Ante Pavelić
Izvor: Wikipedija
 |
Nepristrana točka gledišta ovog članka je osporena. Molimo Vas da pogledate pripadajuću stranicu za raspravu. |
Ante Pavelić (Bradina kod Konjica, 14. srpanj 1889. - Madrid, 28. prosinac 1959.), hrvatski radikalni nacionalistički političar, pisac i državnik.
Sadržaj |
Mladost, naobrazba i rana politička karijera
Radničkoga podrijetla, Ante Pavelić je osnovnu naobrazbu stekao u bosanskohercegovačkim mjestima poput Travnika, a srednju je školu pohađao u Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao. Još je u gimnazijskim danima pristupio Hrvatskoj stranci prava. Godine 1914. diplomira na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje 1915. stječe i doktorat . Tijekom 1.svjetski rata te u prvim poslijeratnim godinama intenzivira sudjelovanje u Hrvatskoj stranci prava, postaje potpredsjednikom stranke, zastupnikom u skupštini grada Zagreba, potpredsjednikom Hrvatske Odvjetničke komore i konačno poslanikom Narodne Skupštine gdje je bio očevidac Radićevog ubojstva (Philip Cohen: Tajni rat Srbije str.135) podatak koje su poslijeratne komunističke vlasti brižljivo krile. Profesionalno se istaknuo kao samostalni odvjetnik.
Politika u Kraljevini Jugoslaviji i osnutak ustaškoga pokreta
Glavna Pavelićeva politička orijentacija do ubojstva Stjepana Radića (1928.) bijaše parlamentarna borba za hrvatsku samostalnost protiv velikosrpskoga tlačenja. No, već je od samoga početka pokazao značajke koje su imale kobne posljedke po hrvatski i srpski narod: dezorijentiranost i politički oportunizam za koji je, vjerojatno, smatrao da predstavlja taktičku lukavost i pragmatizam - no, u zbilji se svodio na kratkovidnu i amatersku politiku. Po dostupnim informacijama, Pavelića je velikosrpski teror gurao u sve veći ideološki radikalizam, što je u surječju sve snažnijih fašističkih i nacističkih pokreta i država u ondašnjoj Europi značilo paktiranje s talijanskim fašizmom . Nastupima u Skupštini SHS (o kojima je ostavio žive zapise) borio se protiv srbijanske tiranije, a poslije umorstva Radića pristupio je Seljačko-demokratskoj koaliciji Mačeka i Pribićevića. Prijelom u Pavelićevoj karijeri predstavlja šestojanuarska diktatura (6. siječnja 1929.), kada emigrira preko Beča i Budimpešte u Sofiju. Tu je ostvario suradnju s makedonskim bjeguncima, te sklopio pakt o pomaganju za osnivanje samostalnih država Hrvatske i Makedonije. Na ovome mjestu valja dati kratku procjenu Pavelićevih političkih ideja i djelatnosti iz toga doba.
- ogorčen srbijanskim terorom (ubojstva političkih vođa, intelektualaca kao Šufflay i Pilar), Pavelić je postao svjestan da nema kompromisa sa srpskim hegemonistima, te da je ideja hegemonije dublje ukorijenjena u srpski nacionalni korpus nego što se to inače mislilo. No, sam uspjeh Seljačko-demokratske koalicije (u kojoj su u velikoj mjeri sudjelovali i Srbi prječani, pa i Srbijanci) ga je mogao usmjeriti u pravcu izvanparlamentarne demokratske borbe - što se nije dogodilo. Pavelićev je jedini cilj bio hrvatska država - makar bila i još eksploatiranija nego u Jugoslaviji, samo da se uspostavi bar formalni politički subjektivitet. Iako ta ideja sama po sebi nije promašena (postoje primjeri u povijesti, napose u Latinoameričkih zemalja, da su polukolonijalne zemlje tijekom vremena izvojštile sve veći i veći stupanj istinske suverenosti i samostalnosti), u kontekstu Europe između dva svjetska rata bila je ostvariva jedino uz pomoć nacifašističkih režima. Prema tomu, da bi dobio formalno samostalnu Hrvatsku, Pavelić se nužno morao povezati s državama koje su željele srušiti Versailleski poredak, a to je značilo Italiju, Njemačku i Madžarsku. Time je sudbinu svoje političke opcije vezao isključivo za navedene zemlje.
- no, to je neizbježno u slučaju Italije i Madžarske značilo pristajanje na otkidanje hrvatskih nacionalnih teritorija. Taj je gubitak Ante Pavelić mislio kompenzirati dobitcima na drugom ozemlju, poglavito u Bosni i Hercegovini, uz neartikuliranu ideju što s odvojenim područjima kasnije. Sve to pokazuje upravo nevjerojatnu političku kratkovidnost: u slučaju snaženja Italije i Madžarske, mogućnost povratka hrvatskih krajeva realno prestaje, dok u slučaju poraza i slabljenja tih zemalja sama opstojnost Hrvatske kojoj bi oni bili garantom postaje vrlo upitnom.
- iako nije prema Srbima gojio neprijateljske osjećaje u mladosti, zbilja velikosrpskoga nasilja je u Paveliću učvrstila uvjerenje da je nemoguće postojanje hrvatske države sa srpskom manjinom. Za razliku od Hitlera, koji je bio opsjednut Židovima i često imao emocionalne ispade prema ideju židovske urote, nije poznat nijedan Pavelićev radikalni istup prema Srbima (a još manje prema Židovima, koji su tvorili značajan segment u Hrvatskoj stranci prava). No, već je u ranom razdoblju bilo očito da je Srbima namijenio ulogu građana drugoga reda (koji bi «platili» za dioništvo u jugorojalističkom teroru), te da je smatrao da je Srpstvo nepomirljivi protivnik Hrvatstva. Njegova je vizura odnosa prema Srbima u to doba najvjerojatnije uključivala pritisak na iseljavanje, no ne i krajnje nasilne mjere. Isto, pročitaju li se Pavelićeve uspomene, teško se oteti dojmu da je bio prilično ravnodušan prema Srbima prječanima, dok je gojio snažan animozitet prema Srbijancima koje upravo organski nije podnosio kao balkansko-cincarski element. Ironijom sudbine, upravo su prječani postali glavnom žrtvom njegova režima.
- u stranačkom pogledu, Pavelić je promijenio Hrvatsku stranku prava do neprepoznatljivosti, izbacivši skoro sve njene izvorne značajke (liberalizam, neprijateljstvo prema snažnim germanskim i romanskim hrvatskim neprijateljima, kao i madžarskim teritorijalnim aspiracijama, antiklerikalizam), dok je negiranje Srba kao političkoga naroda (što bijaše, usput, odlika svih hrvatskih stranaka uz izuzetak koalicije koja je doživjela neslavan krah) doveo do paroksizma- velikosrpsku je diktaturu poistovjetio s cijelim narodom, s kobnim posljedicama za budućnost.
Pavelić je u Italiji osnovao nacionalističku organizaciju pod imenom Ustaše, a sebe proglasio autokratskim vođom ili Poglavnikom toga pokreta u nastajanju. Tijekom nekoliko sljedećih godina tu je organizaciju koja je imala neke sličnosti s nacionalno-oslobodilačkim društvima poput irske IRA-e ili kasnijega palestinskoga PLO-a Pavelić relativno brzo pretvorio u proto-fašističku udrugu s idoliziranjem svoje uloge do nepogrješivosti, te vizijom buduće Hrvatske kao marionete Mussolinijeve Italije. Ustaše su organizirali neuspjeli Velebitski ustanak 1932., a 1934. im je pošlo za rukom da, u suradnji s makedonskim VMRO, likvidiraju jugoslavenskoga kralja Aleksandra u atentatu u Marseillesu 1934. Tada je pod pritiskom Versailleskih sila konfiniran u Italiji i stavljen u zatvor do 1936. U razdoblju od 1929. do 1934. je ustrojio niz kampova za gerilsku borbu u Italiji i Madžarskoj, koji su raspušteni nakon ubojstva kralja Aleksandra. «Ideološka platforma» ustaškoga pokreta je bila jasno definirana- odnosila se uglavnom na uspostavu samostalne hrvatske države pod patronatom desno-totalitarnih europskih država, na ozemlju koje je odgovaralo maksimalističkim hrvatski zahtjevima u kojima su Bosanski Muslimani tretirani kao Hrvati. O budućnosti i održivosti takve države Pavelić i njegovi sljedbenici (njih oko 150) nisu previše razbijali glavu.
Nakon nekoliko obrata sudbine, pokušava se približiti Hitlerovoj Njemačkoj, te u razdoblju od 1936. do 1939. igra na obje karte (primio ga je i talijanski ministar vanjskih poslova Ciano, nakon Pavelićeve internacije u Sieni). Pavelićeva logika je bila jednostavna: znao je da je bolje vezati se uz moćniju Njemačku koja nije imala teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj nego za Italiju koja je kanila otrgnuti velik dio hrvatskih zemalja. No, iz kaše u koju se uvalio nije bilo moguće lako izaći, pa je do konca rata ostao razapet između njemačkoga i talijanskoga utjecaja. Kao najvažniji prigovor moglo bi se reći da je već i time bitno odredio sudbinu države, jer ju je koncipirao kao marionetu dviju fašističkih zemalja s kojima je nužno nestajala- bilo u slučaju pada tih režima u mirnodopsko vrijeme, bilo vojnim porazom navedenih zemalja. Jedina garancija opstanka tako koncipirane hrvatske države je bila pobjeda i trajnija vlast sila Osovine- što bi bila još mračnija srednjoročna perspektiva za hrvatski narod zbog eksploatacije, raseljavanja i grabežljivosti talijanskoga imperijalizma.
Uspostava NDH i 2. svjetski rat
Nakon kratkotrajnoga rata koji je slomio Kraljevinu Jugoslaviju, Pavelićev izaslanik Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. u Zagrebu državnim udarom smjenio legitimno izabranog predsjednika, dr. Mačeka (izabran na izborima 1939. sa 80% glasova) i proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku ili skraćeno NDH Da je država bila uistinu nezavisna, ne bi bilo potrebe da taj pridjevak uđe u ime države. No u momentu njenog proglašenja ista je imala podršku svih Hrvata koji su odobravali osnivanje države ne sluteći kakav ce se režim u njoj uskoro dogoditi. Za detalje sustava vlasti i događaja, čitatelj može pogledati članak o NDH. No, budući da je Pavelićevo ime nerazdvojivo od NDH, na ovome ćemo mjestu navesti nekoliko značajki i protimbi koje se često navode u svezi s Pavelićem i NDH, od kojih dio odgovara istini, dio je lažan ili krivotvoren, dok je dobar dio prešućivan.
- godine 1941., Pavelić je posjetio Mussolinija i Hitlera (u razna vremena i u odvojenim posjetima). Konačni rezultat je bio uspostava NDH kao njemačko-talijanskoga protektorata s ograničenom suverenošću.Hrvatska je imala vlastiti sabor, valutu, te u početku strogo ograničenu vojsku koja je vremenom rasla kako se razbuktavao rat u bivšoj Jugoslaviji. S obzirom da je Italija inzistirala na izvršenju Rapalskih Ugovora sklopljenih 1920.g. (u Rapallu, Italija), između Kraljevine Jugoslavije i Italije po kojemu je Kraljevina Jugoslavija galantno prepustila Italiji Istru, dio Hrvatske obale, otoke te grad Zadar, Pavelić je bio prisiljen potpisati Rimske ugovore kojima je u Rappalu dogovoren hrvatski teritorij prepušten Italiji. Sto mu je kasnije pripisivano kao nacionalna izdaja.
- iako formalno parlamentarna država, NDH je bila kopija svojih patrona- jednostranačka desna totalitarna država s Pavelićem kao neprijepornim «vođom». Njegov je režim ubrzo donio niz diskriminirajućim mjera usmjerenih na Srbe, Židove (ovaj dio uglavnom kao kopiju njemačkih) i Cigana.
- Pavelić je bio za Hitlera tek druga opcija. Nacistički bi diktator najradije prepustio Hrvatsku Vladku Mačeku, pravom vođi hrvatskoga naroda u to doba, no Maček je to rezolutno odbio, motiviran bar dvjema razlozima: njegovu humanističkom svjetonazoru nije odgovarao antidemokratski karakter ustaškoga sustava; također, vjerovao je u poraz Hitlera i Mussolinija u 2. svjetskom ratu, pa mu je vezivanje za inače mrske političke sustave bilo i pragmatičko-politički neprihvatljivo.
- ustaše i Pavelića se optužuje za progone i pokolje Srba «iz čista mira». No, stvar je nešto složenija. U interregnumu raspada Jugoslavije došlo je do više ispada četničkih i velikosrpskih skupina, i to čak prije 10. travnja, u kojima je stradalo na stotine Hrvata (npr. ubojstvo destina vonika-Hrvata iz BiH koji su ubijeni u Srbiji pri povratku u domovinu nakon raspada starojugoslavenske vojske). No, bitnije je da Pavelić nije išao na gušenje velikosrpskih ekstremista, nego se obrušio na cijeli srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bez razlike. To se odnosi u još većoj mjeri na Židove i Rome, od kojih režimu nije prijetila nikakva opasnost, za razliku od npr. hrvatskih komunista. Neki od prvih većih pokolja Srba su se dogodili upravo u područjima kao Podravina i Gorski kotar, i to nad Srbima koji su glasali prije rata za Seljačko-demokratsku koaliciju, dakle ne kao retorzija prema velikosrbima, nego kao sredstvo terora i nad najpomirljivijim Srbima. Da se ne radi samo o ekscesima tzv. «divljih ustaša» (tj. pojedinaca koji su prišli ustaškom pokretu radi osvete i profita), vidljivo je i iz zakonodavstva NDH, kao i detaljno isplaniranih akcija istrjebljenja, kako u selima, tako u koncentracijskim logorima poput Jasenovačkog. Moderni apologeti Pavelića koji ga pokušavaju koliko –toliko rehabilitirati prešućuju upravo te ključne stvari: totalitarnu narav sustava, njegov marionetski položaj, kao i činjenicu da je većina ustaških obračuna bila usmjerena ne na srpske četnike i slične protivnike bilo kakvoga hrvatstva, nego na obično srpsko pučanstvo koje nije iskazivalo u početku ništa više od ravnodušnosti ili neprijateljstva. No, najvažniji prigovor je i najjednostavniji: Hrvati su se, iako oduševljeni slomom mrske Jugoslavije i osnutkom nacionalne države, brzo otrijeznili poslije ponižavajućih Rimskih ugovora i nakon što je režim pokazao da misli vladati uglavnom terorom i diskriminacijom.
Ustroj vlasti je bio piramidalan, s Pavelićem kao Poglavnikom, te njemu podređenim Glavnim ustaškim stanom, Ustaškom vojnicom, te Ustaškom nadzornom službom (obavještajnom službom). Regularnu vojski je činilo Hrvatsko domobranstvo, dok je dio Hrvata služio u legionarskim jedinicama- postrojbama s njemačkim časnicima i hrvatskim dočasnicima i vojnicima. Na političkom planu, Pavelić je zbog rastuće oporbe (nadbiskup Stepinac, Vlatko Maček) uspostavio osobnu diktaturu. Pragmatički je, nakon otprilike godinu dana terora, ponajviše nad Srbima, donio niz mjera kojima je popustio u više točaka (osnutak Hrvatske pravoslavne crkve)- no, to nije dalo željenoga učinka jer se teror, bilo kao nastavak nasilja iz ljeta 1941., bilo kao osveta za srpske osvete, nastavljao bez prekida.
Pavelić se ponadao da će nakon pada Italije i Mussolinija 1943. povratiti nešto od ugleda i hrvatske zemlje, no to se ubrzo pokazalo kao isprazna fantazija zbog nacističkih geopolitičkih planova. Sudbinu NDH je potpuno vezao uz Hitlera i nacističku njemačku, što je rezultiralo i slamanjem urote Lorkovića i Vokića koja je smjerala spasiti NDH-ali bez Pavelića, ustaša i njihovih terorističkih i diskriminatorskih metoda. Pod konac rata čak je upao u bizarne političke kombinacije s četničkim vođom Dražom Mihailovićem i slovenskim političarom Lavom Rupnikom (čovjek ne može ne primijetiti grotesknost ove potencijalne eshaezije s krajnje pitoresknim protagonistima).
Pred nastupajućim postrojbama komunističkih partizana pobjegao je iz Zagreba 6. svibnja 1945., te ga se,zbog politike obmane i izdaje, može s pravom, zajedno s britanskim vojnim postrojbama u Austriji, smatrati za sukrivca u jugokomunističkom masakru nad Hrvatima u Bleiburgu, Dravogradu i okolini.
Poratno razdoblje i smrt
Pavelić je u kaosu poraća preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). Preživio je atentat 1957. u Argentini, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu, dijelom zbog posljedica atentata.
Spisateljski rad
Što se njegova spisateljskoga rada tiče, Pavelić je auktor jednoga prosječnoga romana, «Liepa plavka» (1935.), za koji su književni kritici našli da ima začuđujuće veze s djelima njegova zemljaka Ive Andrića, te posthumno objavljenih «Doživljaja» (1968.), zanimljive proze koja prikazuje atmosferu u staroj Jugoslaviji i njegov životni put. Također, Pavelićeva opsesija tvorbeno-morfološkim pravopisom Zagrebačke škole iz 1870-tih dovela je do toga da je taj bio službenim od 1942. do 1945. na područjima pod njegovom kontrolom, unatoč praktički jednodušnom otporu hrvatskih jezikoslovca.
Ocjena
Ante Pavelić je tipičan primjer nacionalnoga radikala koji je došao do uvjerenja da slobodu za svoj narod može izvojštiti jedino nasilnim sredstvima. Sama po sebi, ta značajka nije nešto posebno (irski su revolucionari djelovali i uspjeli na sličan način), no differentia specifica leži u činjenici da je svoju borbu vezao, bez ostatka, uz fašističke i totalitarne režime, kao i to da do sloma Jugoslavije praktički nije imao nikakva utjecaja među hrvatskim narodom. Sve poslije je djelovalo kao mehanizam kobi. Totalitarni sustav, marionetski položaj spram pokrovitelja, teror i protuteror, osobna diktatura- sve bi prošlo nekažnjeno da je bio Staljinova, a ne Hitlerova marioneta.
Literatura
Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977
Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986
Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983
Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983
Zdravko Dizdar-Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH, Dom i svijet, Zagreb 1999
Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Globus, Zagreb 1986
Hrvoje Matković: Povijest NHD, P.I.P., Zagreb 2002
Jure Krišto: Katolička crkva i NDH, Dom i svijet, Zagreb 1998 Philip Cohen: Tajni rat Srbije, CERES, Zagreb 1997.
Izvori
- moljac.hr :: Ante Pavelić, uz dozvolu autora teksta
