Laval Nugent
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Grof Laval Nugent od Westmeatha (Ballynacor, 3. novembar 1777. - Bosiljevo, 22. august 1862.), feldmaršal, vitez reda Zlatnog Runa, komandant reda Marije Terezije i rimski princ.
Sadržaj |
[izmijeni] Porodica Nugent
Porodica Nugent je bila stara irska plemićka porodica s područja Westmeatha i Riverstowna. Mnogo nejasnoća je vezano za sam izgovor prezimena. Naime, u Velikoj Britaniji i Irskoj se izgovara Njudžent, u Austriji Nugent dok je u Hrvatskoj, gdje je i živio, uobičajen pojednostavljeni francuski izgovor Nižan (na kojem je i grof Laval Nugent). U narodu su tu varijantu često iskrivljavali pa se ponegdje izgovaralo i Nužan.
[izmijeni] Biografija
[izmijeni] Mladost i vojni počeci
Laval Nugent je rođen 3. novembra 1777. u Ballynacoru, u Irskoj, kao sin grofa Michaela Antona Nugenta.
Vojnu karijeru započinje 1793. u austrijskoj vojsci kao kadet u inženjerskom korpusu. Zbog svojih zasluga ubrzo su uslijedila unapređenja u poručnika, natporučnika, satnika inženjeraca. U majora je unaprijeđen 1. juna 1800. godine, a 1801. odlikovan je viteškim krstom reda Marije Terezije zbog posebnog isticanja u bici pored Santa Crocea. Od 1807. do 1809. slijedila su unapređenja u pukovnika, načelnika glavnog štaba nadvojvode Johanna do generalmajora. Kratko vrijeme bavio se diplomatijom, a u austrijsku vojnu službu vratio se 1813. godine. Iako vojno vijeće nije odobrilo njegov prijedlog, Laval na svoju ruku kreće prema Hrvatskoj u nakani da odvoji francuske jedinice u Dalmaciji i poveže se s engleskom flotom. Uspio je srušiti francusku vlast u Hrvatskoj te bez borbe ući u Rijeku 27. avgusta 1813. godine. Nastavlja pohode prema Trstu i Veneciji. Čin feldmaršala lajtnanta dobio je 30. aprila 1815. godine nakon uspješnih borbi protiv napuljskog vladara Murata. U Rimu je uspostavio vlast te tako omogućio povratak pape Pia VII., koji mu je u znak zahvalnosti dodijelio titulu rimskog princa.
[izmijeni] Veze s Frankopanima
Ženidbom s Giovannom Riario – Sforza ušao je u drevnu porodicu Sforza, koja je imala neke daljnje rodbinske veze s Frankopanima, što je značajno uticalo na njegovo daljnje djelovanje i opsjednutost historijom. Istupio je iz austrijske službe, a njegova preokupacija postaju arheološka istraživanja i iskopavanja. Povratkom u austrijsku službu 1. aprila 1820. godine preuzeo je vođenje trupa u Vicenzi. U to doba kupio je stari frankopanski grad Bosiljevo i na taj način se intimno veže za Hrvatsku. 27. februara 1822. godine postaje riječki patricij. U svojim pismima Andriji Ljudevitu Adamiću 1824. zahvaljuje za "nabavku kaštela" - srednjovjekovne utvrde Trsata, koju će pretvoriti u muzej, a kasnije u mauzolej te će na taj način zauzeti istaknuto mjesto u historiji porodice Nugent. U oktobru iste godine postaje članom hrvatskog sabora. Sve više se veže za ove prostore pa osim Bosiljeva i Trsata kupuje imanje u Stelniku (na putu između Rijeke i Karlovca), Kaštel i Lović (na putu između Karlovca i Vodostaja) te frankopanske dvorce Dubovac i Sušicu. Neki smatraju da su rodbinske veze Lavalove supruge s Frankopanima, iako vrlo daleke, bitno uticale na njegov odnos i fascinaciju njihovom ostavštinom.
[izmijeni] Ilirski pokret
Godine 1840. stupio je na dužnost vojnog zapovjednika Hrvatske. U to vrijeme u Hrvatskoj se rasplamsava hrvatski nacionalni preporod – tzv. ilirski pokret. Nugent se od samog početka pokreta izjasnio za hrvatsku narodnost, a zatim za ilirizam. Nije bio zadovoljan samo članstvom u pokretu već je želio da ilirizam postane stranka koja će vladati Hrvatskom. Bio je najmoćniji plemić u Ilirskom preporodu, vrhovni hrvatski vojnički zapovjednik, zapovjednik vojnae krajine i zaštitnik Ljudevita Gaja. Njegov angažman u hrvatskom narodnom preporodu nalazi uporište u snu o nikad ostvarenoj "frankopanskoj državi". Laval je, kao središnja ličnost ilirizma i stvarna politička snaga, vrlo elegantno uklonjen iz Hrvatske postavljanjem za vojnog zapovjednika unutrašnje Austrije i Tirola.
[izmijeni] Povratak u Hrvatsku
U velikim revolucionarnim događajima 1848./1849. penzionisani Laval naglo se vraća u središte revolucionarnih zbivanja i nastoji očuvati poljuljanu Habsburšku monarhiju. Na nagovor Ljudevita Gaja, a uz posredovanje nadvojvode Johanna postavlja glinskog pukovnika Josipa Jelačića za hrvatskog bana. U ratu s Mađarskom, koji je započeo 11. septembra 1848., držao se relativno suzdržano, ali je zato odigrao veliku ulogu u vojnim operacijama kao treći vojnik monarhije. Rat završava 13. avgusta 1849. uz presudnu pomoć ruskih jedinica, a već 29. jula 1849. bila je obavljena promocija oficira monarhije gdje su Komandirski krst reda Marije Terezije, drugi orden po važnosti u monarhiji, dobili feldmaršal grof Laval Nugent i general topništva grof Josip Jelačić kao najznačajnije osobe za održanje Habsburga na vlasti, odmah iza nadvojvode Johanna, feldmaršala grofa Radetzkyog i feldmaršala kneza Windischgrätza koje su dobili najveće odlikovanje; Grofovski krst reda Marije Terezije.
[izmijeni] Posljednje godine
Grof Laval Nugent je pokušao natjerati dvor da za glavnu austrijsku vojnu luku izabere Rijeku, i time Hrvatskoj i Rijeci donese velika ulaganja monarhije, ali i novu vojnu snagu. Sve što je grof Laval predlagao da se napravi u Rijeci, učinjeno je u Puli. Kao dobrovoljac je sudjelovao 1859. godine u bici pored Solferina, kad je katastrofalno poražena austrijska vojska. Grof Laval Nugent umro je u Bosiljevu 22. avgusta 1862. godine. Iz tog dvorca prebačen je u sarkofag u grobnici "Mir junaka" na Trsatu, do sarkofaga svoje žene, i tu je počivao gotovo cijelo stoljeće.
[izmijeni] Remećenje vječnog mira
Prilikom "restauracije" trsatske gradine 1960., sedam porodičnih grobnica pretvoreno je u zahode i pomoćne prostorije restorana. Nakon eshumacije, kosti su stavljene u vrećice i najvjerojatnije su uzidane u rimsku kulu na Trsatu, iako neki smatraju da se kosti danas nalaze u Londonu.
[izmijeni] Muzej Nugent
Grof Laval Nugent je uz restauraciju srednjovjekovnog trsatskog kaštela 1837., koja je bila prva takve vrste u Hrvatskoj, na toj lokaciji namjeravao utemeljiti muzej u želji za spajanjem svojih najvećih strasti (umjetnost, obiteljsko naslijeđe i ponos zbog dubokih korijena te fascinacija Frankopanima). Muzej Nugent trebao je objedinjavati mauzolej obitelji Nugent te veliku umjetničku zbirku koju je Laval namjeravao sakupiti iz obiteljskih izvora te kupovinom frankopanskih umjetnina. Ideja se počela realizirati službenim utemeljenjem Muzeja Nugenta 1843. godine. Zbirka je uključivala dvadesetak antičkih skulptura i 1500 starogrčkih vaza (iskopano u okolici Napulja na Lavalovu inicijativu; danas se nalaze u Arheološkom muzeju Hrvatske u Zagrebu), tridesetak antičkih poprsja, numizmatičku zbirku, bronzane skulpture, renesansni i barokni namještaj, zbirku dokumenata, zbirku grafika osoba koje su bile u izravnoj vezi sa porodicom Nugent, posebnu zbirku frankopanskih predmeta (namještaj, dokumenti, oružje, niz portreta članova porodice) te više od 200 slika preuzetih iz zbirki porodica d'Este (Ferrara, Modena) i Foscari (Venecija).
S ovom zbirkom na Trsatu Rijeka je mogla postati kulturni centar evropskog značaja. Ekonomskim padom obitelji krajem stoljeća zbirka se rasula, a u Rijeci su tek ostale krhotine romantičarskog zanosa jedne od najvećih ličnosti habsburške i hrvatske historije. Ono što je i ostalo od zbirke u Hrvatskoj, danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu i u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja. O važnosti zbirke govori i historičar Ferdo Šišić koji je prijenos 86 sanduka umjetnina iz Nugentovog muzeja na Trsatu u zagrebački Hrvatski narodni muzej (danas Arheološki muzej) 1894. godine oduševljeno pozdravio riječima: "Ova je stečevina osobito digla cijenu našem muzeju, jer je sada, po svoj prilici, iza Bečkog, prvi muzej u Monarhiji obzirom na kiparske radnje." Na žalost, to bogatstvo nikada nije uticalo na kulturni život Rijeke, što je u prvom redu bila posljedica zatvorenosti porodice Nugent.
Iz svega navedenog evidentno je da je Trsat bio prvi muzej u Hrvatskoj (Narodni muzej u Zagrebu, danas Arheološki muzej, službeno počinje s radom 1846. godine), i da je bio muzej u današnjem smislu riječi, jer je uz izloženu postavu pozornost bila posvećena restauratorskom radu (Paronuzzi je restaurirao Trsat) odnosno evidenciji i obradi spomenika i dokumenata, a to je klasična zadaća kustosa (Mijat Sabljar).
[izmijeni] Posjedi
- Trsatska gradina, danas u posjedu Grada Rijeke
- Grad Bosiljevo, dvorac je danas vlasništvu g. Bežaneca
- Dvorac Sušica, danas Stara Sušica - u posjedu Grada Rijeke, koristi ga Dom Mladih
- Imanje u Stelniku (na cesti između Rijeke i Karlovca)
- Kaštel
- Lović (na cesti između Karlovca i Vodostaja)
- Dvorac Dubovac
