Izvor: Wikipedija

Obitelj Romanov (Рома́нов) je bila druga i posljednja carska obitelj u Rusiji, koja je vladala Moskvom i Carskom Rusijom pet dinastija od 1613 do 1762. Od 1762. do 1917. vladala je obitelj Oldenburg, koja je u srodstvu s Romanovima.

[uredi] Sudbina obitelji Romanov

U ljeto 1914. carska je Rusija ponosno, skoro radosno krenula u rat rame uz rame sa svojim saveznicama Britanijom i Francuskom, a protiv Njemačke i Austro–Ugarske monarhije. Prvi je svjetski rat, međutim, donio katastrofu i zemlji i vladajućoj dinastiji Romanova. U ožujku 1917. pošto su izginuli milijuni ljudi, zemlja je zaglavinjala. U prijestolnici Petrogradu (bivšem Sankt Petersburgu), izbili su neredi zbog hrane, a radnicima su se u štrajku pridružili i studenti. Kad je bila pozvana vojska da uspostavi red, i ona je stala na stranu pobunjenika. Cara Nikole II. smjesta su pozvali s fronte, gdje je bio osobno preuzeo zapovjedništvo nad carskom vojskom, pa zatražili da abdicira. I tako se car u ime svoje i svog lomnog 12-godišnjeg sina odrekao prijestolja što ga je njegova obitelj držala još od 1613. „ naprosto onako kako se konjički eskadron predaje novom zapovjedniku “ – kako će to, iznenađen i smućen, zamijetiti jedan njegov časnik. Car će, međutim, svoje prave misli povjeriti svom dnevniku: „ Sa svih strana vidim samo izdaju, kukavičluk i himbu! “

[uredi] Pod utjecajem vražjeg redovnika

U godinama neposredno uoči Prvog svjetskog rata nad ruskim je carskim parom čudnu vlast stekao samozvani svetac koji se pojavio niotkuda. Je li on imao svetačku moć izlječenja – ili je naprosto bio šarlatan i varalica?

Nikolaj Romanov kao vladar je bio nesposoban i satrven događajima, no unatoč tome oduvijek je bio odan obiteljski čovjek. A baš je tome bar djelomice mogao zahvaliti i svoj pad. Naime, u Rusiji je odavno bila javna tajna da Nikolajem upravlja njegova žena Aleksandra, njemačka princeza kojom se oženio 1894. Poslije četiri kćeri, napokon su se razveselili i rođenju sina Alekseja. Veselje se, međutim, brzo prometnulo u gorku tugu kad se otkrilo da je dijete hemofiličar. Bolest, naslijeđena od majke, značila je da bi i najmanja povreda mogla izazvati nezaustavljivo krvarenje, pa dječaka nisu smjeli ni trenutka pustiti s oka. Carsko Selo, carska rezidencija kraj ruske prijestolnice Sankt Petersburga, neprestano je bila prožeta strahom i zabrinutošću. Tako je jedne srpanjske noći 1907., carević Aleksej, star ni tri godine, pao u igri i ležao u strašnim bolovima, dok su mu grozne modre otekline pod blijedom kožom (unutrašnja krvarenja) ugrožavala i sam život. Dok su dvorski liječnici nemoćno zdvajali, Aleksandra i njen muž, car Nikolaj II. molili su se kraj dječjeg krevetića – i čekali na tajnog posjetitelja. Dvije godine ranije, nadvojvotkinje Milica i Anastazija upoznale su ih sa svetim čovjekom Grigorijem Jefimovičem. Prema riječima tih dviju žena, udanih za Nikolajeve rođake, Grigorij je bio obdaren misterioznim iscjeliteljskim sposobnostima. Na njihovo uporno nagovaranje, carski ga je par napokon pozvao u palaču, pobrinuvši se da njegov dolazak ne opazi dvorska straža. I tako se, već prema ponoći, u prestolonasljednikovoj sobi pojavio muškarac divljeg izgleda, tamnosive kose i kuštrave brade. Sad Grigorij pada na koljena i moli se pred svetom ikonom. Kad ustaje, nad carevićem pravi znak križa, prelazi ogrubjelom rukom preko vrelog dječakova čela, te izgovara dubokim, melodioznim glasom: „Ništa se ne boj, Alekseju, sad je sve u redu. Sutra ćeš opet biti zdrav.“ Zatim, pošto je dječaka umirio i ushitio sibirskim bajkama, tajanstveni redovnik odlazi. „Vjerujte u moć moje molitve“, kaže Grigorij zabrinutim roditeljima, „i vaš će sin preživjeti.“ Aleksej se oporavlja, a Nikolaj i Aleksandra zahvaljuju Bogu što im je poslao sveca obdarena tako čudesnim iscjeliteljskim sposobnostima.

O životu Grigorija Jefimoviča prije njegove pojave u Sankt Petersburgu 1903. godine znalo se malo ili ništa. U to je doba imao između 33 i 40 godina, a bio je sin sibirskog seljaka, u svom selu poznat kao Rasputin tj. raspusnik. Ime se često s ruskog prevodi kao 'razuzdan', ali čini se da to nije točno. Bliže bi značenje bilo imenici 'blato' ili 'kišni period', a mnogi povjesničari se slažu u objašnjenju koje povezuje ime Rasputin s mjestom na kojem se sijeku dvije rijeke što bi možda odgovaralo krajoliku odakle je Grigorij potekao (Ukrajina). Iako su njegova opijanja, tučnjave i bludničenja s lakim ženama ušla u legendu, ipak je u jednom trenutku ušao u mjesni samostan i u njemu proveo nekoliko mjeseci, pa nakon toga preuzeo ulogu stareca, lutajućeg svetog čovjeka koji živi u siromaštvu i samoći, posvećujući život drugim ljudima, ublažavajući im boli i olakšavajući spiritualnu neizvjesnost. Rasputinovi će neprijatelji, međutim, kasnije govoriti da je on bio član podzemne sekte hlista, koja je svoj vjerski žar izražavala noćnim orgijama. To bi svakako bilo u skladu s jedinstvenom filozofijom tog nimalo svetog redovnika, jer je Rasputin propovijedao da put k otkupljenju vodi kroz prepuštanje grijehu iza kojeg slijedi kajanje. Rasputin – koji se nikada nije odrekao tog imena – u životu je stekao i ženu, i ona mu je rodila četvoro djece. Jedan mu je sin umro još vrlo rano, dok je drugi bio slabouman, pa je ostao s majkom u sibirskom selu. Kad je, međutim, stekao utjecaj na dvoru, taj je samozvani starec preživjelu djecu tj. dvije kćeri, doveo u Sankt Petersburg da s njim žive i tu se školuju. Neobični je starec 1903. stigao u Sankt Petersburg i tu se ocu Ivanu Kronštatskom, najpoštovanijem svećeniku u gradu, predstavio kao raskajani grešnik. Oca Ivana i druge svećenike dojmila se Rasputinova poniznost, iskrenost i sposobnost da propovijedima zanese mnoštvo, pa su ga prihvatili kao sredstvo za uspostavljenje veze s nepismenim ruskim mužicima (seljacima). Nije prošlo dugo, i Rasputina su već bili prihvatili u dvorskim krugovima, a 1905. dvije su ga nadvojvotkinje već i predstavili samom caru i carici.

Tkogod je ikad upoznao Rasputina, sjećao se njegovih očiju. Princ Jusupov, kojemu će Rasputin jednoga dana poći na kobni sastanak, sjeća ih se kao „svjetlucavih, fosforescentnih snopova svjetla“. Neka mlada žena, koju je pokušao zavesti, sjeća se svog užasa pri otkriću „misterioznog, lukavog iskvaritelja“ koji ju je gledao iza tih očiju za koje se u prvi mah činilo da zrače samo dobrotom i blagošću. Francuski veleposlanik na carskom dvoru napisao je kako je u tim očima koncentrirana čitava Rasputinova osoba: „Bile su svijetloplave, izvanredno blistave, duboke i privlačne. Pogled mu je bio istodobno prodoran i milujući, naivan i lukav, izgubljen i napet.“ Rasputinov čudan spoj sirove senzualnosti i zarazne pobožnosti pribavio mu je među dvorskim damama čitavu hrpu obožavateljica. Rasputin je također bio blizak caričinoj najboljoj prijateljici, Ani Vyrubovoj, koja mu je bila bezgranično odana. Naime, Ana je vozeći se željezničkom linijom Carsko Selo – Sankt Petersburg teško stradala kad je vlak iskočio iz tračnica. Iako je preživjela nesreću, pala je u duboku komu, a i liječnici su joj davali male izglede. Rasputin je došavši pored njenog uzglavlja uhvatio je za ruku i iznimno usredotočen neprestano ponavljao riječi: „Anuška, Anuška, ustani!“ Ana se odjednom probudila iz kome, otvorila oči i pokušala ustati iz kreveta. Rasputin je proročanski ustvrdio da iako će preživjeti, ostatak života će biti bogalj. Tako je i bilo. A poslije onog noćnog posjeta carevićevoj bolesničkoj postelji, postao je i velikim Aleksandrinim miljenikom. U njezinim očima on nije mogao nizašto biti kriv; ona nije htjela ni čuti za priče o njegovim sramotnim orgijama. Što se pak sviđalo Aleksandri, sviđalo se i njezinu mužu, čovjeku odanom, no slabe volje.

Iako ih je u prvi čas zanimala samo Rasputinova čudesna sposobnost liječenja njihova sina, Nikolaj i Aleksandra su uskoro počeli prihvaćati i njegove savjete o upravljanju državom. Rasputinov uspon na carskom dvoru događao se istovremeno s ruskim pokušajem uspostavljanja poluustavne monarhije koji je započeo postavljanjem Petra Stolpyna na mjesto Predsjednika Vlade. Pod inteligentnim Stolpynom, Romanovi su očuvali vlast, a Rusija je napravila ogromne pomake u industriji i poljoprivredi. No, carica ga je mrzila jer je imao hrabrosti suprotstaviti se Rasputinu pa je mnogo puta caru naglašavao kako se treba distancirati od pokvarenog Ukrajinca. Car se oglušio na njegove komentare. Kad više nije bilo moguće skrivati skandaloznu Rasputinovu moć nad carskim parom, Stolpyn je uz pomoć carevih rođaka prognao Rasputina iz carske prijestolnice. Riječ je , međutim, bila samo o privremenom egzilu, jer je taj nimalo sveti redovnik još jednom dokazao svoje iscjeliteljske sposobnosti. Naime, u listopadu 1912. za vrijeme odmora u lovačkoj domu u Spali, mali Aleksej udario je glavom o rub kade. Liječnici su opet bili nemoćni zaustaviti krvarenje, a carica je dane probdjela uz njegovo uzglavlje. Kad je već bila sastavljena osmrtnica za malog carevića, očajna Aleksandra brzojavila je vijest Rasputinu u Sibir. „Bog je vidio tvoje suze“, odgovorio je Rasputin, „Ne žalosti se, maleni neće umrijeti.“ Nekoliko sati nakon što je telegram primljen, krvarenje je stalo i Aleksej se počeo opravljati. Ovaj događaj vratio je Rasputina na dvor, tim više što je njegov glavni protivnik Stolpyn bio ubijen nekoliko mjeseci prije u atentatu revolucionarnog nezadovoljnika.

U proljeće 1914. devetogodišnji je Aleksej bio dobroga zdravlja. Nasuprot tome, rusko je carstvo – kojeg je car tako dugo zaokupljen obiteljskim brigama, bio zanemario – glavinjalo na rubu rata. Atentat na austro- ugarskog prestolonasljednika 28. lipnja pokrenuo je dugi lanac događaja koji će u srpnju dovesti do izbijanja Prvog svjetskog rata. Čudnom igrom slučaja, Rasputin je samo dan ranije za dlaku izbjegao smrt kad ga je neka luđakinja ubola nožem u trbuh i pritom uzviknula: „Ubila sam Antikrista!“ Dok se oporavljao od rane, starec je drhtavim rukopisom napisao Nikolaju da rat valja izbjeći, jer će on donijeti samo „jad i nevolju... čitav ocean suza i isto toliko krvi.“ Na Rasputinovo se mračno proročanstvo nitko nije obazreo, pa je Rusija, zajedno s većinom europskih zemalja, krenula putem propasti.

Dvije godine kasnije, kad se čitav rat našao u mrtvoj točki, ponovno su zakolale glasine o starecu i ruskom paru. Taj tzv. Božji čovjek, pričalo se, uspio je nagovoriti Aleksandru – a preko nje dakako i Nikolaja – da s Njemačkom sklopi mir. I tada su neki visoki plemići odlučili osloboditi Rusiju od tog sotonskog redovnika. Vođa je urote bio 29-godišnji princ Feliks Jusupov, nasljednik najvećeg obiteljskog imetka u Rusiji i muž careve nećakinje. Budući da je, baš kao i starec, volio bančiti, često su se sretali u notornim sanktpetersburškim noćnim lokalima. Jednom mu se zgodom princ čak bio obratio da ga izliječi od nekakve bolesti. Koncem prosinca 1916. Jusupov je pozvao Rasputina u svoj dvorac na ponoćnu večeru. Inače nehajni starec za ovu se zgodu oprao jeftinim sapunom te obukao izvezenu svilenu bluzu i samtene hlače. Kad je, međutim, stigao na Jusupovljev dvor, princ ga je odveo u podrumsku prostoriju. Gore su pak četvorica urotnika vrtjela gramofon stvarajući dojam zabave na kojoj se, kako rekoše Rasputinu, privremeno zadržala domaćica. Dok su tako čekali, princ Feliks je nudio stareca kolačima punog cijanida, te ga pozivao da ih zalije vinom, koje je također bilo otrovano. Rasputin, međutim, na prinčev užas i prepast, nije pokazivao baš nikakve znakove da mu je naškodila doza dovoljna da ubije nekoliko ljudi. Nakon dva i pol sata princ se ispričao, jer da mora pogledati što se zbiva gore na „zabavi“. Uslijedilo je savjetovanje s ostalim urotnicima, poslije čega se Jusupov vratio sa skrivenim pištoljem. Usmjerio je Rasputinov pogled na raspelo na zidu, pa mu rekao neka se pomoli Bogu i onda u nj opalio iz pištolja. Kad se Rasputin svalio na krzno bijelog medvjeda na podu, u sobu su upali i drugi urotnici. Jedan je od njih, inače liječnik, žrtvu svečano proglasio mrtvom. Kad su se ubojice već počeli čestitati, starec je otvorio oči, skočio na noge i uza stube oteturao u dvorište. Prije no što je, međutim, stigao do vrata ograde, u nj je zapucao još jedan urotnik, pa ga još jednom pogodio u leđa, a također i u glavu. Zatim ga je Jusupov umlatio toljagom, udarajući po njemu dok se nisu izgubili svi znaci života. Umotali su ga u platno i uvezali konopcima, pa kroz rupu u ledu bacili u Nevu. Kad su poslije tri dana našli njegovo truplo, otkrilo se da su mu pluća bila puna vode. Dakle, u trenutku kad su ga bacili u rijeku, bio je još živ. Na vijest o Rasputinovoj smrti na ulicama je Sankt Petersburga zavladalo veselje. Princ Jusupov i ostali urotnici bili su što prognani, što poslani u vojsku, što oslobođeni krivice. Pa ipak je Rasputinova bila zadnja. U posljednjim je mjesecima života taj vražji redovnik napisao pismo carici Aleksandri i u njemu prorekao da ga nitko od njezinih neće nadživjeti za više od dvije godine. U ožujku 1917., kad je rat pošao zlo po Rusiju, Nikolaja II. su natjerali da se odrekne prijestolja. Šesnaest mjeseci kasnije Nikolaja, Aleksandru, Alekseja i njegove četiri sestre postrijeljali su boljševici koji su osvojili vlast u Rusiji.

[uredi] Trag vodi u Perm

U trenutku kad ih je 1917. revolucija zbacila s prijestolja, Romanovi su već preko tri stoljeća vladali Rusijom. Godinu je dana kasnije svrgnuti car Nikolaj II. bio brutalno pogubljen sa svim članovima svoje obitelji. No, jesu li neki ipak uspjeli pobjeći?

Privremena Vlada na čelu s eserom Aleksandrom Kerenskim smjesta je carsku obitelj stavila u kućni pritvor u Carskom Selu, otmjenom skupu dvoraca i vila kraj Petrograda koji su svoje stanovnike štitili od stvarnosti rata. Uz cara Nikolaja i caricu Aleksandru bili su tu i prestolonasljednik Aleksej, kao i četiri kćeri, sve redom starije od jednog brata: nadvojvotkinje Olga, Tatjana, Marija i Anastazija, u dobi od 16 do 22 godine. Za mjeseci što su ih proveli u zarobljeništvu u Carskom Selu, Nikolaj i članovi njegove obitelji trpjeli su , doduše, od ponižavajućeg cjelodnevnog nadzora ali inače nisu ni u čemu oskudijevali. Oslobođen bremena vlasti, bivši se car zabavljao cijepanjem drva, sađenjem povrća, šetnjama po parku i veslanjem u društvu svoje djece, a uvečer bi naglas čitao svojoj obitelji. No, 1917. Kerenskog su počele moriti dvostruke brige. Jedne su bile zbog zavjere njegovih ljevičarskih rivala boljševika, koji su željeli eliminirati bivšeg cara, dok su druge stvarali još uvijek vjerni monarhisti, koji su nastojali osloboditi Nikolaja i vratiti ga na prijestolje. Zato je svoje kraljevske zatočenike odlučio poslati u Tobolsk, zabitni sibirski grad, preko 1500 km istočno od Urala. Na dan 14. kolovoza u pratnji četrdesetak slugu Nikolaj je s obitelji i sinom koji je upravo proslavio trinaesti rođendan strogo čuvanim vlakom iz Carskog Sela krenuo na šestodnevno putovanje.

Revolucionarna bujica što se zavaljala Rusijom uskoro je eliminirala Kerenskog kao zaštitnika bivše carske obitelji. U studenom (po novom kalendaru, odnosno listopadu po starom) vlast su osvojili boljševici pa u ožujku 1918. s Njemačkom i Austro-Ugarskom sklopili separatni, tzv. Brest–litovski mir. Među mnogim problemima koji su se našli pred novim ruskim vođom Vladimirom Ilijičem Lenjinom bilo je i pitanje što učiniti s bivšim carom, a sad njegovim zarobljenikom. U travnju 1918. dok su bjelogardejci – caristička opozicija boljševičkoj Crvenoj armiji – transsibirskom prugom napredovali prema Tobolsku, Lenjin je naredio da se carska obitelj preseli u Ekaterinburg, grad na zapadnom kraju pruge. Mjesni su boljševici za potrebe Nikolaja i njegovih ukućana od trgovca Ipjatijeva unajmili kuću katnicu te joj nadjenuli zloslutno ime: „Kuća posebne namjene.“ Donji kat je bio blagi suteren, a u njemu su bile kuhinja i ostave. Pet soba na katu je bilo dodijeljeno bivšoj carskoj obitelji, njihovu osobnom liječniku dr. Eugeneu Botkinu i malobrojnoj još preostaloj posluzi. Kuća je bila i vizualno odsječena od vanjskoga svijeta drvenom palisadom i obijeljenim prozorima, tako da nitko nije mogao gledati ni iz nje ni u nju, a sve je vrijeme bila pod strogom stražom mjesnog boljševičkog odreda. Čuvari su većinom bili bivši tvornički radnici, a zapovjednik im je bio Aleksandar Avdejev, neotesani pijanac kojeg je veselilo da bivšeg cara naziva „Nikolajem Krvopijom“. Obitelj i posluga jeli su dva puta dnevno iz zajedničkog lonca, no iz njih bi se preko njihovih ramena često znali poslužiti i čuvari. Bivše su nadvojvotkinje često pratili i na nužnik, čiji su zidovi inače bili oblijepljeni odvratnim slikama njihove majke i Rasputina. Kad se Nikolaj na takav postupak samo tiho potužio, Avdejev mu je zaprijetio teškim prisilnim radom. U međuvremenu je Aleksej već bio toliko oslabio da ga je otac morao iznositi na rukama radi svakodnevne vožnje u invalidskim kolicima po prašnjavom vrtu. Nikolaju, koji je sad već imao 50 godina, u bradi su se pojavile prve sjedine ali je i dalje nosio samo urednu i jednostavnu vojničku odoru. Aleksandra je pak, kako je to zamijetio neki čuvar, „izgledom i ponašanjem odavala dostojanstvenu i uznositu ženu“. Početkom srpnja Avdejeva je zamijenio Jakub Jurovski, vođa mjesne boljševičke tajne policije. „Taj egzemplar ne sviđa mi se baš ni najmanje“, zapisao je Nikolaj u dnevnik 10. srpnja. Dva dana kasnije iz boljševičke je centrale u Moskvi stigao emisar s naredbom da bivši car ne smije nipošto pasti u ruke Bijele garde. Monarhistima su se sad pridružile i češke snage od 40 000 ljudi, pa su zajedno nastavili napredovanje na zapad prema Ekaterinburgu, slamajući sve slabiji boljševički otpor. Nešto iza ponoći u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. Jurovski je dao probuditi čitavu obitelj, naredio joj da se odjene, pa je odveo u prizemnu prostoriju. Rekao im je da se bjelogardejci već bore na ulicama Ekaterinburga, a izvana se već čulo brujanje motora kamiona koji je čekao da ih odveze. Zatim su donijeli stolice za Nikolaja, Aleksandru i nemoćnog Alekseja, ali su četiri kćeri, doktora Botkina i troje slugu ostavili na nogama. Jurovski je pročitao smrtnu osudu što su je donijeli mjesni boljševici i odmah Nikolaja ustrijelio u glavu – što je bio znak ostalim članovima odbora za pogubljenje da zapucaju u već dogovorene ciljeve. One koji nisu smjesta poginuli dokrajčili su bajunetama. Trupla su zatim ubacili u kamion pa ih odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u rudničko okno. Istog je dana rukovodstvo u Moskvi iz Ekaterinburga dobilo kodiranu poruku: „Obavijestite Sverdlova (bliskog Lenjinova suradnika) da je čitavu obitelj snašla ista sudbina kao i njezinu glavu.“ Službeno je obitelj poginula u evakuaciji.

Netom ispričana priča o toj kobnoj noći ušla je u povijesne knjige, a temelji se uglavnom na iscrpnoj istrazi što ju je po zauzeću Ekaterinburga tjedan dana kasnije provela Bijela garda. No je li ta priča i istinita? Prvi je istražitelj zaključio da je Nikolaj bio zaista pogubljen te noći sa 16. na 17. srpnja, no da su bivša carica, sin i četiri kćeri bili pošteđeni. To, međutim, nije bilo dovoljno da se boljševici ocrne kao brutalni ubojice i u inozemstvu pobudi sućut prema mučenicima Romanovima – i zato je početkom 1919. bila pokrenuta još jedna istraga. Novi je službeni istražitelj bio Nikolaj Sokolov, a nestanak čitave obitelji Romanov bio je u revolucionarnoj Rusiji nedvojbeno sasvim izniman događaj. Sokolov se prihvatio posla brzo, ali metodički, pa u rudniku otkrio turobne i potresne ostatke: uvojčić kose i svinutu ukosnicu koja je careviću služila kao udica, dragulje ušivene u podsuknje nadvojvotkinja, strvinu Tatjanina psića, kao i odsječen prst sredovječne žene u kojoj su prepoznali Aleksandru. On će 1924. objaviti svoj nalaz koji je razotkrio boljševičko divljaštvo te srpanjske noći od koje je u tom trenutku proteklo čitavih šest godina. Bila je to slika koju je tada čitav svijet itekako želio prihvatiti. Unatoč svemu tome, Sokolovljev su zaključak – da je čitava obitelj Romanov bila umorena u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. – mnogo puta osporili pažljivi proučavatelji tog slučaja, te ukazali na proturječne dokaze. Tako su primjerice boljševici, kad su 19. srpnja objavili da je bivši car pogubljen, dodali kako su Aleksandra i djeca „sklonjeni na sigurno mjesto“, a ta je verzija četiri dana kasnije bila i objavljena u Ekaterinburgu. Osim toga, boljševici su kroz čitavu jesen 1918. pregovarali s Njemačkom, svojim ranijim neprijateljem, s ciljem da Aleksandru – po rođenju njemačku princezu – i njezinu djecu zamijene za ruske političke zatvorenike. Nekako je u isto doba Aleksandrin brat nadvojvoda Ernst Ludwig od Hessena preko neutralne Švedske svojoj drugoj sestri, markizi od Milford Havena, poslao poruku da je Aleksandra na sigurnom. Pretpostavlja se da je njegov izvor bio tajni njemački agent u Rusiji. Kad se, međutim, bivša carica i djeca nisu pojavili i pošto je objavljen i Sokolovljev izvještaj, postupno je prihvaćen zaključak da je čitava obitelj pobijena.

Razne ljude koji su za sebe tvrdili da su preživjeli pokolj otpisali su kao varalice. No, zaintrigirao je slučaj djevojke od nekih 20 godina imena Anna Anderson. Nju je uvečer 17. veljače 1920. iz kanala u Berlinu izvukao policajac. Budući da nije željela otkriti tko je zapravo ona ni odgovoriti ni na jedno pitanje o razlozima koji su je naveli na samoubojstvo, predali su je u duševnu bolnicu gdje su ustvrdili da pati „od duševne bolesti depresivne naravi“, a kasnije se povjerila bolničarki te ustvrdila da je ona zapravo nadvojvotkinja Anastazija, najmlađa od četiri kćeri ruskog cara Nikolaja II. i carice Aleksandre. Pritom je ustvrdila da je jedina od čitave obitelji izbjegla pokolj u Ekaterinburgu. Djevojka nipošto nije bila jedina koja je za sebe tvrdila da je preživjela to pogubljenje; s vremenom će se pojaviti i druge Anastazije, pa čak i Aleksej. On će 1960-ih izroniti u Poljskoj i reći da je čitava obitelj uspjela pobjeći iz Rusije. Ipak je priča Anne Anderson bila daleko od svih najuvjerljivija. U Europi je poslije Prvog svjetskog rata živjelo mnoštvo, uglavnom osiromašenih članova, sve ljudi koji su na neki način uspjeli umaći boljševičkim čistkama. Nije li bilo boljeg načina da se utvrdi istinski identitet te djevojke nego da joj se upriliči susret s navodnim rođacima? Na takav je sastanak, međutim, od svih njih pristalo samo dvoje – Nikolajeva sestra nadvojvotkinja Olga i Aleksandrina sestra, pruska princeza Irene. Kad te dvije navodne tetke nisu htjele poduprijeti tvrdnje Anne Anderson, pridružili su im se i ostali. Do 1928. dvanaest Romanovih, te Aleksandrina braća i sestre su je odbacili kao varalicu. Unatoč tome, zadržala je pobornike. Kći pogubljenog liječnika carske obitelji, Tatjana Botkin vidjela je Anastaziju u zatočeništvu u Tobolskom i povjerovala u njezinu priču, a jedan sin princeze Irene sastavio je popis pitanja na koja bi mogla odgovoriti samo Anastazija i njeni odgovori su ga uvjerili da je to zaista ona. Mnogo se godina kasnije otkrilo da se nadvojvotkinja Olga, poslije susreta, dugo kolebala prije nego što ju je odbacila. Susret između Olge i Anne Anderson odigrao se 25. listopada 1925. u berlinskoj bolnici, gdje se oporavljala od teškog napada tuberkuloze. Na rastanku je Anna briznula u plač, a nadvojvotkinja ju je poljubila u obraz i obećala joj da će joj pisati. „ Moj razum to ne može shvatiti“, rekla je Olga svojoj prijateljici, „ali mi srce veli da je ta mala zaista Anastazija.“ Poslije posjeta uslijedila su nježna pisma i dopisivanje sve do Božića. Zatim opet neobjašnjiva šutnja i nijekanje. Premda je o tome objavila i knjigu naslovljenu „Ja sam Anastazija“, Anna Anderson nije nikad uspjela na uvjerljiv način objasniti svoj bijeg. Njezina priča o tome kako je preživjela ne samo metke nego i bajunete, da bi je spasio boljševički stražar koji će joj kasnije postati ljubavnikom, više je podsjećala na ljubavni roman negoli na stvarne događaje.

Film za koji je Ingrid Bergman 1956. dobila Oscara također nije uspio uvjeriti zapadnonjemačke sudove koji su poslije čitavog niza odluka napokon zaključili da se njezine tvrdnje ne mogu dokazati ni odbaciti.

Po isteku nekoliko desetljeća činilo se krajnje nevjerojatnim da bi se mogli pojaviti novi tragovi. A onda su početkom 1970-ih britanski novinari otkrili službene zapisnike Sokolovljeve istrage. Kad su proučili dokumente stekli su uvjerenje da je Sokolov ne samo ispustio neke kritične dokaze nego i da je vjerojatno krivotvorio mnoge činjenice. Prvi i najznačajniji Sokolovljev dokaz – kodirani brzojav poslan u Moskvu 17. srpnja koji je javio o pogibiji čitave obitelji, stavljen je u dosje tek u siječnju 1919. i to tek pošto je prvi istražitelj maknut sa zadaće. Je li to bila krivotvorina, lukavo umetnuta da bi monarhistička istraga dovela do željenog rezultata? Drugi dokaz – tvrdnja nekog očevica da je vidio žrtve neposredno nakon pogubljenja – očevica koji je u tom pogubljenju možda i sam sudjelovao. Zašto je taj čovjek s Bijelima razgovarao tako slobodno, a što mu je moglo na glavu navući i kaznu za taj zločin? Sokolov s tim čovjekom nikad nije razgovarao osobno, a on je nedugo nakon davanja iskaza poginuo pod sumnjivim okolnostima. Treći su navodni dokaz činile stvari pronađene u napuštenom rudniku, a koje opet prvi istražitelj nije našao nakon temeljite istrage. Još podmetnutih dokaza? Psić čiju su strvinu identificirali u srpnju 1919. morao je preživjeti svu oštrinu sibirske zime – što je prema mišljenju forenzičara bilo nevjerojatno. Peti i naizgled neoborivi dokaz tvorila je činjenica da poslije noći sa 16. na 17. srpnja 1918. nitko više nije vidio nijednog člana carske obitelji. No i tu su originalni dokumenti proturječili Sokolovu. Koncem prosinca 1918. bjelogardejci su ušli u Perm, grad nekih 280 km sjeverozapadno od Ekaterinburga. Jedan je časnik Bijelih doznao da je negdje poslije 17. srpnja vlak u taj grad dovezao ljude koji su preživjeli pokolj. Među njima su bili i medicinska sestra Natalija Mutnič i liječnik Pavel Utkin. Prema njihovoj verziji čini se da su tri tjedna prije no što su Perm zauzeli Bijeli, Nikolaj i Aleksej pogubljeni, a da su boljševici pet žena ukrcali na drugi vlak, ovaj put za Moskvu. I tu im se gubi svaki trag. Čini se da će misterij ostati neriješen sve dok Rusija ne odluči ponovno otvoriti slučaj. Prema drugoj verziji, ruska vlada je nedavno, prilikom ekshumiranja ostataka carske obitelji, našla sva tijela, pa ne bi trebalo biti preživjelih.