Olimpijske igre
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Olimpijske igre (OI) su veličanstveno višesportsko natjecanje koje se održava svake četiri godine. Pogrešno ih nazivamo i Olimpijade, jer Olimpijadom je u staroj Grčkoj nazivano razdoblje između dvije Olimpijske igre, pa tako završetkom Olimpijskih igara počinje jedna Olimpijada, a završetkom te Olimpijade počinju sljedeće Olimpijske igre itd. Ispravan i službeni naziv nekih Olimpijskih igara, npr. konkretno Igara 2004 godine u Ateni glasi: "Igre XXVIII. Olimpijade modernog doba". Te Igre, u Atini 2004. godine, ustvari nisu 28. Olimpijske igre (od Atene 1896. godine, naovamo) - koje su održane - nego "tek" 25. To zato jer Igre VI., XII. i XIII. Olimpijade modernog doba, koje su trebale biti održane u Berlinu 1916., Helsinkiju 1940. i Londonu 1944., zbog Prvog ili Drugog svjetskog rata, nisu održane.
Isprva održavane samo u staroj Grčkoj, Olimpijske su igre oživljene krajem 19. vijeka djelovanjem francuskog humaniste i zanešenjaka baruna Pierre de Coubertina. Na njegov prijedlog je u Parizu 23. juna 1894. osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO), franc. CIO, engl. IOC, a prvim predsjednikom tog najvišeg olimpijskog, i uopće sportskog, tijela postao je Grk Demetrios Vikelas. Ispravno zvane: "Igre I Olimpijade", tj. Prve Olimpijske igre modernog doba (nisu imale prefiks "ljetne", jer tada još nije bilo spomena o potrebi održavanja posebnih, Zimskih olimpijskih igara), održane su 1896. godine u Ateni, i od tada se održavaju svake četiri godine osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Pošto se ubrzo ukazala potreba za jednako kvalitetnim natjecanjima u zimskim sportovima, uskoro su održane i prve Zimske olimpijske igre u Chamonixu, Francuska, 1924 godine.
Zimske su se Olimpijske igre održavale također kao i ljetne, svake četiri godine, iste godine, zaključno do 1992. godine i Igara u Albertvilleu u Francuskoj, kada je, zbog glomaznosti olimpijskog programa ali i zbog zahtjeva moćnih TV kuća odlučeno da se razdvoje termini održavanja Ljetnih i Zimskih igara, pa su prve iduće Zimske olimpijske igre održane 1994. godine u Lillehammeru u Norveškoj.
Olimpijske igre su natjecanja između sportaša u pojedinačnim i ekipnim disciplinama. U ekipnim disciplinama svaka država, sudionica Igara, smije poslati samo jednu ekipu. Olimpijske igre okupljaju sportaše koje su imenovali njihovi nacionalni olimpijski odbori, a čije je prijave prihvatio Međunarodni olimpijski odbor. Sportaši, ma kako poznati i kvalitetni bili, za razliku od natjecanja na nekoliko početnih Olimpijskih igara, ne mogu se samoinicijativno i sami prijavljivati za sudjelovanje na Igrama jer bi očito broj, na taj način, prijavljenih sportaša bio nepodnošljivo velik.
[izmijeni] Starovjekovne Olimpijske igre
Pravi izvori o nastanku starovjekovnih Olimpijskih igara su izgubljeni u vihorima vijekova, ali kruže mnoge legende i predaje o njihovom nastanku. Jedna legenda govori da je Igre ustanovio sam Zeus kao proslavu svoje pobjede, u bitci za vrhovništvom, nad ocem Kronom. Druga kaže da je Heraklo (rimski: Herkul), jednom pobijedio (a kad nije) na nekoj utrci u Olimpiji pa je odlučio da se na taj spomen svake 4 godine održavaju takve utrke.
Međutim, osim Igara u Olimpiji održavale su se i druge "konkurentne", slične Igre. To su bile Pitijske, Nemejske i Istmijske Igre, ali su Olimpijske igre, spletom političkih okolnosti, nadvladale 572 p.n.e. Sve te priče u vezi sa starovjekovnim Igrama dovode nas u vezu sa starogrčkim pojmom Olimpijskog primirja, kada su, prema legendama, grčke državice prekidale međusobna neprijateljstva za vrijeme trajanja Igara. Prvi vjerodostojan zapis o održavanju Igara u Olimpiji datira iz 776 p.n.e., premda nije sigurno da su to bile i prve Igre u staroj Grčkoj. Neki histričari su skloni zaključiti da su se slična natjecanja sporadično održavala čak i od XIII. vijeka p.n.e.! Isprva su Igre bile uglavnom događaj lokalnog značaja, a do XV. starovjekovnih Olimpijskih igara održavala se samo jedna disciplina – utrka na 1 stadij (nešto manje od 185 m). Onda je dodana utrka na 2 stadija, a prva dugoprugaška utrka, na 24 stadija (cca 4420 m), održana je 720 p.n.e. Baš uz te Igre vezana je i jedna zanimljivost. Isprva su se sportaši natjecali obučeni, u laganu sportsku opremu, kao danas. A onda su, na tim Igrama, tijekom utrke, jednom trkaču – spale hlačice i nastavio je trčati gol. To je od ostalih atleta ubrzo objeručke prihvaćeno pa su se natjecatelji od tada takmičili goli. Ubrzo se počeo povećavati i broj sportova: 748. godine uveden je pankraton (kombinacija boksa i hrvanja), 708. klasično hrvanje i petoboj, 688. šakanje (kao današnji boks), 680. godine utrke kočija, itd. Olimpijske igre postaju sve važniji momenat u historiji stare Grčke, dostižući svoj vrhunac tokom 6-og i 5-og vijeka p.n.e.
Olimpijske su igre također imale velik vjerski značaj, održavane su u slavu vrhovnog boga Zeusa kojemu je podignut veličanstveni kip u Olimpiji. Broj disciplina ubrzo je narastao do dvadesetak, a same su se Igre održavale nekoliko dana. Olimpijski su pobjednici uskoro postali osobe sveopćeg poštovanja, prilikom povratka u rodni grad, ako je trebalo, rušili su se i dijelovi gradskih bedema da bi s pratnjom mogli ući, te bi bili ovjekovječeni kroz pjesme, predaje i podizali bi im se kipovi, a njihovi uspjesi bili su i materijalno nagrađivani (raznorazne beneficije, oslobođenje od poreza, itd). Ustalio se ritam održavanja Igara – svake četiri godine, a vrijeme između prošlih i budućih Igara prozvan je Olimpijadom. Stari su Grci te periode – Olimpijade koristili i kao jednu od metoda brojanja godina.
Igre su polako gubile važnost tokom Rimske vladavine nad Grčkom iako su i tada imale veliki ugled i značaj. Priča se čak da je sam Rimski car Tiberije maštao o naslovu i časti Olimpijskog pobjednika a i car Neron je rado posjećivao olimpijska borilišta. Međutim s jačanjem kršćanstva, a pogotovu kad je ono postalo državnom religijom (391 godine) Olimpijske igre su sve više smatrane slavljenjem poganskih božanstava i ostacima poganskih rituala, pa je konačno 393 godine Rimski car Teodozije ukinuo Olimpijske igre, zaključujući tako gotovo 12-vijekovnu historiju ovog veličanstvenog sportskog događanja.
[izmijeni] Oživljavanje Olimpijskih igara
Pošto nijedna ideja nikada ne umire, tako ni Olimpijski duh i uzvišena Olimpijska ideja nisu umrli 393. godine. Već u XVII. vijeku u Engleskoj su se počele održavati sportske svečanosti izdaleka nalik drevnim starogrčkim Igrama. Tokom slijedećih vijekova slična sportska događanja organizirana su i u Francuskoj i Grčkoj, ali to su bila mala natjecanja, bez ikakvog međunarodnog značenja. Zanimanje za oživljavanje Olimpijskih igara raslo je kako su iskapanjima njemačkih arheologa, sredinom XIX vijeka otkrivani ostaci starogrčke Olimpije.
Nekako u isto vrijeme baron Pierre de Coubertin istraživao je razloge francuskog poraza u Francusko – Pruskom ratu (1870.-1871.). On je zaključio da je razlog (i) u tome što francuski vojnici nisu imali potrebnu fizičku pripremljenost pa je nastojao to poboljšati.
U Coubertinu je istovremeno zaživjela želja o zajedništvu među narodima, želja o natjecanju svjetske mladosti na sportskom a ne na bojnom polju. Tako je ideja o oživotvorenju plemenitog i veličanstvenog Olimpijskog duha dobila svoj najdublji smisao.
Dalje je sve bila historija.
Na kongresu na Pariškom univerzitetu Sorbonni, održanom od 16. juna do 23. juna 1894. godine on je iznio svoju ideju pred međunarodnim auditorijem. I uspio je! Posljednjeg dana kongresa odlučeno je da se prve Olimpijske igre modernog doba, tj. Igre prve Olimpijade, održe 1896. godine u Ateni, u njihovoj domovini Grčkoj, gdje su i rođene prije 2672 godine! Radi organizacije Igara utemeljen je Međunarodni olimpijski odbor (MOO), a Demetrios Vikelas je, kao pripadnik grčkog naroda, dobio čast da postane prvim predsjednikom.
I. Olimpijske igre - Atina 1896., Igre I. Olimpijade modernog doba, bile su uspješne. Održane su od 5. aprila do 14. aprila 1896. Iako je sudjelovalo samo 285 sportaša (samo muškarci!) iz 13 država, a koji su se natjecali u 9 sportova i 43 sportske discipline, bilo je to najveće međunarodno sportsko natjecanje ikada održano (ne zaboravimo na starovjekovnim Olimpijskim igrama natjecali su se samo Grci). Grčki čelnici i grčka javnost bili su, s pravom, ushićeni te su očekivali da će imati monopol na Igre, tj. očekivali su da će se Olimpijske igre, kao prije, održavati samo u Grčkoj, ali MOO je odlučio drukčije, pa su Igre II. Olimpijade održane 1900. u Parizu, u Francuskoj, a te su Igre već bile i puno veće: 24 zemlje sudionice, 1225 sportaša, među njima 19 žena!
Inače, čuveno olimpijsko geslo citius, altius, fortius (brže, više, jače), koje je ustvari postalo moto Olimpijskih igara nije, kako bi netko pomislio, ostalo iz starog vijeka, nego je to u svom govoru, prilikom osnivanja školskog sportskog društva u školi u kojoj je bio ravnatelj, izrekao prijatelj barona de Coubertina, dominikanac, otac Henry Martin Didon. I "utješno" geslo važno je sudjelovati, ne pobijediti, koje se, pogrešno, pripisuje samom baronu de Coubertinu, također je "autorsko djelo" jednog crkvenog čovjeka – u propovjedi na misi za sudionike Olimpijskih igara u Londonu 1908. to je izrekao pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot.
[izmijeni] Moderne Olimpijske igre
Nakon početnog uspjeha Olimpijske igre su imale poteškoća. Igre održane u Parizu, 1900. godine i St. Louisu 1904. godine bile su u sjeni, bolje reći bile su privjesak svjetskim izložbama koje su u tim gradovima tada održavane. A i samo trajanje tih Olimpijskih igara govori dosta: one u Parizu trajale su pet i po mjeseci (!?), a one u St. Louisu uvjetno rečeno ”manje” – nešto preko četiri mjeseca i dvadeset dana! Kako Englezi ne bi bili "gori" od Francuza to su četvrte Igre, održane u Londonu, trajale od 27. aprila do 31. oktobra 1908., dakle preko 6 mjeseci!!! Za današnje pojmove neshvatljivo! Trajanje Igara tako je vrludalo, neke su trajale manje, neke više - da bi se s Igrama u Los Angelesu 1932. godine, pa 1936. u Berlinu, ustalilo vrijeme trajanja Igara na današnjih 15 dana.
U spomen na prve Igre iz 1896. održane su, također u Atini, 1906 godine, na njihovu 10-godišnjicu, tzv. "međuigre" (Intercalated games). Iako su i te Igre organizirane od strane MOO-a, taj isti MOO ih ne vodi ostale "redovne" Olimpijske igre nego više kao neku jubilarnu proslavu. Ima, međutim, mnogih savremenih historičara Olimpizma koji su za to da i te Igre budu smatrane službenim Olimpijskim igrama. Svejedno, iako nepriznate kao službene, i te su Igre pridonijele popularizaciji i širenju olimpijskog pokreta.
[izmijeni] Zimske Olimpijske igre
Kad je utemeljen MOO, jedan je od predviđenih sportova bilo i klizanje na ledu, a prvo natjecanje takvog tipa, održano na Igrama 1908. u Londonu, bile su četiri discipline umjetničkog klizanja. Predloženo je osnivanje posebnih zimskih Igara, ali je ta ideja minirana glasovima Skandinavaca koji su protežirali svoje "Nordijske igre". Ipak neke discipline zimskih sportova bile su uvrštene u program Igara 1916. godine u Berlinu (koje nisu održane) i onih 1920. u Antwerpenu. A onda je, 1924. godine u Chamonixu u Francuskoj pod pokroviteljstvom MOO-a a u sklopu VIII. Olimpijskih igara 1924. u Parizu, prvo organiziran "Međunarodni tjedan zimskih sportova" koji je postigao uspjeh, pa je iduće, 1925. godine MOO odlučio ustanoviti posebne Zimske olimpijske igre koje će se održavati neovisno o Ljetnim olimpijskim igrama. Na zasjedanju MOO-a, 1926. godine, odlučeno je da se ta sportska priredba, održana 1924. godine, računa kao prve Zimske Olimpijske igre.
Do 1992. i Ljetne i Zimske olimpijske igre održavane su u istoj godini, a onda je, iz navedenih razloga, MOO odlučio "razdvojiti" ih. Zbog toga su slijedeće Zimske Olimpijske igre, 1994, održane samo dvije godine poslije prethodnih Igara.
[izmijeni] Razvoj
Od 245 sudionika (samo muških) iz 15 država, 1896. u Atini, Igre su narasle na više od 10500 natjecatelja (tačnije:10651), i to 6582 sportaša i 4069 sportašica iz 199 država, 2000. godien u Sydneyu. Broj sportaša na Zimskim igrama ipak je manji od njihovih "ljetnih kolega": oko 2400 sportaša i sportašica je u 78 disciplina sudjelovalo na Igrama u Salt Lake Cityju, 2002. godine.
Sa preko 16000 TV i novinskih izvjestitelja (u Sydneyu) Olimpijske su igre najveći medijski događaj na svijetu. Procjenjuje se da je Igre u Sydneyu na televiziji gledalo oko 3,8 milijardi ljudi. Ali rast Olimpizma je i veliki, pa uz strah od terorizma, i najveći problem samom olimpijskom pokretu. Iako su nastupi slavnih profesionalnih sportaša, te sponzorstva najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija riješili financijske probleme Olimpijskih igara, činjenica je da je ogroman broj sportaša, novinara i gledatelja, prevelik zalogaj za mnoge gradove koji bi rado organizirali Olimpijske igre.
[izmijeni] Politički utjecaj
Nasuprot onoga čemu se Coubertin nadao, Olimpijski pokret nije ostao pošteđen posljedica političkih zbivanja oko sebe. Sveta je ideja Olimpizma ustuknula tokom Prvog i Drugog svjetskog rata. Ali ne samo tada. Politika je umiješala prste još nekoliko puta.
Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine su Adolfu Hitleru došle kao dar s neba da bi ih grubo iskoristio kao prvorazrednu propagandu svoje nacionalsocijalističke stranke i svoje politike.
Kasnije, 70-ih i 80-ih godina XX. vijeka, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i inih podjela došlo je do četiri prijeteća bojkota Olimpijskih igara koji su ozbiljno zaprijetili plemenitoj ideji Olimpizma.
Najprije su Olimpijske igre u Montrealu, 1976. bojkotirale mnoge afričke države jer nije udovoljeno njihovu zahtjevu da se s Igara udalji Novi Zeland čija je ragbi momčad nastupala u, tada rasističkoj, Južnoafričkoj Republici, iako ragbi (engl. rugby) nije tada bio, a nije ni danas, na rasporedu natjecanja na OI.
Onda su Sjedinjene Američke Države i nekoliko drugih zapadnih zemalja, kao i još mnogo država s drugih kontinenata, američkih saveznica ili ekonomski bliskih sa SAD (kao npr. Japan), te Kina, sveukupno 65 država (!), bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi, 1980. godine zbog Sovjetske vojne intervencije u Afganistanu.
Odgovor je, očekivano, uslijedio 4 godine poslije. Sovjetski Savez i zemlje Istočnog bloka, osim Rumunije, ali zato uz "pomoć" socijalističke Kube, Etiopije i Sjeverne Koreje, ukupno 14 država, "uzvratile" su bojkotom Olimpijskih igara u Los Angelesu, 1984. godine.
Posljednji, doduše "mini", bojkot zadesio je Olimpijske igre u Seoulu, 1988. godine u Južnoj Koreji. Na ovim Igrama nisu se pojavile Sjeverna Koreja, Kuba, Etiopija i Nikaragva.
Međutim najtragičniji i najgori udarac u olimpijskoj historiji desio se za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu, 1972. godine Palestinski teroristi iz organizacije zvane Crni septembar upali su 5. septembra, 11-og dana Igara, u olimpijsko selo, ubili dvojicu izraelskih sportaša, a devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame, došlo je do pokolja. U minhenskoj (vojnoj) zračnoj luci, poslije neuspjele akcije spašavanja talaca, ubijeno je svih devet izraelskih sportaša, petorica terorista i jedan njemački policajac. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon 34-satnog prekida, nastavljene.
[izmijeni] Buduće Olimpijske igre
Igre XXIX. Olimpijade modernog doba održat će se u Pekingu, u Kini, 2008. godine. Igre XXX. Olimpijade, 2012. godine, održat će se u Londonu, a za Igre XXXI Olimpijade, 2016 godine, još nije određen domaćin jer se, najčešće, odabere 6 ili 7 godina prije Igara.
Grad – domaćin ZOI 2010 je kanadski grad Vancouver.
[izmijeni] Olimpijski pokret
Brojne su organizacije uključene u organizaciju Olimpijskih igara. One sve zajedno čine Olimpijski pokret. Pravila i načela po kojima djeluju regulirana su Olimpijskom poveljom.
Na čelu je Olimpijskog pokreta Međunarodni olimpijski odbor (MOO), čiji je sadašnji (od 2001.) predsjednik Belgijanac Jacques Rogge. MOO je, mogli bismo ga tako nazvati, "vlada" Olimpizma, on brine o tekućim pitanjima i donosi važne odluke kao što su izbor grada – domaćina Olimpijskih igara, program Igara i druge odluke.
Tri skupine organizacija djeluju i rješavaju pitanja iz svoje nadležnosti:
- Međunarodne sportske federacije. To su najviša tijela u svakom pojedinom sportu, (npr. FINA u plivanju, FIBA u košarci, FIFA u nogometu, itd). Trenutno 35 međunarodnih sportskih federacija djeluje unutar Olimpijskog pokreta.
- Nacionalni Olimpijski odbori. Svaka zemlja članica ima svoj Olimpijski odbor, npr. Olimpijski odbor BiH, SAD imaju USOC (United States Olympic Committee), itd. Svaki Olimpijski odbor pojedine zemlje članice zastupa u svojoj domovini Olimpijski pokret, promiče njegova načela i pravila, pa se može reći da, ako je MOO "vlada" Olimpizma, onda su nacionalni Olimpijski odbori njegovi "veleposlanici" u svojim zemljama. Trenutno pod okriljem MOO djeluje 202 nacionalna Olimpijska odbora.
- Organizacijski odbor Olimpijskih igara. Formira ga nacionalni Olimpijski odbor one zemlje članice onda kada ta zemlja dobije čast organizirati Igre. Organizacijski se odbor raspušta po (uspješno) obavljenom zadatku tj. završetkom Olimpijskih igara (ne samim zatvaranjem Igara, nego sređivanjem cjelokupne bilance upravo održanih Igara). Međutim, njegov zadatak odmah nastavlja Organizacijski odbor one države koja organizira iduće Olimpijske igre.
[izmijeni] Kritike
Donedavno je MOO bio često kritiziran da je zatvorena organizacija s nekoliko članova "zacementiranih" u članstvu do kasne životne dobi, pa i doživotno. Posebno je donedavni predsjednik MOO-a Španjolac Juan Antonio Samaranch bio često kritiziran. Pod njegovim vodstvom Olimpijski je pokret veoma napredovao, ali mu se predbacivalo da se ponaša autokratski, a razmahala se, unutar MOO-a, i boljka savremenog društva – korupcija. Sam Samaranch je bio obilježen hipotekom suradnje s bivšom Frankovom fašističkom vladom u Španiji, a i njegovo dugo predsjedanje MOO-om (21 godinu, tj. do svoje 81. godine) također je bilo predmet kritike.
Da bi se izbjegli budući skandali predviđaju se neke reforme, kao što je izbor grada-domaćina Igara, jer sadašnji način mami, i pojedine članove MOO-a i gradske oce gradova željnih organizacije Olimpijskih igara, na korupciju. Pojednostavljeno rečeno da bi neki nesavjesni član MOO-a dao glas nekom gradu, kandidatu za organizaciju Igara, na scenu, u posljednje vrijeme, često stupa – mito. Između ostalog, i zato, se planira u članstvo MOO-a uvoditi bivše ali i još aktivne velike sportaše, jer se vjeruje, tj pretpostavlja se, da takav sportaš, koji je svoju sportsku slavu (ali i, naravno, materijalnu satisfakciju tj. novac) godinama mukotrpno, te znojem i odricanjima sticao na sportskom polju, neće tako lako upropastiti i prodati se "za šaku dolara". Planira se, također, i vremenski ograničiti članstvo u MOO-u.
[izmijeni] Olimpijska znamenja
Olimpijski pokret koristi mnoga znamenja i simbole, od kojih mnoga prezentiraju ideje ideale koje je Coubertin imao u svojim vizijama. Svakako najpoznatiji simbol su Olimpijski krugovi. Ovih pet međusobno povezanih krugova predstavlja jedinstvo pet (naseljenih) kontinenata (Afrika, cijela Amerika, Australija, Azija i Evropa), a boje tih krugova (s lijeva na desno: plava, žuta, crna, zelena i crvena) izabrane su zato jer svaka država svijeta ima na svojoj nacionalnoj zastavi bar jednu od tih boja. Olimpijski se krugovi nalaze i na Olimpijskoj zastavi koja se podiže, vijori i spušta prilikom otvaranja, trajanja, odnosno zatvaranja Olimpijskih igara. Olimpijski su krugovi prvi puta predstavljeni, a olimpijska se zastava prvi put zavijorila na Olimpijskim igrama u Antwerpenu, 1920. Zastava se u Olimpijski stadion unosi dok se svira svečana Olimpijska himna. Službeni je Olimpijski moto latinski izraz: Citius, Altius, Fortius (brže, više, jače). A Coubertinovi su ideali, vjerojatno, najbolje opisani u Olimpijskom credu:
"Najvažnije na Olimpijskim igrama nije pobijediti, nego sudjelovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe."
Olimpijski plamen pali se u grčkoj Olimpiji, i to ne bilo kako, nego sunčevom svjetlošću uz pomoć konkavnog zrcala. Zatim tako nastali plamen, na Olimpijskoj baklji nosi hiljade trkača, štafetno, preko svih kontinenata, do grada u kojem će se održavati Olimpijske igre i, na kraju, do istaknutog mjesta na Olimpijskom stadionu na kom će plamen, upaljen u drevnoj Olimpiji, plamtjeti čitavo vrijeme održavanja Igara.
Prvi je put plamen na otvaranju nekih OI upaljen na Olimpijskim igrama u Amsterdamu, 1928, a način štafetnog (pre)nošenja plamena bakljom inauguriran je u sklopu priprema i otvaranja Olimpijskih igara u Berlinu, 1936 godine.
[izmijeni] Olimpijski sportovi
Na Olimpijskim igrama u Sydneyu sportaši su se natjecali u 28 sportova. Ali samo je pet sportova zastupljeno na Olimpijskim igrama od 1896. To su atletika, biciklizam, gimnastika, mačevanje i plivanje. Tu bi spadalo i veslanje koje je također trebalo biti održano na prvim Igrama, ali nije zbog lošeg vremena. A na Zimskim Olimpijskim igrama stalni su sportovi alpsko skijanje, skijaško trčanje, umjetničko klizanje, hokej na ledu, nordijska kombinacija, skijaški skokovi i brzo klizanje. Treba napomenuti da su umjetničko klizanje i hokej na ledu bili na rasporedu nekih Olimpijskih igara i prije ustanovljenja, posebnih, Zimskih igara.
Proteklih godina MOO je, naročito zbog mlađeg gledateljstva, uveo i neke nove atraktivne sportove kao što su snowboarding tj. surfanje (daskom) na snijegu te odbojka na pijesku. Međutim, rapidan rast olimpijskih disciplina i natjecatelja prisiljava, nažalost, i na tužne mjere. Vjerojatno će se desiti da će se manje popularni sportovi ili koje je pregazilo vrijeme, poput modernog petoboja, (ili skupi sportovi kao kajak i kanu na divljim vodama, za čije je natjecanje potrebno izgraditi superskupu stazu koja je kasnije, obično, rijetko u upotrebi), morati boriti za svoj opstanak na Olimpijskim igrama. Premda MOO nije isključivao neki sport s još od Igara 1924 godine u Parizu, (nakon njih je isključen tenis, pa ponovo uveden 1988 u Seoulu), čini se da bi se to, nažalost, nekima, poslije Igara 2004 godine, ipak moglo dogoditi.
Do 1992 godine, u cilju atraktivnosti, povremeno, a i privremeno, su uvođeni novi, demonstracijski sportovi, obično po jedan, po izboru zemlje organizatora Igara. Cilj je bio zainteresirati, uglavnom, domaću publiku kojoj su ti sportovi bliski. Pobjednici u ovim demonstracijskim sportovima nisu stjecali naslov Olimpijskog pobjednika. Neki od demonstracijskih sportova kao Bejzbol na Ljetnim, ili curling na Zimskim igrama, pretendiraju da budu uvršteni u redovni program Olimpijskih igara.
[izmijeni] Amaterizam i profesionalizam
U Coubertinovoj viziji na Olimpijskim igrama sportaši su se trebali natjecati iz sportskih ideala, a nikako za novac, i zato na Igrama nije bilo mjesta profesionalnim sportašima. Ovo je načelo rezultiralo s nekoliko skandala tokom moderne olimpijske historije.
Pobjednik u petoboju i desetoboju na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912, američki Indijanac Jim Thorpe, diskvalificiran je kad je otkriveno da je poluprofesionalno igrao baseball prije svojih olimpijskih pobjeda. Zlatne su mu medalje oduzete, umro je bez njih, a MOO ga je rehabilitirao tek 1983 godine.
Dvadeset i četiri godine kasnije švicarski i Austrijski skijaši bojkotirali su natjecanja na Zimskim Olimpijskim igrama u Garmisch-Partenkirchenu, 1936, solidarizirajući se sa svojim trenerima i kolegama kojima je bio zabranjen nastup jer su zarađivali kao učitelji skijanja.
Postepeno je mnogima postajalo jasno da je mnoga amaterska načela pregazilo vrijeme. Na primjer, mnogi sportaši istočnog bloka vodili su se kao amateri, bili su službeno zaposleni pri državnim ustanovama, ali sav posao im je bio samo treniranje i bili su amateri samo na papiru.
Svejedno, MOO je insistirao na amaterizmu.
Pamti se smiješna situacija sa Olimpijskih igara u Munchenu, 1972 kada je slavni 9-erostruki Olimpijski pobjednik u plivanju Mark Spitz zamalo bio diskvalificiran i ostao bez medalja jer je na jednom proglašenju, na pobjedničkom postolju, slavodobitno podigao desnu ruku u vis, a, na nesreću, u ruci je držao tenisice jedne renomirane sportske kuće.
Tokom 80-ih godina XX vijeka stroga je amaterska stega popuštala, nastupali su, sve više, mnogi sportaši za koje je i malom djetetu bilo jasno da kruh (pa i puno više od toga) zarađuju isključivo baveći se sportom. Situacija se naročito iskristalizirala tih 80-ih, te naročito 90-ih godina prošlog vijeka. Mnogi sportaši, u međuvremenu, više uopće nisu skrivali da za svoje nastupe primaju novac. Činili su to svi vrhunski atletičari, pa i mnogi drugi. A zabraniti njima, zbog toga, nastup na Olimpijskim igrama bio bi krah Olimpizma, jer ih je bilo sve više, i besmisleno bi bilo gledati natjecanja na Igrama bez takvih veličina. Tačka na i konačno je stavljena na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992 godine, nastupom famoznog košarkaškog ”dream teama”, sastavljenog od najvećih veličina američke profesionalne NBA lige koji su, i službeno, bili profesionalci. Jedini sport u kojem se, još, profesionalci ne natječu je boks, a u nogometu se također natječu profesionalci, ali samo do 23 godine starosti, da ne bi maksimalna konkurencija najkvalitetnijih natjecatelja na Olimpijskim igrama kvarila draž natjecanja na Svjetskom nogometnom prvenstvu, inače velikom biznisu i manifestaciji (po praćenju, ne po natjecateljima, jer tu nastupa puno manje športaša: 24 momčadi s po 20-ak igrača) tek nešto manjoj od Olimpijskih igara.
Ali pravila o reklamama i reklamiranju su i dalje vrlo stroga. Reklama ne smije biti na samim sportskim borilištima, a službeni sponzori Olimpijskih igara sponzoriraju sve natjecatelje. Od osobnog reklamiranja sportašima je jedino dozvoljeno na dresovima, tenisicama ili trenerkama nositi logotipe proizvođača, ali su veličine tih natpisa limitirane.
[izmijeni] Doping
Jedan od najvećih problema i opasnosti današnjeg sporta u cjelini, a samim tim i Olimpijskih igara je upotreba nedozvoljenih stimulativnih sredstava, droga, hemijskih i medicinskih medikamenata, jednom rječju znanih kao doping. Uzimanje, tj. konzumiranje tih sredstava na kraći rok može i donijeti bolji rezultat, ako, naravno, sportaš posjeduje ostale kvalitete potrebne da ga učine prvakom. Ali na dulji rok to može dovesti do fizioloških, fizičkih, zdravstvenih smetnji, čak i raka, a može dovesti i do iznenadne smrti čak i za vrijeme takmičenja. Još je vrlo opasno i to što se posljedice mogu javiti i u kasnijih naraštaja.
Ali kod svakog je sportaša želja za sudjelovanjem na Olimpijskim igrama, a kamoli Olimpijska pobjeda, prevelik izazov, pa neki, u posljednje doba nažalost mnogi, pribjegavaju svim sredstvima da bi došli do tog, za svakog pravog sportaša, najuzvišenijeg cilja. Još u ranim godinama XX vijeka olimpijski su natjecatelji koristili slične medikamente za poboljšanje svojih sposobnosti, pa time i rezultata. Npr. pobjednik u maratonu na Olimpijskim igrama u St. Louisu, 1904 godine, Thomas Hicks kao stimulanse je od svog trenera primao strihnin (!) i konjak, čak i za vrijeme utrke!
Tako je to išlo do kasnih 60-ih prošlog vijeka, kada su sportske federacije počele uviđati zlo dopinga i zabranjivati ga a MOO je zabranio doping 1967. godine.
Sportaš koji je neslavno ušao u historiju kao prvi pozitivan na doping kontroli bio je moderni petobojac, Šveđanin Hans-Gunnar Liljenwall, na Olimpijskim igrama u Mexico Cityiju, 1968 godine. Preko pedeset sportaša otkriveno je, poput njega, u slijedeće 34 godine, najviše u dizanju utega.
Međutim, daleko "najčuveniji" slučaj dopinga, uopće u historiji sporta, je slučaj kanadskog sprintera Bena Johnsona, na Olimpijskim igrama u Seoulu, 1988 godine. On je pobijedio u finalu utrke na 100 m, koristeći, dakako nedozvoljenu, supstancu stanozolol, koja, između ostalog, razara jetru. Ali njegova želja da bude Olimpijski pobjednik bila je jača od svih mogućih opasnosti. Naravno, pobjeda i zlatna medalja su mu oduzete, a svjetski rekord iz te utrke (9,79 sec.) mu je poništen.
Usprkos provjerama, mnogi sportaši koriste doping i ne budu uhvaćeni "na djelu". Tek 90-ih godina na vidjelo su izišli dokazi da su mnogi, bolje reći velika većina Istočnonjemačkih sportaša, a pogotovu sportašica, koristili anaboličke steroide, te mnoga druga sredstva medicinske i hemijske prirode, a u tome su bili poticani od svojih stručnih stožera, pa čak i od službene državne politike. Međutim, i nažalost, nekim od tih sportašica se desilo veliko zlo kao posljedica dugotrajnog konzumiranja kemijskih medikamenata: neke su rodile malformiranu djecu (žalosni slučajevi nekih, nekad vrhunskih, plivačica bivše Istočne Njemačke koje su suvereno vladale svjetskim bazenima 70-ih i 80-ih godina XX vijeka). A i fantastična američka atletičarka Florence Griffith Joyner, koja je 1988 postavila nedostižne svjetske rekorde na 100 i 200 m (10,49 sec na 100 m na američkim kvalifikacijama za OI i 21,34 sec na 200 m na samim OI U Seoulu) umrla je 21. septembra 1998, sa 39 (!) godina u snu, od komplikacija izazvanih astmom...(?)
Ponukan ovakvim i sličnim, sve brojnijim primjerima i skandalima, kasnih 90-ih MOO je poveo oštru bitku protiv dopinga, zbog čega je formirana Svjetska anti-doping Agencija (WADA – World Anti-Doping Agency). Kad je Agencija počela svoj rad pokazalo se da će bitki biti mnogo, rat će biti dug, a pobjeda, daleka i neizvjesna. Na Olimpijskim igrama 2000 i 2002 godine borba je počela donositi ploda: "stradali" su neki osvajači medalja u dizanju utega i skijaškom trčanju jer su im otkrivena nedopuštena stimulativna sredstva primjenom najsuvremenijih i najsofisticiranijih znanstvenih metoda.
Ali usprkos svemu, unatoč svim primjerima, upozorenjima i prijetnjama, na XXVIII Olimpijskim igrama u Atini, 2004 23 (dvadeset i troje) sportaša i sportašica diskvalificirano je zbog dopinga!!!
Zato se ne treba zanositi (početnim) uspjesima. Jasno je da bitka MOO-a i ostalih svjetskih sportskih foruma veoma nalikuje igri policajca i lopova. Naime, čim policija otkrije metodu koju su lopovi dotada koristili, oni izmisle novu, i uvijek su u prednosti pred zakonom. Isto je tako i u sportu. Kada neko stimulativno sredstvo bude otkriveno, pa proglašeno nedozvoljenim, postoje sportaši, njihovi stručni stožeri i, u njihovoj službi, moćni laboratoriji koji će pronaći novo sredstvo dopinga. Pošto se danas u sportu vrti golem novac, postoje grupe sportaša, ili čak medijski atraktivni sportaši-pojedinci, iza kojih stoje laboratoriji, sofisticiraniji i opremljeniji od onih koji su na raspolaganju MOO-u.
Nažalost, više je nego izvjesno da će rat protiv dopinga jako dugo trajati.
[izmijeni] Nagrađivanje pobjednika
Za sve discipline, svih sportova zastupljenih na Olimpijskim igrama, pobjednicima, pojedinačnim i ekipnim, dijele se medalje: za prvo mjesto zlatna medalja (u stvarnosti je to srebro presvučeno zlatom), za drugo mjesto srebrna medalja a za treće mjesto dodjeljuje se brončana medalja. Ovaj način dodjele odličja uveden je na Olimpijskim igrama u Londonu, 1908. Na prvim modernim Igrama, 1896. godine u Atini, medalje je primalo samo dvoje prvoplasiranih, a na Igrama 1900 i 1904 godine pobjednicima su se dodjeljivale raznorazne nagrade i pokali.
Baš stoga što se Olimpijske igre održavaju svake četiri godine, i javnost i sportaši cijene ih, i uspjeh na njima priželjkuju, mnogo više nego na svjetskim prvenstvima ili raznim turnirima, kojih se svake godine održava mnoštvo. Mnogi vrhunski npr. plivači ili atletičari, nerijetko, jednostavno ne dođu na svjetska prvenstva koja se održavaju u predolimpijskoj godini da im to ne bi remetilo zacrtani plan priprema za Olimpijske igre. Naravno da je tu izuzetno važna i historijska dimenzija Olimpijskih igara. Nije zato nimalo čudno da mnogi Olimpijski pobjednici bivaju u svojim zemljama dočekivani i slavljeni kao istinski heroji, baš kao što je to bilo i tisućljećima ranije, a u današnje vrijeme Olimpijska pobjeda donosi često i materijalnu satisfakciju. Zbog svega toga i tu velikim dijelom leži objašnjenje zašto se neki sportaši nastoje pošto-poto dokopati naslova Olimpijskog pobjednika, riskirajući, upotrebom dopinga svoje zdravlje, ponekad i život, a ponekad i zdravlje svog budućeg potomstva.
Neki, najuspješniji Olimpijski pobjednici, stiču i svjetsku slavu i ulaze u, ne samo sportsku, nego i u opću historiju čovječanstva. Sasvim je sigurno da će se Paavo Nurmi, Jesse Owens, Emil Zatopek, Mark Spitz, Carl Lewis i još poneki Olimpionik naći u leksikonima i enciklopedijama "rame uz rame" sa Cezarom, Karlom Velikim, Leonardom, Napoleonom i drugim velikanima historije. Tolika je važnost Olimpijskih igara a pogotovo Olimpijske pobjede, pa gore navedeno olimpijsko geslo: Važno je sudjelovati, ne pobijediti, nažalost, sve više blijedi. Možda se može ići toliko daleko pa čak i ustvrditi da je Olimpijska pobjeda najveće dostignuće i čast koju neki čovjek može postići (kao sportaš, sigurno). S ovim dostignućem i čašću mjerljiva je jedino Nobelova nagrada, ali to je ipak najveće dostignuće u umno-znanstvenom djelovanju. Međutim treba ovom prilikom staviti ruku na srce, pa iskreno priznati: kao što ni svaka Nobelova nagrada nema jednaku "težinu" (ne može se mjeriti Nobelova nagrada jedne Marie Curie za hemiju ili Alberta Einsteina za fiziku s onom npr.Henrya Kissingera ili Jimmyia Cartera za mir); tako nije isto postati Olimpijski pobjednik na 400 m prepone u atletici, na 200 m leđno u plivanju ili na konju s hvataljkama u gimnastici; kao postati to isto u badmintonu ili odbojci na pijesku. Međutim, osim stručnog pogleda na takve vrijednosti, veliki značaj ima i medijska snaga pojedinog sporta, što, opet, varira od jednog do drugog dijela svijeta.
[izmijeni] Tko je najveći Olimpijac u historiji Igara?
Pitanje je teško i slojevito. Različitosti u konkurenciji koja je vladala na početnim Olimpijskim igrama od one strahovite koja vlada danas, ali i razlika u znanosti koja je pomagala sportu nekad i sad, razlika od nekadašnjeg amaterskog bavljenja sportom do današnjeg, gotovo od reda, profesionalnog, te različitosti samih sportova; stavljaju pred objektivnog promatrača veliko pitanje: zaista, a tko je najveći Olimpijac u historiji Igara? Ako mjerimo brojem osvojenih medalja, treba znati da sportaši u nekim sportovima, ma kako fantastični bili, ne mogu osvojiti više od jedne medalje na jednim Igrama.
Npr. jedan hrvač, odbojkaš ili dizač utega, pa da je i natčovjek, može osvojiti samo jednu (zlatnu) medalju na jednim Igrama.
S druge strane, u nekim sportovima sportaši mogu, osim svojih podviga, računati i na ekipne medalje (atletika, biciklizam, gimnastika, konjički sport, plivanje, mačevanje).
Nadalje, bilo je veličanstvenih sportaša koji nisu imali ”ekipnu” pozadinu, a ušli su u historiju sporta i Olimpijskih igara, npr. ruski plivač Aleksandr Popov osvojio je na Igrama 1992 i 1996, sam, četiri (2 + 2) zlatne medalje, i nije mogao više, jer Rusi nisu imali još nekoliko tako maestralnih plivača da bi Popov mogao osvajati zlata i u štafetama. Suprotan je primjer američke plivačice Jenny Thompson. Svrstala se odmah do najvećih velikana sporta: Nurmija, Spitza, Lewisa, jer je na Igrama 1992, 1996 i 2000 osvojila osam zlatnih medalja, ali – apsolutno sve – u štafetama, a sama - niti jednu. Ali, postoje i sportaši koji su osvojili samo jednu jedinu zlatnu olimpijsku medalju a zauvijek su ušli, i ostat će, u povijesti Olimpizma. Najočitiji je primjer za to američki atletičar Bob Beamon, koji je na Olimpijskim igrama u Mexico Cityiju, 1968, pobijedio postavivši u finalu skoka u dalj tada nezamislivi svjetski rekord od 8 m i 90 cm, šokirao sportski svijet i tim jednim skokom odletio - u historiju.
Ipak, ako bi se baš trebalo odlučiti, tada, kada se sve zbroji i oduzme, uzevši u obzir broj osvojenih olimpijskih medalja, pa broj samostalno osvojenih zlatnih olimpijskih medalja, dominaciju kojom je pobjeđivao, trajanje te dominacije, raznovrsnost disciplina u kojima je pobjeđivao, stil i sportsko savršenstvo; za mnoge je stručnjake, historičare sporta i Olimpizma, najveći Olimpijac u historiji Igara - američki atletičar Carl Lewis.
[izmijeni] Lista najuspješnijih Olimpijaca na Igrama
Vidi: Olimpijci s najviše medalja
[izmijeni] Predsjednici MOO-a 1894 - 2001
1. Demetrios Vikelas, Grčka, 1894 – 1896
2. baron Pierre de Coubertin, Francuska, 1896 – 1925
3. grof Henri de Baillet-Latour, Belgija, 1925 – 1942
4. Sigfrid Edström, Švedska, 1946 – 1952
5. Avery Brundage, SAD, 1952 – 1972
6. lord Michael Morris Killanin, Irska, 1972 – 1980
7. Juan Antonio Samaranch, Španija, 1980 – 2001
8. Jacques Rogge, Belgija, 2001 –
[izmijeni] Palitelji Olimpijskog plamena
(od OI 1936 u Berlinu)
- XI. Olimpijske igre - Berlin 1936. - Fritz Schilgen, atletičar
- XIV. Olimpijske igre - London 1948. - John Mark, atletičar
- XV. Olimpijske igre - Helsinki 1952. - Paavo Nurmi, atletičar
- XVI. Olimpijske igre - Melbourne 1956. - Ronald Clarke, atletičar
- XVII. Olimpijske igre - Rim 1960. - Giancarlo Peris, atletičar
- XVIII. Olimpijske igre - Tokio 1964. - Yoshiori Sakai, atletičar
- XIX. Olimpijske igre - Ciudad Mexico 1968. - Norma Enriqueta Basilio de Sotelo, atletičarka
- XX. Olimpijske igre - München 1972. - Günter Zahn, atletičar
- XXI. Olimpijske igre - Montreal 1976. - Sandra Henderson i Steve Prefontaine, gimnastičarka i atletičar
- XXII. Olimpijske igre - Moskva 1980. - Sergej Bjelov, košarkaš
- XXIII. Olimpijske igre - Los Angeles 1984. - Rafer Johnson, atletičar
- XXIV. Olimpijske igre - Seul 1988. - Lim Chin Ale, atletičar
- XXV. Olimpijske igre - Barcelona 1992. - Antonio Rebollo, streličar
- XXVI. Olimpijske igre - Atlanta 1996. - Muhammad Ali, boksač
- XXVII. Olimpijske igre - Sydney 2000. - Cathy Freeman, atletičarka
- XXVIII. Olimpijske igre - Atina 2004. - Nikolaos Kaklamanakis, jedriličar
[izmijeni] Ljetne olimpijske igre
- I. Olimpijske igre - Atina 1896.
- II. Olimpijske igre - Pariz 1900.
- III. Olimpijske igre - St. Louis 1904.
- IV. Olimpijske igre - London 1908.
- V. Olimpijske igre - Stockholm 1912.
- VI. Olimpijske igre - Berlin 1916. - nisu održane
- VII. Olimpijske igre - Antwerpen 1920.
- VIII. Olimpijske igre - Pariz 1924.
- IX. Olimpijske igre - Amsterdam 1928.
- X. Olimpijske igre - Los Angeles 1932.
- XI. Olimpijske igre - Berlin 1936.
- XII. Olimpijske igre - Helsinki 1940. - nisu održane
- XIII. Olimpijske igre - London 1944. - nisu održane
- XIV. Olimpijske igre - London 1948.
- XV. Olimpijske igre - Helsinki 1952.
- XVI. Olimpijske igre - Melbourne 1956.
- XVII. Olimpijske igre - Rim 1960.
- XVIII. Olimpijske igre - Tokio 1964.
- XIX. Olimpijske igre - Ciudad Mexico 1968.
- XX. Olimpijske igre - München 1972.
- XXI. Olimpijske igre - Montreal 1976.
- XXII. Olimpijske igre - Moskva 1980.
- XXIII. Olimpijske igre - Los Angeles 1984.
- XXIV. Olimpijske igre - Seul 1988.
- XXV. Olimpijske igre - Barcelona 1992.
- XXVI. Olimpijske igre - Atlanta 1996.
- XXVII. Olimpijske igre - Sydney 2000.
- XXVIII. Olimpijske igre - Atina 2004.
- XXIX. Olimpijske igre - Peking 2008.
- XXX. Olimpijske igre - London 2012.
[izmijeni] Zimske olimpijske igre
- I. Zimske olimpijske igre - Chamonix 1924.
- II. Zimske olimpijske igre - St. Moritz 1928.
- III. Zimske olimpijske igre - Lake Placid 1932.
- IV. Zimske olimpijske igre - Garmisch-Partenkirchen 1936.
- Zimske olimpijske igre - Sapporo 1940 - nisu održane
- Zimske olimpijske igre - Cortina d'Ampezzo 1944 - nisu održane
- V. Zimske olimpijske igre - St. Moritz 1948.
- VI. Zimske olimpijske igre - Oslo 1952.
- VII. Zimske olimpijske igre - Cortina d'Ampezzo 1956.
- VIII. Zimske olimpijske igre - Squaw Valley 1960.
- IX. Zimske olimpijske igre - Innsbruck 1964.
- X. Zimske olimpijske igre - Grenoble 1968.
- XI. Zimske olimpijske igre - Sapporo 1972.
- XII. Zimske olimpijske igre - Innsbruck 1976.
- XIII. Zimske olimpijske igre - Lake Placid 1980.
- XIV. Zimske olimpijske igre - Sarajevo 1984.
- XV. Zimske olimpijske igre - Calgary 1988.
- XVI. Zimske olimpijske igre - Albertville 1992.
- XVII. Zimske olimpijske igre - Lillehammer 1994.
- XVIII. Zimske olimpijske igre - Nagano 1998.
- XIX. Zimske olimpijske igre - Salt Lake City 2002.
- XX. Zimske olimpijske igre - Torino 2006.
- XXI. Zimske olimpijske igre - Vancouver 2010.
