Četnici u NDH

Izvor: Wikipedija

Tijekom drugog svjetskog rata, četničke postrojbe osnovane su i operirale i na području Nezavisne Države Hrvatske. U početku su nastajale manje-više spontano, vođene ideološkim velikosrpskim načelima (manje grupe) ili reakcijom na ustaške pokolje (masovnije). Kasnije, sve te jedinice priznaju Dražu Mihailovića za vrhovnog zapovjednika, iako on nikada nije nad njima imao apsolutnu kontrolu.

Rast masovnosti i snage narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) doveo je do toga da se četnici povežu sa drugim antikomunističkim snagama, pa su tako indirektno i direktno surađivali i sa ustaškim vlastima. U prvoj polovici 1943. Mihailović je prebacio značajne snage iz Srbije na područje NDH, da u suradnji sa Nijemcima i Talijanima obračuna sa glavninom snaga NOP-a, ali je doživio težak poraz u bitci na Neretvi i kasnijim borbama, od čega se više nije oporavio.

Mihailovićeva ideja, da će pri kraju rata četnici povesti akcije protiv okupatora i dokazati se zapadnim saveznicima kao važni suborac u borbi protiv fašizma i nacizma, ali i protiv komunizma, doživjela je i na području NDH potpuni krah.

Sadržaj 1 Talijansko okupacijsko područje 1.1 Između izbjegličke vlade, Talijana i partizana 1.2 Istočna Hercegovina 1.3 Četnici Momčila Đujića 1.3.1 Politički program 1.3.2 Nakon kapitulacije Italije: pod njemačkim zapovjedništvom 1.3.3 Pad Knina 1.3.4 Bijeg na sjever, pa u Istru, Sloveniju, Italiju 2 Njemačko okupacijsko područje 2.1 Strijeljanje srpskih dezertera na Kordunu 1944 3 Literatura

[uredi] Talijansko okupacijsko područje

Četnici koje je na području oko Knina okupio pop Momčilo Đujić već su u travnju 1941. započeli ubijanje i masakriranje hrvatskih civila. Sukoba, spontano nastalih raspadom Kraljevine Jugoslavije, bilo je i drugdje. Zatim slijedi ustaška ofanziva i val sustavnog terora i masovnih pokolja nad srpskim stanovništvom. Odgovor je masovno širenje ustanka, koji potiskuje snage NDH.

Ljeti 1941, ustanici protiv NDH, među kojima je bilo i četnika i komunista, osvajaju niz mjesta u Lici i Zapadnoj Bosni. U Drvaru je 1. rujna 1941. održana konferencija, na kojoj su prevladavali komunisti na čelu sa Hrvatom Markom Oreškovićem, a sudjelovali su i pop Momčilo Đujić i drugi četnički zapovjednici. Oni su pod pritiskom komunista prihvatili rezoluciju u kojoj se poziva na borbu ne samo protiv ustaša, nego i okupatora (tj. Talijana), ali nikad nisu namjeravali to provesti.

Nakon što su Talijani zauzeli Liku, partizani krajem rujna započinju oružane akcije protiv njih. Četnici, zadovoljni odlaskom ustaša, prihvaćaju kolaboraciju s Talijanama, te zajedno s njima započinju akcije protiv partizana. Početkom studenoga 1941. četnici su ubili Marka Oreškovića.

[uredi] Između izbjegličke vlade, Talijana i partizana

U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s instrukcijama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske. Jako četničko uporište bilo je organizirano u Kninu i okolici, gdje su – po ovlaštenju Birčanina – na čelu četnika bili pop Momčilo Đujić i Pajo Popović. Uz pomoć oficira-instruktora, oni su formirali najprije seoske čete, a zatim i četničke pukove sastavljene po teritorijalnom principu. Zakletvu su polagali kralju Petru II. Pop Momčilo Đujić potpisao je potkraj listopada 1941. ugovor s talijanskim zapovjedništvom, prema kojemu Talijani priznaju četnicima pravo da formiraju svoje postrojbe. (Matković, str. 193) Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju.

Talijanska fašistička vlada pruža četnicima na području talijanske okupacijske zone u NDH podrušku i zaštitu, primjenjujući vrlo umješno provjerenu taktiku "podijeli pa vladaj"; doveli su ustaše na vlast u Zagrebu, a onda "uslužno" štitili Srbe od ustaških progona. Četničke odrede, nastale nakon raspada Jugoslavije od ranijih četničkih organizacija kao odgovor na ustaške pokolje, Talijani prihvaćaju pod imenom Milizia volontaria anticomunista, MVAC (Dobrovoljna antikomunistička milicija).

Ovi su četnici odmah počeli na isti način terorizirati Hrvate (prve četničke akcije u Lici dogodile su se već sredinom travnja 1941.), ali i one Srbe koji su im se protivili. Njihov teror i veza sa fašističkim okupatorom potakli su pak veći broj Hrvata da se pridruže partizanima, naročito od 1943. godine.

Rastom snage komunističke Narodnooslobodilačke vojske, neki su manji četnički odredi obustavili sukobe sa oružanim snagama NDH, pa su postali i direktni saveznici. No većina četničkih odreda na području NDH i dalje je vodila borbe (većinom neuspješne) sa snagama NDH (ustašama i domobranima). Tim četničkim borbama sa snagama NDH Draža Mihailović je pokušavao svoj pokret prikazati u svijetu kao antifašistički. U jednom izvješću Saveznicima Mihailović je napisao:"Istrebljujemo ustaše gde god ih nalazimo. Razorićemo nemilosrdno sve što je ustaško. Moj prvi cilj je da uništimo ustaše i njihovo delo, Pavelićevu Hrvatsku. Uništavajući Pavelićevu Hrvatsku udarit ću u nervni centar naših najvećih neprijatelja". Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943., četnici iz Dalmacije stavljaju se pod njemačko zapovjedništvo.

Na području južne Like, Banije i Korduna bilo je još i 1944. "sumnjivih" odreda koji su bili u sastavu NOVJ, borili se protiv četnika pod zapovjedništvom Draže Mihailovića, ali su djelomice sačuvali četnički, nacionalistički karakter. Jednoj takvoj grupi suđeno je na Kordunu 1944., što je izazvalo sukob Andrije Hebranga sa većinom u Politbirou KPJ (vidi dolje, poglavlje Njemačko okupacijsko područje.

[uredi] Istočna Hercegovina

Posebno jaku aktivnost četnici su razvili u istočnoj Hercegovini. Na čelu im je bila grupa bivših jugoslavenskih oficira koje je predvodio major Boško Todorović. On je sklopio sporazum o nenapadanju i suradnji s Talijanima. Općenito se pokazalo da je četnički pokret na teritoriju NDH spreman na kolaboraciju s okupacijskim snagama. Njegova je osnovna parola bila: mir i suradnja s okupatorom, a istrebljenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Potonji zadatak četnici su zdušno izvršavali i pobili, često na zvjerski način, desetke i desetke tisuća ljudi, najviše Muslimana i Hrvata. Upravo uz pomoć talijanskih vojnih zapovjednika, četnici u prvoj polovici 1942. postižu određene uspjehe u Hercegovini, istočnoj i srednjoj, a djelomično i u zapadnoj Bosni te u Lici i Dalmaciji. (Matković, str. 194)

[uredi] Četnici Momčila Đujića

Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u NDH u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. Dinarska četnička divizija pod zapovjedništvom pravoslavog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu.

Pri svom formiranje Dinarski četnici bili su podijeljeni na slijedeće pukove:

• puk kralja Petra II, smješten u Lapcu
• puk Petra Mrkonjića, smješten u Plavnu
• puk Gavrila Principa, smješten u Bosanskom Grahovu
• puk kralja Aleksandra I, smješten u Bosanskom Petrovcu
• puk Onisima Popovića, smješten u Dalmatinskom Kosovu (mjesto u Hrvatskoj)
• puk vožda Karađorđevića, smješten u Gračacu

Prema smještaju odreda vidljvo je da je Dinarski četnički pokret djelovao na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Ovi četnički odredi bili su pomagani od Talijanskih vojnih snaga opremom, hranom te logistikom, te su djelovale kao gerilska sila protiv vojske NDH i partizanskih snaga koje su bile smještene na tromeđi.

[uredi] Politički program

Kao i Mihailovićevi četnici, Đujićevi četnici prihvačaju radikalni velikosrpski politički program koji uključuje "etničko čišćenje" teritorija na koje Srbi polažu pravo. Prema elaboratu Dinarske četničke divizije iz ožujka 1942, glavni cilj programa tih četničkih skupina bio je "stvaranje jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. (,,,) U tako zamišljenoj srpskoj jedinici ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo." (Jelić, str. 124) U jesen 1944. nadaju se iskrcavanju zapadnih saveznika, koji bi im pomogli uspostaviti "zapadne granice velike Srbije". (Radošević, str. 26)

Usprkos tome, već u prvoj polovici 1942. u borbi protiv partizana ostvaruju trpeljivost, pa i određenu suradnju sa vlastima NDH. Na tome se naročito angažirao David Sinčić, koji je od kraja 1941. na čelu velike župe Bribir-Sidraga. On isplaćuje novčanu pomoć četničkim vojvodama Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rokviću, te im isporučuje hranu, streljivo i oružje, pa čak i deset dobrovoljaca-puškomitraljezaca. (Jelić-Butić, str. 109-112; Plenča, str. 311-316)

[uredi] Nakon kapitulacije Italije: pod njemačkim zapovjedništvom

Kapitulacijom Italije 1943. nestaje potpora talijanske vojske pa se dinarski četnici sve više nalaze u stisci. Neki su se od Đujićevih četnika razbježali, neki prešli partizanima, ali većina odmah započela suradnju s Nijemcima. Nijemci su zaposjeli Knin, Gračac, Drniš i Sinj već početkom rujna 1943., prije kapitulacije Italije. Knin je i dalje strateški izvanredno važno uporište i ishodište za zaposjedanje područja prema Šibeniku i Zadru, te kasnije za napade na područja pod kontrolom partizana.

Na početku su Nijemci planirali Đujića uhititi smatrajući ga anglofilom, s time da ga zamijeni njima odani četnički vojvoda Mane Rokvić, ali su ubrzo postigli sporazum o suradnji. Draža Mihailović, pod pritiskom britanske i američke vojne misije, šalje radio-vezom naredbu da prekine suradnju s Nijemcima i čak da krene u gerilske akcije protiv njih, što Đujić odbija jer "viši interesi naroda zahtijevaju da ostanu po strani". Izdaje naređenje o zabrani slušanja Radio-Londona, koji širi "komunističku propagandu". Četnički pokret razbijen je u sukobu sa partizanima u drugim dijelovima Dalmacije i Đujić ne samo učvršćuje, nego i ojačava svoj položaj. (Plenča, str. 436-439) Koristeći stroge mjere prisile, stege i terora uspjeva održati taktičku vrijednost svojih jedinica, iako zavisnih od njemačke pomoći. Međutim, prema samim četničkim dokumentima, vidljivo je posvemašnje moralno rasulo: pljačka, teror nad narodom, pijančevanje i kocka. "U tom pogledu mnogi naši borci, a na žalost i pojedine starješine spustile su se na stepen životinja." (Plenča, str. 440)

[uredi] Pad Knina

Početkom rujna 1944., 8. korpus NOVJ započinje operaciju za oslobođenje Dalmacije, koju brani 62.000 vojnika pod njemačkim zapovjedništvom: 45.000 Nijemaca, 12.000 oružanih snaga NDH i 5.000 četnika. (Kujundžić i Dizdar, str. 104-105; Radošević, str. 21) Četničke grupe povlače se iz drugih područja i koncentriraju u području Dalmatinskog Kosova. To je područje Dinarske četničke oblasti, organizirane u pet korpusa. (Plenča, str. 492-493)

U to doba Đujić, kao i drugi četnički zapovjednici u Dalmaciji, polaže nade u iskrcavanje zapadnih saveznika, "naših velikih saveznika koji se svakog časa očekuju", nadajući se da će uz pomoć Amerikanaca i Engleza "rešiti naše nacionalno pitanje" (Jelić-Butić, str. 236 i 239). (Jednaku nadu u prelazak na stranu saveznika gaje u to doba neki krugovi u NDH; vidi članak Puč Vokić-Lorković.) Uskoro je međutim suočen sa rasulom svojih snaga, suočenih ne samo sa vojnim porazom, nego i gubitkom legitimiteta tzv. Jugoslovenske vojske u otadžbini. Nakon Sporazuma Tito-Šubašić, kralj Petar II. je krajem kolovoza i početkom rujna 1944. razriješio Dražu Mihailovića dužnosti načelnika Glavnog zapovjedništva (Vrhovne komande), te preko radija pozvao sve patriote da sudjeluju u oslobođenju zemlje pod zapovjedništvom maršala Tita. (Petranović, II, str. 324) Dolazi do rasula čitavih četničkih brigada, iz kojih je dio ljudstva prešao na stranu NOVJ. (Jelić-Butić, str. 236-238) Od 1. rujna do 1. studenog streljano je 114 četničkih dezertera, te osam "prevrtljivih" (srpskih) sela spaljeno i pokretna imovina seljaka opljačkana. (Plenča, str. 494)

Nijemci, koji su u to doba na svim bojištima u Europi u povlačenju, odlučuju "skratiti front", te se, postepeno i pod borbom, povlače iz većeg dijela Dalmacije. Do pred kraj studenog gotovo cijela Dalmacija je oslobođena. Nijemci odlučuju pružiti žestok otpor u Kninu, da bi spriječili dalji prodor NOVJ na sjever i zapad, prema Zagrebu i granicama Reicha. Sam grad branilo je oko 8.000 njemačkih vojnika i oko 4.500 četnika. (Vojna enciklopedija) Tijekom studenog izvršena su dva neuspješna napada na Knin. U trećem napadu, od 25. studenog do 4. prosinca 1944. sudjelovao je cijeli 8. korpus. Nijemci su se branili izuzetnom žestinom i pretrpjeli velike gubitke, ali je grad ipak pao.

Izrazom Kninska operacija u Vojnoj enciklopediji i dr. označava se spomenuta bitka za sam grad, dok se u knjizi T. Radoševića (vidi Popis literature) tako označavaju operacije od kraja listopada i na znatno širem prostoru; to dovodi do nejasnoća u nekoj sekundarnoj literaturi. U Kninsku operaciju u širem smislu bile su uključene i borbe protiv ustaških snaga na području između Cetine i Zrmanje. Ustaške snage nisu branile sam Knin, ali su bile u sastavu jedinica pod zapovjedništvom zapovjednika njemačkog 15. brdskog korpusa za obranu Knina i okolice; početkom studenog on raspolaže sa 14.000 njemačkih vojnika, oko 1.500 ustaško-domobranskih i oko 4.000 četnika. (Plenča, str. 502) Zapovjednik ustaško-domobranskih snaga Like i Dalmacije pukovnik Vjekoslav Servatzy i Momčilo Đujić sklopili su dogovor o međusobnom potpomaganju ne samo materijalom i namirnicama, nego i u popuni jedinica mobilizacijom novaka na području koje kontroliraju. (Plenča, str. 493)

[uredi] Bijeg na sjever, pa u Istru, Sloveniju, Italiju

U članku objavljenom 15. siječnja 1945. Petar Drapšin, zapovjednik 8. korpusa, pisao je da se pop Đujić izvukao samo sa "šačicom krvoloka". (Matović, str. 28) I u Vojnoj enciklopediji (1972.) tvrdi se da su četničke snage bile gotovo uništene. Međutim, T. Radošević već 1965. iznosi da se prema četničkim i njemačkim dokumentima Đujić sa glavninom snaga probio prema sjeveru 1. prosinca, dan prije odlučnog napada NOVJ na Knin. (Radošević, str. 277; Jelić-Butić, str. 239-240)

Povlače se na sjever uz podršku dijelova njemačke 373. divizije. Dana 21. prosinca stižu u dolinu Gacke; tu su im se priključili četnici iz gornje Like. Provode prisilnu mobilizaciju praćenu žestokim zastrašivanjem stanovništva. Ante Pavelić, na zahtjev Nijemaca, izdaje 21. prosinca naredbu da im se omogući prolaz preko Zagreba i Zaprešića ka granici Reicha (kojem je Slovenija anektirana), prijeteći vojnim sudom onima koji bi to ometali. Nekoliko dana ranije ustaše su u Hrvatskoj Kostajnici poubijali grupu od 123 četnika iz Dinarske divizije, koji su bili prevoženi vlakom. Zato Đujić izbjegava taj put.

Uz pomoć Dimitrija Ljotića, koji boravi u Istri, dobivaju dozvolu Nijemaca da pređe u Istru. Preko Velebita i Hrvatskog primorja, vršeći usput žestoki teror nad stanovništvom, oko 6.000 četnika i dio njihovih obitelji dolaze 1. siječnja 1945. u Sv. Matej (Viškovo). Spajaju se sa snagama pod zapovjedništvom Dobroslava Jevđevića i Dimitrija Ljotića. Još uvijek gaje iluzije da će ih Amerikanci prihvatiti (nakon što su ih Englezi "izdali") i opremiti za borbu protiv komunista. Zatim se prebacuju u Sloveniju i u ožujku spajaju sa slovenskim četnicima, čiji je zapovjednik pukovnik Ivan Prezelj. (Jelić-Butić, str. 240-242)

Formiraju jedinstvenu postrojbu pod zapovjedništvom SS-ovca Odila Globočnika. Početkom svibnja 1945. te jedinice prelaze u Italiju i predaju se saveznicima. (Vidi o četnicima u Istri: iz knjige Nikolaja Tolstoja.) Sve zarobljene četnike Amerikanci su uputili u logor Palma Nova, nakon čega slijedi raseljavanje u razne savezničke zemlje; kninski četnici su uglavnom izbjegli izručenje Jugoslavenskoj armiji i pogubljenje. (Vidi članak [[Bleiburški pokolj) Po nekim navodima Amerikanci su pokušali nagovoriti Đujića da se iskupi borbom protiv Nijemaca, ali on je to odbio. Kasnije se nastanio u SAD i doživio duboku starost. Godine 1947. u Jugoslaviji mu je u odsutnosti suđeno za ratne zločine i proglašen je krivim. Godine 1988. Jugoslavija je zahtijevala izručenje, što su SAD odbile. Slijedeće je godine proglasio Vojislava Šešelja četničkim vojvodom.

[uredi] Njemačko okupacijsko područje

»Brojne četničke grupe djelovale su u Bosanskoj Krajini (oko Glamoča i Bosanskog Grahova). Kako je istodobno tekla i komunistička akcija stvaranja partizanskih jedinica na tom prostoru, razvila se borba za mase, koja je mjestimično poprimila oštre oblike. Tako se na području Mrkonjić-Grada jedan ustanički bataljon proglasio četničkim pod imenom Petar Kočić i okrenuo oružje protiv partizana. Slično je bilo i na području oko Banja Luke. Ubrzo su četnici na teritoriji od Banja Luke do Grahova uspostavili nadzor i formirali četnički odred.« (Matković, str. 193-194)

U istočnoj Bosni organizirane su formacije pod zapovjedništvom majora Jezdimira Dangića. Tamo se formiralo čak šest četničkih odreda. Dangić nije javno surađivao s Nijemcima, vodio je borbe s ustašama i zato je imao velikog uspjeha u okupljanju srpskog stanovništva oko sebe.

20. lipnja 1942. 2.000 četnika iz okolice Prijedora sudjelovalo je u ofenzivi na Kozaru, pomažući Nijemcima i ustašama u uništenju partizanskih jedinica i u masovnom pokolju Srba.

Dana 28. svibnja 1942. pod pritiskom Nijemaca bio je zaključen prvi sporazum između ustaških državnih vlasti i četnika u Bosni; slijedili su i drugi slični sporazumi (između travnja i listopada sklopljeno ih je 12). 17. lipnja veliki župan u Kninu D. Sinčić sklopio je sporazum s četničkim vojvodama o suradnji u borbi s partizanima. (U to doba NDH ublažava politiku prema Srbima, pa je npr. osnovana i Hrvatska pravoslavna crkva. Ustaške su se vlasti obavezale opskrbljivati četničke snage u borbi protiv partizana; ranjenim četnicima bit će pružena njega u hrvatskim vojnim bolnicama; udovice i siročad četnika poginulih u borbi protiv partizana primat će istu financijsku pomoć koja se daje preživjelim članovima obitelji hrvatskih vojnika. Ovi su se sporazumi odnosili na oko 10.000 od otprilike 15.000 bosanskih četnika u njemačkoj okupacijskoj zoni. Četnici su 1944. godine još mogli biti prebacivani iz NDH u Vojnu bolnicu u Beogradu ili čak u Treći Reich radi liječničke njege.

Četnici zajedno s Nijemcima i ustašama sudjeluju u akcijama protiv narodnooslobodilačkog pokreta, u kojem sudjeluju i mnogi Srbi i podržavaju ga mnogi srpski civili; tako je suradnja ustaša i četnika u praksi dovela do rasta srpskih žrtava (ali naravno i hrvatskih i muslimanskih).

Usprkos tim sporazumima, četnici su povremeno djelovali protiv ustaša i neprekidno protiv hrvatskog i muslimanskog civilnog stanovništva. Ustaški poglavnik Ante Pavelić se zbog toga stalno žalio Adolfu Hitleru ali njemački generali u NDH su smatrali da su četnici korisni i nisu ih željeli razoružavati. Njihovo se djelovanje kretalo u rasponu od sabotaža i masakriranja civila do krupnijih bitaka. M.Šantić, jedan od viđenijih četnika, izjavio je u kolovozu 1942. u Trebinju:"S Hrvatskom surađivat ćemo samo u onim područjima gde smo u apsolutnoj manjini, ali ni tamo lojalno ni iskreno".

Ni ustaška strana se nije uvijek pridržavala dogovora; kad nisu bili pod njemačkom kontrolom ustaše su napadali četnike, čak su jednom prilikom na zagrebačkom željezničkom kolodvoru; iz vlaka koji je vozio ranjene vojnike srpskog dobrovoljačkog korpusa na oporavak u Njemačku, izvukli sve ranjenike i strijeljali ih na licu mjesta. Bilo je i krupnijih bitaka, jedna od najvećih bila je bitka na Lijevča polju.

Ustaški pokolji, sa svoje strane, poticali su otpor među Srbima, koji su se više nego četnicima okretali partizanima. Ponekad međutim za neke jedinice nije bilo jasno kamo stvarno pripadaju, ili su otvoreno mijenjale stranu. Kako je [Narodnooslobodilački pokret]] (u kojem KPH ima punu kontrolu, ali sudjeluju i neki istaknuti vođe HSS-a i SDS-a i drugi "građanski" političari) jačao, dolazilo je do raščišćavanja.

[uredi] Strijeljanje srpskih dezertera na Kordunu 1944

U svibnju 1944. nekoliko stotina srpskih partizana s Korduna prebjeglo je Nijemcima. Većina prebjega vratila se kada im je bila ponuđena amnestija. Glavni štab NOVJ za Hrvatsku, kojem je na čelu Andrija Hebrang u srupnju 1944. izvodi 16 osoba pred sud; petorica su osuđena na smrt, a ostali na višegodišnje zatvorske kazne. Srpski povjesničar Branko Petranović pisao je 1988. godine da su oni osuđeni »samo zato što su isticali zapostavljenost Srba u narodnooslobodilačkom pokretu.« (Petranović, II, str. 300)

Hrvatska povjesničarka Nada Kisić Kolanović odgovara na te optužbe: »Radilo se o klasičnoj vojnoj izdaji koju su počinili srpski zapovjednici u Plašćanskom partizanskom odredu. Zapovjednici su surađivali s Nijemcima na liniji antikomunizma, a pod njihovim je utjecajem dezertirao određen broj boraca. (…) Glavnooptuženi su u istrazi davali izjave kako događaje više ne žele prosuđivati mjerom komunista, i kako su najzad shvatili da u CK KPH i ZANVOH-u nema dovoljno srpskih predstavnika, što znači ni političke garancije za Srbe u Hrvatskoj. (…) Politbiro je odobrio suđenje i strogost kažnjavanja, ali je Kardelj držao da nije najbolje pogođen politički ton suđenja. Naime, sud nije inzistirao na dokazima o "izdajničkoj poveznosti s okupatorom", nego je u obrazlaganju presude isticao da su optuženi ustali protiv KP, stvorili svoj četnički teritorij i propagirali srpstvo.« (Kisić-Kolanović, str. 124)

[uredi] Literatura

Osnovna literatura o četnicima na području NDH i druga citirana literatura:

• Conski, Alvin E.: izvještaji Draže Mihailovića, pročitano na zasjedanju Američkog kongresa 24.05.1945.
• Cohen, Philip J.: Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb: Ceres, 1997.
• Cohen, Philip J.: Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Zagreb: Ceres, 1997. (Dvojezično hrvatsko i englesko izdanje.)
• Jelić, Ivan: Hrvatska u ratu i revoluciji 1941-1945, Zagreb: Školska knjiga, 1978.
• Jelić-Butić, Fikreta: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb: Globus, 1986.
• Kisić Kolanović, Nada: Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1996.
• Kisić Kolanović, Nada: NDH i Italija: Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb: Naklada Ljevak i Hrvatski institut za povijest, 2001.
• Kujundžić, Milivoj i Dizdar, Zdravko: Hrvatska borba za opstojnost 1918.-1988., Zagreb: Hrvatski državni sabor, Odbor za obilježavanje 50. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Europi i svijetu, siječnja 2000. (3. izdanje. 1. izdanje 1995.)
• Matović, Ivo (ur.): Kninska operacija. Učesnici govore, Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1985.
• Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002. (2. izd.)
• Petranović, Branko: Istorija Jugoslavije 1918-1988, I-III, Beograd: Nolit, 1988.
• Plenča, Dušan: Kninska ratna vremena 1850-1946. Knin - Drniš - Bukovica - Ravni Kotari, Zagreb: Globus, 1986.
• Radošević, Todor: Ofanziva za oslobođenje Dalmacije (1. IX - 9. XII 1944.), Beograd: Vojnoistorijski institut, 1965.
• Tomasevich, Jozo: Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945., Zagreb: Globus, 1979. (War and Revolution in Yugoslavia 1941-1945. The Chetniks, Stanfor University Press, 1975.)
• Vojna enciklopedija, sv. 4, Beograd, 1972. (članak "Kninska operacija")