Hrvatska stranka prava

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima (literatura, web stranice itd.). Pomozi Wikipediji navođenjem odgovarajućih izvora.

Hrvatska stranka prava je najstarija politička stranka u Hrvatskoj. Nastala je još u 19. stoljeću a deklarira se kao stranka desnog centra. Osnivač joj je bio Ante Starčević.

[uredi] Pravaška ideologija

U drugoj polovici devetnaestog stoljeća, poslije ukidanja Bachova apsolutizma i takozvanog povratka ustavnosti 1860.godine , u stranačko-političkom životu Hrvatske vladalo je kaotično stanje. Na pitanju odnosa Hrvatske prema Austriji i prema Ugarskoj dolazi u dvijema glavnim strankama, u Narodnoj (Strossmayerovoj) i u Unionističkoj (mađaronskoj), do trajnog previranja i unutarstranačkih rascijepa. Raščišćavanje i razbijanje tog stranačko-političkog kaosa i postavljanje novih temelja u Hrvatskoj je počelo pojavom Stranke prava 1861 god. Osnovni princip nove stranke bio je : Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je najznatnija politička organizacija tog doba u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega karakteru i držanju dvojice svojih osnivača i vođa : Antunu Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. Općenito 19.st. mnogi autori dijele na razdoblja ranog i zrelog hrvatskog nacionalizma. Za prvo rano razdoblje vezuje se ilirsko-narodnjačka ideologija, dok je drugo razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma naravno vezano uz ideju pravaštva. Pravaški pokret nosio je interes novog sloja, srednje klase koja se oblikovala u društvu nakon ukidanja feudalnih odnosa, u sklopu procesa stratifikacije hrvatskog društva koje je počelo postepeno gubiti ranija obilježja duboko polariziranog društva. Njihova ideologija imala je zadaću da ubrza i pospješi proces stvaranja hrvatske nacije,koji je prema njihovu shvaćanju trebao i mogao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj državi.Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću i Kvaterniku apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njihovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal oni su kritizirali probleme, tražili odgovore i predlagali promjene koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put koji se temeljio na slavnoj hrvatskoj prošlosti. Oni su bili uvjereni da se duh naroda tj. njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti.Vjerovali su da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji koju su doživljavali kao osobu s biografijom.Stoga su Kvaternik i Starčević smatrali da su njihove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njihovoj predodžbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.

Starčević koji je svoju misao počeo formirati još u ranim 50-im godinama prošlog stoljeća bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i sprečavanja slobodna razvoja ostavile traga na naravi ljudi koju on karakterizira kao ¨deformiranu¨.Prema tome stvaranje homogena naroda-osobe u samostalnoj hrvatskoj državi njemu je bila ona poluga koja je jedina mogla potaknuti povratak hrvata osnovnim etičkim vrednotama.U pojedinca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tada kad shvate pravaški nauk, tj.kad nadvladaju deformaciju svoga ja i počnu se osjećati hrvatima s misijom stvaranja samostalne države. Na formiranje Starčevićeve ideologije uvelike je utjecala mržnja prema Šafariku i njegovim teorijama zajedničkog srpskog imena slavena. Uz Šafarika Starčević se u velike protivio Vuku Karadžiću i njegovu članku ¨Srbi svi i svuda¨ iz 1836. u kojem svrstava sve štokavce kao Srbe, kajkavce kao Slovence, a čakavce kao ostatke Hrvata o kojima je pisao još Konstantin Porfirogenet. Naravno to protivljenje bilo je bazirano na značaju jezika koji daje vrijednost i čuva dušu naroda. Uz probleme s jezikom postojao je veliki problem u tome što nije postojao jedinstven stav o prošlosti u kojoj su određene ličnosti i događaji od strane različitih povjesničara različito tumačeni. Starčević je s vremenom počeo upotrebljavati izraz pravi Hervat koji je očigledno predstavljao svakog Hrvata koji posjedovao svijest o svom narodu-osobi. Eugen Kvaternik je naravno, isto kao i Starčević, imao velik utjecaj na stvaranje pravaške misli.On možda nije djelovao perom kao Starčević no zalaganjem na drugim poljima pridonosio je njihovom stavu. Njegova ideja napretka proizašla je prije svega iz teološkog shvaćanja prošlosti. Hrvati su prema Kvaterniku postigli svoje povijesno pravo "prvobitnom, prirodnom, pravednom i neosporivom stečevinom" za svojih seoba u 6. i 7. st., tj. silom oružja i narodnim junaštvom. Na taj način on objašnjava prvo Hrvata na slobodu.

Kvaternikove ideje i stavovi su bili uvelike prožeti idealima Francuske revolucije te želje za sličnim djelovanjem i u Hrvatskoj. Tu je već očito koliko su njegova razmišljanja bila u opreci s Starčevićem koji kaže:"Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego prijestolja."

[uredi] Hrvatski Sabor 1861

Na osnovi izbornog reda iz 1848. godine 15.travnja 1861 sastao se Hrvatski Sabor. Narodni su zastupnici bili najugledniji članovi inteligencije, svećenstva, aristokracije i predstavnici Vojne Krajine. U početku su davali dojam zajednice rodoljuba jer određenji suprotni politički stavovi još nisu mogli doći do izražaja. Svi su se mučili u procjepu između Austrije i Ugarske, među dva žrvnja i vidjeli u ¨Njemcu¨ i ¨Magjaru¨ dva silovita naroda koji žele progutati i uništiti ¨slavjanske Hrvate¨. Sabornica je postepeno postala mjesto sukoba različitih mišljenja o sudbonosnom pitanju Hrvatske u Monarhiji. Uglavnom je dolazilo do podjele na dvije strane: na konzervativno plemstvo i liberalno građanstvo. Ta je atmosfera predstavljala podlogu za prvi službeni nastup pravaške ideologije. Vjerovatno su mnogi već poznavali stavove Ante Starčevića i Eugene Kvaternika no tek je tjekom rasprave njihov nauk uspio pokazati svoje pravo lice. Na temelju kraljeva naloga Hrvatski sabor je uzeo u pretres pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Po tom pitanju dolazi do formiranja tri struje koje će ostati ključne u Hrvatskoj politici do kraja Monarhije. Prva struja- Narodna stranka nastojala je postići što širu autonomiju prilagođavanjem konkretnim političkim prilikama koje su se stalno mijenjale; druga struja-Unionistička stranka čvrsto se držala što uže veze s Ugarskom, pomišljajući na određenu autonomiju Hrvatske samo u okviru jedinstvene Ugarske; treća struja- Stranka prava izjašnjavala se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške Monarhije (jedina veza s ostalim zemljama imao je biti zajednički vladar, ali je Kvaternik u političkoj praksi stajao pred problemom manjeg ili većeg odstupanja od proklamiranog ¨potpunog suvereniteta¨ hrvatskog naroda). Tada većinom glasova sabor prihvaća poznati članak četrdeset drugi, prijedlog Strossmayera i njegovih sljedbenika, a izrađen od strane Ivana Mažuranića. Ta je saborska odluka kasnije dobila kraljevo odobrenje. Zaključeno je da je događajima 1848. prestala svaka državnopravna veza između Ugarske i Trojedne Kraljevine koja uključuje uz Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju, Rijeku, Vojnu Krajinu i Međimurje. Jedini izuzetak bila je kraljeva osoba koja je krunidbom za Ugarskog kralja postajala i kraljem Hrvatske. Sabor uvažava prošli zajednički ustavni život Trojedne Kraljevine i Ugarske i izražava spremnost Trojednice da stupi u ¨još užju državno-pravnu svezu¨, ali samo ako kraljevina Ugarska prije pregovora prizna njezinu neovisnost i samostalnosti njezin naznačeni teritorijalni opseg. Prije usvojenja ovog članka odbijen je prijedlog Kvaternika koji je želio dati načelno rješavanje odnosa između Hrvatske prema Austriji i prema Ugarskoj.Kvaternik je najveći trag ostavio govorom 18.lipnja kojim je iznio svoje i pravaške stavove. On je tu preporučavao taktiku ¨muževnog čekanja¨ koja je više bila obilježje Starčevićeva političkog profila, a manje je odgovarala njegovoj želji za brzom političkom ili diplomatskom akcijom. Kvaternikove ideje nadopunio je i prihvatio Starčević.On je na Saboru ponovio i još više zaoštrio svoje stavove iznesene još u ¨riječkim predstavkama¨. Njegovim govorom dominira mržnja prema Austriji i uvjerenje da su svi narodi Monarhije sužnji. Tada je po prvi put istaknuta krilatica koja je i simbolički označavala pravo Hrvatskog naroda na slobodu tj. da nad sobom priznaje samo Boga. Usprkos svome zlu što mu ga je nanijela Austrija hrvatski je narod sačuvao vjeru u Boga i svoje desnice, izjavio je:¨Narod hervaski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žrtvovao, lepu budućnost odredila: narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!¨ Sam sabor je raspušten Kraljevskim odpisom 8.studenog i bio je još jedan dokaz da se Austrijska vlast nije promijenila.

[uredi] Pravaši i Austro-Ugarska nagodba

Kao ni Bachov apsolutizam ni Schemerlingova centralistička politika nije doživjela veći uspjeh. U želji da se učvrste unutar monarhijske prilike uoči nadolazećeg rata s Pruskom i Italijom, Franjo Josip morao je pristupiti pregovorima s mađarskim prvakom Ferencom Deakom koji je očigledno promijenio stav u odnosu na 48`.Promjene su se počele osjećati u svim porama društvenog života.Hrvatski sabor se sastao u studenom 1865. da bi odredio svoj stav o zajedničkim poslovima monarhije, da bi se izjasnio o odnosima Hrvatske i Ugarske i da bi poslao svoje predstavnike u Ugarski ¨krunidbeni¨ sabor.Većina zastupnika tada je prihvatila adresu izrađenu od strane Račkoga kojom je većina Hrvatskog sabora napustila svoje odbijanje zajedničkih poslova s Austrijom iz 1861., pa je vladar u svom odgovoru na adresu naredio da se izabere odbor koji bi pregovarao s odborom Ugarskog sabora o odnosima između Hrvatske i Ugarske i zajedničkim poslovima Monarhije. Članovi Ugarskog odbora nisu imali ni najmanju namjeru da se sporazumiju s Hrvatima te razgovori ubrzo padaju u vodu. Već potkraj lipnja 1866., na početku austro-pruskog rata, mađarski su predstavnici prešli preko hrvatske državnosti u nacrtu za Austro-Ugarsku nagodbu. S obzirom na poraz Austrije od Pruske, Austrija se morala, da bi učvrstila svoj položaj, okrenuti ka istoku. Poraz Habsburške Monarhije u svakom je slučaju pobudio nade protivnika u njezinu skoru propast. Na to su računali i pravaši, a i predstavnici Strossmayerove stranke. Starčević je dobro znao za okretanje Austrije ka istoku i Bosni i Hercegovini te je djelovao što je više mogao da probudi svijest u Hrvatskoj. Austrija je pomalo podilazila narodu ustoličujući u njima mitove o Nikoli Šubiću-Zrinskom i Jelačiću. Starčević i Kvaternik tome suprotstavljaju pogibiju Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana od bečke ruke te stvaranjem ¨mita¨ o njima. Prihvaćanjem Austro-Ugarske nagodbe, od Austrijskog odnosno Ugarskog sabora, mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja su se uvelike smanjile. Dalmacija i Istra našle su se u Austrijskom dijelu, a Banska Hrvatska, još uvijek podjeljena na civilnu Hrvatsku i Vojnu Krajinu, bila je u ugarskom dijelu. Sabor je zasjedao opet 1. svibnja 1867. te je riječ uzeo Starčević. Ponovno se njegovo čisto načelo sukobilo s ¨praktičnjacima¨ i ponovno se izjasnio protiv zajedničkih poslova. Tada na scenu stupa novo pravaško oružje to je bio političko-satirički list Zvekan, koji je bio dostupan samo užem krugu čitateljstva no njegov utjecaj je bio velik. Godinu dana kasije zamjenjuje ga politički časopis Hervat. U težnji da podigne i učvrsti hrvatsku nacionalnu samosvijest Starčević je naročito nastojao uvjeriti Hrvate da su oni po svom porijeklu gospodarujući narod i da je ¨robovanje¨ Beču i Pešti u punoj suprotnosti s duhom hrvatskog naroda. Kvaternik tada izdaje jedan od svojih najznačajnijih spisa ¨Istočno pitanje i Hrvati¨. Kvaternikovo stajalište bilo je sasvim jednoznačno: pravo na Bosnu po njemu, na osnovi etničkog i povijesnog prava, ima isključivo Hrvatska. Uvjeravao je hrvatsku javnost da je ¨jugoslovenština¨ ustvari isto što i ¨srbština¨ koja teži uništenju hrvatske nacije, a u krajnjoj konsekvenci isto što i ¨ruština¨.

[uredi] Kvaternik i buna u Rakovici

Buni u Rakovici predhodile su mnoge promjene i krize u društvenom životu Stranke prava, ali i Hrvatske. Kvaternik je već duže vrijeme imao veliku želju da se vrati u djelatnost Sabora. No on više nije imao pokrovitelja koji bi mu pomogli u toj nakani (kao nekoć ban Rauch), a s druge strane Bedekovićev režim mu nije dozvoljavao probitak. Starčević koji je imao tu privilegiju i sam je priznavao da je Kvaternikov izbor u Sabor važniji od njegova. Kvaternik ipak preko Ede Halpera koji je svoje mjesto prepustio njemu dospijeva u povoljan položaj, no zbog velika djelovanja svećenika protiv njega on propada. On se nadao da će ga Bog koji ¨ravna sudbinom ne toliko ili samo ljudih, koliko odlično i prije svega narodah¨ dovesti u skup ¨razbojnikah¨ tj. u Sabor. No to se nije dogodilo. Neposredno prije Rakovice pisao je Halperu da sada razumije zašto nije bila Božja volja da dođe u Sabor. Potkraj 1870. i početkom 1871. došlo je do velikih razlika unutar stranke koje su gotovo uzrokovali rascjep. Osnovni razlog sukoba bilo je pitanje vjere no to je kompromisom izglađeno. Vrenje u Vojnoj Krajini s obzirom na početak procesa razvojačenja i priključenja Hrvatskoj probudilo je u njega nadu da će ga krajiški puk sljediti u borbi za slobodu, a protiv ¨švabsko-madžarskoga gospodstva¨. No tada su krajiški seljaci više zazirali od Mađara no Austrije jer su se plašili uvođenja novih poreza, što se kasnije i dogodilo. Uz to stanovnici tog kraja su bili uznemireni zbog mjerenja zemljišnih posjeda za katastar i krčenja šuma. Kvaternik je tako stekao dojam da je to pravi kraj za bunu koja bi se mogla proširiti i ugroziti Monarhiju zbog njezine unutarnje nestabilnosti. Ne uspije li, imao je utjehu u slavnom Frankopanovu refrenu :¨Navik on živi ki zgine pošteno!¨ Uz Kvaternika glavni nosioci bune su bili: Ante Rakijaš (uz Kvaternika već od 1864.), Vjekoslav Bach (zagrebački student prava i odgovorni urednik pravaškog glasila Hrvatska), Petar Vrdoljak (glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Čuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici). Ako ustanak uspije formirat će se vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz stradat će samo oni i tako sačuvati stranku. Dana 7. listopada 1871. sakupili su se svi zavjerenici u selu Broćancu i istog dana oformili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom. Sutradan, 8. listopada 1871. planula je buna. Kvaternik je sa 200 naoružanih graničara i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo ka Rakovici koja je bila određena za sjedište vlade. Uz bunu su odmah pristala sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila. Zanimljivo je spomenuti da su u buni sudjelovali i Srbi iz navedenih mjesta boreći se tako za nezavisnu Hrvatsku. U proglasu tad donesenom se ističe: jednakost pred zakonom; potpuna općinska samouprava; ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija; te da svećenici obaju vjeroispovjedi imadu narod poučiti u ljubavi i slozi. Istog dana upućen je Rakijaš sa 300 vojnika da pobuni Drežnicu, ali se neobavljena posla vratio u Rakovicu. Odatle su ustanici na čelu sa Kvaternikom 9. lisopada krenuli u Plaški. Tada reagira austrijska vojska i na samu spoznaju dolaska ogulinske regimente većina od 1700 vojnika se razbježala. 11.listopada Kvaternik, Bach, Rakijaš i jedan od braće Čuić su pogubljeni dok je drugi brat Čuić uspio pobjeći u Srbiju. Kvaternik je svojom krvlju zapečatio osnovnu misao pravaštva da su interesi Hrvata i Habsburške Monarhije, odnosno Hrvata i svake tuđinske premoći nespojivi.

[uredi] Vrhunci pravaškog doba

Učvršćenjem dualističkog modela vlasti unutar monarhije predstavnici mađarske vladajuće klase bili su svjesni da moraju revizirati nagodbu s Hrvatskom. Svi financijski i gospodarski poslovi bili su u rukama organa ugarske vlasti, a o banu je odlučivao i dalje Ugarski ministar predsjednik. U želji modernizacije Hrvatske, reformiranja uprave, sudstva i prosvjete nova vlada je, na čelu s Mažuranićem, u razdoblju 1873.-75. obavila zamašan zakonodavni rad. Iako je vlada djelovala u interesu hrvatskog građanstva, ona nije ništa mogla poduzeti po pitanju gospodarskog razvoja s obzirom na rascjepkanost posjeda, povećanje poreza, pomanjkjanje kredita i kapitala itd. U takvoj situaciji nezadovoljstvo je počelo izvirati sa svih strana i Stranka prava je bila jedina koja se pošteno mogla usprotiviti takvom sustavu.

Već 1875. pravaška grupa je držala da se može vratiti u politički život no Starčević se nije kandidirao. Mjesto sebe preporučio je Frana Folnegovića, koji je doista bio izabran u sesvetskom kotaru. On se u saboru snalazio kako je znao. Folnegović je bio protivnik Narodne stranke, ali nije mogao djelovati s pozicija Starčevićeva nauka. Osim od Folnegovića poticaj za obnovu Stranke prava došao je i od riječkog odvjetnika Erazma Barčića, prvaka riječkih i primorskih Hrvata. Uspon Rijeke, kao luke mađarskog kapitala, pritisak na Hrvate i hrvatski kapital u Rijeci, ubrzan nazadak nekad relativno razvijene privrede u Hrvatskom primorju, sve je to izazivalo golemo nezadovoljstvo i afinitet prema pravaškoj propaganadi. Tada se paralelno prvi put pojavljuje osiječki odvjetnik dr. Josip Frank koji će kasnije imati veliki utjecaj na samu stranku. Uz njih najveći oslonac pravaške ideologije sedamdesetih bila je studentska mladež okupljena oko lista Hervatska. Kasnije mladi pravaši nagovaraju Antu Starčevića da dopusti izdavanje pravaškog lista Sloboda na Sušaku 1878. Pojavom Slobode počeo je proces prodiranja pravaške ideologije u sve pore društva. No unutar stranke sukobi između Starčevića i Folnegovića i Starčevića i Barčića su bili stalni te su usporavali djelovanje stranke. 1878. nakon izbora za sabor i odabira petorice pravaša za tu funkciju velik broj unionista pristupa Stranki prava pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom. Tada je s posebnim nacrtom adrese istupio Ante Starčević. Adresa je bila formulacija pravaške ideologije kao i predstavke1861. Njezinu prihvatljivost povećala je okolnost što Starčević nije spominjao one svoje stavove koji su mogli odbiti mnoge potencijalne pristaše, npr.teoriju o ¨pasmini slavoserbskoj¨, što je tada za razliku od razdoblja 67.-71. udario frontalno na dualizam i što je dao razmjerno stvarne ocijene njegovih posljedica. Osnovni sadržaj Starčevićeve adrese bio je prosvjed u ime suverenog hrvatskog naroda s kojim njegov stvarno apsoluistički vladar i njegovi pomagači postupaju kao s posljednjim podanikom. Svoje tumačenje je opravdao svjedočenjem da je Hrvatska samostalna država koja nema nikakve veze s s ostalim zemljama Monarhije i da se zato ne smije popustiti od njezinih prava. Zacijelo je značenje njegova nacrta adrese došlo da puna izraza kada je saborska delegacija uručila adresu većine Franji Josipu. On je postupio upravo onako kako ga je prikazao Stkarčević,kao apsolutist koji svojim podanicima ne dopušta da raspravljaju o svojim najvažnijim problemima. Uspon pravaštva nakon izlaska Slobode nadopunila je skupštinska akcija 1879. kad je postalo moguće održavanje javnih skupova.

1880. na mjesto Mažuranića dolazi Ladislav Pejačević kao novi ban koji pod dojmom rasta Stranke prava djeluje kontra nje zabranama lista Sloboda, hapšenjima i drugim pritiscima. Na izborima 1881. postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima pa tako i svećenstvu unatoč Starčevićevim izjavama protiv njega.

1882. godine gospodarski i politički pritisak Ugarske vlade i njezino sustavno kršenje Nagodbe morali su rezultirati većim protestom. Postepena zamjena hrvatskih natpisa s dvojezičnim hrvatsko-ugarskim natpisima bili su ta kap koja je prelila čašu negodovanja. Dolazi do demonstracija u kojima su važnu ulogu odigrali pravaši. Ogorčenje se prenosi i na selo pogotovo u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. No svaki otpor ubrzo čvrstom rukom biva ugušen. Ako je Ugarska vlada htjela učvrstiti premoć mađarskog kapitala nad Hrvatskom nije se moglja osloniti na banove, Hrvate, kao što su bili Mažuranić i Pejačević,koji su bili povezani s političkim strankama u Hrvatskoj. Povoljna osoba se našla u mađarskom mladom grofu Karolyu Khuenu Hedervaryu. Tijekom svog višegodišnjeg djelovanja on je postao stup Monarhije i ličnost posebna kraljeva povjerenja. On je u želji da uništi pravaštvo tvrdio da su nemire 1883. organizirali baš oni, no to nije dokazano. Starčevićeva mržnja prema dinastiji i Franji Josipu širila se na sve veći broj pristaša, a i na mnoge predstavnike klera ne sklone Monarhiji. No teorija klera se ticala trijalizma što Starčević nije prihvatio.

Stranka prava bila je samo pokret koji se držao na okupu zajedničkom velikom željom za samostalnom državom. Formulacija programa bila je nemoguća jer je bila veleizdajnička prema Monarhiji i zato nije slučajno da je ona proglasila službeni program tek kada je prihvatila rješenje hrvatskog pitanja u okviru Monarhije tj.1894.

1884. bez obzira na sve pritiske stranka doživljava svoj vrhunac. Izvojevali su 24 mjesta u saboru te je Hinko Hinković izradio Adresu kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda. Osudila je dualizam i istakla njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtjevala je ujedinjavanje svih hrvatskih zemalja uključujući i Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. No ubrzo do izražaja dolazi Khuenov stav, koji je najprije ovladao Narodnom strankom te su mu se pridružili i mnogi srpski zastupnici napustivši organe posebne srpske stranke. S takve pozicije Khuen odgovara novim saborskim poslovnikom i pravom da predsjednik može ukloniti svaku opoziciju. Posebno je uskoro reformirao upravu i sudstvo te je od njih načinio poslušan aparat koji je imao zadaću potiskivanja svakog otpora režima. Stranka prava u takvoj situaciji se više nije mogla razvijati na osnovi čistog Stračevićeva nauka te su se nalazili pred prihvaćanjem svog prvog službenog programa tj. djelomične hrvatske državnosti u okviru Monarhije 1887. Pravaštvo se od tada uvelike širi kao pokret među građanstvom, a i seljaštvom pogotovo Banske Hrvatske, ali i Istre, Dalmacije i Bosne. U skladu s tolikim pristašama sam ideal je postao nedovoljan te je bilo krajnje vrijeme da pokret preraste u praktičnu stranku. 1889. u ljeto prekinuto je izlaženje lista Hervatska koji je bio službeno pravaško glasilo. U tako teškoj situaciji Fran Folnegović se laća posla. Sada je bilo stanje zrelo za otvoren istup, što on i čini, ali uvlači i Franka u Stranku prava. Frankovom pomoći Hervatska ponovno izlazi te Folnegović ima priku da iznese vlastite stavove kroz list.

Za Folnegovićeve su planove bila opasna dva pravaška prvaka: David Starčević i Erazmo Barčić. Oni su bili pobornici starih pravaških načela te su se protivili unutarstranačkim polemiziranjima, a ne djelovanju protiv režima. Smjer modernog pravaštva što su ga zastupali Folnegović i Frank postajao je sve jasniji: kad ne ide drugačije neka najprije Monarhija kao velika sila riješi svoje probleme uz pomoć Hrvata, a kasnije će se valjda dopustiti proširenje autonomije i sjedinjenje Banske Hrvatske s Dalmacijom. Frankov praktični duh bolje je odgovarao željama pravaške buržoazije pogotovo zato što nikakvo čekanje na vanjske događaje više nije dolazilo u obzir. Sve potrebe građanstva također je dobro shvaćao Folnegović koji se bavio kupoprodajom zemljišta i profitirao pri gradnji željeznica i parcelacija imanja u Hrvatskom zagorju. To je sve bilo jako daleko od ideala Ante Starčevića. Frank se uglavnom svojim govorima obraćao sitnom građanstvu, no Stranka se morala povezati s onima koji su bili ekonomski jači tj. sa srednjom buržoazijom koja će imati ključnu ulogu nakon raskola. Nezadovoljstvo prvaka Stranke prava s Frankom imalo je korijen u činjenici što on s pravaškom predajom nije imao nikakve veze, ali i u njegovu židovskom porijeklu. Njegov položaj se postepeno učvršćivao i on je postao prvo lice stranke. Stranka pod njegovim vodstvom je imala umjeren subdualistički stav što naravno nije javno priznato. Sada je mogao krenuti dalje da stranku pretvori u režimsku, dinastičku, zasad dualističku stranku i da na njezinu čelu dođe na vlast u Hrvatskoj. No takav slijed će ga dovesti samo do raskola.

[uredi] Put prema raskolu i kraju

Početkom 90.-ih pravaška politika naišla je na pozitivan odjek u Dalmaciji. Nakon završetka Narodnog pokreta kada je osnovana posebna Srpska stranka i kad je 1882. u narodnjačke ruke pala i Splitska općina, stvoreni su uvjeti za razvoj pravaštva. Pravaštvo je zapravo bilo odgovor na Narodnjački neuspjeh u sprečavanju gosposdarske stagnacije. Sama Starčevićeva nauka u Dalmaciji nije bila poznata, pa se pravaštvo pojavilo kao kombinacija Starčevića i narodnjaka Mihovila Pavlinovića. Ta ideja imala je izrazit utjecaj na mlade intelektualce i srednjoškolce među kojima je bio i Frano Supilo. Mladi svećenik Ivo Prodan se prvi javno izjasnio kao pravaš. On je stavio pravaštvo u okvir klerikalizma kao težnje za vodstvom organizirana katoličkog svećenstva na čelu s biskupima na svim područjima društvenog života. Prodan je objavio i svoj politički program koji nije imao dodirnih točaka s Starčevićevim naukom. Mladi Supilo bio je načisto s tim da je originalno pravaštvo samo narodno vjerovanje. Želio je Starčevićev radikalizam zamijeniti realnom politikom koja bi vodila do samostalne Hrvatske. Htio je stvoriti uvjete da asuvereni hrvatski narod stvori vlastitim snagama svoju samostalnu državu.

Pred kraj Starčevićeva života kristaliziraju se razlike i sukobi sljedbenika pravaške ideologije. Stari i bolesni Starčević postao je oruđe u rukama Franka što je izazivalo ljutnju i osude Barčića,Supila i drugih. Uz to u jeku je bila borba za njegovo nasljedstvo te je raskol unutar stranke bio neminovan jer su i Folnegović i Frank pretendirali na to mjesto. Prvo su iz stranke istupili Rukavina, koji je bio predsjednik kluba, i nakon njega i David Starčević zbog negodovanja politike. Negodovanje su očitovali i dalmatinski odbori. Djelatnost ¨kolovođa¨ Stranke u Zagrebu jasno pokazuje da njihova aktivna politika stoji u očitoj opreci s prošlošću i s tradicijama Stranke prava jer vodi političkom oportunizmu. Pri otvaranju Starčevićeva doma glavnu riječ je imao Folnegović kojeg je sam Starčević mrzio. Taj govor mu je donio prednost u odnosu na Franka i do raskola je moralo doći.

Za vrijeme posjeta Franje Josipa Zagrebu dolazi do incidenta. Grupa studentske omadine spalila je pred Jelačićevim spomenikom mađarsku zastavu. Među njima bili su i Frankovi sinovi, a i Stjepan Radić. Frank i Folnegović su se razilazili po pitanju vodstva stranke, a od 1894. i različitih taktičkih položaja. Dok je Frank pod dojmom sukoba mađarske Liberalne stranke i dinastije računao na promjene i nije se htio više vezati uz postojeći sustav, Folnegović je ostajao striktno u dualističkim okvirima i htio je udobrovoljiti upravo stupove sustava i otvoriti put režimskoj dualističkoj Stranci prava. U skladu s svojim stavovima Folnegović je osudio čin omladine iako je znao da je sva javnost uz nju i da Frank samo čeka takav istup. Naravno da su i svi pravaši osudili izjavu Folnegovića. Dan nakon Folnegovićeva govora Ante Starčević zajedno s Frankom, Kumičićem i Milom Starčevićem su istupili iz stranke i osnovali vlastitu ¨Čistu¨ stranku prava. Kad je Frank sa Starčevićem istupio iz stranke, Folnegović više nije mogao ostati u grupi njegovih protivnika i morao se povući.

Devedesetih godina Stranka prava ujedinjena s Obzorašima kreće korak dalje od isključive državnopravne politike. U želji za napretkom oni su svjesni da moraju prijeći na djela. Na izborima 1897. izabrana su samo dva poslanika ¨Čiste¨ ; Frank i Mile Starčević, dok je koalicija domovinaša i obzoraša dobila 26 mjesta. Domovinaši nisu imali vođu već su bili grupa prvaka različitih shvaćanja. Zaslugom Napredne omadine hrvatska opozicija domovinaša i obzoraša konstituirala se u siječnju 1903. kao Hrvatska stranka prava na temelju programa iz 1894. Poradi nepovećanja budžeta punih 6 godina i drugih problema sazvana je skupšina, koja je uspjela u svojim naumima, no zabranjeno je djelovanje oko 50 skupština koje su bile sazivane u pokrajini, pa je nezadovoljstvo ubrzo izašlo na vidjelo, ali i na ulice. Demonstracije počinju u Zagrebu i Osijeku, a onda se šire na druge gradove i sela tako da je uznemireno Hrvatsko Primorje, Gorski kotar, Hrvatsko zagorje, križevačko-bjelovarski kraj, pa i Međimurje. Sustavno gušenje od strane vlasti nije uspjelo dok se pokret nije sam smirio. Narodni je pokret imao izuzetne posljedice: povezao je političke i nacionalne snage banske Hrvatske i Dalmacije, otvorio vrata suradnji između hrvatske i srpske buržoazije, bio dio procesa koji je postavio na dnevni red južnoslavensko pitanje kao cjelinu, potaknuo pojavu novih političkih grupa. 1905. godine dolazi do spajanja Stranke prava s Narodnom hrvatskom strankom pod nazivom Hrvatska stranka. Oni žele sjedinjenje Hrvatske, ali i jedinstvo Hrvata i Srba. Pod parolama Starčevića nastupali su još samo Frankovci, klerikalci u Banskoj Hrvatskoj i Prodanovi ¨Čisti¨ u Dalmaciji.

Velikoaustrijski krug oko prijestolja Franje Ferdinanda počeo je djelovati još 1905. kada je kriza dualističkog uređenja bila na vrhuncu. Franjo Ferdinand bio je onaj vladar o kojem je sanjao Josip Frank od početka svoje političke karijere. No Frankovi snovi podilaženja i u skladu s tim uspona i vlastitog probitka se nisu obestinili. Frankova djelatnost je bila otežana jer se potkraj 1906. njegova stranka nalazila pred novim raskolom, za što je bilo mnogo razloga. Protivnici Franka su bili Mile Starčević i Ante Pavelić (zubar) koji su težili da se Frank povuče zbog svog djelovanja za vlastite interese, a ne stranačke. Frank kojem su vlastiti ljudi okrenuli leđa podilazi velikoaustrijskom krugu i poduzima razne akcije da se u Hrvatsku uvede vojna diktatura. Kao što je već navedeno najveći otpor Franku je dolazio iz vlastite stranke. Tada se pojavljuje želja za ¨povratkom¨ Anti Starčeviću u njegovih suradnika, Dalmatinskih pravaša i omladine.

1908. dolazi do raskola stranke na Frankovce i Starčevićance (milinovce). Starčevićanci su morali voditi računa o frankovačkoj propagandi koja ih je dugo žigosala kao srbofile, gotovo veleizdajnike. Oni su uskoro najavili pravi povratak Starčeviću. U želji da ugodi velikoaustrijskim krugovima Frank se zalaže za rješenje hrvatskog pitanja tako da se Hrvatske zemlje te Bosna okupe unutar monarhije kao upravna, a ne državna jedinica. Nakon toga mnogi frankovci napuštaju stranku. U sljedećem razdoblju tijekom i nakon aneksije Bosne Stračevićanska stranka se konsolidira dok frankovština otvoreno služi Rauchovu režimu. Frankizam s vremenom postepeno tone unatoč podilaženju vlasti te Frank mora stupiti u koaliciju s klerom u ¨Kršćansko socijalnu stranku prava¨. 1911. konačno se konstituira svepravaška organizacija za hrvatske zemlje i Bosnu. Za predsjednika je izabran Mile Starčević te je odmah progalašeno da unutar stranke glavnu riječ ima Starčevićanska struja.

Na izborima 1911. najviše je glasova odnjela ujedinjena Stranka prava te taj rezultat dovodi novog bana na vlast. To je bio Slavko Cuvaj te je počelo razdoblje novog otvorenog apsolutizma. U ujedinjenoj Stranci prava starčevićanci su bili jači od frankovaca, a podupirali su ih i dalmatinski i istarski pravaši. Pravaši tad zahtjevaju sjedinjenje, no od Franje Josipa ne dobivaju ni odgovor. U toku 1912. trebalo je srediti odnose između Svepravaške organizacije i Sveslovenske pučke stranke radi stvaranja zajedničke grupacije. Do sastanka je došlo u Beču te je odlučeno da su Hrvati i Slovenci jedan narod i da Sveslovenska pučka stranka prihvaća program Stranke prava. Uskoro nakon toga svepravaška organizacija bila je pred razbijanjem od strane režima jer je ocijenjeno da nije oslonac prijestolonasljednika.

Sarajevski atentat koji je otvorio vrata dugo pripremanog rata iznenadio je mnoge, pa i pravaše.S tarčevićanci u razdoblju rata teže rješavanju hrvatske sudbine bez ¨skrbnika¨. 29. listopada 1918. raspuštena je Čista stranka prava. Starčevićanci su išli putem koji je trebao rezultirati novom jugoslovenskom državom. Bolesnog Milu Starčevića koji je preminuo 1917. na kormilu stranke je nasljedio Ante Pavelić. Hrvatski sabor je formalno proglasio prekid svake državno-pravne veze s Austrijom (29.10.) te pristup nezavisne države koja je okupljala Hrvatsku, Dalmaciju i Rijeku u novoj državi Slovenaca,Hrvata i Srba i priznao Narodnom vijeću vrhovnu vlast.U raspravama o ujedinjenju Starčevićanci su se pozivali na hrvatsku državnopravnu tradiciju. Ante Pavelić je čak bio u odboru koji je izadio prijedlog da se ujedinjenje odmah provede i naputke za delegaciju koja je imala poći u Beograd i zahtjevati da Ustavotvorna skupština odluči o uređenju države. Regent Aleksandar je 1. prosinca 1918. proglasio ujedinjenje te je to bio ujedno i kraj tog dijela pravaške ideologije. Ulogu nacionalne integracione ideologije u novim državnim okvirima preuzala je Radićeva Seljačka stranka.

[uredi] HSP u nezavisnoj Hrvatskoj

U nezavisnoj Hrvatskoj Hrvatska stranka prava (HSP) je stranka desnice, pravaškog usmjerenja, osnovana u Zagrebu 26. veljače 1990. Prvi predsjednik bio je Dobroslav Paraga sve do Kutinskog sabora koji se održao 1993., kada je od već bivših članova HSP-a za predsjednika izabran također bivši član HSP-a Ante Đapić. Kutinski sabor doveo je do raskola HSP-a, uz pomoć vlasti Đapić uspjeva ishoditi da pravo na korištenje imena HSP-a ode njemu a Dobroslav Paraga osniva HSP-1861.

Pri izbijanju rata u Hrvatskoj HSP je uspjela organizirati paravojne jedinice HOS koje su brzo počele djelovati i uključivati u obranu Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. Nakon reorganizacije Hrvatske vojske 1992., HOS se utapa u HV te HSP tako gubi na snazi i utjecaju. Tijekom 1991., Ante Paradžik, inače prvi dopredsjednik stranke, ubijen je 21. rujna prilikom povratka s političkog skupa u Križevcima, pod zasada još nerazjašnjenim okolnostima.

Danas u ima više stranaka koje se nazivaju pravaškima: Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska stranka prava 1861 (HSP 1861), Hrvatski pravaši-Hrvatski pravaški pokret (HP-HPP) i Hrvatska čista stranka prava (HČSP).