Grubišno Polje

Izvor: Wikipedija

Grubišno Polje
Županija	Bjelovarsko-bilogorska
Broj stanovnika (2001.)	7.523
Gradonačelnik/ca	Zlatko Mađeruh

Grubišno Polje je grad u Hrvatskoj.

Sadržaj

1 Zemljopis
2 Stanovništvo
3 Uprava
4 Povijest
5 Gospodarstvo
6 Slavni ljudi
7 Spomenici i znamenitosti
8 Obrazovanje
9 Kultura
10 Sport
11 Vanjske poveznice

[uredi] Zemljopis

Grubišno Polje smješteno je na jugozapadnim obroncima Bilogore. Područje grada prostire se na površini od 269 km² te je površinom najveća samoupravna jedinica u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji i čini 10,18% ukupne površine županije. Južnu granicu područja grada čini gornji tok rijeke Ilove dok sjeveroistočnu čine bilogorski prijevoji.

Iako se Grubišno Polje nalazi u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji koja, uz Požeško-slavonsku, jedina ne graniči niti s jednom stranom državom, udaljenost od 30-ak km od graničnog prijelaza Terezino Polje-Barcs prema Mađarskoj omogućava da se Grubišno Polje ipak ne nalazi u "prometnoj izolaciji" kako bi se, na prvi pogled, moglo očekivati, a kroz područje Grada, u duljini od oko 20 km prolazi i Državna cesta D5 (GP Terezino Polje - GP Stara Gradiška).

[uredi] Stanovništvo

Prema popisu 2001., na području Grada Grubišnog Polja žive 7.523 stanovnika. Najveća naselja na području Grada su Grubišno Polje s 3.171 stanovnikom te Veliki Zdenci s 1.075 žitelja. Ostala 22 naselja na području grada zajedno imaju 3.277 stanovnika, a niti jedno od njih nema više od 500. Grad Grubišno Polje tako sudjeluje s 5,65% u ukupnom stanovništvu županije.

Prema nacionalnosti, 62,37% stanovnika se izjasnilo kao Hrvati, 18,02% kao Česi, 11,56% kao Srbi, a 3,03% kao Mađari. Ostale narodnosne zajednice zastupljene su s manje od 1% u ukupnom broju stanovnika.

[uredi] Uprava

[uredi] Povijest

[uredi] Pretpovijest

Prvi tragovi ljudskog prisustva na području današnjeg Grubišnog Polja sežu u kameno doba; na poljima sjeverno od sela Velika Barna te u šumi Obrovi kod mjesta Grubišno Polje pronađeno je mnoštvo kamenodobne keramike i njenih dijelova.

Ostaci iz brončanog doba govore da je na području naselja Kreševine (danas dio naselja Velika Barna) bar oko 1900. - 1800. g. pr. Kr. postojalo veće eneolitsko naselje čiji su stanovnici pripadali vučedolskoj kulturi, ali nije poznato koliko dugo je ono postojalo jer pomnija istraživanja još nisu provedena.

[uredi] Rimsko doba

Ovo područje do dolaska Rimljana bilo je naseljeno ilirskim i ilirsko-keltskim plemenima, a u grubišnopoljskim krajevima to su bili Jasi. Nakon što je 9. g. po Kr. ugušen ilirski ustanak u Panoniji, ovo je područje u potpunosti potpalo pod rimsku vlast, a Rim počinje gospodarski i infrastrukturno unaprjeđivati i ove krajeve. Tako je sagrađena i vicinalna (sporedna) cesta koja je spajala dravsku i savsku rimsku vojnu cestu i to od današnje Virovitice do Siska, tada rimske Siscie. U ranosrednjovjekovnim dokumentima na području mjesta Rachicha (današnje Rašenice) spominje se "via antiqua" i "via magna", dakle (očito) odvojak vicinalne ceste o kojoj je već bilo spomena. Takvih odvojaka bilo je više; tako je u Crnom Lugu kod Velikih Zdenaca, uz rimsku cestu, potvrđeno postojanje naselja iz 2. st., a i danas se u zagrebačkom Arheološkom muzeju čuvaju rimski novčići te ulomci zelenožutog stakla iz 4. st. pronađeni prilikom kopanja jarka uz cestu u naselju Rašenica 1899.

[uredi] Srednji vijek

Od propasti Rimskog Carstva do kraja 20. st. grubišnopoljski kraj, kao malo koji drugi u Hrvatskoj, doživljava redovite i prilično snažne promjene u sastavu stanovništva. Iako samo područje pod obroncima Bilogore i uz Ilovu, zbog brdovitog i močvarnog terena nije zanimljivo za naseljavanje većih kontingenata stanovništva, ono ipak, zbog postojanja rimskih cesta, trpi pod redovitim upadima avarsko-slavenskih ratnih družbi. Tako ovaj kraj nakon propasti Rima postaje gotovo pust. Prvo slavensko stanovništvo dolazi u krajeve oko današnjeg Grubišnog Polja između 570. i 610. g., a prva zabilježena slavenska naselja nastaju oko 750. g. Nakon Tomislavova pohoda protiv Mađara ovaj kraj je definitivno potpao pod krunu ujedinjenog hrvatskog kraljevstva, a u vrijeme kralja Petra Krešimira IV. nalazi se u "hrvatskom dijelu" Kraljevine Hrvatske i Dalmacije.

Dolaskom mađarskih kraljeva na vlast, i u ovim se predjelima događaju značajne promjene; obiteljske zajednice, uobičajene u ranosrednjovjekovnim slavenskim državama bivaju reformirane te se uvodi sustav sličan feudalnom po uzoru na Franke. 1241. i 1242. u ove krajeve upadaju Mongoli (t.j. Tatari) te kratkotrajan mir pod mađarskom krunom biva brzo zaboravljenim. Nakon odlaska Mongola bivaju sagrađeni i obnovljeni mnogi gradovi i utvrde te tako, među ostalima i, još 1272. godine prvi put spomenut grad Zdenci (Izdench, t.j. Zdencz).

Grubišno Polje se prvi put spominje 1457. kao posjed grofova Iločkih, a uz to je vezana i jedna od legendi o nastanku imenu mjesta. Jedan od gospodara, onaj koji je među silnim posjedima dobio zadaću upravljati baš ovim mjestom, navodno, zvao se Grubiša. U istom dokumentu spominje se i nedaleko mjesto Korbova (današnji Grbavac) kao posjed Vida od Grbavca što dokazuje da je u grubišnopoljskom kraju, u to vrijeme, domaće plemstvo, ne samo prisutno, nego i snažno.

1478. u gradu Zdencima (koji su u to vrijeme daleko značajniji i veći od samog Grubišnog Polja) zasjeda Hrvatski sabor. Plemići raspravljaju o obrani od Turaka te donose (do danas najpoznatiji) zaključak o načinu kako je plemstvo dužno sudjelovati u obrani.

U 15. st. stanovništvo ovog kraja bilo je gotovo isključivo hrvatsko i katoličko, a prevladavajući govor, kako se može isčitati iz povijesnih spisa, bio je tipičan hrvatski kajkavski. To je zadnji trenutak kad se stanovnici grubišnopoljskog kraja mogu, gotovo bez iznimke, smatrati jedinstvenim narodom.

[uredi] Turska vlast

1552., Turci, nakon više od 100 godina učestalih napada, uspijevaju zauzeti Viroviticu te ubrzo zatim i Zdence, a napreduju i dalje prema zapadu. Grubišno Polje postaje granično područje pod vlašću Turaka. Kako samo mjesto nije bilo niti grad ni utvrda, a granica se stalno pomicala između tokova Ilove i Česme, Grubišno Polje se nalazi, najčešće, na ničijoj zemlji, a u najboljem slučaju, dovoljno dugo pod vlašću Turske ili Austrije da bude izloženo pljačkaškim napadima. U tom vremenu, ovaj kraj ponovno opustošuje.

Turci su u ovim krajevima uglavnom organizirali obranu u tvrđavama koje su osvojili pa je tako, prema zapisima, utvrda Zdenci (Szdenay) s 10 konjanika i 99 pješaka postala najjačom u Pakračkom sandžaku.

U to vrijeme, ovamo doseljavaju prvi (pravoslavni) Vlasi tako da, uz turske feudalne vladare u gradovima, u selima zajedno žive malobrojni katolički, muslimanski i pravoslavni kmetovi. Pod Turcima, na ove puste krajeve, stanovništvo biva doseljeno uglavnom iz Hercegovine i Sandžaka te se pod utjecajem doseljenog stanovništva postupno gubi i domaći kajkavski govor. Čini se da je u to vrijeme islamizirano i mnogo preostalog domaćeg stanovništva.

1684., nakon što su godinu dana ranije izgubili bitku pod Bečom, Turci gube Viroviticu, a nakon poraza kod Đurđevca ubrzano se povlače i, zajedno s muslimanskim stanovništvom, bježe put Bosne. Nakon što je 1689. oslobođena Požega, i u ovim je krajevima konačno nastupio mir.

[uredi] Austrijska vlast

Nakon odlaska Turaka, na grubišnopoljskom području opet gotovo da i nema žitelja, a ostalo je mnogo neobrađene zemlje. Stoga je vlast u Beču odlučila zemlju podijeliti svojim vjernim graničarima; 1698. dolaze prvi bivši graničari iz Like i Bosne, vlaški stočari te Primorci, Imoćani i, u manjoj mjeri, Istrani. Austrija u Hrvatskoj organizira županije, ali grubišnopoljski kraj u novom ustrojstvu postaje dio Vojne krajine te tako biva izvan vlasti bana i sabora već je izravno podređen bečkom dvoru t.j. pod upravom austrijskih i mađarskih generala.

Grubišnopoljski župnik Meršić (1860.-1887.) u svojem dnevniku bilježi da su u ovaj kraj 1825. doselili Česi. Došli su na poziv virovitičkog grofa Pejačevića; prodali su svoja imanja u Moravskoj da bi za isti novac mogli kupiti deseterostruko veće komade zemlje pod Bilogorom. Međutim, grof Pejačević ih je ugnjetavao gotovo kao robove te su Česi, pobunivši se protiv takva odnosa, zatražili od carskoga dvora dopuštenje da se nasele u Vojnoj krajini (dakle, s južne strane Bilogore, u grubišnopoljskom kraju) gdje su krajevi bili još pustiji i u potrebi za radišnim ljudima. Preseljenje im je odobreno te je tako nedaleko od Grubišnog Polja nastalo prvo češko selo u Hrvatskoj, tad nazvano Johannisdorf, danas Ivanovo Selo. Carski su krajišnici za 107 čeških obitelji sagradili kuće u močvarnom kraju koji su napredni češki doseljenici isušili i pretvorili u obradivo zemljište. 1888. doselilo je još 50-ak čeških i nekoliko mađarskih obitelji. Tako je Grubišno Polje postalo (uz Daruvar) centrom češke nacionalne manjine u Hrvatskoj, a taj status ima i danas (gotovo da ne postoji Grubišnopoljac čijim žilama ne teče i češka krv). Polovicom 19. st. u Grubišnom Polju uz novodoseljene Čehe uglavnom žive Nijemci i Srbi. Hrvata ima manje od 1/3 i uglavnom su priprosti seljaci što silno zabrinjava novog župnika Jemeršića.

[uredi] Gospodarstvo

[uredi] Slavni ljudi

[uredi] Spomenici i znamenitosti

[uredi] Obrazovanje

Osnovna škola Ivana Nepomuka Jemeršića

Srednja škola Bartola Kašića

[uredi] Kultura

Nakon Daruvara, Grubišno Polje je drugo najvažnije središte češke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Dvogodišnje žetvene svečanosti Čeha "Dožinky" koje se svaki put organiziraju u drugom mjestu naseljenom Česima, 2006. odigravale su u Velikim Zdencima.