Bosna i Hercegovina
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
- Ovo je glavno značenje pojma Bosna. Za druga značenja, pogledajte Bosna (čvor).
|
|||||
 |
|||||
| Narodi | Bošnjaci Srbi Hrvati |
||||
| Službeni jezici | bosanski srpski hrvatski |
||||
| Glavni grad | Sarajevo | ||||
| Predsjedavajući Predsjedništva | Nebojša Radmanović | ||||
| Predsjedavajuči Vijeća ministara | Adnan Terzić | ||||
| Površina - Ukupno - % vode |
124. na svijetu 51.129 km² ~0 |
||||
| Stanovništvo - Ukupno - Gustoća |
119. na svijetu 3.922.205 78/km² |
||||
| Nezavisnost | 5. aprila, 1992. | ||||
| Valuta | Konvertibilna marka | ||||
| Vremenska zona | UTC +1 | ||||
| Državna himna | "Intermeco" | ||||
| Internetski nastavak | .ba | ||||
| Pozivni broj | 387 | ||||
Bosna i Hercegovina (BiH) je država u jugoistočnom dijelu Evrope, smještena na zapadu Balkanskog poluotoka. Sa sjevera, zapada i jugo-zapada graniči sa Hrvatskom, a sa istoka sa Srbijom. Na jugo-istoku graniči sa Crnom Gorom. Glavni grad zemlje je Sarajevo. Nezavisnost je stekla 1. marta 1992. godine nakon odluke građana BiH referendumom o samoopredjeljenju. Prema međunarodnim procjenama, broj stanovništva iznosi 4,498,976 (2006, podaci CIA).
Sadržaj |
[izmijeni] Historija
Glavni članak: Historija Bosne i Hercegovine
| Ovaj članak je dio serije o historiji Bosne i Hercegovine  |
| Ilirsko doba |
| Rimsko doba |
| Bosanska banovina |
| Bosansko kraljevstvo |
| Osmansko doba |
| Austro-Ugarsko doba |
| Prva Jugoslavija |
| Drugi svjetski rat |
| Druga Jugoslavija |
| Bosanski rat |
| Moderna Bosna |
U prvim stoljećima nove ere, područje današnje Bosne bilo je sastavni dio Rimskog Carstva. Većinom su ga naseljavali Iliri. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali kako Bizantsko Carstvo, tako i zapadni nasljednici Rima. Slaveni se ovdje naseljavaju u 7. stoljeću zatičući na ovim prostorima dijelove ilirskih i tračkih plemena koja su bila romanizirana a prilikom dolaska Slavena se povlače uglavnom u planine. Slaveni ih nazivaju Vlasima po starogermanskoj riječi Wallach, što znači Roman, ili Rimljanin. U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni, kasnije Bošnjaci ili Bosanski Muslimani, kao središnji južnoslovenski narod, vrlo su se malo miješali sa drugim narodima, što nije slučaj sa okolnim Južnim Slavenima, u čijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa prilično značajan - na istoku Grka, Albanaca, Cincara, Rumuna i drugih, a na zapadu Njemaca, Italijana, Mađara, Čeha i dr. Kraljevine Srbija i Hrvatska vladaju dijelovima Bosne tokom 9. stoljeća. U 11. i 12. stoljeću nad Bosnom gospodari kraljevina Mađarska. Srednjovjekovna bosanska država stiče svoju nezavisnost oko 1200. godine, te se u ovom periodu razvija njen autohtoni bošnjanski narod. U početku vladari Bosne su banovi kao poznati Kulin Ban a poslije krunidbe Bana Tvrtka I Kotromanića 1377. godine vladari Bosne postaju kraljevi. Nezavisnost Bosna zadržava sve do dolaska Osmanlija 1463. godine, kad zvanično postaje dio Osmanskog carstva.
Tokom osmanske vladavine u Bosni, mnogi Bošnjani odbacuju kršćanstvo i dobrovoljno prelaze na Islam. Istovremeno, Vlasi, odnosno kasniji Srbi se po prvi put pojavljuju u nekim djelovima Bosanskog ejaleta, dok se mnogi Bošnjani katolici iseljavaju u pravcu zapada i sjevera. Ovaj razvitak demografije, je korijen današnjih naroda Bosne i Hercegovine. Mnogi od Bošnjaka(Bošnjaci su ušli u orijentalni civilizacijski krug) pripadali su bošnjačkom plemstvu, tako da su već u prvoj polovini 16. stoljeća mnogi begovi i vojskovođe u osmanskoj Evropi upravo porijeklom iz Bosne (npr. Mehmed-paša Sokolović ili Gazi Husrev-beg).
U 16. i 17. stoljeću, Bošnjaci su bili sastavni dio osmanske vojske, dok su najvažnije uloge vlade Bosanskog ejaleta najčešće pripadali Bošnjacima. Mnoge od bošnjačkih porodica koje su rano prešle na Islam su bile vrlo moćne, što u Bosni dugo vremena zadržava i feudalne odnose između Bošnjaka i drugih naroda. Osmanski neuspjesi protiv druge regionalne velesile u ovom dijelu Evrope, Austrije pomiču granicu između Osmanskog carstva i ostale Evrope, koja sad ponovo stiže pred same kapije Bosne, čime se opća situacija u zemlji pogoršava. Sa konstantnim napadima i ekonomskom krizom širi se nezadovoljstvo, tako da u prvoj polovini 19. stoljeća, sultan nekoliko puta pokušava izvršiti reforme, ali ovome kapetani u Bosni odgovoraju pobunama. Najčuvenija od njih je pobuna Huseina kapetana Gradaščevića 1831. godine. Nakon što su poraženi od strane Osmanlija, vojni otpor Bošnjaka se završava, dok carstvo i dalje slabi. Istovremeno srpski odnosno hrvatski nacionalni pokreti vrše jak pritisak na Bošnjake tako da mnogi Bošnjaci se na osnovi vjere ili nečeg drugog odvaja u srpski odnosno hrvatski nacionalni korpus te broj Srba i Hrvata u Bosni raste.
1878. godine Bosna, odlukom Berlinskog kongresa, postaje sastavni dio Dvojnog kraljevstva Austro-Ugarske. Paralelno se u susjednim državama razvijaju slavenski nacionalni pokreti, koji su radili na ujedinjenju svih Južnih Slavena na jugoistoku Evrope. Povod za Prvi svjetski rat bio je atentat u Sarajevu ljeta 1914. godine, kojeg je izveo Gavrilo Princip, pripadnik revolucionarnog omladinskog pokreta "Mlada Bosna". On je pucao na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu noseću suprugu, koji su tom prilikom i ubijeni. Povod za prvi veliki sukob svjetskih razmjera bio je time pronađen.
Krajem Prvog svjetskog rata i propašću Austro-Ugarske Bosna i Hercegovina ulazi u početku u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929. zove Kraljevina Jugoslavija. Time Bosna i Hercegovina, nakon orijentalizacije i okcidentalizacije, doživljava pojačanu kulturnu i političku dominaciju Beograda, koja se ogledala u raznim segmentima društvenog života. Nakon pojačane europeizacije, industrijalizacije i opće ekspanzije bosanskog društva za vrijeme austrougarske epohe, Bosna i Hercegovina tokom prve Jugoslavije ekonomski nazadaje, što stvara osnovu za socijalno nezadovoljstvo i nemire, koji će kasnije uslijediti.
Nakon sloma parlamentarne demokracije i zavođenja kraljevske diktature 1929. došlo je do novih administrativno-političkih promjena u zemlji. Jugoslavija je dobila devet banovina, čime je Bosna prvi put nakon više od 400 godina formalno podijeljena. Površina Bosne i Hercegovine pripala je u svom historijskom obliku četirima različitim banovinama, koje su nazvane po geografskim i historijskim regijama. Vrbaska, Drinska, Zetska i Primorska banovina trebale su prema prvotnoj ideji tadašnjeg jugoslavenskog kralja Aleksandra I potisnuti regionalne i nacionalne identitete, a u prvi plan staviti jedinstveni jugoslavenski identitet.
1939. ugovorom Cvetković-Maček dolazi do stvaranja Banovine Hrvatske, u koju ulaze i dijelovi Bosne i Hercegovine, i to uglavnom oni koji su već pripadali Primorskoj banovini i dijelovi zemlje na sjeveru, uz rijeku Savu. Početkom Drugog svjetskog rata pod vodstvom Ante Pavelića osniva se 14.aprila 1941. godine NDH, u čiji sastav ulazi cijela Bosna i Hercegovina. Znatan dio bosanskih Hrvata sudjeluju kao pripadnici fašističke vojske tzv. NDH, ustaše,domobrani, dok nekolicina Bošnjaka zauzima vodeće pozicije u vlasti kao ministri u vladi NDH. kao npr.Osman Kulenović i Džafer beg Kulenović. Dio Srba bori se na strani četnika. Ustaše progone i ubijaju Srbe, Rome, Jevreje i komuniste na zvjerske načine.
Ipak najveći dio Bošnjaka, bosanskih Srba i manji broj bosanskih Hrvata aktivno učestvuju u antifašističkom pokretu Josipa Broza Tita, dajući znatan doprinos Narodno-oslobodilačkoj borbi i konačnom oslobođenju cijele zemlje od stranih okupatora. Time se Bosna i Hercegovina može pohvaliti, da je jedna od prvih zemalja antifašističke koalicije u porobljenoj Evropi 1941-1945. Na teritoriji Bosne i Hercegovine vode se neke od najžešćih bitaka (Neretva, Kozara, Sutjeska, Drvar) Drugog svjetskog rata na području jugoistočne Evrope. U Mrkonjić Gradu su 25. novembra 1943. godine postavljeni temelji savremene Bosne i Hercegovine, I zasjedanjem ZAVNOBiH-a. Dok su u Jajcu 29. novembra iste godine na II zasjedanju AVNOJ-a postavljene osnove nove, socijalističke Jugoslavije, u sklopu koje je Bosna i Hercegovina bila jedna od šest ravnopravnih republika.
U vremenu od 1945. do početka 1990-ih, Bosna i Hercegovina doživljava ubrzanu industrijalizaciju, modernizaciju i urbanizaciju, a paralelno s tim osnivaju se i institucije zemlje, koje naglašavaju njenu državnost i institucionalnu nezavisnost. U ovo vrijeme spadaju osnivanje Akademije nauka i umjetnosti BiH, univerziteta u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i Tuzli, Radiotelevizije Sarajevo, te brojnih drugih nacionalnih i kulturnih institucija. Tokom kasnih šezdesetih godina dolazi do priznavanja Bošnjaka pod vjerskim imenom (Muslimani) kao posebne nacionalne jedinice u tadašnjoj zemlji, koji uz Srbe i Hrvate, čine jedan od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine.
1984. godine glavni je grad Republike, Sarajevo, domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, sportske manifestacije mira i prijateljstva, koja podiže ugled grada i zemlje u inostranstvu. Tokom 1980-ih, godina Sarajevo je, a napose i Bosna i Hercegovina, centar svojevrsne pop kulture u Jugoslaviji. Ovdje stvaraju neki od najpopularnijih domaćih filmskih autora (Kusturica, Kenović), a pop i rock-grupe spadaju u najznačajnije u zemlji. Bogata književna tradicija nastavlja se i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina u remek-djelima, koja nastavljaju tamo, gdje su nekad stali bosanski najznačajniji autori kao Ivo Andrić dobitnik Nobelove nagrade za književnost i Meša Selimović.
U oktobru 1991. godine Bosna i Hercegovina izglasava suverenost, da bi potom uslijedio i referendum za nezavisnost u februaru 1992. godine. Srpsko stanovništvo uglavnom je bojkotovalo referendum. Odmah po proglašavanju nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje u aprilu 1992. godine, izbija agresija Srbije i Crne Gore, a nedugo nakon toga u junu 1992. godine i agresija Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Republika Bosna i Hercegovina je u Ujedinjene nacije primljena 22 maja 1992. godine, ali bez obzira na to nastavljena je bespoštedna agresija. Već 1991. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, sklapa dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, poznatim sastankom u Karađorđevu. O podjeli Bosne i Hercegovine danas postoji mnogobrojna dokumentacija, među kojom su najznačajniji stenogrami Franje Tuđmana, ali i svjedočenja predsjednika Stjepana Mesića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Ante Markovića, nekadašnjeg premijera SFRJ i mnogih drugih svjedoka vremena.
Rat traje do 1995. godine, u kojem najviše stradaju Bošnjaci, nad kojima je počinjen genocid i etničko čišćenje, međutim i Srbi i Hrvati su pretrpjeli gubitke. Sva tri naroda u zemlji rat doživljavaju na različite načine, vidjevši u njemu ugrožavanje vlastitih nacionalnih interesa. Tako da je za većinske Sebe "Otadžbinski" i za većinske Hrvate "Domovinski" rat, mada je istina da je rat poveden zarad ciljeva velikodržavnih projekata susjednih zemalja. Početkom 1992. vraća se i historijsko ime Bošnjak kao ime nacije, koje zamjenjuje dotadašnju vjersku oznaku "Musliman". Uspješnim otporom građana Republike Bosne i Hercegovine agresiji i zalaganjem Vlade Republike Bosne i Hercegovine za multietničku i demokratsku državu ravnopravnih naroda, BiH je očuvala svoj državnopravni i historijski kontinuitet.
U američkom gradu Daytonu 21. novembra 1995. sve zaraćene strane u agresiji na BiH potpisuju mirovni sporazum, čime je neslužbeno završen rat. Konačni sporazum potpisan je u u Parizu 14. decembra 1995. Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u evropskoj porodici država. Prema ugovoru Bosna i Hercegovina sastoji se iz dvije administrativne jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta, koji ima poseban status i ne pripada nijednom entitetu.
[izmijeni] Politika
Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje je republičkog karatera, iako BiH ne funkcioniše niti se definiše kao republika zbog složenosti jedinica na koje se dijeli(entiteti i kantoni). Nezavisnost je stekla 5. aprila 1992., nakon što se referendumom o nezavisnosti odvojila od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu počela sastavljati od 14. decembra 1995. godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio rat. Glavni grad zemlje je Sarajevo.
Evropski parlament bira visokog predstavnika. Trenutni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini je Christian Schwarz-Schilling iz Austrije. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana, iz svakog konstituivnog naroda po jedan, koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svake 8 mjeseci. Njih izravno bira narod: Federacija bira predstavnika Bošnjaka i predstavnika Hrvata, a Republika Srpska bira predstavnika Srbina. Član predsjedništva sa najviše glasova obično postaje prvi predsjednik. Mandat traje 4 godine. Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre.
Parlamentarna skupština je zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ona se sastoji od dva doma: Dom naroda i Predstavnicki dom. Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Hrvata i 5 Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Predstavnički dom se sastoji od 42 poslanika, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima i broji devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija sa Predsjedništvom zemlje. Državni sud Bosne i Hercegovine ima 9 članova, a sastoji se od administrativnog djela, kriminalističkog djela i suda za obraćanje javnosti.
Zaposlene osobe sa najmanje 16 godina starosti imaju pravo glasa, dok nezaposleni pravo glasa dobiju sa 18 godina starosti. Neke od političkih stranaka u Bosni i Hercegovini su: Socijaldemokratska Partija BiH, Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, SNSD, Liberalna stranka Bosne i Hercegovine, Stranka za Bosnu i Hercegovinu, Nova hrvatska inicijativa, Srpska demokratska stranka i Srpska radikalna stranka Republike Srpske. U zemlji djeluje i veliki broj nevladinih organizacija, koji stvaraju samo lažni dojam, da se nešto radi na demokratizaciji društva, koje je i deset godina nakon svršetka rata duboko podijeljeno po nacionalnoj, ali i socijalnoj osnovi. Kao i u dobrom dijelu zemalja u tranziciji, i Bosnu i Hercegovinu su zahvatili procesi takozvanih privatizacija i dokapitalizacija, koji za cilj imaju opću pljačku i generalno osiromašenje društva. Kao rezultat svega u današnjem se društvu u Bosni i Hercegovini može uoiti mali, odabarni sloj novovjekih pseudobogataša i velika masa osiromašenih građana, koja se bori za goli život i opstanak.
[izmijeni] Politička struktura zemlje
Bosna i Hercegovina ima nekoliko nivoa političkih struktura nakon državne vlade. Najvažnija od ovih podjela je organizacija države po entitetima (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Federacija Bosne i Hercegovine raspolaže sa 51% površine Bosne i Hercegovine, a Republika Srpska sa 49%. Entiteti su nastali u Dejtonskom sporazumu 1995. godine, zbog ogromnih promjena u etničkoj slici zemlje. U Republici Srpskoj ovo je većinom bilo zbog nasilnog etničkog čišćenja lokalnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, a u dijelovima Federacije lokalnog srpskog stanovništva.
Od 1996. godine ovlasti vlada oba entiteta se u odnosu prema federalnoj vladi značajno smanjio. Ipak, iako je zemlja na putu ka svom državnom ujedinjena, entiteti još uvijek imaju brojna, individualna prava. Model Brčko distrikta i decentralizacija na lokalne organe vlasti put su budućnosti za Bosnu i Hercegovinu. Treći nivo političke podjele, nakon entiteta i federalne vlade, su kantoni. Federacija Bosne i Hercegovine se sastoji od deset kantona. Svi oni imaju svoju kantonalnu vladu, koja se nalazi pod zakonom Federacije. Neki kantoni su etnički mješoviti i imaju specijalne sisteme, kako bi se očuvala prava svih naroda.
Zadnji nivo političke podjele Bosne i Hercegovine su općine. Zemlja se sastoji od 137 općina, od kojih su 74 u Federaciji Bosne i Hercegovine, a 63 u Republici Srpskoj. I općine također imaju svoju vladu i službe, i uglavnom su obrazovane oko najznačajnijeg grada ili mjesta u području. Svaki kanton sastoji se od nekoliko općina. Općine se dijele na mjesne zajednice. Osim entiteta, kantona, i općina, Bosna i Hercegovina također ima i svoja četiri tzv. službena grada. To su: Banja Luka, Mostar, Sarajevo, i Istocno Sarajevo. Grad Banja Luka i grad Mostar se nalaze u općinama istog imena, dok se Sarajevo i Istočno Sarajevo sastoje od nekoliko općina. Gradovi također imaju svoju vladu, čija moć je između vlade općina i vlade kantona (Ili vlade entiteta u Republici Srpskoj).
[izmijeni] Geografija
Glavni članak: Geografija Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina je smještena na jugoistoku Evrope, u zapadnom dijelu Balkana. Ukupna površina zemlje je 51.129 km². Graniči sa Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu (ukupna dužina granice: 932 km), te sa Srbijom i Crnom Gorom na istoku (ukupna dužina granice sa SCG:527 km, od toga 312 km sa Srbijom, 215 sa Crnom Gorom). Na krajnem jugu Bosna i Hercegovina izlazi na Jadransko more, u dužini od 20 km, koji se nalaze na teritoriji općine Neum. Granice Bosne i Hercegovine su uglavnom prirodnog porijekla i uglavnom je čine rijeke Drina, Sava, i Una, te planine kao Dinara na jugozapadu zemlje.
Bosna i Hercegovina se sastoji od dvije geografske i historijske cjeline: većeg bosanskog dijela na sjeveru (oko 42.000 km²) i manjeg hecegovačkog na jugu. Bosna je mahom planinska zemlja, a isto se odnosi i na Hercegovinu, s tom razlikom da je riječ o različitim karakterima tla.
Na sjeveru se planinsko područje spušta u lagano-brežuljkasto područje Posavine, odnosne dalje pretvara u Panonsku nizinu. Dinarski dijelovi Bosne prostiru se od zapada ka istoku. Hercegovinu čine planinska (visoka) i jadranska (niska) Hercegovina, koja užim pojasom između Neuma i poluotoka Klek izbija i na Jadransko more. Značajna su i polja, odnosno zaravni, koje se pružaju duž najvećih bosanskih rijeka (Una, Vrbas, Bosna, Drina), od juga ka sjeveru, odnosno u slučaju Neretve od sjevera ka jugu, a posebni oblik u krajoliku čine prostrana kraška polja na jugozapadu, jugu i jugoistoku zemlje (Livanjsko polje, Duvanjsko polje, Popovo polje).
13.60% površine Bosne i Hercegovine čini plodna zemlja, a samo 2.96% zemlje se upotrebljava za poljoprivredu, dok je 83.44% zemlje poljoprivredno gotovo neiskorišteno. U prirodne resurse Bosne i Hercegovine ubrajaju se: ugljen, željezo, boksit, mangan, bakar, krom, cink, te svakako drvo i znatne vodene mase. Najviši vrh Bosne i Hercegovine je planina Maglić (2.386 m), dok je najniži dio zemlje na razini mora. Rijetki zemljotresi i poplave čine jedinu ozbiljnu prirodnu opasnost u Bosni i Hercegovini. Među najvažnije probleme prirode spadaju onečišćenost zraka iz industijskih postrojenja, opća zagađenost prostora zbog nedostatka opće kulture i ekološke svijesti i veliko krčenje šuma.
Klima Bosne i Hercegovine je umjereno kontinentalna sa toplim ljetima i hladnim zimama. Područja sa velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna ljeta i duge žestoke zime. Primorje i jug zemlje mogu se pohvaliti blagim kišovitim zimama. Glavni grad zemlje je Sarajevo (ca. 500.000 stanovnika), a od većih gradova valja izdvojiti: Banja Luku, Tuzlu, Mostar, Zenicu, Bihać, Cazin, Prijedor, Brčko, Bijeljinu, Travnik, Trebinje, Doboj, Gračanicu i Livno.
[izmijeni] Privreda
Glavni članak: Privreda Bosne i Hercegovine Uz Makedoniju, Bosna i Hercegovina je bila najsiromašnija republika u SFRJ. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, dok se hrana uglavnom uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja privrede, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma u BiH je forsirana teška i vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja. Tri godine ratovanja uništile su bosansku privredu i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon 1995., proizvodnja se malo oporavila 1996-98., ali rast se znatno usporio 1999. godine. BDP je i dalje duboko ispod razine 1990. godine. Nezaposlenost je 2002. godine iznosila 40%. Teško je tačno ocijeniti stanje privrede, jer iako oba entita obavljavaju svoje statistike, statistike za cijelu državu su ograničene. Osim toga, službene statistike se ne bave sivom ekonomijom, koja je vrlo prisutna u cijeloj zemlji i u svim segmentima društva. Prema procjenama iz 2003. godine BDP iznosi otprilike $24.31 milijardi, a raste 3,5% godišnje. BDP po glavi je $6.100. Po sektoru, 13% BDPa otpada na poljoprivredu, 40.9% na industriju, te 46.1% na servisne djelatnosti. 40% radnika je nezaposleno. Glavni poljoprivredni proizvodi Bosne i Hercegovine su: žito, kukuruz, te razne vrste voća i povrća. Glavne industrijske grane su: proizvodnja čelika, ugljena, željeza, automobilska industrija, tekstilna industrija, proizvodnja duhana, namještaja i prerada nafte. Glavni partneri za izvoz su Italija (29%), Hrvatska (18.5%), Njemačka (17.3%), Austrija (9.3%) i Slovenija (6.7%). Glavni partneri za uvoz su Hrvatska (24.3%), Slovenija (15.5%), Njemačka (13.6%), Italija (12%), Mađarska (7.6%), i Austrija (6.6%).
[izmijeni] Stanovništvo
Glavni članak: Stanovništvo Bosne i Hercegovine
Prema popisu iz 1991. godine, BiH je imala 44% Bošnjaka, 31% Srba i 17% Hrvata, dok se 6% ljudi deklariralo kao Jugoslaveni, a 2% kao Ostali. Religijska podjela je slična nacionalnoj: 99% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani i 95% Srba su pravoslavci. Podaci su se otad znatno promijenili, jer je u ratu poginulo između 100.000 do 250.000 ljudi, a gotovo polovina stanovništva zemlje promijenila je mjesto boravka. Prema podacima američke agencije CIA iz 2000. godine, u BiH je živjelo 52% Bošnjaka, 35.1% Srba, 14.3% Hrvata i 0.6% Ostalih. Prema procjenama iste agencije iz 2004. godine, Bosna i Hercegovina ima otprilike 4.007.608 stanovnika. Prema domaćim procjenama u Federaciji Bosne i Hercegovine živi 2.517.972 ljudi, a u RS 1.490.993.
Službeni jezici Bosne i Hercegovine su bosanski, hrvatski i srpski. Prema vjerskoj pripadnosti stanovnici Bosne i Hercegovine se dijele na: muslimane 40%, pravoslavne 31%, katolike 15%, te 14% na pripadnike ostalih vjeroispovjesti. 18.9% stanovništva je mlađe od 14 godina starosti, 70.6 je između 15 i 64 godina starosti, te 10.5% je starije od 65 godina starosti. Prosječna starost stanovika zemlje iznosi 35,9 godina. Za muškarce je ona 35,5 a za žene 36,2 godina. Stanovništvo raste otprilike 0.45% godišnje. Ipak bez zvaničnog popisa ne može se pouzdano reći, koliko Bosna i Hercegovina ima stanovnika. Projekt Evropske unije za regionalni ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini je napravio socioekonomsku analizu[1] za sjeverozapadnu Bosnu, koja se po definicijama analize sastojala od: Livanjskog, Srednjobosanskog, Unsko-sanskog, te područja Republike Srpske zapadno od Brčko distrikta. Prema procjenama analize, u cijelom tom području živi samo 1.101.704 ljudi, što bi značilo da je broj stanovnika Republike Srpske vjerovatno značajno manji od 1,5 miliona, kako to rado tvrdi službena Banja Luka.
[izmijeni] Kultura
| Ovaj članak je dio serije o Kulturi Bosne i Hercegovine |
| Čuveni Bosanci |
| Film |
| Književnost |
| Kuhinja |
| Mediji |
| Muzika |
| Praznici |
| Sport |
| Vjera |
Iako relativno mala zemlja, Bosna i Hercegovina ima bogatu kulturu koja je imala veliki utjecaj na ostale zemlje Balkana, a kadkad i na cijeli svijet, dabome. Ona se ispoljavala na raznim područjima ljudske djelatnosti, a uključivala je muziku, književnost, film, likovnu i primijenjenu umjetnost, te design i suvremene medije. Bosna i Hercegovina je uz Mađarsku, jedina zemlja u regiji, koja je dala više od jednog dobitnika prestižne Nobelove nagrade: Vladimir Prelog dobio ju je za hemiju, a i Ivo Andrić za književnost. Glavni grad Sarajevo je bio domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, koje su bile ne samo druženje mladih sportista iz cijeloga svijeta, nego i igre kulture, mira i prijateljstva.
Muzika Bosne i Hercegovine ima dugu i slavnu historiju. Tradicionalna muzika Bosne je mješavina raznih balkanskih utjecaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Najčuvenija je ipak sevdalinka, ljubavna pjesma karakterističnog izraza, koja u Bosni ima veoma dugu tradiciju, a odlikuje je sentimentalna muzikalnost i poetski, romantični tekst melankoličnog ugođaja. To ni ne čudi, jer je u osnovi turske riječi "sevdah" - ljubav. U bivšoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina se izdavajala čitavim nizom veoma uspješnih pop i rock formacija, među kojima su: "Indexi", "Bijelo dugme", "Ambasadori", "Teška industrija", "Plavi orkestar", "Crvena jabuka", "Zabranjeno Pušenje", "Merlin", "Hari Mata Hari" bile najpopularnije. Osim vokalno-instrumentalnih sastava treba spomenuti i pjevače zabavne muzike, koji i danas pripadaju samom vrhu domaće zabavne muzike kod nas. Tu se ubrajaju: Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Davorin Popović, Seid Memić Vajta, Neda Ukraden, Jadranka Stojaković, Mahir Paloš, Jasna Gospić, Alma Čardžić, a među novim zvijezdama ističu se: Fuad Backović Deen, Mija Martina, Selma Bajrami, Igor Vukojević, Boris Režak, Al Dino, Tinka Milinović i drugi. Iz Bosne i Hercegovine porijeklo vuku i: Dragan Stojnić, Ibrica Jusić, Krunoslav Slabinac, Bisera Veletanlić, Senka Veletanlić, Ivo Fabijan, Boris Novković, Ivan Mikulić, Romana, "Feminem", Ružica Čavić. Bosna i Hercegovina je i jedna od prvih zemalja alternativne i urbane kulture u regiji, koja se može pohvaliti veoma kreativnom i mladom scenom. Ovdje u prvom redu valja spomenuti našeg najpoznatijeg hip-hop pjevača Edina Osmića, poznatijeg kao Edo Maajka, čija slava prelazi i područje Balkana. Bosna i Hercegovina ima i recentnu godišnju muzičku nagradu Davorin, koja vrednuje nabolja dostignuća aktuelne produkcije u pop i rock žanrovima.
Narodna i tradicionalna muzika, te folklor obojen raznim etno-motivima balkanske i orjentalne muzike čine bosansku muzičku scenu još raznovrsnijom i unikatnijom. Prvu ligu pjevača narodne i tzv. novokomponovane muzike kod nas čine: Halid Bešlić, Halid Muslimović, Haris Džinović, Hanka Paldum, Šemsa Suljaković, Fahreta Jahić alias Lepa Brena, Ferid Avdić i drugi, koji uživaju u velikoj popularnosti, ne samo kod nas, nego i u svim zemljama regije. Bosna i Hercegovina ipak je najviše ponosna na svoje interpretatore tradicionalne gradske ljubavne pjesme sevdalinke, koji su rasli u okrilju nekadašnjeg ansambla muzičkog programa Radiotelevizije Sarajevo. Sa valova radija svoje su velike karijere u bivšoj Jugoslaviji počeli šampioni sevdalinke, kao što su: Zaim Imamović, Safet Isović, Nada Mamula, Beba Selimović, Zehra Deović, Nedžad Salković, a danas zvuke sevdalinke svijetom pronose veoma uspješni ansambli poput mostarkog "Mostar Sevdah Reuniona".
Bosansko-hercegovačku književnost čine mnoga poznata djela, pisana perima napoznatijih književnika kod nas. Ivo Andrić je najznačajniji predstavnik domaće književnosti i dobitnik Nobelove nagrade za književnosti 1961. godine za "kompletan književni opus o historiji jednog naroda". Vrhunac tog rada je bio roman "Na Drini Ćuprija". U sam vrh literarnog stvaralaštva kod nas spadaju i autori: Meša Selimović (Derviš i smrt, Tvrđava), Ivan Franjo Jukić, Isak Samokovlija, Petar Kočić, Hamza Humo, Svetozar Ćorović, Hasan Kikić,Branko Ćopić, Nedžad Ibrišimović, Ibrahim Kajan, Miljenko Jergović, Aleksandar Hemon i mnogi drugi velikani. Od pjesnika bosanskog porijekla najpoznatiji je Aleksa Šantić, ali i Musa Ćazim Ćatić, Antun Branko Šimić, Jovan Dučić, Mehmedalija Mak Dizdar, Skender Kulenović, Abdulah Sidran, Izet Sarajlić i drugi. Tokom osmanskog doba, mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine su bili poznati u orijentalnom svijetu, a u samoj Bosni razvija se Alhamijado književnost.
Važno je spomenuti da je prisutnost triju vjera u Bosni i Hercegovini imala ogroman uticaj na kulturni razvoj zemlje. Sarajevo je jedini grad pored Jerusalima, koji ima pravoslavnu crkvu, džamiju i katoličku crkvu kao i sinagogu udaljene 100 metara jedne od drugih. Najznačajniji eksponat Zemaljskog muzeja u Sarajevu je sarajevska Hagada, tradicionalna jevrejska knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svome izgonu iz Španije. Orijentalno nasljeđe Bosne i Hercegovine vidi se također i u brojnim impresivnim primjerima orjentalne, sakralne i svjetovne arhitekture, iako je dio objekata srušen ili uništen tokom vremena, posljednji put tokom agresije na BiH 1992-1995. Među najznačajnije objekte iz osmanskog perioda valja izdvojiti Begovu džamiju i Carevu džamiju u Sarajevu, Aladža džamiju u Foči, Ferhadija džamiju u Banja Luci, džamije u Mostaru, Travniku i Livnu, te brojne druge sakarlne objekte islamske kulture po cijeloj zemlji. Bosna i Hercegovina posebno je poznata i prema svojim mostovima iz osmanskog perioda, gdje posebno treba izdvojiti: Stari most u Mostaru, Most Mehmeda paše Sokolovića u Višegradu, Arslanagić most u Trebinju, te repliku Starog mosta u Mostaru u umanjenoj verziji na rijeci Bistrici u Livnu.
Crkvena arhitektura Bosne i Hercegovine sastoji se od nekoliko stilova, ovisno od vremena u kojem je građena, odnosno kojem crkvenom krugu pripada. Tako bosanske katoličke crkve u gotovo cijeloj zemlji njeguju neki posebni "bosanski" stil vitkih zvonika sa visokim, kosim krovovima i tako se harmonično uklapaju u gradski ili seoski krajolik. Najpoznatije rimokatoličke crkve u Bosni stoje u Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Livnu, Jajcu i Bihaću, dok su najznačajniji samostani franjevačke provincije Bosna srebrena u Fojnici, Visokom, Kreševu, Kaknju i Livnu. Sakralni objekti rimokatoličke crkve u Hercegovini imaju uglavnom primorsko-mediteranski karakter (baš kao i pravoslavne crkve i objekti), građeni su od bijelog kamena, a odlikuje ih gotovo minimalistički stil, koji se u novijoj arhitekturi dijelom naslanja i na kubizam i savremene tokove crkvene arhitekture u svijetu. Ovdje su poznate Duvanjska bazilika u Tomislavgradu, te crkve i samostani u Širokom Brijegu, Čapljini i Mostaru.
Pravoslavne crkve, manastiri i objekti u sjevernijim dijelovima zemlje, pogotovo uz rijeku Drinu ne razlikuju se previše od sličnih crkvenih objekata u Srbiji, što upućuje na činjenicu da su ih gradili isti majstori. Ovi su se pak u dijelu srpske-crkvene arhitekture vodili principima crkvene gradnje na zapadnom Mediteranu, tako da pravoslavne crkve u Bosni imaju uvijek iznova slične motive, koji podsjećaju na gradnju u Italiji, Francuskoj i Dalmaciji. Najpoznatije pravoslavne crkve stoje u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Tuzli, Trebinju, Livnu i Bosanskoj Krupi. Novovjeki crkveni objekti po gradovima manjeg bh. entiteta danas nalikuju kopijama Sopoćana, Mileševa ili Gračanice, te bosanskoj urbanoj arhitekturi daju novi pečat.
Posebno značajan dio kulturnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine otpada na bosansko-hercegovački film. Filmovi iz Bosne i Hercegovine su prva dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata obrađivala mahom teme iz narodne Revolucije i rata, filmski su obrađivale najznačajnije teme iz NOB-a, uključujući tu i poznate i slavne bitke partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika (Filmovi "Kozara", "Sutjeska", "Bitka na Neretvi", "Valter brani Sarajevo"). Ipak, prvi pravi uspjesi domaćeg filma mogli su se osjetiti tokom kasnih 1970-ih i 1980-ih godina, kad je stvoren i poseban bosanski filmski izričaj. Filmovi su mahom obrađivali socijane teme, ne rijetko i kao socijanu kritiku na račun socijalističkog društva, a povremeno bi se našlo mjesto i za savremene, urbane teme, na koje su ipak uglavnom bili pretplaćeni autori iz drugih centara.
Nakon zatišja tokom ratnih i prvih poratnih godina, filmsko stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini se pojačano budi i otprve donosi fantastične rezultate. Filmski režiser Danis Tanović je 2002. godine dobio popularnog Oskara, prestižnu nagradu Američke filmske akademije za film "Ničija zemlja" u kategoriji najbolji strani film. Veliku popularnost imao je i film Pjera Žalice "Gori vatra", kao i njegov sljedeći projekt, film "Kod amidže Idriza". Slično je i sa filmom "Ljeto u Zlatnoj Dolini" Srđana Vuletića, koji na internacionalnim filmskim festivalima odnosi nekoliko nagrada. U kategoriji kratkog filma valja izdvojiti film "10 minuta" režisera Ahmeda Imamovića, koji je dobitnik nagrade "Najbolji kratki film Evrope" 2002. godine.
U Bosni i Hercegovini izlaze tri dnevna lista: dva u Sarajevu i jedan u Banja Luci. Dnevni avaz je najtiražniji list u zemlji i mješavina dnevnika i tabloida, Oslobođenje baštini bogatu tradiciju političkog novinarstva kod nas, dok su banajlučke Nezavisne novine jedinstven glas angažiranog i objektivnog novinarstva. Uz ova tri dnevna lista u Bosni i Hercegovini izlaze i vrijedni primjerci sedmičnih političkih magazina, među kojima su BH Dani svakako na prvom mjestu, a slijede ih Slobodna Bosna i Ljiljan, koji su zbog niza afera i niskih političkih igara zadnjih godina izgubili na kredibilitetu kod ozbiljnih čitatelja. Veoma su popularni i tabloidi, koji donose aktualne priče o aferama i ljubavima iz života slavnih, među kojima je sarajevski As već desetljećima prvi, a u stopu ga prate i Express i Max. Magazini namijenjeni isključivo ženskoj čitateljskoj publici su: Azra i Gracija, a rado se čita i zagrebačka Glorija, koja ne rijetko donosi i priče iz bosanskog visokog društva.
Bosna i Hercegovina ima javni radiotelevizijski sistem [2], koji se sastoji od tri jedinice: glavne nacionalne radijske i televizijske kuće Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (BHTV 1 i BH Radio 1), te po jednog entitetskog emitera: Federalne televizije FTV u Federaciji i Televizije Republike Srpske RTRS u manjem entitetu. Medijsku sliku u zemlji upotpunjuje i nekoliko privatnih televizija, od kojih valja izdvojiti OBN, NTV Hayat i TV Pink, koje se mogu pratiti u cijeloj zemlji, a ne treba zaboraviti ni regionalne televizijske programe u većim gradovima Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Bihać, Travnik, Mostar). Kablovska televizija odnosno satelitska televizija u Bosni i Hercegovin imaju također veliki broj poklonika, a najradije se prate televizijski programi susjednih zemalja, zabavni programi iz Njemačke i Italije, informativni programi engleskog govornog područja, kao i gotovo sve vrste muzičkih programa, uključujući i novu multinacionalnu televiziju MTV Adria, u kojoj Bosna i Hercegovina također učestvuje.
Radio u Bosni i Hercegovini i dalje ima veliki broj poklonika, što ni ne čudi, ako se zna, da je BiH jedna od zemalja sa najgušćom mrežom državnih, entitetskih, kantonalnih, regionalnih i gradskih radio-stanica, koje zadovoljavaju najširi sloj slušateljstva u zemlji. Ipak specijalizirani radijski programi sa posebnim sadržajima (npr. isključivo informativni program, program klasične muzike, jazza ili filmske muzike) u potpunosti nedostaju zemlji, zbog čega se radijski program u BiH još uvijek može nazvati konvencionalnim i tradicionalnim, a to se odnosi i na njegove sadržaje, sastavljene po principu: red domaće muzike, red vijesti i priče iz studija.
[izmijeni] Sport
Banjalučki RK Borac je 1976. godine postao evropski šampion u rukometu. Sarajevski Košarkaški klub Bosna je 1979. godine pobijedio Evropsko klupsko košarkaško prvenstvo, a tuzlansko Jedinstvo-Aida je 1989. postalo evropski šampion. Fubalski klub Sarajevo,Fudbalski klub Željezničar i Fudbalski klub Velež su među najpoznatijim iz ovog dijela Evrope. Neki čuveni bosanskohercegovački sportaši su, Asim Ferhatović, Ivica Osim, Mirza Delibašić, Safet Sušić, Duško Bajević, Sergej Barbarez, Svetlana Kitić i Razija Mujanović.
[izmijeni] Galerija
 Visoko, pogled na Visočicu |
 Neum |
 Mogorjelo |
 Foča nekad |
 Sarajevo |
 Glavni grad Sarajevo |
 Ključ |
 Višegrad |
 Bosanska Krupa |
 Tomislavgrad |
 Travnik |
 Banja Luka nekad |
 Livno |
 Široki Brijeg |
 Trebinje |
 Doboj |
 Bijeljina |
 Prijedor |
 Motiv iz Duvanjskog polja |
 Jajce |
 Rijeka Sava |
 Bihać |
 Tuzla |
 Hercegovačko Neretvanski kanton |
 Ruže i suze |
[izmijeni] Relevantni članci
- Regije BiH
- Komunikacije u Bosni i Hercegovini
- Prijevoz u Bosni i Hercegovini
- Spisak predsjednika Bosne i Hercegovine
- Vanjski poslovi Bosne i Hercegovine
- Vojska Bosne i Hercegovine
- 1991 Popis Stanovništva u Bosni i Hercegovini
- Zastava Bosne i Hercegovine
- Grbovi i zastave Bosne i Hercegovine kroz historiju
- Simboli naroda u Bosni i Hercegovini
[izmijeni] Vanjski linkovi
- Indeks Bosansko-Hercegovačkih web stranica (bs)
- Podaci o BiH - CIA objavljeni u "World Factbook 2004" (en)
- Tourism - Hidden Bosnia (en)
- Turizam u Bosni i Hercegovini (bs)
- Centralna Banka Bosne i Hercegovine (bs)
- Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (bs)
- OSCE Misija u Bosni i Hercegovini (bs)
- Ured visokog predstavnika (bs)
- Bosanski Nacionalni Spomenik Kulture - Muslibegovica Kuća (bs)
 |
Odjeljak isključivo posvećen Bosni i Hercegovini |
| Države Evrope |
|---|
| Albanija | Andora | Austrija | Bjelorusija | Belgija | Bosna i Hercegovina | Bugarska | Crna Gora | Češka | Danska | Estonija | Finska | Francuska | Grčka | Hrvatska | Irska | Island | Italija | Kipar | Lihtenštajn | Latvija | Litvanija | Luksemburg | Mađarska | Republika Makedonija | Malta | Moldova | Monako | Nizozemska | Norveška | Njemačka | Poljska | Portugal | Rumunija | Rusija | San Marino | Slovačka | Slovenija | Srbija | Španija | Švicarska | Švedska | Turska | Ukrajina | Ujedinjeno Kraljevstvo | Vatikan |
| Zavisne teritorije: Džerzi | Farska ostrva | Gibraltar | Gvernzi | Jan Majen | Ostrvo Man | Svalbard |
| Nepriznate države: Abhazija | Južna Osetija | Nagorni Karabah | Pridnjestrovska Moldavska Republika | Turska Republika Sjeverni Kipar |
| Teritorije pod međunarodnom upravom: Kosovo |
