Hrvati
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Hrvati su narod u grupi južnih Slavena, koji uglavnom nastanjuje područje Hrvatske, a žive i manjim dijelom i u Bosni i Hercegovini. Znatne hrvatske manjine žive u Vojvodini i austrijskoj pokrajini Gradišće, Italiji u području Molise, u Moravskoj, Slovačkoj i Češkoj te u pograničnim područjima zapadne Mađarske, Slovenije, Rusije, Rumunije. Hrvati se često određuju kroz vezanost uz katoličanstvo i hrvatski jezik i vojničko zanimanje. Kroz čitav Srednji vijek predstavljali su pojam straha za cijelu Evropu. Hrvatski najamnici u svim carskim vojskama od Karla V do Napoleona i Habzburga slovili su kao odani i hrabri vojnici. Najčuvenije konjičke postrojbe su svakako La Cavalerie Cravate (La Kavaleri Kravat), mornarica i laka husarska (gusarska) konjica, te Trenkovi panduri. Po crvenom rubcu, koji su supruge, vjerenice, sestre ili majke svojim najmilijima vezivale oko vrata dobila je ime kravata, dok nekoliko termina u konjaništvu podsjeća na hrvatske konjanike, kao Korbač (od Korbat) ili Kravaš od (le Cravate) ili poseban hrvački zahvat - kravata.
Hrvata ima oko 4,5 miliona u Hrvatskoj i oko 500.000 u Bosni i Hercegovini. Njihov broj u inozemstvu se može samo procijeniti, ali pretpostavlja se da u dijaspori živi barem jednako mnogo Hrvata kao i u Hrvatskoj. Najveće emigrantske grupe žive u zapadnoj Evropi, prvenstveno u Njemačkoj, a zatim u Švicarskoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji. Od drugih kontinenata, Amerika ima najbrojniju hrvatsku imigraciju, i to u Sjedinjenim Državama (Ohio, California) i Kanadi (Mississauga), kao i u Argentini, Čileu, Peruu, Brazilu i Boliviji. U obje Amerike brojnost se procjenjuje na oko tri miliona Hrvata, koji se ondje pojavljuju već na Kolumbovim lađama. Postoje i važne hrvatske manjine u Australiji (Perth, Sydney) i Novom Zelandu, kao i u Južnoj Africi. Samo u razmaku od 14 godina od 1900. do 1914. iselilo se u SAD evidentiranih 600 000 Hrvata, koji su otišli u ekonomsku emigraciju.
Porijeklo Hrvata prije velike seobe naroda nije sigurno. Jedna teorija kaže da Hrvati potiču iz stare Perzije, današnjeg Irana, te da se radi o sarmatskom plemenu, koje se izmiješalo sa Slavenima. Poznato je da riječ Hrvat nije slavenskog porijekla. Prvi navod njihova imena, Horovathos, nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Oba kamena se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Sankt Petersburga, a otkrio ih je Hido Bišćević, hrvatski ambasador u Rusiji.
Početkom 7. vijeka, Hrvati su napustili područje sjeverno od Karpata i istočno od rijeke Visle gdje su osnovali jedno od dva svoja kraljevstva Bijelu Hrvatsku) i na Istok do Dnjepra gdje su imali svoje drugo kraljevstvo pod imenom Crvena Hrvatska i naselili se uzduž Dinarida. Davnašnja povezanost s tim pradomovinama naročito se ogleda u ikavici kojom govore samo Ukrajinci, Hrvati i Bošnjaci. Nove države zapremale su prostor uz jadransku obalu između današnje Albanije na jugoistoku i današnje Venecije na sjeverozapadu, te do Mačve i Podravine na sjeveru. Kasnije su ta dva imena nestala, a pojavile su se dvije nove kneževine : Panonska i Dalmatinska, čiji su kneževi Ljudevit i Tomislav otjerali Franke i Bugare s područja svojih država. (Pogledati Povijest Hrvata Ferde Šišića. Bijela Hrvatska je okupirana od Poljske, a skupina od stotinjak hiljada Bijelih Hrvata u Poljskoj postojala je do staljinskog režima. Majka nedavno preminulog Pape Ivana Pavla Drugog bila je Bijela Hrvatica. Najveći dio Bijelih Hrvata iselio se u USA.
Genetika, kaže da je većina Hrvata miješani genotip, ali glavna skupina gena specifična je za jednu "dinarsku" podskupinu, koja je vjerojatno naslijeđena od predslavenskih stanovnika dinarske Hrvatske i to u gotovo 50% populacije.
Iako malobrojna nacionalna skupina, Hrvati kroz svoju dvadeset vijekova dugu historiju sudjeluju u gotovo svim područjima ljudske civilizacije s priličnim doprinosom. Iako je prvi pisani dokument iz početka 12. vijeka, jedno hrvatsko ime (knez Branimir) zapisano je već 880. godine, što znači da njihova pismenost datira mnogo prije nego prvi sačuvani pisani dokument. Prvi univerzitet u Hrvata postojao je već u trinaestom stoljeću, a razorili su ga Križari u svom pljačkaškom pohodu na Palestinu. Pet znanstvenika i umjetnika hrvatskog podrijetla su dobitnici Nobelove nagrade, a hrvatski jezik je u Srednjem vijeku bio jedan od pet jezika na kojima se po europskim univerzitetima odvijala nastava: talijanski, latinski, njemački, hrvatski i poljski. Car Karlo Veliki, prvi ujedinitekj Evrope govorio je hrvatski. Od južnoslavenskih naroda stanovnici današnje Dalmacije medju prvima dolaze u dodir s Arapima i prvi prihvaćaju Islam. Utemeljitelj Kaira i džamije "Najblistavija" al-Azhar u Kairu je Džauhar ben Abdallah al-Saqlabi rodom iz Cavtata. Još dvije afričke metropole duguju svoju povijest Hrvatima, braća Seljan su izradili plan za urbanizaciju Adis Abebe, a Dragutin Lerman je utemeljio Leopoldville. U sportovima su brojne hrvatske ekipe i pojedinci dosegli najvišu svjetsku razinu od [[rukometa, vaterpola, nogometa, odbojke, do boksa, hrvanja, borilačkih azijskih sportova, tenisa i skijanja. Brojne naučne discipline su obogaćene doprinosom znanstvenika hrvatskog porijekla: Julije Klović, Faust Vrančić, Marin Getaldić, Ruđer Bošković, Lavoslav Ružička, Vladimir Prelog, Miroslav Radman, i drugi, koje se može u svjetskim enciklopedijama naći pod nadimkom Dalmata, dok je u muzičkoj umjetnosti značajano mjesto zauzelo nekoliko operskih pjevačica Maja Strozzi, Milka Trnina, Zinka Kunc, Ruža Pospiš i brojne druge. Popularnost Mike Trnine u ono doba nadilazi slavu najvećih operskih diva, a Zinka Kunc dugo godina bila je neprikosnovena primadona njujorškog Metropolitena. Jednu od najvrijednijih svjetskih kolekcija umjetnina, procijenjenu na više od 10 milijardi Eura, svojem narodu poklonio je Ante Topić Mimara.
Od Hrvata također potječe i ideja ujedninjenja svih Slavena u jedan narod. Prvi, panslavist, je bio, u 17. stoljeću, Juraj Križanić porijeklom iz Bihaća, koji je sanjao o slavenskom carstvu od Rusije do Jadrana, a drugi, idejni otac južnoslavenstva bio je osječki nadbiskup Josip Juraj Štrosmajer. Obje ideje su neslavno propale.
