Epitet
Izvor: Wikipedija
Epitet (grč. επιθετον, epitheton = nametnut) svaki je atribut, odnosno dodatak imenici koji ju pobliže objašnjava i opisuje. Epiteti su najčešće pridjevi.
[uredi] Stalni epiteti
Stalni su oni epiteti koji se s istom imenicom pojavljuju uvijek, bez obzira na situaciju i služe kao ukrasna karakterizacija. Tako će, kod Homera, Ahilej biti brzonog čak i kad sjedi.
- kod starih epova, primjerice, kod Homera:
- brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus, sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida, lukav Odisej, vjerna Penelopa
- u usmenoj i narodnoj književnosti, epovima i poemama:
- Otoman-paša silni, bijela knjiga, mila majka, bijelo lice, britka sablja...'
- u svakodnevnom govoru kada s imenicom tvore i metafore:
- okorjeli neženja, prodana duša, prosjački štap, drakonske mjere, uvodna riječ, ljudska prava, crkveni miš...
[uredi] Epiteti u poeziji
- Dobriša Cesarić, „Voćka poslije kiše”
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I blješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana
- Antun Gustav Matoš, „Srodnost”
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
- Dragutin Tadijanović, „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
