Američki građanski rat
From Wikipedia
| Američki građanski rat | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Deo {{{deo}}} | |||||||||||
 Sumter |
|||||||||||
|
|||||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||||
Sjedinjene Američke Države (Sjeverne države) |
Konfederacija američkih država(južne države) |
||||||||||
| Zapovednici | |||||||||||
| Abraham Lincoln | Jefferson Davis | ||||||||||
| Jačina | |||||||||||
| 2,200,000 | 1,064,000 | ||||||||||
| Gubici | |||||||||||
| 360.000 mrtvih 275.000 ranjenih |
258.000 mrtvih 137.000 ranjenih |
||||||||||
| {{{podaci}}} | |||||||||||
Američki građanski rat je oružani sukob koji se između 1861. i 1865. godine vodio između Unije, odnosno vlade SAD kojom su dominirale sjeverne države, te južnih država koje su se otcijepile i formirale Konfederaciju američkih država.
Sadržaj/Садржај |
[edit] Uzroci rata
Uzroci su rata su mnogobrojni i složeni, ali se uglavnom mogu svesti na ekonomske suprotnosti između sjevernih država, kojima je dominirala industrija, te južnih država, koje su bile orijentirane na poljoprivredu. U potonjima su glavnu riječ vodili vlasnici velikih zemljoposjeda s radnom snagom koju su sačinjavali crni robovi. Njima je glavni izvor prihoda bilo plasiranje pamuka i drugih poljoprivrednih proizvoda na strana tržišta, te su se zalagali za slobodnu trgovinu i niske carine. Na Sjeveru su industrijalci uglavnom zadovoljavali domaću potražnju, pa im je u interesu bila protekcionistička ekonomska politika s velikim zaštitnim carinama.
Te suprotnosti su počele sve više izlaziti na vidjelo kada su se SAD proširile na zapad sjevernoameričkog kontinenta, odnosno s demografskim promjenama zahvaljujući kojima je Sjever stekao prednost u odnosu na Jug. Političari s Juga su nastojali svoj položaj očuvati inzistiranjem da se na novim teritorijima uvede ropstvo, što je dovelo do reakcije u obliku abolicionističkog pokreta koji se zalagao za ukidanje ropstva na cijelom teritoriju SAD. Iako je ispočetka većina sjevernjačkih političara abolicionizam smatrala šačicom ekstremista, postupno su počeli koristiti njegove argumente u raspravama o budućnosti SAD, što je mnoge političare na Jugu natjeralo da počnu koristiti argumente ekstremista koji su zagovarali otcjepljenje od SAD i stvaranje nove konfederacije u kojoj će ropstvo biti očuvano.
Suprotnosti, kojima je bitan poticaj dala pobjeda SAD u američko-meksičkom ratu, su krajem 1850-ih eskalirale u oružane sukobe između abolicionista i pristaša ropstva na novim zapadnim teritorijima. Zbog toga je u SAD stvorena Republikanska stranka, koju je ispočetka sačinjavali ekstremni abolicionisti i lijevi radikali, da bi se oko nje postupno okupili svi sjeverni političari nezadovoljni statusom quo. Jedan od njih je bio i Abraham Lincoln, koji će godine 1860. kao njen kandidat biti izabran za predsjednika SAD.
[edit] Izbijanje rata
Lincolnov izbor za predsjednika je bio povod državi Južna Carolina, kojom su dominirali ekstremni secesionisti, da proglasi otcjepljenje od SAD krajem 1860. Njoj se pridružilo nekoliko drugih država koje su proglasile Konfederaciju na čelu s bivšim federalnim ministrom rata Jeffersonom Davisom. U to vrijeme je istjecao mandat predsjedniku Buchananu, koji je kao pripadnik uglavnom pro-robovlasničke i pro-južnjačke Demokratske stranke nije učinio ništa kako bi spriječio raspad Unije, odnosno preuzimanje vojnih i drugih federalnih objekata od strane secesionističkih država.
Među malobrojnim objektima koji su ostali pod federalnom kontrolom bio je Fort Sumter, tvrđava koja je branila pristup luci Charleston u državi Južna Carolina. Nedugo nakon što je Lincoln preuzeo mandat, esktremni secesionisti su izvršili napad na Fort Sumter i prisilili posadu na predaju. Ta eskalacija političke krize u oružani sukob bio je povod Lincolnu da secesioniste proglasi pobunjenicima i upiti mobilizacijski poziv u svrhu njenog kršenja, što je de facto bilo proglašenje rata.
Sve do tog trenutka vjerovalo se da će se sukob riješiti mirnim putem, bilo tako da će Sjever dozvoliti Jugu da se otcijepi i nastavi svoj način života, bilo tako što će ustupcima natjerati secesioniste da promijene odluku, pogotovo stoga što je određen broj robovlasničkih država ili ostao vjeran Uniji ili odlučio pričekati s odlukom. No, objava rata je dovela do toga se sve države svrstaju na jednu ili drugu stranu. Dio tzv. graničnih država je nakon Lincolnove objave stao na stranu Juga, uključujući Virginiju koja je graničila s glavnim gradom Washingtonom.
[edit] Tok rata
Ispočetka su obje strane, pogotovo Jug, vjerovale da će rat završiti brzo nakon jedne odlučne bitke. No, ubrzo se ispostavilo da sukobljene strane to jednostavno nisu bile u stanju. SAD je prije rata imala malobrojnu profesionalnu vojsku, čiji je veći dio ostao vjeran Uniji, dok je manji dio - pogotovo najbolji i najsposobniji oficiri - prešao Jugu. Te snage su vrlo brzo utopljene u neiskusnim dobrovoljačkim milicijama kojima su, pogotovo na Sjeveru, komandirali oficiri imenovani iz političkih razloga umjesto stručnosti. Isto tako, čak i profesionalni oficiri su koristili taktiku naučenu iz Jominijevog udžbenika napoleonske ere, ne uzimajući u obzir nagli razvoj vatrenog oružja, odnosno povećanu brzinu, domet i preciznost koja je bitke učinila daleko krvavijima u odnosu na prethodne sukobe.
Sve to je izašlo na vidjelo već u prvoj velikoj bitci kod Bull Runa, koja je završila pobjedom Juga, ali nakon koje pobjednička vojska nije mogla marširati na Washington i natjerati Sjever na predaju. U međuvremenu je Sjever započeo pomorsku blokadu i kampanju zauzimanja južnjačkih luka koja će s vremenom dovesti do ekonomskog iscrpljivanja Konfederacije. Na zapadnim bojištima su sjevernjaci imali više uspjeha, pogotovo kada je general Grant započeo postupno zaposjedanje strateški ključne doline Mississippija, odnosno Jugu nanio prvi značajniji poraz u krvavoj bitci kod Shiloha u proljeće 1862. godine.
Na istočnom bojištu je komandu nad snagama Unije preuzeo general George McClellan, vrlo efikasan administrator i popularan među svojim vojnicima, ali potpuno nesposoban na bojnom polju. To se pokazalo za vrijeme pohoda na Richmond u proljeće 1862. godine kada je naredio povlačenje sa samih prilaza južnjačkog glavnog grada. General Lee, koji je u to doba postao komandant snaga Juga, držao je da Jug ne može pobijediti ratu koji se vodio na njegovom teritoriju, te da je nužno izvršiti ofenzivu na Sjever i tako Uniju prisiliti na mir. Prvi takav pokušaj je u septembru 1862. godine doveo do krvave bitke kod Antietama. Iako je njen rezultat bio taktički neodlučan, Lincoln ju je proglasio pobjedom i iskoristio kao priliku da donese Proklamaciju o emancipaciji, kojem je de facto ukinuto ropstvo nad svim južnjačkim teritorijima pod sjevernjačkom okupacijom.
Taj je proglas iz temelja promijenio viđenje rata u svjetskoj javnosti. Ispočetka se na njega gledalo kao na čisto ustavni spor, u kojem su mnogi simpatizirali slabiji Jug i priznavali mu pravo na nezavisnost. No, kada je ukidanje ropstva navedeno kao jedan od sjevernjačkih ratnih ciljeva, podrška za Jug je naglo splasnula, pogotovo u Velikoj Britaniji i Francuskoj, čije su vlade dotada razmišljale o posredovanju, pa čak i vojnoj intervenciji u korist Juga.
Nakon dvije neuspjele sjevernjačke ofenzive u Virginiji, Lee je sredinom 1863. godine pokrenuo još jedan pokušaj invazije Sjevera. On je doveo do bitke kod Gettysburga u kojoj je Jug teško poražen. Gotovo istog dana Grant je zauzeo Vicksburg čime je cijeli tok Mississipija stavljen pod sjevernjačku kontrolu i Konfederacija presječena napola.
Nakon toga je svima bilo jasno da, objektivno gledano, rat ne može završiti drukčije nego južnjačkim porazom, ali je vlada u Richmondu nastavila borbu, smatrajući kako će nezamislivo veliki gubici u ljudstvu rat učiniti nepopularnim među glasačima u sjevernim državama te ih natjerati da na predsjedničkim izborima godine 1864. okrenu leđa Lincolnu i podrže demokrate, čiji je kandidat McClellan bio zagovornikom mirovnih pregovora, uključujući opciju da Jug sporazumno napusti Uniju.
Te su nade kratko vrijeme bile osnovane, nakon što je Grantova spektakularna ofenziva u Virginiji u proljeće 1864. godine dovela do teških gubitaka u sjevernjačkim redovima i degenerirala u pozicijski rat pred vratima Richmonda. Ali na zapadnom bojištu je u to vrijeme sjevernjački general Sherman uspješno probio južnjačke linije, prodro u Georgiju, osvojio Atlantu i započeo zloglasni Shermanov marš prilikom koga su opustošene države Georgia i Južna Carolina, a Konfederacija lišena svojih ključnih poljoprivrednih i drugih resursa.
Nakon što je Lincoln ponovno izabran za predsjednika, a južnjačke redove počela mučiti glad i nestašica svih mogućih namirnica, kraj rat je bio samo pitanje vremena. U proljeće 1865. probijene su južnjačke linije pred Richmondom, koji je ubrzo pao u sjevernjačke ruke, čime je vlada Konfederacije de facto prestala postojati. Glavnina južnjačkih snaga se ubrzo nakon toga predala generalu Grantu kod Appomatoxa, što se uzima kao formalni završetak građanskog rata.
[edit] Posljedice rata
Kraj rata nije sam po sebi značio kraj političke nestabilnosti u SAD. Nedugo nakon proglašenja pobjede Lincoln je pao kao žrtva atentata, a naslijedio ga je potpredsjednik Andrew Johnson, Uniji vjeran južnjački demokrat, čija je pomirljiva politika prema okupiranim južnim državama bila trn u oku radikalnim republikancima koji su dominirali Kongresom. Južne države su postepeno vratile punopravno članstvo u Uniji u procesu Rekonstrukcije, završenim sporazumom sjevernih i južnih političara na račun oslobođenih crnih robova koji su potpali pod sistem rasne segregacije.
Američki građanski rat predstavlja najkrvaviji rat u američkoj historiji, ako se u obzir uzme isključivo broj američkih žrtava. Iza sebe je ostavio dugotrajne ekonomske i demografske posljedice, pogotovo na opustošenom Jugu koji se nije oporavio sve do posljednje četvrtine 20. vijeka.
S druge strane, rat je konačno ustanovio SAD kao pravu nacionalnu državu - ne samo što je jednom zauvijek ustanovljen ustavni primat federalne nad državnim vlastima, nego su i u kulturnom smislu SAD postale jedinstveni prostor čiji su se stanovnici smatrali građanima vlastite nacionalne države. Rat je također poslužio i za ustanovljavanje cijelog niza reformi uprave i jačanje uloge federalne države u svakodnevnom životu, čime su SAD došle na istu razinu, odnosno premašile druge moderne države u tadašnjem svijetu. Zbog toga se američki građanski rat često naziva Drugom američkom revolucijom.
Categories: Historija | Ratovi | SAD
