Dragutin Tadijanović
Izvor: Wikipedija
 |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
Dragutin Tadijanović (Rastušje, kod Sl. Broda, 4. studeni 1905.), hrvatski pjesnik.
Sadržaj |
[uredi] Životopis
[uredi] Biografski podaci
Obrazovanje Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande rođ. Kegljen. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912.-1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916.-1925.) , a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme. Tada je započeo i dopisivanje s Nikolom Šopom, učenikom petog razreda banjalučke gimnazije. Prvo pismo poslao mu je 31. svibnja 1921., a osobno su se upoznali u
[uredi] Najznačajnija djela
Pjesma „Golubinja krila“ objavljena mu je u „Književniku“ , pod pseudonimom Tadeon (1928.). Prvi puta se pod svojim imenom javlja 1930. pjesmama u „Hrvatskoj reviji“ i „Književniku“ u zbirci „Lirika šestorice“ (Delorko, Frol, V.Kovačić, Matijašević, Perović). Prvu svoju knjigu pjesama, „Lirika“, objavio je u Zagrebu,1931. „Jutarnja zvijezda pozlaćen orah“ prva je njegova pjesma prevedena na češki (Otto F.Babler). Njegova druga zbirka pjesama, „Sunce nad oranicama“, koju je objavio u vlastitoj nakladi 1933., bila je zabranjena. Dopisivao se s Ivanom Kovačićem, čija je djela preuređivao u Nakladnom zavodu Hrvatske. Knjigu njegovih pjesama „Kanto al mia koro“ preveo je na esperanto i izdao Josip Velebit. Uredio je s Dobrišom Cesarićem i Šimom Vučetićem Pregled mlade hrvatske lirike “Četrdesetorica“. Sastavio je „Katalog“ za izložbu Sandor Petofi i Izložbu „A.G.Matoš“, a sam je napisao „Intimnu izložbu crteža iz Raba“. U Katalogu spomen-knjige Izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti napisao je biografije: „Slikari i grafičari“, „Kipari“, „Arhitekti“. Napisao je velik broj djela, a osim ranije spomenutih, značajna su i: „Pepeo srca“(1936.), „Dani djetinjstva“(1937.), „Tuga zemlje“(1942.), „Pjesme“(1951.)„Blagdan žetve“(1956.), „Gost u Vučedolu“(1957.), „Srebrne svirale“(1960.), „Prsten“(1963.), „Večer nad gradom“(1966.), „Poezija“(1973.), „Vezan za zemlju“(1974.), „Sabrane pjesme“(1975.), „Sam“(1976.), „Prijateljstvo riječi“(1981.), „Svjetiljka ljubavi“(1984.), „Moje djetinjstvo“(1985.), „Kruh svagdanji“ (1987.), „More u meni“(1987.) i još mnoga druga. I danas, iako je već u dubokoj starosti, duhom je i dalje mlad, a nadahnuća mu ne nedostaje, pa ćemo imati priliku uživati i u novim pjesmama jednog od najistaknutijih hrvatskih književnika.
[uredi] Koja je sve zaposlenja promijenio?
Putovao je u Austriju, Švicarsku, Njemačku, Češku, Francusku, Španjolsku, Tunis, Alžir, Maltu… Nastupao je s pjevačkim zborom „Mladost-Balkan“. Prevodio je Nezvala („Akrobat“), Goethea, Hoelderlina, Novalisa, Heinea i dr., a uredio je velik broj izdanja izabranih djela hrvatskih pisaca (Kranjčević, Matoš, Vidrić, Polić Kamov, Ujević, Goran i dr.). Radio je kao korektor službenog lista „Narodne novine“ (1935.-1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939.-1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u Matici Hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964.-1965.).
[uredi] Nagrade i priznanja
Dobitnik je brojnih nagrada kao što su: Orden rada sa zlatnim vijencem, Zmajeva nagrada Matice srpske u Novom Sadu za knjigu „Prsten“ (1964.), Povelja Pododbora Matice Hrvatske kao znak priznanja za toplu ljubav prema zavičaju (1965.) u Slavonskom Brodu, brončana medalja kipara Željka Janeša (1966.), Nagrada Vladimira Nazora za životno djelo (1968.), plaketa „Marko Marulić“ (1972.) u Žminju, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom (1976.) u Parizu, Plaketa grada Zagreba i dr. Mnoge su mu pjesme prevedene na dvadesetak jezika.
[uredi] Tekst naslova
O poeziji Dragutina Tadijanovića „ Poezija Dragutina Tadijanovića nosi u sebi ispovjedni karakter. Riječ se ne odriče smisla. Sam se nazvao „pjesnikom srca“. Ali on nije sentimentalan, jer je ironija, a to znači: - razum, misao, osjećaj mjere – budna i prisutna dimenzija vizije svijeta. Ona vodi u dubinu. Tadijanovićje pjesnik neposredan i potpun. Njegove riječi izlaze iz korijena bića, slobodne, jednostavne i prirodne, kao ptice na nebu.“
[uredi] Vanjske poveznice
Nedovršeni biografski članak Dragutin Tadijanović dopunite prema pravilima Wikipedije.
