Kraljevina Crna Gora
Izvor: Wikipedija
|
|||||
| Geslo: Srpstvo | |||||
| Himna: Ubavoj nam Crnoj Gori | |||||
| Slika:LocationKingdom of Montenegro.png | |||||
| Postojala od - do: | 1910. - 1918. | ||||
| Službeni jezik: | srpski jezik | ||||
| Glavni grad: | Cetinje | ||||
| Zadnji kraljevi: | Nikola I Petrović-Njegoš | ||||
| Zadnji predsjednik Vlade: | ... | ||||
| Površina ukupno: - % vode: |
???-18,000 km2 km² ...% |
||||
| Ukupno stanovnika : - Gustoća: |
???-500,000(1910..) ... st./km2/km² |
||||
| Neovisnost: | 28. kolovoza 1910 (proglašena za kraljevinu) | ||||
| Valuta: | perper () | ||||
| Vremenska zona: | UTC ... | ||||
| Pozivni broj: | |||||
| trobojka bez grba se također koristila u narodu; Onamo, 'namo! je bila popularna narodna himna; 1912.-1913. država je proširena nakon balkanskih ratova | |||||
Kraljevina Crna Gora je bila balkanska država na jugoistoku Europe koja je postojala od uzdizanja knjaževine na rang kraljevine 1910. godine do njenog pripajanja Srbiji 1918. godine.
Sadržaj |
[uredi] Država
Kraljevina Crna Gora je bila nasljedna ustavna apsolutistička monarhija.
Ona je imala autonomnu Crnogorsku granu Istočno-pravoslavne crkve još od proglasa Svetog Sinoda 1903. godine koja je državna religija od 1905. godine. Zvanični jezik je srpski jezik, a valuta crnogorski perper. Koristi se knjaževski ustav iz 1905. godine. Ona je bila nacionalna država srpskog naroda. Bila je podijeljena na 5 oblasti, koje su se dalje dijelile na kapetanije s plemenskom organizacijom. Bilo je ukupno 56 kapetanija (no dobila je nove kapetanije nakon balkansih ratova 1912.-1913.). Čelnik kapetanije, kapetan, je imao upravnu, sudsku i novčarsku vlast.
Zastava Crne gore se sastojala iz srpske narodne trobojke crveno-plavo-bijelo s grbom Petrovića i inicijala kralja Nikole "NI". Grb je predstavljao Pravoslavlje; preuzet je od Crnojevića i Nemanjića. Narodna zastava (bez grbova i inicijala) je bila češće u uporabi. Zvanična državna himna je bila "Ubavoj nam Crnoj Gori", no narodna je bila "Onamo, 'namo!".
Kraljevinom Crnom Gorom je vladao Kralj Nikola I Petrović-Njegoš, koji je imao zakonodavnu i vrhovnu vojnu vlast, no bio i apsolutistički monarh zastupajući državu i imenujući i smenjujući činovnike. On nije bio nikome odgovoran. Postojala je Narodna Skupština koja je s vremena na vrijeme bia u sukobu s monarhom zbog apsolutizma i nedostatka narodnog uticaja u vlastodržlju. Ona je trebala da daje zakonske prijedloge i bila je sazivana od strane Nikole. Veliki sud je bio vrhovni sud, no kontradiktorno ozvaničenome, Nikola je vršio vrhovnu sudsku vlast. Izrvšnu vlast, vladu, je činio ministarski senat podijeljen na ministarstva; ministri su odgovarali kralju i Narodnoj skupštini, ali ih je imenovao i otpuštao monarh. Narodnu skuštinu su činili poslanici iz dvije partije Narodne stranke (klubaši) i Narodne prave stranke (pravaši) koje je birao narod na izborima koje je monarh održavao. Klubaši, zagovornici srpskog nacionalnog ujedinjenja, kraljevi suparnici - no popularni među narodom nisu prvo bili na u skupštini, jer je vlast uzurpirao Nikola postavljajući svoje pristalice. Tek nakon balkanskih ratova na izborima 1913. godine klubaši izlaze na izbore i osvajaju većinu mandata i ubrzo pred rat stupaju u koaliciju s pravašima.
1918. su bili vanredni izbori za Podgoričku Veliku Skupštinu srpskog naroda u Crnoj Gori, koja je 26. studenog proglasila prisajedinjenje Kraljevini Srbiji u duhu nacionalnog ujedinjenja srpskoga naroda i na inicijativu cetinjskog mitropolita Gavrila Držića zbacila kralja Nikolu s vlasti i njegovu porodicu. Ovim je očito pokazan legimitet, ali ne i legalnost.
[uredi] Ubavoj nam Crnoj Gori
- Ubavoj nam Crnoj Gori
- Ubavoj nam Crnoj Gori s ponositim brdima,
- Otadžbini što ne dvori, koju našim mišicama
- Mi branimo i držimo prezirući nevolju, —
- Dobri Bože, svi T' molimo: živi Knjaza Nikolu
- Zdrava, srećna, moćna, slavna, — obćem vragu na užas,
- Vrlim pretcim' u svem ravna, som narodu na ukras;
- Dobrim blaga, zlijem stroga; krsta, doma, slobode
- Zaštitnika revnosnoga, — hrani nam ga, Gospode!
- Od kovarstva i napasti čuvaj Njeg' i Njegov Dom;
- Koji snije Njem' propasti — neka bude propast tom!
- A koju mu vjeru krši, — pravda tog ukrotila,
- Krjepki Bože, sve rastr'si što nam zloba rotila.
- Kud On s nama, svud' mi s Njime krv smo ljevat gotovi
- za Nj' za vjeru, naše ime i za braću u okovi!
- Tome ćemo svetu dugu odzivati se svaki čas, —
- Bože, svekј nam bud'u u krugu, blagosiljaj Njeg' i nas!
[uredi] Onamo, 'namo!
- Onamo, onamo... za brda ona,
- govore da je razoren dvor
- mojega cara; onamo vele,
- bio je negda junački zbor
- Onamo, onamo... da viđu Prizren!
- ta to je moje - doma ću doć'!
- Starina mila tamo me zove,
- tu moram jednom oružan poć'
- Onamo, onamo... sa razvalina
- dvorova carkih vragu ću reć':
- "S ognjišta milog bježi mi, kugo,
- zajam ti moram vraćati već'!"
- Onamo, onamo... za brda ona
- kazuju da je zeleni gaj
- pod kim se dižu Dečani sveti:
- molitva u njih prisvaja raj.
Slijedeće tri strofe su bile korišćene za vrijeme rata, no izbačene su iz same himne kasnije:
- Onamo, onamo... za brda ona,
- gdje nebo plavo savija svod;
- na srpska polja, na polja bojna,
- onamo, braćo, spremajmo hod!
- Onamo, onamo... za brda ona
- pogažen konj'ma klikuje Jug:
- "U pomoć, djeco, u pomoć, sinci,
- svetit' me starca - svet vam je dug!"
- Onamo, onamo... sablji za stara
- njegova rebra da tupim rez
- po turskim rebrim'; da b'jednoj raji
- njom istom s ruku res'jecam vez!
Poslijednja strofa himne:
- Onamo, onamo... za brda ona
- Milošev, kažu, prebiva grob!
- Onamo pokoj dobiću duši,
- kad Srbin više ne bude rob.
[uredi] Zemljopis
[uredi] Stanovništvo
Zvanična pretpostavka je da je Kraljevina Crna Gora imala oko pet stotina tisuća stanovnika, gdje su većina Srbi i pripadnici istočne pravoslavne kršćanske crkve. Autohtona crnogorska grana istočne pravoslavne crkve je obuhvatala cetinjsku crnogorsko-primorsku mitropoliju, zahumsko-rašku episkopiju i od 1913. nakon balkansih ratova Pećku episkopiju (obnovljenu Patrijaršiju).
[uredi] Povijest
28. kolovoza 1910. na Veliku gospojinu pri proglasu jubilejne pedeseto-godišnjice svoje vladavine, knjaz Nikola Petrović-Njegoš se na prijedlog pravaške Narodne skupštine proglasio za kralja Nikolu I, a Knjaževinu Crnu Goru uzdigao na rang Kraljevine. Usvojena je nova, kraljevska državna zastava (inicijali "NI" su izbačeni iz dvoglavog orla i spušteni ispod njega) kao gest. Iako je Nikola i Crna Gora stekla veliki ugled zbog svog slobodarskog i nacionalnog pokreta, no stari crnogorski entuzijazam i zamah među narodom je u potpunosti nestao, prvenstveno zbog nedostatka dugo očekivano ujedinjenja s Hercegovinom i loših odnosa s Srbijom i međupartijskim konfliktima koji su cijepali narodne snage; kao i zbog okretanja Beču. Crna Gora je već uveliko pomagala albanski ustanak u Otomanskoj imperiji (u Kosovskome vilajetu), no razdražene Albanske i druge muslimanske mase su izvršavale masakre po Kočanima i Beranama 1912. godine, što je navelo kralja Nikolu da zahtjeva posredovanje Velikih sila i okuplja slobodne balkanske države na podršku zaustavljanju ustanka i zahtjevanja albanaca o autonomiji unutar Osmanske države.
1912. godine su se počele uzburkivati stvari na Balkanu, a Rusija je počela okupljati Balkanski savjez protih Osmanlijske imperije. Juna iste godine Crna Gora se priključuje anti-osmanskom sporazumu Bugarske i Grčke kraljevine i obavezala se da će prva otpočeti ratne operacije. Oslobođenje balkanskih naroda je ponovo zbližilo Crnu Goru s suparničkom ohladnelom Srbijom, a početkom oktobra iste godine je potpisana Politička i Vojna konvencija s Srbijanskim kraljom Petrom I Karađorđevićem. Crna Gora je 8. oktobra prva objavila rat Osmanskom carstvu. Rad je masovno podigao duh srpskog, pa i ostalih naroda Balkana, cijeli narodi su zahtjevali osvjetu za stoljeća porobljenja i iščekivali konačno oslobođenje. Iz obzira prema Austro-ugarskim ultimatumima, crnogorska vojska nije napredovala prema Novopazarskom sandžaku, koji je spadaju u austrijsku interesnu zonu. Glavnina je usmjerena k Tuzima i Skadru, a manji odredi su napredovali prema Bijelom polju, Peći i Dečanima. Osmanske snage su se povlačile na svim bojištima osim u Skadru, koji nije mogao biti zauzet jer crnogorska vojska nije imala teške artiljerije i nije bila spremna za osvajanje dobro utvrđenih mjesta, pa je započeta duga opsada. Bilo je nekoliko juriša na utvrđeni Taraboš i Bardanjolt, ali i pored teških gubitaka, crnogorci ih nisu mogli osvojiti. Grad je junački branio Albanac Esad-paša, koji je uspjevao da se snadbeva s dve-tri strane, uprkos opsadi.
Crnogorska vojska se spojila s snagama Srbije na osmanskoj Jadransko-jonskoj obali 15.10.1914., kod Skadra, i od tada je crnogorska vojska funkcionisala kao dio srpske u ovome ratu. Austro-Ugarska monarhija je uputila ultimatum Crnoj Gori zahtjevajući prekid opsade Skadra, svih neprijateljskih dejstava i predaju Lovćena, srca Crne Gore, ili bar njegova zapadnog dijela za Skadar. 28.11.1912. je u Valoni proglašena Albanija pod međunarodnim protektoratom koja je obuhvatala teritorije koje su crnogorsko-srpske snage zauzele, uključujući Skadar. Kratkotrajno primirje je potpisano u Londonu 21.11.1912. ali su sukobi nakon neuspješnih pregovora nastavljeni 21.01.1913. Srbija je poslala gomilu artiljerije i 24,000 vojnika na Skadar, no Austro-Ugarska je zaprijetila ratom, pa je Nikola odlučio da svejedno sam nastavi opsadu, a srbijanske trupe su se povukle 29.03.1913. Skadar se konačno predao u 10.04.1913., no Velike sile su natjerale crnogorske snage da im ustupe taj grad s okolinom 18.04.1913. pregovorima na Cetinju. Primirje s Osmanima je potpisano 1. 05. 1913., a rat okončan Londonskim sporazumom 30. 05. 1913. No, povodom makedonskog pitanja nastaju novi sukobi na balkanu i Crna Gora se u 6. mjesecu 1913. priključuje savjezu Srbije i Grčke protiv Bugarske i podržava Srbiju u odbrani svojih granica. Konačni mir je ustanovljen revizijom, Bukureškim ugovorom 10. 08. 1913. Crna Gora je podjelila Sandžak s Srbijom i dobila granicu s tom državom, dobila prethodno igubljene teritorije: Plav, Gusinje i zemlje oko Skadarskoga jezera; dobila je i većinu Metohije. Novi skupštinski izbori su održani 1913. godine. Narodna stranka je ponova izišla na izbore, i pobijedila Nikolinu Pravu Narodnu Stranku, osvajajući većinu mandata. Narodna stranka je bila vječiti suparnik Nikole jer je zahtjevala što tešnje veze s Srbijom i srpsko nacionalno ujedinjenje što je ugrožavalo krunu i crnogorsko državlje, kao i liberalizam, protivljenje Nikolinom apsolutističkom samodržavlju.
Nove tenzije su nastale nakon ubistva Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine što će dovesti do Prvog svjetskog rata. Crna Gora je snabdevala oružje za atentat. Austro-Ugarska je spremala invaziju da sruši Srbiju i uveliko je radila u razdvajanju njenih savjeznika. Kralj Nikola se izmiruje s Narodnom strankom, koja obrazuje koaliciju s pravašima i zajedno se opredjeljuju za Srbiju. Bosanski Srbi su na Cetinje slali pjesmu "Ovamo, 'vamo" zahtjevajući oslobođenje. Crnoj Gori je obećavala novčanu pomoć, albanski Skadar, pa čak i dijelove srbijanskoga sandžaka, no Crna Gora je oštro odbila sve te predloge svoga tradicionalnog neprijatelja. 02.03.1914. Nikola zahtjeva finansijsko i dipomatsko ujedinjenje s Srbijom, no kralj Petar Karađorđević ne ispunjava svoj dio ugovora o pošiljanju vojnih instruktora u Crnu Goru zbog austro-ugarskog ultimatuma. No, srpski premijer Nikola Pašić sprijema stvaranje Velike Srbije i Jugoslavije i priprema aktivno pripajanje Crne Gore. Čim je Austrija objavila rat Srbiji 28. 07. 1914, Crna Gora je istog jutra proglasila mobilizaciju, a Narodna skupština jednoglasno 01. 08. 1914. objavila rat Austijskoj monarhiji, pozivajući "zagrljenu braću u sveti boj". Crna Gora je bila odlučna za vojevanje, i jedina od balkanskih država nije ponudila uslove Osmanskoj imperiji. Podigla je 45,000 vojnika koje su predvodili u boj divizijski serdar Janko Vukotić i komandir kralj Nikola, a operacije otpočela 07. 08. 1914. Crnogorske snage prodiru duboko u jugoistočnu Bosnu i Hercegovinu. Vukotićevi odredi izbijaju na Jahorinu, a isturene jedinice ulaze u Pale i 03. 10. 1914 crnogorske snage zauzimaju cijelu Romaniju. U istočnoj Bosni vojne snage Crne Gore se sjedinjuju s srbijanskim oružanim jedinicama i nanose teške poraze austro-ugarskoj vojsci, s prosječnim gubicima. Kontra-ofenziva Centralnih snaga je odmah ustupila i crnogorska vojska se morala povući na desnu stranu Drine i linije fronte ponovo stabilizirana. Zločini koje su austrijski vojnici činili nad civilima u povraćenim teritorijima su bili veliki.
Centralne sile su protjerale državne vlasti iz Srbije kasne 1915. godine, kada se dio srpskog upravničkog i vojnog aparata i civilnog stanovništva povlačio preko Crne Gore ka Albaniji 1. mjeseca 1916. Dok je crnogorska vojska visokog morala zahtjevala da se stoji do posljednjega čovjeka, vlast se kolebala i plašila totalnog uništenja. Narodna skupština je već 25. 12. 1915. zahtjevala povlačenje države s Srbijom i natjerala vladu na ostavku, kriveći je za neuspjehe. Od 06.-18 01. 1916. je trajala cuvena Mojkovačka bitka kada su crnogorske snage uspjele održati liniju fronte Berane-Andrijevica, na rijeci Tari i kod Mojkovca. 10. 01. 1916. je u sred borbe oformirana nova "krnja" vlada koja zahtjeva od Nikole primirje s Centralnim silama. Kralj Nikola uporno odbija predloge povlačenja i neodlučno nastavlja borbu. Bez njegove dozvole, Vlada 16. 01. 1918. bezuslovno prihvata kapitulaciju. Veći dio vojske se sjedinila s srpskom vojskom u povlačenju i izgubila povjerenje u kralja, birajući srbijanskog, pa Nikola u tajnosti bježi 19. 01. 1916. u Italiju s porodicom i najbližima, odakle poslije se preseljuje u Francusku i održava vladu u egzilu.
Krfskom deklaracijom 20.07.1917. godine međunarodno je priznato prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, bez prisustva i pristanka Nikole i njegovih izaslanika. Nakon proboja Solunskog balkanskog fronta 1918. godine, savjeznici predvođeni srpskom vojskom oslobađaju Crnu Goru. Pod Antantinom srpsko-savjezničkom okupacijom održani su vanredni izbori Velike skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori, koja je jednoglasno 26. studenog 1918. izgasala priključenje kraljevini Srbiji i na prijedlog cetinjskog mitropolita Gavrila Držića zbacila kralja Nikolu i njegovo vlastodržlje. Kralj Petar I Karađorđević je postao Kralj Crne Gore i direktno je anektirao, sa prijelaznim periodom pod Izvršnim vijećem. Pristalice Nikole iz Italije pokušavaju na Badnji dan 1918. da nasilno povrate vlast, ali dobijaju krvavi poraz na Cetinjskom polju. Dalje borbe su nastavljene ali u nevelikim razmjerama. U ovim borbama se posebno istakao Marko Daković, vojni zapovjednik Izvršnog vijeća (kome je bio predsjednik Stevo Vukotić, brat kraljice Milene) i nepomirljivi protivnik stare dinastije. Kraljevina Crna Gora je postala sastavni povijesni entitet novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 18.11.1918.
