Banovina Hrvatska

Izvor: Wikipedija

Banovina Hrvatska je teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, nastala kao rezultat ogorčenosti hrvatskog naroda centalističkom politikom Beograda i težnje za većom autonomijom i cjelovitošću hrvatskih zemalja, suradnje hrvatskih političkih vođa sa vođama Srba prečana, te kao rezultat priznanja srbijanskih političara da je centralizam doveo do slijepe ulice. Formirana je na temelju političkog sporazuma između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vođe HSS-a Vladka Mačeka na Bledu ( tzv. sporazum Cvetković-Maček), uz sudjelovoanje predstavnika prečanske Samostalne demokratske stranke (koja sa HSS čini Seljačko-demokratsku koaliciju i uz podršku regenta kneza Pavla Karađorđevića. Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. godine.

[uredi] Teritorij i granice

Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina ( Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik ). Obuhvaćala je površinu od 65.456 km2.
Pri stvaranju nove jedinice primijenjeno je povijesno načelo ( područja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s izuzetkom Istočnog Srijema i Boke Kotorske ), a također i etničko načelo ( hrvatski kotarevi iz BiH ). Do ovakvih se granica došlo nakon teških pregovora, tako da nijedna strana nije do kraja bila zadovoljna. Srpska strana stoga što je niz kotareva sa srpskom većinom ostao unutar banovine, a hrvatska jer nije uključila Zapadnu Bosnu ( "Turska Hrvatska" ), te Baranju i Sjevernu Bačku. Granice su smatrane privremenima i naglašeno je da će doći do daljnjih promjena u sklopu preuređenja države.

[uredi] Stanovništvo

Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1931. godine, na području Banovine Hrvatske živjelo je 4.024.601 stanovnika, od kojih oko 74 % Hrvata i 19 % Srba. Bila je podijeljena na 99 upravnih kotareva, od čega 81 s hrvatskom većinom, 17 sa srpskom ( 12 s apsolutnom i 5 s relativnom većinom ) 1 s većinom Muslimana, koji tada nisu smatrani zasebnom nacijom.

[uredi] Uprava i nadležnosti

Za prvog Bana Banovine Hrvatske imenovan je dr. Ivan Šubašić, kojeg je osobno odredio Vladko Maček. Uredbom o Banovini Hrvatskoj bile su određene i njene nadležnosti, među kojima su bili trgovina, industrija, školstvo, poljoprivreda, pravosuđe i socijalna politika. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Ostalo je sporno financiranje nove upravne jedinice, pa je o tome donesena posebna uredba 30. ožujka 1940. godine. Mnoge od ovih odredbi nisu nikad provedene do kraja, bilo zbog kratkog postojanja Banovine, bilo zbog opstrukcija iz Beograda. Planirano je i raspisivanje izbora za hrvatski sabor, ali to se nije dogodilo uslijed izbijanja Drugog svjetskog rata.

[uredi] Odluke Stojadinovićeve vlade

Nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., vlada generala Dušana Simovića nastojala je nagovoriti Vladka Mačeka da ponovo preuzme funkciju potpredsjednika vlade. U zamjenu, obećala je prenošenje žandarmerije na teritoriji banovine u nadležnost bana, te još neke ustupke. Ove su odluke objavljene u Narodnim novinama koje nose datume 7. i 8. travnja 1941., tj. nakon početka Aprilskog rata.

[uredi] Nestanak

Banovina Hrvatska prestaje faktički postojati proglašenjem NDH 10. travnja 1941. godine. Ban Ivan Šubašić otišao je u emigraciju i u Londonu politički djelovao pozivajući se na svoju funkciju, kao i članovi vlade. Potpredsjednik vlade Juraj Krnjević nastojao je u političkim igrama unutar vlade sačuvati garancije da će Banovina nakon završetka rata i savezničke pobjede biti obnovljena.