Robert Edward Lee

Izvor: Wikipedija

Robert Edward Lee (Stratford, Virginia, 19. siječnja 1807. – Lexington, Virginia, 12. listopada 1870.), američki general na strani Konfederacije u vrijeme Američkog građanskog rata.

Predaja Roberta Edwarda Leeja kod mjesta Appomattox, 9. travnja 1865., označava se kao kraj građanskog rata. Premda je bio na strani poraženih, Lee se općenito smatra najvećim vojskovođom Američkog građanskog rata.

Lee je bio sin Henryja Leeja, junaka Američkog rata za nezavisnost i Ann Hill Carter. Imao je šestoro braće i sestara. Upisao je 1825. američku Vojnu akademiju West Point. Diplomirao je 1829. kao 2. u klasi od 46 kadeta. Dodijeljen mu je čin drugog poručnika i vojni rod inžinjerija.

Nakon 17 mjeseci u utvrdi Fort Pulaski, Georgia, 1831. je premješten u Fort Monroe, Virginia.

Ubrzo je oženio Mary Ann Randolph Curtis, koja je bila u rodu sa Marthom Washington. Živjeli su u blizini grada Washingtona. U braku su imali sedmoro djece; tri sina i četvero kćeri.

Lee je služio u uredu glavnog štaba inžinjerije u Washingtonu, 1834. – 1837. Godine 1837. dobio je prvo važnije zapovijedanje. Kao prvi poručnik nadzirao je rad inžinjerije u luci Saint Louis, Missouri. Ubrzo je unaprijeđen u čin satnika. Godine 1841. premješten je u Fort Hamilton u luci New York, gdje je bio zadužen za izgradnju utvrde.

Lee se istaknuo u Američko-meksičkom ratu 1846. – 1848. Bio je jedan od glavnih ljudi generala Winfield Scotta u maršu od Veracruza do Meksika. Nakon bitke kod Cerro Gorda, 18. travnja 1847., unapređen je u bojnika. Nakon rata Lee je unaprijeđen u pukovnika i proveo je tri godine u luci Fort Carrol u Baltimoreu. 1852. postao je nadzornik na Vojnoj akademiji West Point. 1855 premješten je na Teksašku granicu i zapovjedao konjicom. Tu je branio doseljenike od napada indijanskih plemena apaši i komanči.

U trenutku pobune Johna Browna i napadu na Harpers Ferry, 1859. Lee se nalazio u Washingtonu. Lee je ustanak ugušio u kratko vrijeme i vratio se u Teksas. Kada se Teksas odvojio od Unije 1861., Lee je pozvan u Washington i tamo čekao nove zapovijedi. Abraham Lincoln je Leeju ponudio zapovjedništvo nad pješadijom u vojsci Unije sa činom general-pukovnika, ali kada se Virginia odvojila, Lee odlazi u vojsku Konfederacije. Na početku rata Lee je jedan od 5 brigadnih generala Konfederacije. Prvo je zapovjedao u Virginiji, zatim u Carolini a potom postaje vojni savjetnik predsjednika Jeffersona Davisa.

Nakon što je general Joseph Eggleston Johnston ranjen u bitci kod Seven Pinesa, 31. svibnja – 1. lipnja 1862., Lee preuzima zapovjedništvo nad vojskom u Sjevernoj Virginiji. Lee je krenuo u napad na Georgea McClellana u nizu bojeva u okolici Richmonda, Virginia, poznatih kao sedmodnevna bitka, 25. lipnja – 1. srpnja 1862., što je dovelo do McClellanovog povlačenja. Lee je zatim porazio Johna Popea u drugoj bitci kod Bull Runna, 29. – 30. kolovoza 1862. Želeći da iskoristi tu pobjedu, krenuo je u invaziju na Maryland sa 40.000 ljudi. Tu ga je napao McClellan sa 87.000 ljudi. Nakon bitke kod Antietama, 17. rujna 1862. Lee se povukao nazad u Virginiju, a McClellan nije krenuo u potjeru.

Lee je porazio Ambrosea Eweretta Burnsidea, koji je zamijenio McClellana, u bitci kod Fredericksburga, 13. prosinca 1862. Najveću pobjedu u karijeri ostvario je u bitci kod Chancellorsvillea, 1. – 5. svibnja 1863. nad dvostruko jačim snagama sjevera. Lee je postavio pred sjevernjake oko 10.000 ljudi a ostatak poslao u obuhvat na krilima. U savršeno koordiniranoj akciji opkolio je brojčano dvostruko jače snage i potpuno ih razbio. Lee je tada poduzeo drugu invaziju na sjever s oko 75.000 vojnika. Lee je u trodnevnoj bitci kod Gettysburga, gdje se sukobio sa 83.000 sjevernjaka 1. – 3. srpnja 1863. izgubio 20.000 ljudi, odbijen je i ponovno prisiljen na povlačenje. General Unije George Gordon Meade također, kao i McClellan, nije krenuo u potjeru za njim. Nakon poraza Lee je poslao pismenu ostavku Jeffersonu Davisu, ali ga je ovaj odbio.

1864. Ulysses Grant, novi glavni zapovjednik vojske Unije, krenuo je s velikom vojskom prema Leeju želeći zauzeti glavni grad Konfederacije Richmond. Lee je s brojčano manjom i slabije naoružanom vojskom pružao žestok otpor. Grant je forsirao napade pa je došlo do nekoliko krvavih bitaka: kod Wildernessa, 5. – 7. svibnja, Spotsylvania Court Housea, 8. – 19. svibnja i Cold Harbora, 3. – 12. lipnja 1864. U tim bitkama Grantove su snage pretrpjele puno veće gubitke. Ipak, vrijeme je radilo za Granta. Lee je uspio spriječiti da unionisti zauzmu strateški ključni grad Petersburg, Virginia. Preostale snage Lee je rasporedio na fronti između Richmonda i Petersburga. Dana 31. siječnja 1865. Lee je imenovan glavnim zapovjednikom svih snaga Konfederacije. 2. travnja 1865. Lee je s preostalom vojskom odustao od obrane Petersburga, koji je evakuiran, i povukao se prema Richmondu. Njegova vojska je bila pregladnjela i bez vojnog morala. Lee je htio krenuti na sjever i spojiti se s vojskom generala Johnstona, ali je opkoljen sa svih strana. Kod mjesta Appomattox, 9. travnja 1865., Lee se predao Grantu.

Nakon rata Lee je predao zahtjev za amnestiju i američko državljanstvo. Zahtjev mu nikada nije odobren. Njegov primjer traženja amnestije potaknuo je i druge istaknute vođe Konfederacije da učine isto. Njegova plantaža, na kojoj je živio sa suprugom prije rata, konfiscirana je i Lee je u 58. godini života ostao bez prihoda za život. Lee se nekoliko mjeseci oporavljao od psihičke i fizičke iscrpljenosti uzrokovane ratom s ciljem da povrati svoje zdravlje. Nakon toga prihvatio je posao predsjednika sveučilišta Washington u Lexingtonu (danas sveučilište Washington i Lee). Na toj funkciji je i umro 1870. Leejevo američko državljanstvo je postumno vraćeno odlukom Američkog senata 1975.