Belorusija

Bjelorusija se nalazi u istočnoj Evropi, a proteže se istočno od poljske granice prema Rusiji. Na jugu graniči s Ukrajinom, a na sjeverozapadu s Latvijom i Litvom. Bjelorusija se nalazi na prijelazu njemačko-poljske nizine u istočno-europsku. Većinom je nizinska zemlja s umjerenom kontinentalnom klimom.

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine prestalo je doseljavanje u dotada industrijski i poljoprivredno najrazvijeniju sovjetsku republiku. S druge strane, teška ekonomska kriza, koju su mnogi tumačili velikom ovisnošću o Rusiji te sporom. privatizacijom državnih poduzeća, je sredinom 1990-ih zaustavljena. Bjelorusija je, iako predstavlja jednu od rijetkih zemalja čijom ekonomijom dominira državni sektor, jedna od ekonomski najstabilnijih država regije, a njeni građani uživaju najveći životni standard od svih zemalja Zajednice nezavisnih država.

Sadržaj/Садржај

1 Povijest
- 1.1 Povijesna simbolika
2 Opći podaci o Bjelorusiji
3 Geografija
4 Vanjske poveznice
- 4.1 Stranice bjeloruske Vlade
- 4.2 Informacije/Kultura

[edit] Povijest

Slaveni naseljavaju prostoru današnje Bjelorusije između VI. i VIII. stoljeća. Tadašnji Istočni Slaveni susreću se s Varjazima i osnivaju prvu veliku državu istočne Europe – Kijevsku Rusiju. U sastavu te države nalazile su se i kneževine čija su središta bila u današnjim bjeloruskim gradovima kao što je Polack.

U XIII. stoljeću nakon mongolske provale u kojem je Kijev bio do temelja uništen, Kijevska Rusija se raspala na nekoliko kneževina, a kneževine koje su se nalazile na području Bjelorusije, ušle su u posjed Velike Kneževine Litve. Do XV. stoljeća, ta će se kneževina naglo proširiti na istočnu Europu i obuhvatiti prostor od Baltičkog do Crnog mora.

1386. godine Poljska i Litva sklapaju personalnu uniju čime bjeloruske zemlje ulaze u sastav Poljske. Nešto kasnije 1569., dolazi i do sjedinjenja dviju država koje otada čine Poljsko-litavsku uniju. Svibanjskim Ustavom iz 1791. (smatra se prvim evropskim modernim Ustavom), Poljska ukida sve dotadašnje podijele na kneževine i sve ujedinjuje pod nazivom Kraljevina Poljska. No ubrzo, već 1795. Rusija, Austrija i Pruska međusobno dijele Poljsku, prisilivši posljednjeg poljskog kralja Stanisława Augusta na abdikaciju. Bjeloruske zemlje su pripale carskoj Rusiji u sklopu koje će se zadržati sve do njenog raspada 1917.

Tijekom Prvog svjetskog rata, zemlja se nalazi pod njemačkom okupacijom. Prvi puta su Bjelorusi proglasili svoju neovisnost 25. ožujka 1918. proglasivši Bjelorusku Narodnu Republiku. No ubrzo će, kao rezultat okupacije Crvene armije, 1. siječnja 1919. biti proglašena Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija (kasnije preimenovana u Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika) koja će u prosincu 1922. ući u sastav SSSR-a.

Zapadna Bjelorusija, sukladno dogovoru u Rigi je pripala Poljskoj, a bit će joj vraćena 1939. Hitlerovim i Staljinovim dogovorom o podijeli Poljske. Dvadesete godine XX. st., godine su ubrzane industrijalizacije zemlje i razvijanja poljoprivrede, no također to su i godine nastavka prisilne rusifikacije. Deseci tisuća građana Bjelorusije, uključujući inteligenciju, kulturnu i književnu elitu, pa sve do običnih seljaka koji su se protivili Staljinovoj ideji kolektivizacije bili su osuđeni na strijeljanje ili su poslani na robiju u Sibir.

Od samog početka Drugog svjetskog rata, Bjelorusiju su okupirale snage nacističke Njemačke, koje će zadržati vlast sve do 1945. Golemi dio zemlje je stradao u ratu zajedno s velikim dijelom stanovništva koje je bilo ubijeno za vrijeme njemačke invazije. Židovsko stanovništvo je također uništeno tijekom Holokausta. Tek je 1971. godine Bjelorusija dostigla prijeratni broj stanovnika, dok se židovsko stanovništvo nikad nije oporavilo. Nakon rata, Bjelorusija je bila jedna od 51 potpisnika povelje o osnivanju Ujedinjenih Naroda.

Obnova koja je uslijedila odmah nakon rata, donijela je silan napredak SSSR-u i u to je vrijeme uz Ukrajinu, Bjelorusija bila najrazvijenije industrijsko središte SSSR-a. Otvaranje novih radnih mjesta potaknulo je i povećanje broja imigranata iz Rusije. Tijekom Staljinove vladavine, rusifikacija je bila izrazito snažna i na ključnim mjestima u Sovjetskoj Bjelorusiji nalazili su se isključivo Rusi iz raznih krajeva SSSR-a. Službena upotreba bjeloruskog jezika, zajedno s bjeloruskom tradicijom bila je također ograničavana od strane Moskve (iako je danas bjeloruski uz ruski službeni jezik u državi, gotovo svi koriste isključivo ruski jezik). I nakon Staljinove smrti 1953., njegov nasljednik Nikita Hruščov nastavio je s idejom rusifikacije, pa je čak i jednom prilikom izjavio u Minsku: ”Čim prije ćemo svi progovoriti ruski, prije ćemo izgraditi komunizam”.

Kada je 26. travnja 1986. došlo do eksplozije na nuklearnoj elektrani nedaleko Černobila u susjednoj Ukrajini, Bjelorusija je pretrpjela golemu štetu, jer se radijacija širila upravo preko njenog teritorija. U to je vrijeme Mihail Gorbačov pokrenuo Perestrojku, a u prosincu te iste 1986. bjeloruski građani su mu predali peticiju u kojoj su naveli da njihova kultura i tradicija nestaje pred nametnutom im rusifikacijom. Taj događaj je među povjesničarima ostao zapamćen kao “kulturni Černobil”.

U lipnju 1988., pronađena je masovna grobnica iz doba Staljinove strahovlade u šumovitom predjelu Kurapaty. Neki smatraju da je ta grobnica ključni dokaz namjere sovjetske vlade u smišljenom genocidu protiv bjeloruskog naroda (slično je i s ukrajinskim gladomorom).

Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27. srpnja 1990., a međunarodno je priznata kao Republika Bjelorusija 25. kolovoza 1991. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju funkciju u državi) došao Stanislav Šuškevič. Šuškevič je zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u prosincu 1991. i službeno objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.

Od 1994. na čelu države se nalazi aktualni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko kojega mnogi krugovi na zapadu, pogotovo u SAD (a dijelom i Evropska Unija) opisuju kao "posljednjeg evropskog diktatora", navodeći njegovo suzbijanje slobode medija i zatvaranje političkih neistomišljenika. Usprkos svim tim kritikama, Lukašenko uživa veliku popularnost među stanovništvom Bjelorusije te je tri puta izabran za predsjednika.

[edit] Povijesna simbolika

Zastava bijeli-crven-bijeli i grb naziva „Pagonja“ izvorno su simboli Velike Kneževine Litve, a kasnije su bili simboli Narodne Republike Bjelorusije iz 1918. Iako je za vrijeme SSSR-a simbolika bila zabranjena, koristila se među bjeloruskom dijasporom.

Neposredno pred slom Sovjetskog Saveza, simboliku je preuzeo bjeloruski narodni preporod da bi u prvim godinama neovisnosti zastava i grb bili i službeno priznati kao simbolika nezavisne Bjelorusije. Dolaskom na vlast, Aleksandar Lukašenko vraća staru gotovo nepromijenjenu sovjetsku zastavu i grb (od grba BSSR razlika je jedino u zamijeni srpa i čekića u obris Bjelorusije i natpis na vrpci BSSR je promijenjen u Republika Bjelorusija), a stara trobojnica i Pagonja postaju simboli demokracije i borbe protiv trenutno vladajućeg režima Aleksandra Lukašenka.

[edit] Opći podaci o Bjelorusiji

Površina - 207 600 km2.
Udaljenost: sjever – jug: 560 km, istok – zapad: 650 km

Stanovništvo – 10.322.151
Etnički sastav Bjelorusije: Bjelorusi 80%, Rusi 13%, Poljaci 4%, Ukrajinci 2.5%, Židovi 1.1%

Glavni grad – Minsk (1.751 300)
Ostali veći gradovi: Gomelj (503 400), Mogilev (372 700), Vitebsk (356 000), Grodno (311 500), Brest (304 200).

Religijska pripadnost : 70% pravoslavci, 20% - katolici, 7% - grkokatolici (unijati)

Administrativna podjela – Bjelorusija je podijeljena na 6 oblasti sa središtima u najvećim i najrazvijenijim gradovima u regiji: Minsk, Brest, Vitebsk, Gomelj, Grodno i Mogilev. Svaka se oblast dijeli na manje jedinice – rajone.

Najviši vrh: Dzeržinski 346 m
Najduža rijeka: Dnjepar 2280 km
Omjer stanovništva: selo 29% / grad 71%
Pismenost stanovništva: 99,6%

[edit] Geografija

Glavni članak: Geografija Belorusije

Močvara, šume i jezero u Belorusiji

Ruska pravoslavna crkva u Brestu, Belorusija

Belorusija ne izlazi na more, relativno je ravna, i sadrži velike površine močvarnog zemljišta. Jezera i reke su relativno rasprostranjeni. Najveća močvarna teritorija je Polesija, koja spada među najveće močvare u Evropi. U Belorusiji ima 11.000 jezera, ali je većina njih manja od 0,5 km². Tri najveće reke su Neman, Pripjat, i Dnjepar. Najviša tačka Belorusije iznosi 345 m, a najniža tačka je na reci Neman, 90 m. Klima varira od oštrih zima (prosečne januarske temperature su u opsegu od −8 °C do −2 °C) do hladnih i vlažnih leta (prosečne temperature 15 °C do 20 °C).

Šume prekrivaju oko 34 procenta ukupne teritorije, pa spadaju među najdominantnije prirodne resurse Belorusije. Među ostalim prirodnim bogatstvima Belorusije su nalazišta treseta, male količine nafte i prirodnog gasa, zatim granit, dolomitski krečnjak, i drugi minerali. Oko jedna petina teritorije uglavnom u jugoistočnim oblastima i dalje trpi posledice radioaktivnog raspada zbog nuklearne havarija koja se dogodila u Černobilju, Ukrajina 1986.

[edit] Vanjske poveznice

[edit] Stranice bjeloruske Vlade

[edit] Informacije/Kultura

Države u Evropi
Albanija \| Andora \| Austrija \| Belgija \| Bjelorusija \| Bosna i Hercegovina \| Bugarska \| Cipar/Kipar \| Crna Gora \| Češka \| Danska \| Estonija \| Finska \| Francuska \| Grčka \| Hrvatska \| Irska \| Island \| Italija \| Letonija \| Lihtenštajn \| Litva/Litvanija \| Luksemburg \| Mađarska \| Malta \| Moldavija \| Monako \| Nizozemska/Holandija \| Norveška \| Njemačka \| Poljska \| Portugal \| Republika Makedonija \| Rumunjska/Rumunija \| Rusija \| San Marino \| Slovačka \| Slovenija \| Srbija \| Španjolska/Španija \| Švedska \| Švicarska/Švajcarska \| Turska \| Ujedinjeno Kraljevstvo \| Ukrajina \| Vatikan
Teritoriji: Gibraltar \| Guernsey (Gernzi) \| Otok Man/Ostrvo Man \| Farski otoci/Farska ostrva \| Jersey (Džersi)

Države u Evropi