drugo značenje (to je tzv. zauzeto značenje.

Ovo prvo značenje nepromijenjeno donose i dvije suvremene hrvatske enciklopedije. U tom općem značenju, riječi "četnik" i "ustaša" imaju vrlo blisko značenje, kao i riječi "partizan" i "gerilac". "Četa" ovdje znači jedinicu ustanika, gerilaca, teritorijalne obrane ili paravojske, što odgovara međunarodnom pojmu milicija.

Hrvatska enciklopedija (2. svezak, 2000.) "zaoštrila" je drugo značenje:

2. Članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem.

Opća i nacionalna enciklopedija (IV. knjiga, 2005) to je drugo značenje još oštrije formulirala:

2. Pripadnici srpske vojne ili poluvojne skupine, koje je u raznim prigodama ustrojila srpska vlast s ciljem da terorističkim akcijama nad nesrpskim stanovništvom djeluje u cilju ostvarenja političkih i teritorijalnih ciljeva velikosrpske ideologije.

Povijesno, ova formulacija nije baš korektna; može li se reći da su četničke grupe u Makedoniji, koje su se borile protiv turske vlasti, bile "terorističke"? Osim toga i makedonske su se jedinice nazivale "četničkima" (također se koristila i riječ komiti, a riječ se koristila i na području Dalmacije u doba Austrougarske. Također, nisu uvijek osnovani od vlasti, nego "četovanje" nastaje spontano.

Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića (1. izdanje 1991) daje širi opis promjena značenja riječi četnik kroz povijest:

1. (povijesno u Srbiji): Član vojno-političke organizacije osnovane 1903. godine za borbu protiv Turske i za udio Srbije u raspodjeli balkanskih teritorija.

2. Pripadnik poluvojne formacije koja je djelovala u Jugoslaviji 1918-1941.

3. Pripadnik srpskih monarhističkih oružanih snaga u 2. svjetskom ratu 1941-1944.

4. Član srpskog četničkog pokreta (jedno od imena Srpska radikalna stranka) osnovanog 1990. godine s programom velike Srbije i etničkih čišćenja na prostorima bivše države SFRJ.

5. Član takve oružane organizacije koja provodi politički i vojni teror i izvodi etničko čišćenje nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i Bosni (od 1990. godine)

6. (zauzeto značenje, povijesno) Pripadnik zemaljske obrane za Austro-Ugarske (regionalno, u Dalmaciji).

Četnici do 1918. godine

Gerilsko ratovanje (hajdučija, četovanje) imalo je veliki značaj u prvom i drugom srpskom ustanku, 1804. i 1815. godine. Gerilsko ratovanje privlačilo je pažnju u Srbiji još u prvoj polovini XIX. st.tijekom XIX. st. Četnici (ili komiti) pojavljuju u Makedoniji krajem XIX. st., te u Balkanskim ratovima i u prvom svjetskm ratu.

Vidi glavni članak Četnici do 1918..

Kraljevina Jugoslavija (1918-1941)

U tradicija četništva dolazi do bitnog prekoreta nakon stvaranja Kraljevine SHS (koja 1929. dobiva ime Kraljevina Jugoslavija). Dok se ranije pojam odnosio isključivo na pripadnike gerilskih oružanih postrojbi, sada se osnivaju četnička udruženja koja razvijaju značajnu mirnodobsku aktivnost. Ona dobivaju politički karakter, čime riječ "četnik" počinje dobivati današnje značenje.

Vidi glavni članak Četnici u Prvoj Jugoslaviji.

Četnici u Drugom svjetskom ratu

Tijekom Drugog svjetskog rata četnici su koristili i zastavu Kraljevine Jugoslavije

Brzim slomom Kraljevine Jugoslavije, Sile osovine komadaju područje Kraljevine Jugoslavije na manja područja s izravnom upravom dodijeljene raznim saveznicima (Mađarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Italiji); stvara se nova država NDH, te ustoličuju kolaboracijske vlade u Srbiji (Nedićeva Srbija), Sloveniji i Crnoj Gori.

U Srbiji i drugim područjima s većinskim srpskim staovništvom nastaju paravojne jedinice, koje uzimaju naziv četnici. Osnivaju ih članovi predratnih četničkih udruženja, časnici poražene vojske kraljevine Jugoslavije, te lokalni seljaci uplašeni promjenom vlasti ili izbjegli pred ustaškim progonima. tako nastaju slijedeći značajniji četnički pokreti:

Srbija

• Četnici Koste Pećanca
• Četnici Dragoljuba (Draže) Mihailovića - Ravnogorski pokret

NDH

• Četnici popa Momčila Đujića - Dinarska divizija
• Četnici Radovana Abramovića Raše

Crna Gora

• Četnici Pavla Đurišića

Momčilo Đujić, propagandna slika sa blještavom kokardom

Draža Mihailović i Ravnogorski pokret

Najveći od pokreta bio je Ravnogorski pokret, kojem je na čelu bio pukovnik Dragoljub (Draža) Mihailović. Nastao je na području Srbije i u početku surađivao s partizanima u dizanju ustanka (Užička republika), ali se ubrzo s njima sukobio, pa su do kraja rata ogorčeni neprijatelji.

Za razliku od drugih četničkih vođa, Mihailović je ljeti 1941. uspio radio-vezom uspostaviti kontakt sa kraljevskom vladom Jugoslavije koja je boravila u Londonu.

General Simović, predsjednik izbjegličke vlade, u govoru preko londonskog radija 15. studenoga 1941. imenovao je Mihailovića komandantom svih jugoslavenskih oružanih snaga u otadžbini. Prosinca 1941. vlada ga je unaprijedila u čin generala, a u siječnju 1942, nakon što je Simović smijenjen, novi predsjednik vlade Slobodan Jovanović imenuje ga ministrom vojske i četnike pod njegovim zapovjedništvom proglašava Jugoslavenskom vojskom u otadžbini. Zahvaljujući tome, većina četničkih odreda na području Srbije, NDH i Crne Gore prihvatila ga je za vrhovnog zapovjednika. Međutim, Mihailović nikada nije ostvario punu kontrolu nad svim četničkim jedinicama, koje su ga nominalno priznavale za zapovjednika, pa je na terenu bilo raznolikih situacija.

Drugi samostalni odredi, nastali u tijeku 1941, prihvatili su suradnju sa partizanima i odobacili naziv "četnik". Pod imenom "Dobrovoljački odredi" bili pridruženi Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije i postepeno posve integrirani u nju.

Nastanak Ravnogorskog pokreta

Prije početka travanjskog rata, Dragoljub Draža Mihailović bio je pukovnik u Drugoj armiji Jugoslavanske kraljevske vojske na čelu operacijske divizije. Pred kraj travanjskog rata Druga armija bila je u Bosni i sukobila se s nadirućim njemačkim divizijama kod Kiseljaka. Nedugo poslije tog sudara snaga, Draža Mihailović napušta Drugu armiju i s ostatkom svoje jedinice povlači se prema rijeci Drini, a prilikom povlačenja spajaju se sa 41. pješadijskom brigadom. Nakon spajanja ova združena jedinica prebacuje se preko Drine u Srbiju i smješta se na planinu Ravna Gora u srpnju 1941. Odmah nakon dolaska na Ravnu Goru, Draža Mihailović proglašaava osnivanje Ravnogorskog četničkog pokreta, i ubrzo nakon toga na Ravnu Goru počinju stizati dragovoljci, no Draža nije primio sve koji su htjeli pristupiti u njegove redove što zbog nedostatka vojne opreme, što zbog loše organizacije i nade da će se po Srbiji i ostalim krajevima sa srpskim stanovništvom razviti samostalni četnički pokreti. To se nije dogodilo u onoj mjeri u kojem je Draža Mihailović očekivao, jer je u organiziranju otpora protiv okupatora mnogo uspješnija bila Komunistička partija Jugoslavije.

Politički program Ravnogorskog pokreta

Politički program Ravnogorskog pokreta predstavlja ekstremnu varijantu velikosrpskih pretenzija. Izražena je u proglasu Homogena Srbija, kojeg je 30. lipnja 1941. sastavio Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke. Draža Mihailović je početkom ljeta 1943. postavio Moljevića za političkog rukovoditelja četničkog pokreta.

Po tom programu, nakon rata se Jugoslavija mora preurediti na rigidnom velikorskom programu, uz oslanjanje na apsolutističku kraljevsku vlast (monarhofašizam). Odbaciti treba ne samo sporazum Cvetković-Maček iz 1939 (kojim je stvorena Banovina Hrvatska), nego i umjerene ustupke ne-srbima iz Oktroiranog ustava 1931. i Vidovdanskog ustava 1921. Unutar Jugoslavije, treba izvršiti "etničko čišćenje" golemih razmjera, da bi se uspostavila Srbija u maksimalnim granicama. Jedino Slovenija egzistirala bi u granicama predratne Dravske banovine, dok bi se Hrvatsku svelo na dvije manje oblasti (Središnja Hrvatska sa Gorskim kotarom i zapadnom Likom i podvelebitskim primorjem, te središnja Slavonija, odjeljena koridorom u istočnoj Slavoniji koji je trebalo pripojiti Srbiji). Sve ostalo bilo bi Srbija, unutar koje se druge nacionalnosti ne priznaju, te ih u tijeku rata treba iskorijeniti.

Hrvati su proglašeni krivcima za poraz u travanjskom ratu 1941, kao i kolektivnim krivcima za zločine Ustaša. Uz Hrvate, akcije sustavnog terora bile su usmjerene osobito prema muslimanima u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori.

Moljević je ljeti 1941. postao članom Izvršnog odbora četničkoga Nacionalnog komiteta te glavnim Mihailovićevim savjetnikom. U skladu sa Moljevićevim memorandumom izdana je četnička smjernica od 20. prosinca 1941, u kojoj se kao četnički cilj određuje stvaranje »etnički čiste« Velike Srbije.

Kao uvjereni monarhisti, četnici su u komunistima vidjeli ogorčene protivnike. Rastom moći partizana, borba protiv njih zasjenila je sve ostale ciljeve, pa su četnici otvoreno surađivali ne samo sa okupatorima (osobito Talijanima, a kasnije i Nijemcima) nego direktno i sa ustašama.

Kvislinški karakter pokreta

Inicijalno je Ravnogorski pokret bio stvoren kao gerilski pokret koji je trebao pružiti otpor Nijemcima, i na početku u Srbiji su imali neke manje uspjehe, no mnogi napadi bili su nevažni s vojnog gledišta i nisu se mogli mjeriti s uspjesima i organizaciji partizana koji su uspjeli stvoriti veći slobodni teritorij - Užičku republiku već u lipnju-srpnju 1941.

Sredinom studenoga 1941. (11. studenoga ili, po nekim izvorima, nekoliko dana kasnije) Mihailović se sastao sa njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Obećaje da se neće boriti protiv Nijemaca i traži oružje za borbu protiv partizana. Njemački pukovnik Kogard, pomoćnik načelnika stožera Vojnog zapovjedništva Srbije, složio se da su partizani zajednički neprijatelji, ali je izrazio nepovjerenje prema Mihailovićevim četnicima, koji su za razliku od »Nedića, Ljigića, Pećanca i tolikih druigh koji su, još u početku, otvoreno stali na našu stranu (…) vodili otvorenu borbu protiv neemačkoga vermahta«. Mihailović je prosvjedovao, tvrdeći da on nikada nije izdao naređenje za napad na Nijemce. Kogard mu je pokazao fotografije zaklanih i izmasakriranih njemačkih vojnika ubijenih blizu Kragujevca u listopadu 1941. i inzistirao da je Mihailović odgovoran za zločine dijela svojih potčinjenih (vidi: zapovjedna odgovornost). Tako je ovaj sastanak završio bez rezultata. (Cohen, 2, str. 19-21) Usprkos tome Mihailović je svoje obećanje održao. On je već krajem listopada naredio napad na partizane. U daljim borbama on surađuje sa otvorenim kvislinzima: četnicima Koste Pećanca, dobrovoljcima Dimitrija Ljotića i tzv. Vladom narodnog spasa kojoj je na čelu Milan Nedić.

Iako je na početku bilo suradnje između partizana i četnika u Srbiji, ovo se brzo mijenja tokom kolovoza 1941. tajnim dogovorom između Nijemaca i četničkog pokreta Draže Mihailovića kao i s pokretom Koste Pećanca. Ovaj sporazum je obuhvatio sve pokrete u Bosni, Dalmaciji, Crnoj Gori. Četnici su u sporazumu s Nijemcima dogovorili zajedniičku borbu protiv partizana, a za uzvrat dobivali su oružje, hranu, logistiku i plaću za vojnike i oficire. Draža Mihailović je u KPJ vidio takmaca u borbi za vlast nakon poraza Nijemaca, i po njemu suradnja s okupatorima bilo je manje zlo. Ovaj sporazum je utjecao na brži pad Užičke republike (udarac dojučerašnjih saveznika s leđa), te nakon njenog pada partizani nisu više djelovali uspješno u Srbiji sve do 1944. i to isključivo zbog djelovanja četnika na tom područiju, te njihove kolaboracije s Nijemcima.

U drugim područjima npr. u NDH četnici su na samom početku surađivali s talijanskim jedinicama i vršile su teror i nasilje nad nesrpskim stanovništvom. U savezničkim zemljama preko razgranate diplomatske mreže Jugoslavesnka vlada je širila propagandu o anti-fašističkoj borbi ravnogorskog četničkog pokreta, no jačanjem partizana i slanjem raznih vojnih i obavještanjih izaslanika na područje Balkana, saveznici su promjenili svoj stav 1943. Iako su u mnogim pokušajima jugoslavenska izbjeglička vlada kao i Josip Broz Tito tražili da Draža Mihailović prekine suradnju s Nijemcima i da prekinu napadati partizanske jedinice, to se nije dogodilo sve do kraja II. svjetskog rata.

Zimi 1942-1943. Draža Mihailović mobilizira četničke jedinice za prebacivanje preko Drine i borbu protiv NOP-a. Četnici su razgorijevali šovinističku atmosferu, tvrdeći da kreću u pohod za spasavanje sprskog naroda i osvetu Hrvatima i Muslimanima na području NDH. Stvarni cilj, međutim, bilo je uništavanje komunističe opasnosti, odnosno NOVJ, u punoj suradnji sa Talijanima i posrednoj sa Nijemcima. Osobito je Crna Gora doživjela jednu od najvećih mobilizacija u svojoj povijesti; uz komunista, tome su se opirale i snage crnogorskih nacionalista (zelenaši).

Mihailovićeve snage Nijemci i Talijani rasporedili su na lijevoj strani Neretve, gdje su zatvarali obruč u kojem je trebala biti uništana Glavna operativna grupa divizija NOVJ (Bitka na Neretvi). Njihova snaga različito se procjenuje u izvorima: između 11.000 i 25.000, većinom mobiliziranih u Hercegovini i Crnoj Gori. Kada su partizanske snage prešle preko Neretve, četnici su do nogu potučeni u bitki koja je slijedila, te zatim u prodoru prema Drini u bitkama kod Jablanice, Čičeva, na Prenju i Treskavici. Vrhovni štab NOV i POJ je odlučio forsirati Drinu i nastaviti prodor u Crnu Goru i Sandžak, gdje su razbijeni četnički odredi kod Glavatičeva, Kalinovika i Nevesinja. Početkom lipnja 1943. Mihailović se povukao u Srbiju. (Petranović, II, str. 238)

Nakon poraza četnika u Hercegovini i Crnoj Gori, te kapitulacije Italije, četnici su razvili kolaboraciju s Nijemcima zaključujući tajne ugovore.. Mihailović je odbijanje partizanskog upada u Srbiju smatrao svojom najvažnijom dužnošću. Nijemci su prihvaćali ove saveznike s nepovjerenjem; znali su da i dalje održavaju veze s izbjegličkom vladom i zapadnim saveznicima, te su smatrali da Mihailović vjerojatno precjenjuje borbenu sposobnost svojih trupa, kao i životnu snagu "konzervativne ideje" u Srbiji nasuprot "revolucionarnim elementima". Sporazumi njemačkih stožera i četničkih vojvoda, ograničeni na određeni prostor, predviđali su i povremeno zajedničko vođenje borbe protiv komunizma, pri čemu Nijemci inzistiraju na svojem zapovjedništvu. (Petranović, II, str. 266-268)

Kralj Petar II. izdaje 12. rujna 1944. ultimatum ravnogorskim i ostalim četničkim pokretima o prekidu suradnje s okupatorom. Draža Mihailović nije to poslušao kao ni drugi zapovjednici koji su bili pod njegovim zapovjedništvomili utjecajem. Ne samo da nije pokrenuo svoje snage protiv Nijemaca u trenutku kada je jasno sa oni gube rat, kao što je tri godine najavljivao, nego je, opsjednut borbom protiv komunista, učinio točno suprotno.

Sredinom kolovoza 1944. Dragi Jovanović, Milan Nedić i Draža Mihailović tajno su se sastali u selu Ražani. Na osnovu tamo postignutog dogovora o suradnji: Nedić šalje 100 milijuna dinara Mihailovću za plaće, a Nijemci mu šalju oružje i municiju. Po njemačkoj ovlasti i s Nedićevim odobrenjem, Mihailović je 6. rujna 1944. preuzeo zapovjedništvo nad svim kvislinškim jedinicama na području Srbije: Srpskom državnom stražom, Srpskim dobrovoljačkim korupusom, Srpskom graničnom stražom i svim četnicima. Jovanović je krajem rujna otkrio Mihailoviću da se Nijemci povlače s Balkana i predložio mu da četnici zauzmu gradove diljem Srbije prije nego što to učine partizani. Mihailović je međutim već bio donio odluku o prebacivanju svojih snaga u Bosnu. (Cohen, 1, str. 100-101)

Još 11. listopada 1944., kad su se Nijemci i četnici već povlačili iz Srbije, Hitler je odlikovao Željeznim križem Pavla Đurišića, jednog od Mihailovićevih najpouzdanijih i najviših četničkih zapovjednika. (Cohen 2, sr. 35)

Kad se u listopadu 1944. Njemačka povlačila iz Srbije, sa njom su pošli mnogi Srbi odani Nediću, Ljotiću i Mihailoviću; povlačenje je bilo organizirano, njemačko poslanstvo u Beogradu je s tom namjerom izdavalo putovnice i Mihailovićevim četnicima. Mnoge od tih četnika zarobili su Englezi i predali ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiiji (vidi članak Bleiburg).

Pred kraj rata u Jugoslaviji 1945. mnoge četničke jedinice povlače se preko Hrvatske i Slovenije u Austriju na predaju saveznicima, ili skidaju uniforme, briju brade i prelaze na stranu partizanskih jedinica (čime je mnogo četnika ostalo nekažnjeno, a i infiltrirali su se u Komunističku partiju, te se predstavljali kao oslobodioci Jugoslavije).

Nakon oslobođenja 1945. Draža Mihailović s malom skupinom ostaje u zemlji i bježi u Bosnu. Nakon neuspješnih pokušaja da organizira oružani ustanak komunističkim vlastima, 12. ožujka 1946 biva uhvaćen od OZNE. Nakon kratkog sudskog postupka 10.-15. lipnja 1946, osuđen je na smrt streljanjem. Kazna je bila izvršena 17. lipnja 1946.

Četnici (1944)

Javnu kampanju za rehabilitaciju Draže Mihailovića započeo je Vuk Drašković 1980-ih goidna. Želja je bila ne samo rehabilitirati ga od optužbe za ratne zločine, nego i promovirati u "prvog gerilca Europe". Međutim, kako je početkom 1990-ih komentirao jedan strani promatrač: nakon pada komunizma na vidjelo su izašla mnoga sramna djela partizana, ali nijedno slavno djelo četnika.

Spašavanje američkih pilota

U drugoj polovici 1944, kada su brojni saveznički bombarderi prelijetali Srbiju ka ciljevima dublje u Europi, Mihailovićevi četnici su spasili 417 savezničkih pilota (od čega 343 američkih). Oni su se tada veoma trudili pokazati svoju dobru volju i korisnost saveznicima, koji su svoju potporu prebacili na Titove partizane. Četnici su međutim isto tako spašavali i njemačke pilote, a u nekim su pak prigodama hvatali savezničke pilote i predavali ih Nijemcima. (Cohen, 2, str. 35) Za usporedbnu, na kopnenom djelu Hrvatske pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta spasili su preko 500 savezničkih zrakopolovaca, a u bazu na Visu su samo tijekom ljeta 1944. prisilno spustilo 215 četvoromotornih savezničkih bombardera, sa 1.936 zrakoplovaca. Nitko od zaslužnih za to nije bio odlikovan. (Kujunđić i Dizdar, str. 84) Iznosi se i tvrdnja da su vlasti NDH u drugom dijelu 1944. u Zagrebu i okolici spasile 56 savezničkih zrakoplovaca (Kujunđić i Dizdar, str. 84, prema C. M. McAdams) (To bi međutim trebalo provjeriti, jer McAdamsova knjiga je propagandna, doduše za Hrvatsku, pa je često nepouzdana.)

Zbog upornosti majora Richarda L. Felmana, njegovih suboraca i prijatelja, američki predsjednik Harry S. Truman, na osnovu pismene preporuke generala Dwighta D. Eisenhowera posmrtno je dodijelio Draži Mihailioviću kolajnu "Legion of Merit" (Orden za zasluge) za spašavanje života oborenih američkih pilota. Ova kolajna bila je dodjeljena u tajnosti, i nije bila objelodanjena da ne bi uvrijedili Tita i novu komunističku vlast u Jugoslaviji. SAD je imala interes da se Jugoslavija ne okrene u cjelosti SSSR-u.

Punih 60 godina kasnije, 9. svibnja 2005. Gordana Mihailović, kćer Draže Mihailovića, primila je očevu medalju u u ceremoniji koja je bila održana u uredu američkog vojnog atašea u Beogradu u nazočnosti nekoliko preživljelih spašenih američkih pilota te senatora srpskog podrijetla George Vojinovicha.

Ovi podaci, naravno, ne mijenjaju činjenicu da je Ravnogorski pokret u cjelini djelovao kao kvinslinški, održavajući istovremeno privid da prestavljaju pravi pokret otpora.

Draža Mihajlović sa spašenim američkim pilotima (snimjeno 1944).

Četnici na području NDH

Tijekom drugog svjetskog rata, četničke postrojbe osnovane su i operirale i na području Nezavisne Države Hrvatske. U početku su nastajale manje-više spontano, vođene ideološkim velikosrpskim načelima (manje grupe) ili reakcijom na ustaške pokolje (masovnije). Kasnije, sve te jedinice priznaju Dražu Mihailovića za vrhovnog zapovjednika, iako on nikada nije nad njima imao apsolutnu kontrolu.

Vidi opsežniji članak Četnici u NDH.

Sukob sa partizanima

Iskrene suradnje četnika s partizanima nikada nije bilo. Striktno orijentirani ka očuvanju monarhije, četnici su u komunistima gledali najljuće protivnke. Svi dogovori s partizanima bili su dio planova za uništenje istih.

Suradnja je tijekom 1942. bila nastavljena u Istočnoj Bosni. Josip Broz Tito tada donosi odluku o osnivanju tzv. "dobrovoljačkih odreda" u kojima će biti okupljeni Srbi koji ne žele prihvatiti komunističku prevlast (preko komesara i partijskih ćelija u partizanskim odredima). Ti dobrovoljački odredi nisu imali valjanu disciplinu i stabilnost, pa su se ubrzo raspali. Do sredine 1942. došlo je i ovdje od jasne podjele između partizana i četnika. (Vidi članak Četnici u NDH).

Žestoke borbe između partizana i četnika rasplamsale su se tijekom 1942. i 1943. u Crnoj Gori. U prvom razdoblju četnici prevladavaju, da bi postepeno partizani preuzeli inicijativu, a osobito uprodor nakon bitki na Neretvi i Sutjesci sredinom 1943.

Nakon što su partizanske jedinice pod vodstvom komunista krajem 1941. bile izbačene iz Srbije, nad dobrim dijelom teritorije okupirane Srbije preuzimaju faktičku kontrolu Mihailovićevi četnici, ponekad u sukobima a češće u suradnji ili barem mirnoj kooegzistenciji sa kvislinškim snagama Milana Nedića koje drže gradove, i preko njih i sa njemačkim i bugarskim okupatorskim snagama. Sredinom 1942. Politbiro KPJ pokušao je promijeniti odnos snaga šaljući sa područja koja je teda držao pod kontrolom u istočnoj bosni i Hercegovini znatan broj partijskih aktivista i simpatizera u neprijateljsku pozadinu. U Crnoj Gori imali su djelomičnih uspjeha, dok su u Srbiji pretrpjeli teške gubitke i uspjevale su opstati samo manje grupe partizana u nekim područjima i ilegalaca u gradovima. Tek sredinom 1944. u Srbiji dolazi do ponovnog rasta partizanskog pokreta.

Četnici su pokušali uništiti partizane u istočnoj Hercegovini 1942-1943. U okviru četvrte neprijateljske ofenzive (vidi članak Narodnooslobodilački rat na području Jugoslavije 1941-9145, u kojoj su Mihailovićevi četnici (po procjenama, između 12 i 20.000) sudjelovali u suradnji s Nijemcima, Talijanima i ustašama, nakon prelaska Neretve u svibnju 1943, partizani (odnosno Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije, NOV i POJ) u nekoliko uzastopnih bitki teško su porazili Mihailovićeve snage. Od toga se one nisu nikada oporavile. Mihailović se povukao u Srbiju, a na području Bosne i Hercegovine ostali su pretežno manji četnički odredi (veći jedino u Kninu pod zapovjedništvom popa Momčila Đujiča. Đujićevi četnici su bili prisiljeni na povlačenje ujesen 1944. Dobili su dozvolu za prelazak preko područja koje još drži vojska NDH i većinom bili zarobljeni od partizana (tj. Jugoslavenske armije) na području Slovenije i Austrije u svibnju 1945. (Vidi članak Bleiburški pokolj.)

U ljeto i početkom jeseni 1944, kada se njemačke trupe (grupa armija E) povlače sa područja Srbije, snage NOVJ polaze u masovni napad na Srbiju sa područja Crne Gore i BiH, a jedinice Crvene armije ulaze na srpsko područje iz Bugarske i Rumunjske i sudjeluju u oslobađanju Beograda. Otvoreno kvisliške srpske snage (nedićevci i ljotićevci, te četnici Koste Pećanca), kao i Mihailovićevi četnici, nisu im sposobni pružiti otpor. MIhailović je početkom rujna 1944. proglasio opću mobilizaciju, koja je doživjela fijasko jer se seljaci nisu odazivali. Mnogi Mihailovićevi četnici zajedno sa otvorenim kvislinzima povlače se na zapad (na reritorij NDH) zajedno sa njemačkom vojskom. Četnički su odredi razbijeni u borbama, ili se razbježali i bili naoružani. Početkom 1945. razbijena je veća grupacija četnika, koja je još pružala otpor u jugoistočnoj Srbiji.

Tito je nekoliko puta upućivao pozive prirpadnicima neprijateljskih postrojbi (to je uključivalo mihilovićeve četnike, hrvatske domobrane i slovenske domobrance, ali ne i ustaše i nedićevce i ljotičevce) da pređu na stanu Narodnooslobodilačkog pokreta, uz obećanje amnestije. Posljednji rok bio je do 15. siječnja 1945. Znatan broj četnika iz Srbije iskoristio je tu priliku. Pri tome treba imati u vidu da mnogi, koje je Mihailović imao na svojim popisima kao članove svojih odreda, zapravo nikad nisu sudjelovali u borbama, čak ni nosili pušku. Pozivajući se na svoj položaj zapovjednika Jugoslovenske vojske u otadžbini, MIhailović se služio predratnim regrutacijskim spiskovima i prisilno regrutirao ljude. Jezgro njegovih snaga činile su stalne posade, koje nisu bile velike (osobito nakon poraza u Bosni i Hercegovini 1943). Od početka 1945. i nova komunistička vlast vrši mobilizaciju. Otuda dolazi većina Srba koji su pri kraju rata sudjelovali u borbama.

U Crnoj Gori su bile formirane i jedinice crnogorskih separatista pod vodstvom Sekule Drljevića. Suprotstavljali su se kako komunistima tako i Mihailovićevim četnicima, te surađivali sa ustašama. Pavle Đurišić, zapovjednik snaga Mihailovićevih četnika u Crnoj Gori, sklopio je početkom 1945. dogovor sa Drljevićem, te se sa svojim snagama povlačio prema zapadu. Drljevič je međutim dogovor raskinuo, te je ustaška vojnica u ožujku 1945. napala i uništila Đurišićeve snage na Ljevča polju kod Banja luke. Neke preživjele grupe uništili su partizani.

Mihailović je proveo zimu 1944.-1945. sa svojim preostalim snagama u istočnoj Hercegovini. U proljeće 1945. pokušao se probiti prvo na zapad, ali je zaustavljen, a zatim su preostale njegove snage uništene u bitci na Sutjesci, na istom mjestu gdje je dvije godine ranije vođena velika bitka u Petoj neprijateljskoj ofanzivi, 12-14. svibnja 1945. Tu je pobijeno oko 7.000 četnika, a Mihailović je sa nekoliko stotina preživjelih uspio pobjeći u Srbiju, gdje se skrivao i pokušavao organzirati gerilske akcije. Zarobljen je u ožujku 1946., izveden pred sud i strijeljan.

Osim onih četnika koji su bili zarobljeni u Austriji, značajne snage raznih srpskih kolaboracionista našelse su se početkom svibnja 1945. na području Istre, gdje su bili pod komandom SS-ovca Odila Globočnika. Nadali su se da će ih zapadni saveznici primiti kao savezniek u borbi protiv komunista, što se nije dogodila. Većina je bila izručena jugoslavenskim komunistima i bila odmah pobijena. Nakon što su stigle vijesti o masovnim ubijanjima zarobljenika (Srba, Slovenaca i Hrvata) Britanci i Amerikanci prestali su izručivati zarobljenljenike, koji su kasnije živjeli u emigraciji u raznim državama (npr. Momčilo Đujić u SAD).

Grupica četničkih odmetnika bilo je u šumama sve do 1955. godine.

Četnici nakon 2. svjetskog rata

Nakon 2. svjetskog rata mnogi četnici koji su prebjegli u savezničke zemlje (Australia, Amerika, Velika Britanija, Francuska, Kanada ...) osnovali su kulturna društva[1], sportska društvas, te socioalne klubove. Djelovanje četnika u inozemstvu je imalo lobističku ulogu i promoviranju mitu o anti-fašističkoj borbi. Od aktivnijih društava izdvojena su sljedeća:

• Australia
  • Srpski sportski klub "Sinđelić" - St. Albans, Victoria
  • FK Beli orlovi (Bonnyrigg White Eagles) , Sydney, New South Wales [2]

Četnici u Domovinskom ratu

Krajem 1980-ih, u Srbiji se osniva nekoliko političkih i paravojnih skupina koje se pozivaju na četničku tradiciju i povezuju s četnicima u emigraciji. Oni kao "dobrovoljci" dolaze u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i tu prednjače po zlodjelima.

Momčilo Đujić (kao "nadvojvoda" Pokreta srpskih četnika Ravne Gore u emigraciji) promaknuo Vojislava Šešelja u četničkog vojvodu u SAD na Vidovdan, 28. lipnja 1989. U svojim uputama Đujić naređuje Šešelju da »protjera sve Hrvate, Albance i druge strane elemente sa svetog srpskog tla«. (Cohen, str. 189)

Vuk Drašković je 1980-ih započeo kampanju koja je trebala Dražu Mihailovića ne samo rehabilitirati, nego i promovirati u "prvog gerilca Europe". Za rata protiv Hrvatske i BiH utemeljio Srpsku gardu.

Mirko Jović osniva stranku Srpka narodna obnova i paramilitarnu grupu Beli orlovi.

Siniša Vučinić osniva četničku postrojbu Srpski sokolovi, a u travnju 1992. organizaciju Zbor, obnavljajući pronacističku stranku Dimitrija Ljotića koja je djelovala 1934-1945.

Knindže je naziv za specijalne dobrovoljačke jedinice u RSK osnovane 1991. Glavni instruktor bio je Dragan Vasiljković koji se popularno zvao Kapetan Dragan (uhićen siječnja 2006. godine u Australiji) Riječ Knindža nastala je spojem imena Knin (grad u Hrvatskoj i bivše sjedište RSK) i nindža (naziv tajnovitih japanskih ratnika). Raspadom RSK, većina pripadnika Knindža prelazi u "Crvene beretke".

Osnovan je još niz drugih četničkih formacija podjednako "slikovitih" imena: "Dušan Silni", "Beli orlovi" (tzv. Arkanovci po njihovom vođi Željku Ražnatoviću Arkanu), "Šiltovi". Sve su imenovane po uzoru na one iz Drugog svjetskog rata.

Počinili su strahovite zločine nad hrvatskim, muslimanskim, ali i srpskim stanovništvom Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj su uništili ukupno 1426 katoličkih crkava te učinili brojna druga nedjela. Čak su u nekim prilikama izvodili vojne vježbe po pravoslavnim crkvama i oskvrnuli ih u temeljitoj mjeri te onda za to optuživali "ustaše"…

Odore, naoružanje i taktika

Četnici su u Balkanskim ratovima nosili narodnu šumadijsku odjeću ili odjeću od grubog sukna. Redenike s mecima nosili su preko prsa, a oko pojasa revolver, bombe, fišeklije i dvosjekli nož (kama). Na glavi su nosili kapu šubaru na kojoj se nalazio križ. Tijekom 2. sv.rata četnici su kombinirali tu odjeću sa dijelovima uniformi bivše Jugoslavenske kraljevske vojske. Koristili su zastave bivše Kraljevine Jugoslavije i srpske zastave te tradicionalne četničke crne zastave sa lubanjom i prekriženim kostima te čiriličnim natpisima.

Četnici danas

Pogled na četnike i četnički pokret u Srbiji

Četnički pokreti počeli su dobivati zamaha nakon što je Slobodan Milošević izbio na čelo SR Srbije 1989., dok su otvoreno počeli djelovati 1990. na području Srbije, Crne Gore, te u Krajini. U zadnje vrijeme četnički je pokret doživio svoju rehabilitaciju; kasne 2004. Narodna skupština Srbije izglasala je zakon u kojem je izjednačila prava pripadnika četničkih postrojbi s partizanskim borcima uključujući i pravo na boračku mirovinu radi njihovog "anti-fašističkog djelovanja" tijekom 2. svjetskog rata.

Po svojim značajkama četnički pokret trebao bi se svrstavati u genocidne pokrete zabranjene poput Nacista, Ustaša, te bi veličanje nacionalističkih pokreta, isticanje nacionalističkih simbola i sl. (kao npr. pjevanje nacionalističkih pjesama) trebalo biti zabranjeno i kažnjivo kao što je slučaj u svim europskim državama. Takve zakone prihvatila je i Hrvatska, kao jedan od preduvjeta ulaska u Europsku Uniju. No ovo nije slučaj u Srbiji i Crnoj Gori.

Pogled na četnike u svijetu

U mnogim zemljama zapadne Europe (Ujedinjeno kraljevstvo, SAD, Australije i Novog Zelanda) pripadnici četničkih skupina iz 2. svjetskog rata smatraju se antifašističkim borcima, te im je dozvoljeno sudjelovati u svojim odorama na proslavama obilježavanja završetka 2. svjetskog rata.

Ocjena četničkog pokreta

Četnici su u Prvoj Jugoslaviji uspostavljeni kao paramilitarni pokret nastao u cilju stvaranja Velike Srbije. U tom cilju, iako su nakon okupacije Jugoslavije prvobitno proklamirali borbu protiv okupatora, ubrzo su s njima sklopili sporazum da bi ostvari svoj glavni politički cilj: borbu protiv Hrvata, muslimana i komunista. Spontano nastale oružane grupe, osobito na području NDH, koje su djelomice već u travnju 1941. započele terorom protiv Hrvata i muslimana, a djelomice imale opravdanje u otporu okupatoru i ustaškim pogromima, relativno brzo su se diferencirali na četnike u pravom smislu riječi (pod zapovjedništvom Draže Mihailovića od kraja 1941) te na partizane. (Bilo je međutim još i 1944. jedinica kojima status nije bio sasvim jasan ili su mijenjale stranu.) Jedino ovi potonji dosljedno su se borili ne samo protiv okupatora, nego i protiv ustaškog režima.

Na području NDH pod talijanskom okupacijom već ljeti 1941. uspostavili su punu suradnju s njima. Rastom moći komunističkog Narodnooslobodilački pokret, on im postaje glavni neprijatelj (iako su većina boraca NOR-a tijekom 1941. i 1942. bili također Srbi). Provodili su teror i "etničko čišćenje" kada su to mogli, surađivali i s ustašama (iako "s figom u džepu"), terorizirali i Srbe, te na kraju doživjeli potpuni moralni slom i vojnički poraz.

Zanimljivosti

Tijekom 1942. i 1943., u okviru ratne propagande u SAD, četnici su tema romantične obrade u filmovima i stripovima.

Holivudski film o četnicima 1942.

U Hollywoodu je 1942. godine Twentieth Century Fox snimio film "The Cetniks". Tehnički savjetnik bio je dr. Miloš Sekulić. Premijera je održana 18. ožujka 1943. Većina dužnosnika Jugoslavenskog informacionog centra iz New Yorka odbila je nazočiti premijeri zbog toga što je film previše pristrano naklon četnicima. Centar je bio osnovan u siječnju 1942. i suprotstavljao se velikosrpskoj promidžbi koju je širilo veleposlanstvo Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu, na čelu sa veleposlanikom Konstantinom Fotićem. U Centru su npr. radili Sava Kosanović iz Samostalne demokratske stranke, ministar bez lisnice u izbjegličkoj vladi, Srbin prečanin, i Hrvat Bogdan Radica, koji su bili uvjereni pristaše federativnog uređenja Jugoslavije i protivnici srbijanske hegemonije. Oni su pokazivali sve jaću sklonost prema partizanima, koji su imali istu koncepciju rješenja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. U rujnu 1943. Fotić je uspio da Centar bude ukinut. U vrijeme snimanja filma (druga polovica 1942.) mit o hrabrom gerilskom vođi Draži Mihailoviću još je vladao američkim medijima, ali početkom 1943. prava je istina već uvelike izbila na vidjelo. (Tomasevich, str. 248–250)

Poštanske marke u SAD 1943.

Poštanske marke s likom Draže Mihajlovića, SAD 1943.

U SAD 1943. izdane su poštanske marke s likom Draže Mihajlovića, u seriji poštanskih maraka o okupiranim zemljama.

Stripovi o četnicima

Također u SAD-u za vrijeme 2. svjetskog rata vodeći su izdavači stripova izdavali priče o četnicima:

• • DC Comics: Master Comics, no. 36 (Feb. 1943) (veljača 1943): "Liberty for the Chetniks" (Captain Marvel Jr.)
  • Timely (kasnije Marvel): Kid Komics #3 (Sept. 1943) (rujan 1943.)
  • Black Cat No 1 (neobjavljen) 7. ožuljka 1945.

Preslika stripa Black Cat No 1

Literatura

Osnovna i direktno citirana literatura (samo knjige):

• Cohen, Philip J.: Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb: Ceres, 1997.
• Cohen, Philip J.: Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Zagreb: Ceres, 1997. (Dvojezično hrvatsko i englesko izdanje.)
• Kisić Kolanović, Nada: Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1996.
• Kujundžić, Milivoj i Dizdar, Zdravko: Hrvatska borba za opstojnost 1918.-1988., Zagreb: Hrvatski državni sabor, Odbor za obilježavanje 50. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Europi i svijetu, siječnja 2000. (3. izdanje. 1. izdanje 1995.)
• C. Michael McAdams: Hrvatska: mit i istina, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1993. (objavljeno na engleskom 1992.)
• Petranović, Branko: Istorija Jugoslavije 1918-1988, I-III, Beograd: Nolit, 1988
• Tomasevich, Jozo: Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945., Zagreb: Globus, 1979. (War and Revolution in Yugoslavia 1941-1945. The Chetniks, Stanfor University Press, 1975.)

Vanjske poveznice

Vidi i Nedićeva Srbija

• Informacije o četnicima, engleski
• POPIS PRIPADNIKA ČETNIČKIH POSTROJBA OPTUŽENIH ZA RATNE ZLOČINE U HRVATSKOJ TIJEKOM HRVATSKOG DOMOVINSKOG RATA 1990. - 1995.
• Popis pripadnika četničkih postrojba za kojima je raspisana Interpolova tjeralica
• Četnici u Hrvatskoj policiji (podatci od studenog 2002.)
• Zdravko Dizdar: Četnički zločini u drugom svjetskom ratu
• Biografija Dimitrija Ljotića
• Četnici tokom 30-tih godina 20. stoljeća
• Web Archive - web archive, sudjene Drazi Mihailovicu – 1946, engleski