Prvi svjetski rat

Izvor: Wikipedija

Prvi svjetski rat
Sarajevski atentat - Gavrilo Princip ubija austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju. Taj atentat bio je povod za Prvi svjetski rat.
Datum 28. srpnja 1914 - 11. studenog 1918. Lokacija Europa, Afrika i Srednji istok Ishod Pobjeda Antante. Casus belli Sarajevski atentat (28. lipnja), Austrija objavljuje rat Srbiji (28. srpnja), Rusija mobilizira vojsku na Austro-Ugarsku (29. srpnja) Teritorijalne promjene Raspad Austro-Ugarske, Osmanskog Carstva i Njemačkog Carstva. Rusija iz carstva pretvorena u novu državu. Stvorene mnoge nove istočnoeuropske države.
Sukobljeni
Antanta: Francuska Kraljevina Italija Rusko Carstvo Kraljevina Srbija Britansko Carstvo SAD viš.	Središnje sile: Austro-Ugarska Bugarska Njemačko Carstvo Osmansko Carstvo
Zapovijednici
Ferdinand Foch Georges Clemenceau Viktor Emanuel III. Luigi Cadorna Nikola II. Aleksej Brusilov Herbert Henry Asquith Douglas Haig John Jellicoe Woodrow Wilson John Pershing	Franjo Josip I. Conrad von Hötzendorf Wilhelm II. Erich von Falkenhayn Paul von Hindenburg Reinhard Scheer Mehmed V. İsmail Enver Ferdinand I.
Posljedice
Vojne smrti: 5,520,000 Vojna ranjavanja: 12,831,000 Vojni nestanci: 4,121,000[1]	Vojne smrti: 4,386,000 Vojna ranjavanja: 8,388,000 Vojni nestanci: 3,629,000[1]

Prvi svjetski rat, 1914. - 1918., je bio prvi rat u kojem su sudjelovali narodi širom svijeta, te je stoga i dobio pridjev svjetski rat. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata bio je poznat pod imenom Veliki rat ili nešto rjeđe rat koji će okončati sve ratove.

Sadržaj 1 Uzroci 1.1 Europa se dijeli na blokove 1.2 Pripreme i planovi za rat 2 Povod i objava rata 3 Katolička crkva protivi se ratu 4 Prvi okršaji i veći porazi 5 Italija napušta Trojni savez 6 Tijek rata 6.1 Godina 1914. 6.2 Godina 1915. 6.3 Godina 1916. 6.4 Godina 1917. 6.5 Godina 1918. 7 Bojišta 8 Vojna tehnika 9 Ulazak SAD u sukob i kraj rata 10 Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene 11 Reference 12 Prvi svjetski rat ukratko

[uredi] Uzroci

Uzroci prvog svjetskog rata su mnogobrojni i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih evropskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.

Drugi važan, ako ne i važniji, razlog bio je procvat nacionalizma kao dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice je bilo stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Otomanski Imperij postala sve nestabilnija. S obzirom na postepeni porast slobode štampe i demokratskih standarda u mnogim evropskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mnijenju i sporove s drugim državama je postajalo sve teže rješavati diplomatskim putem. Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u slučaju Njemačke i u rasizam, odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima, što je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom u kojoj je u to doba dominirao panslavizam.

Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sistem ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sistem nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje na dva fronta.

Bismarckova nastojanja da očuva mir putem diplomacije su prestala nakon što je na njemačko prijestolje sjeo militantni car Wilhelm II. On je smatrao da se Njemačka, kao vojnički i ekonomski najsnažnija država u Evropi, može svrgnuti Britanski Imperij s mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.

[uredi] Europa se dijeli na blokove

Nakon sklapanja saveza Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) i Trojni Savez (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile su se sve više naoružavale. Do početka rata posjedovale su ovo vojnu silu. Nakon slabljenja Osmanskog carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju kao glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.

[uredi] Pripreme i planovi za rat

Nakon što su započele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. i početkom 20. stoljeća - čemu je povod bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile su počele izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i bio je najvidljiviji na pomorskom polju, pogotovo u slučaju Britanije i Njemačke koje su se natjecale da sagrade što veći broj što modernijih bojnih brodova.

Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski je svoju doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima 19. stoljećaa, prije svega francusko-pruskog rata. Smatralo se kako je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno razrađenim sistemom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se masovnim obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u jednoj velikoj odlučnoj bitci u roku od mjesec do dva dana. Najrazrađeniji primjer takvog razmišljanja bio je njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju, te da se nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.

Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom daleko premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.

Mnogo važniji je bio nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanom vojniku omogućavala da u minuti ispali 10 puta više metaka nego u 19. stoljeću - postala je standardno oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja je imala daleko veći domet, preciznost i razornu moć. Europske vojske su također od početka 20. stoljeća opskrbljivane modernim mitraljezima. Od početka 20. vstoljeća se u vojne svrhe počeo koristiti nedavno izumljeni radio, a deset godina kasnije i avijacija, pretežno za izviđanje.

No, sve to bilo je uglavnom ignorirano od strane evropskih vojnih vođa. Tome je razlog bilo relativno dug period mira u Evropi - tzv. Belle Epoque - prilikom koje se glavne evropske vojske nisu imale prilike testirati nove oružje jedni protiv drugih. Britanci, koji su imali malu profesionalnu vojsku, su, doduše, uveli određene inovacije pod utjecajem iskustava iz burskog rata, dok je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza u rusko-japanskom ratu 1904-5. godine. No, ostale su vojske uglavnom taktiku, strategiju i logistiku temeljili na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-turskog ili dva balkanska rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem čija iskustva nisu primjenljiva na evropske prilike.

[uredi] Povod i objava rata

U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austro-ugarski prijestolonasljednik, došao je u Bosnu nadgledati vojne vježbe Austro-Ugarske vojske. 28. lipnja 1914. tijekom vožnje ulicama Sarajeva ubijen je u atentatu koji je na njega izvršio Gavrilo Princip, pripadnik organizacije Mlada Bosna. Austro-Ugarska je posumnjala u upletenost srbijanskih vlasti i zatražila istragu u Srbiji te je 23. srpnja 1914. dala ultimatum sa ponižavajućim uvjetima za Srbiju, kojeg je Srbija odbila.

Na poticaj Njemačke 28. srpnja 1914. Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji, otvorenim brzojavom na francuskom jeziku (poželjno bi bilo naći sadržaj izvornika)..
Kraljevina Crna Gora je odmah objavila rat Austro-Ugarskoj.
Sve je trebalo ostati lokalnim ratom. Ali:
Na to je Rusko carstvo objavilo rat Austro-Ugarskoj.
Njemačka je spremno objavila rat Rusiji, Francuskoj i neutralnoj Belgiji.
Zbog objave rata Belgiji, Velika Britanija je objavila rat Njemačkoj.

Tako su se članice Antante i članice Trojnog saveza našle u ratu. U kolovozu se članicama Antante pridružio Japan.

Osmansko carstvo, Bugarska, Rumunjska, Grčka, Portugal, Kraljevina Italija i ine države su se kasnije iz raznih razloga uključile u rat.

[uredi] Katolička crkva protivi se ratu

Katolička crkva bila je protiv rata, no kako nije uspjela navesti sile na mirno riješenje, vodila je humanitarne akcije i zbrinjavala žrtve rata.Pomogla je velikom broju žrtava ,ali ih nije mogla sve zbrinuti.

[uredi] Prvi okršaji i veći porazi

Prve borbe su započele 12. kolovoza, kada su austro-ugarske snage prešle Savu i Drinu.

Kako se Njemačka zemljopisno nalazila između dvije vatre(Francuske i V.B. na zapadu i Rusije na istoku.) njezini generali imali su plan kako što kraće ratovati na dvije fronte. Njemačke su trupe napale i brzo se probile kroz Belgiju i Luksemburg te počele osvajati teritorij Francuske. Kada su se Nijemci našli pred Parizom, Francuzi su krenuli u protunapad. Došlo je do bitke na rijeci Marni gdje su u rujnu 1914. zaustavljene njemačke trupe. Stabilizacijom crte bojišnice započeo je Pozicijski rat- rovovski rat gdje su vojske bile smještene u rovovima i borile se za svaki komadić zemlje. Ruska vojska se brzo mobilizirala što Njemačka nije očekivala. Zbog toga su Nijemci dio trupa sa zapada prebacili na istok. Austro-Ugarska je bila poražena u Srbiji i Galiciji. Velki poraz za Austro-Ugarske značila je predaja njezinih 120 000 vojnika koji su se predali zajedno s tvrđavom Przemysl. Njemačke trupe porazile su Ruse kod Tannenberga.

[uredi] Italija napušta Trojni savez

Italija je bila Članica Trojnog saveza, ali je 1914. izabrala neutralnost. Italija je međutim potajno željela teritorije Austro-Ugarske (Friuli Venezia, Trst, Istru i dio Dalmacije) te je pregovarala s izaslanicima Antante. 26. travnja 1915. potpisan je sporazum u Londonu u kojoj su članice Antante obećale Italiji Južni Tirol, djelove istočne obale Jadrana, te djelove njemačkih i turskih posjeda izvan Europe. Italija je te godine objavila rat Austro-Ugarskoj. Međutim bivši prijatelji Austrijanci su spremno dočekali talijansku objavu rata jer nikada nisu vjerovali Italiji pa su u predratnim godinama uređivali rovove i vojne pozicije po cijeloj granici sa Italijom.

Središnjim silama se pridružila i Bugarska.

Rumunjska i Grčka su prvotno imale neutralni status.
Čak se očekivao angažman Grčke na strani Središnjih sila, jer je vladajući vrh, odnosno kraljevska kuća imala njemačke veze (bavarska kraljevska kuća).

[uredi] Tijek rata

[uredi] Godina 1914.

Na zapadnom bojištu operacije su ispočetka krenule povoljno po Nijemce, koji su uspjeli osvojiti gotovo cijelu Belgiju te prodrijeti na prilaze Parizu. Ali savezničke snage su ih uspjele zaustaviti i poraziti u bitci na Marni i odbaciti na sjever. Saveznički pokušaj nastavka protuofenzive, s druge strane, nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova koja se protezala od kanala La Manche do švicarske granice.

Na istočnom bojištu je ruska vojska prilikom neuspjele ofenzive u njemačku Istočnu Prusiju doživjela katastrofalan poraz u bitci kod Tannenberga. Nešto veći uspjeh je imala u borbama s austro-ugarskom vojskom, koju je uspjela otjerati iz većeg dijela Galicije.

Na jugu su snage Antante imale prvu veću pobjedu u bitci na Ceru, kada je srpska vojska, koristeći svježa iskustva balkanskih ratova, porazila nadmoćne austro-ugarske snage. Nešto kasnije je druga austro-ugarska ofenziva poražena u bitci na Kolubari.

Središnjim silama nije uspio plan da rat riješe u prvih nekoliko mjeseci, ali je kao poticaj došlo stupanje Osmanskog Imperija u rat na njihovoj strani. Nakon toga se Rusija više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njene vojske.

[uredi] Godina 1915.

Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije koju su u proljeće saveznici pokrenuli. No taj plan se pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolje, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio turski Kemal paša.

Još jedno veliko razočaranje za Antantu predstavljao je ulazak Italije u rat na njenoj strani. Talijanska vojska se pokazala nesposobnom probiti austro-ugarske položaje na rijeci Soči.

Središnje sile su imale daleko više uspjeha u svojim ofenzivnim operacijama. Nakon proboja kod Görlitza su ruske snage odbačene iz većeg dijela Poljske, a u jesen je ulazak Bugarske u rat na strani Središnjih sila omogućio osvajanje Srbije, čija vojska je bila prisiljena na povlačenje preko Albanije.

Iste su godine na zapadnom frontu od strane Nijemaca po prvi put korišteni bojni otrovi, a poslije će se tim sredstvima koristiti i Antanta.

[uredi] Godina 1916.

Erich von Falkenhayn, načelnik njemačkog generalštaba, smatrao je, da Središnje sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ukoliko iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima zapadnog fronta, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskog ljudstva. U februaru je pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavu Verdun. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postepeno gubili teritorij.

Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u julu pokrenuli ambicioznu ofenzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularna promašaj u kojemu je izgubljen veliki dio ljudi za beznačajan teritorij. S druge strane, Nijemci su, nastojeći zaustaviti ovaj napad, bili prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućiti Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi je značajna i zbog toga što su u njenim kasnijim fazama Britanci po prvi put u povijesti koristili novo oružje - tenkove.

Francuzima su u pomoć pristupili i Rusi, čiji je general Brusilov početkom ljeta pokrenuo veliku ofenzivu koja je praktički dovela do sloma austro-ugarske vojske. Brusilovljev prodor je zaustavljen tek njemačkom intervencijom, ali ne prije nego što je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti rat.

Rumunjsko stupanje na stranu Antante se ispostavilo kao velika greška, s obzirom da su Nijemci ponovno intervenirali i zajedno s Bugarima i Austro-Ugarima osvojili gotovo cijelu Rumunjsku.

[uredi] Godina 1917.

Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština su s vremenom ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je on zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada je nastavila rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne trendove. Sve veći dio ruskog stanovništva i javnosti je zahtijevao mir, što su u novembru iskoristili boljševici, preuzevši vlast u Oktobarskoj revoluciji i obećavši mirovne pregovore s Središnjim silama.

Slični događaji, iako u daleko manjoj mjeri, su se dogodili u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost oficirima.

Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD u rat na strani Antante, motiviran kako ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu, kako neograničenim podmorničkim ratom kojeg je vodila Njemačka i čije su žrtve često bili američki brodovi. No, s druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnom frontu.

U međuvremenu je Antanta zadobila još jedan težak udarac kada su talijanske snage u bitci kod Caporetta doživjele katastrofalan poraz, te su odbačene sa Soče na prilaze Veneciji. Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja, pa Središnje Sile nisu uspjele iskoristiti ovaj uspjeh kako bi uspjele Italiju izbaciti iz rata.

[uredi] Godina 1918.

Čak i prije nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje Sile su počele svoje efektive povlačiti s istočnog na zapadni front kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili jednom velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga.

Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike je nazvana Kaiserschlacht. Započela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskom sektoru fronta. No, Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima su imali još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je doprinosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočnog fronta.

Ljeti su saveznici počeli protuofenzivu koja je polako ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće, nego i u dubinu belgijskog teritorija. Među savezničkim snagama je naglo porastao moral, pogotovo kada su savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.

U septembru su snage Antante izvršile proboj solunskog fronta i za nekoliko dana prisilile Bugarsku na kapitulaciju.

Nešto kasnije je britanski proboj turskih linija u Siriji doveo do kapitulacije Otomanskog Imperija.

Na talijanskom frontu je, nakon neuspjele austro-ugarske ofenzive nekoliko mjeseci ranije, talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austro-ugarske vojske. Vojnici su odbili naređenja i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces koji će u roku od nekoliko sedmica izazvati raspad Austro-Ugarske.

U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Nakon što je Wilhelm abdicirao te proglašena republika, Nijemci su pristali na primirje 11. novembra - dan koji se danas slavi kao praznik u mnogim državama. Temeljem njega se njemačka vojska morala povući preko Rajne.

[uredi] Bojišta

Bitke su se vodile na četri bojišta: istočnom, zapadnom , talijanskom i balkanskom.

• ISTOČNO BOJIŠTE: 1915. Središnje sile su započele protunapad i fronta je probijena kod Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok. Središnje sile zauzele su teritorij Poljske, do crte Riga-Dnjestar. Motiviranost slavenskih vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se smatralo da se ratuje protiv "slavenskog brata", a za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava, iako su većina.

• TALIJANSKO BOJIŠTE: Austro-Ugarska je imala uspjehe, zahvaljujući i iznimnoj motiviranosti slavenskih vojnika i pola njene vojske tamo je ratovalo. Austro-Ugarska mornarica skoro nije napuštala Jadran jer je Antanta imala snažniju flotu.

• BALKANSKO BOJIŠTE: 1915. Srbija je poražena. Nakon nekoliko neuspjelih velenapada (zbog iznimne srpske motiviranosti, zbog lošeg vrhovnog zapovjedništva, zbog iznenadno brze ruske mobilizacije i prijetnje proboja galicijskog bojišta, ali i nesuradnje bugarskih saveznika, koji su čekali da Austro-Ugarska "obavi posao". Stoga su u napade na Srbiju uz Austro-Ugarsku, krenuli i Nijemci i Bugari. Vlada Srbije pobjegla je na otok Krf. Poražena je i Rumunjska. 1915. V.B. i Francuska, i australski i novozelandski vojnici u njihovoj službi, izvršile su desant na Galipolje kako bi osvojile tjesnace Bospor i Dardanele. Saveznička vojska doživjela je strahovite gubitke. Nakon neuspjeha Francuzi i Britanci iskrcali su se u Grčkoj luci Solunu i otvorili novo solunsko bojište. Tamo su se borili i hrvatski vojnici pod srpskim zapovjednicima.

• ZAPADNO BOJIŠTE: 1916. Njemačka vojska krenula je u napad i od veljače do lipnja vodila se bitka kod Verduna gdje je poginula više od pola miljuna vojnika. Francuzi su obranili svoje položaje i krenuli u napad na rijeci Sommi.

• RAT NA MORU: Antanta je pomorski blokirala Njemačku, pomoću britanske mornarice. Njemačka mornarica namamila je britansku u svibnju 1916. u tjesnac Skagerrak kod Jyllanda gdje je manje brojna njemačka mornarica nanijela velike gubitke engleskoj mornarici. Nakon te bitke, nije više bilo tolikih pomorskih bitaka.

[uredi] Vojna tehnika

U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju, topništvo i automatske puške bile su primljene svuda. Tenkovi su prvi put iskorišteni u bitci na Sommi, a 1917. u bitci kod Cambraija slomile su njemačku obranu.
Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku kod vojnika Antante. 1915. Nijemci su koristili klor, a kasnije iperit. Često su od plina stradale i njihove vlastite trupe.
Austro-Ugarska je koristila bojne otrove kad je Italija nadirala početkom rata i kad je prijetio proboj bojišnice kod Trsta.

[uredi] Ulazak SAD u sukob i kraj rata

SAD je u početku rata bio neutralan što je zagovarao američki predsjednik Woodrow Wilson, ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni rat na moru gdje su potapljani američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. 06.04.1917. SAD je stupio u rat na strani Antante.

Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Središnjih sila nas istočnom bojištu. Boljševici su pregovarali s Nijemcima i u ožujku 1918. je potpisan mir. Nijemci su napredovali i na zapadu, a topništvom su napali i Pariz. Protunapad saveznika započeo je u kolovozu 1918. Francuska i Velika Britanija zauzelu su Turske posjede, Bugarska je poražena. Austrougarska vojska se raspala zajedno s carstvom koje je prestal opostojati u studenom 1918. Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. Kapitulacija je potpisna u želježničkom vagonu u šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike i abdikacija cara.

[uredi] Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene

U borbama i ranjavanju umrlo je između 9 i 10 miljuna ljudi, a više od 21 miljun ih je ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do gospodraskih kriza i prekinuti su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je oduzela 20 miljuna života. Vođe pobjedinčkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kaoko bi postavili temelje mira i odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su primjeri Francuske George Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, predsjednici SAD-a Woodrow Willson i Italije Vittorio Orlando. Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim 28.06. 1919. u Versaillesu. Nešto lakše uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti Boljševika nije sudjelovala u pregovorima. Po Versaillesu je novi svjetski poredak dobio ime Versajski poredak.

Povod, vidi Uzrok i povod - razlika.

[uredi] Reference

1. ↑ ^1,0 1,1 Evans, David. Obrazuj se, Prvi svjetski rat, Hodder Arnold, 2004.str.188

[uredi] Prvi svjetski rat ukratko

Prvi svjetski rat - povijest:
Bojišta	Glavni događaji	Specifični članci	Sudionici	Vidi
Uvod: Uzroci Sarajevski atentat Srpanjski ultimatum Glavna bojišta: Zapadno Istočno Kavkaz Sinaj i Palestina Z. Afrika Atlantik Tihi Ocean	1914.: • Cerska bitka • Kolubarska bitka • Bitka za Liège • Bitka kod Tannenberga • Prva bitka za Marnu • Bitka za Cingtao 1915.: • Bitka za Vimy Ridge • Galipoljska bitka • Furlanija 1916.: • Bitka za Verdun • Bitka na Sommi • Bitka za Jylland • Brusilovljeva ofenziva 1917.: • Druga bitka za Vimy Ridge • Bitka kod Caporetta • Passchendaele • Ruska revolucija • Veljačka revolucija • Listopadska revolucija 1918.: • Ofenziva od 100 dana • Ofenziva Meuse-Argonne • Bitka kod Megida • Kratko primirje sa Njemačkom • Kratko primirje sa Osmanskim Carstvom	Vojne akcije Zrakoplovstvo Mornarica Kriptografija Osobe Bojni otrovi Željeznice Tehnologija Utjecaj na civile: Armenski genocid Nakon: Nakon Mir u Brest-Litovsku Pariška mirovna konferencija Versajski ugovor Liga Naroda	Sudionici Antanta • Rusko Carstvo • Francuska • Britansko Carstvo   » Ujedinjeno Kraljevstvo   » Australija   » Kanada   » Indija   » Novi Zeland   » Newfoundland   » Južna Afrika • Kraljevina Italija • Kraljevina Rumunjska • SAD • Kraljevina Srbija • Portugal • Kina • Japan • Belgija • Kraljevina Crna Gora • Kraljevina Grčka • Armenija • više… Središnje sile • Njemačko Carstvo • Austro-Ugarska • Osmansko Carstvo • Bugarska	• Kategorija:Prvi svjetski rat • Rat koji će završiti sve ratove • Uloga žena • Književnost • Konačni rat • Španjolska gripa • Veterani Predigre rata: • Prvi Balkanski rat • Drugi Balkanski rat • Marički Ustanak • Uskršnji ustanak • Ruska revolucija • Ruski građanski rat • Sjeverno Ruska kampanja • Poljsko-sovjetski rat • Grčko-turski rat