Herbert Spencer

Izvor: Wikipedija

Herbert Spencer (Derby, 27. travnja 1820. - Brighton, 8. prosinca 1903.), engleski filozof i sociolog

Uz dvojicu preteča sociologije, zasluge za utemeljenje sociologije pripadaju i H. Spenceru, koji je Comteov suvremenik. Ovaj engleski filozof također je bio pozitivist koji u svojoj klasifikaciji čini stanovitu iznimku, stavljajući psihologiju (kao samostalnu znanost) između biologije i sociologije. Psiha čovjeka, drži Spencer, je … zadnji problem biologije, a prvi čimbenik sociologije. Osim psihologije i druge društvene znanosti (ekonomija, teorija države i prava, etika, estetika i dr.) imaju svoju samostalnost i kao takve ravnopravne su sociologiji.

Ono zbog čega ima potrebe spominjati Spencera i njegovu utemeljiteljsku ulogu u sociologiji, odnosi se na njegov osobit sustav znanosti o društvu, izgrađen na zakonima evolucije, koje u razvijenim formama nalazimo u njegovom djelu Prvi principi ili načela. Spencerova teorija evolucije se temelji na tri osnovne istine ili načela i četiri sekundarna načela. Tri Spenecerove osnovne istine su: a. zakon o inerciji sile (postojanje uzroka nije moguće spoznati), b. spoznaja o neuništivosti materije i c. spoznaja o kontinuitetu kretanja.

Što se tiče sekundarnih načela na kojima Spencer utemeljuje svoju teoriju o evoluciji, ova se odnose na: a. spoznaja o trajnosti odnosa među silama ili uniformiranost kretanja, b. spoznaja da se energija transformira, i nikad se ne gubi, tj. ne uništava se, c. spoznaja kako se kretanje vrši linijom najmanjeg otpora (ili najveće privlačnosti) i d. spoznaja o ritmičnosti ili promjenljivosti kretanja. (v. Goričar, Pregled socioloških teorija, str.70.-71.)

Spencer svoju teoriju evolucije obrazlaže na slijedeći način: Evolucija je integracija materije uz istodobno trošenje kretanja za koje vrijeme materija prelazi iz jedne relativno neodređene, inkoherentne (nepovezane) homogenosti u relativno koherentnu (povezanu) hetergenost i za koje vrijeme zadržano kretanje prolazi kroz paralelnu transformaciju. (H.E.Barnes, Uvod u povijest sociologije, str. 141.) Dakle, Spencer na jednoj strani ustvrđuje kako je evolucija razvojni proces od homogenih ka heterogenim stanjima, a na drugoj strani evolucijski razvoj ima i svoju suprotnost u procesima uništenja, raspadanja, pri čemu dolazio do uništenja tekovina evolucije.

Podsjetimo se; Teorija evolucije obuhvaća prirodu (organsku i anorgansku). Ona se bavi razvojem živih bića zove se teorija descendencije. Najpoznatija je Darwinova, po kojoj su pojedine individue bolje prilagođene životnim uvjetima. U borbi za opstanak takve individue pobjeđuju (superiornije su) i nasljeđivanjem genetski pozitivna svojstva prenose na nadolazeće (nove) generacije.

Iz tako shvaćene teorije o evolucijskom razvoju Spencer je došao do zaključka kako se iz anorganskog svijeta razvio organski svijet, a iz ovoga društvo i čovjek. I dalje, kako su društvo i društvene grupe slične biološkim organizmima. Spencer iznalazi ove sličnosti između organizma i društva: - i društvo i organizam (za razliku od anorganske materije) rastu i uvećavaju svoj opseg, - uvećanjem veličine, raste i složenost njihove strukture, - progresivnu diferencijaciju strukture i u društvu i u organizmu, prati slična diferencijacija funkcija, - evolucija uspostavlja u društvu i živom organizmu ne samo razlike, već i konačno povezane razlike koje su takve prirode da omogućavaju i jedno i drugo, - analogija potaje još očiglednija ako se prihvati da je svaki organizam društvo (i obrnuto), - i u društvu i u organizmu život cjeline može biti uništen, ali jedinke će nastaviti živjeti još neko stanovito vrijeme.

Osim ovih izloženih sličnosti, između društva i organizama postoje i stanovite razlike. Riječ je o: - društva za razliku od organizama nemaju neku određenu tjelesnu (fizičku) formu, a pojedinci su slobodni i prostorno diferencirani, - dijelovi društva nemaju fiksni odnos prema cjelini, kao što imaju organizmi (npr. ne postoji neki društveni mozak) i - u organizmu sastavni dijelovi postoje radi funkcioniranja (dobrobiti) cjeline, dok u društvu cjelina postoji zbog dobrobiti članova društva.

U svojim sociološkim djelima Studij sociologije i Načela sociologije, Spencer razlaže brojne društvena probleme. Među njima osobito pitanje ravnoteže među predmetima u prirodi, ali i među društvima, društvenim grupama i klasama, Održavanje ravnoteže inicira borbu za opstanak, iz čega proizlazi da je konfliktnost (sukobljavanje) između društava, društvenih grupa nešto je očekivano, stalno. Iz ove borbe za opstanak pojavljuje se strah od drugih bića, ali i od smrti. Iz ove borbe za opstanak, iz pojavnosti straha, Spencer promišlja politiku. Politika ima svoj korijen u strahu od drugih bića, a religiozna moć u strahu od smrti. Društveni konflikti koje stvaraju i potiču političke vođe i religiozni dostojanstvenici, rezultirat će pojavnost militarističkog društva, usmjerenog ka ratovima. Slijedom toga, ratovi će poticati integriranost manjih društvenih grupa u veće grupe, a ti procesi se pak proširuju ona područja na kojima u miru živi sve više ljudi angažiranih u proizvodnji.

Iz militarističkog, ratnog stanja, rađa se mirnodopsko stanje koje je za Spencera industrijsko društvo. Život u miru i radu utiču na sveukupno ponašanje pojedinaca, prilagođavajući društvenu organizaciju za jedan solidarno zajedništvo. Osjećaj slobode prisutan je kod pojedinca i u organizaciji, rađajući koheziju pojedinaca i uspostavljajući ravnotežu unutar društvene zajednice.

Dok je u militarističkom društvu nužno jedinstvo pojedinaca zbog borbene spremnosti, ali i despotske organizacije u industrijskom društvu

Poput svojih prethodnika i Spencer se bavio političkim pitanjima. Osobito se to odnosi na pitanja države i političke vlasti. On će na tragu svoje organicističke teorije u svojem sociološkom korpusu promovirati državu kao sustav u kojem je njena osnovna zadaća reguliranje života društvenog organizma. Slijedom toga Spencer će ustvrditi kako nije moguća opstojnost društva ukoliko nije ustrojena država, odnosno državna vlast. Ovo i zbog činjenice što društvo nije neko mnoštvo pojedinaca, već je ono organizirana zajednica u kojoj susrećemo društvene jedinke, a koje štiti država

Pojavnost države i političke vlasti Spencer nalazi u najprimitivnijim društvima, koja se susreće i kod suvremenih i razvijenih društava. Na temeljima ovog iskaza, Spencer gradi političku strukturu države, koju čine: - vođa, - grupa sposobnijih i uglednijih (konzultativno ili savjetodavno tijelo) i - mnoštvo sljedbenika koji imaju zadaću slijediti vođu ili konzultativno tijelo, a koje Spencer naziva predstavničko tijelo.

Društvo u industrijskom režimu je elastično i lako se prilagođava promjenama…kako više nema potrebe za privrednom autarhijom (samovladom), kruta protekcionistička politika mora da padne, dok ekonomske barijere među nacijama postepeno nestaju. Može se očekivati regionalni oblik ili federalni oblik vladavine kao cilj političke organizacije. Kad je pak u pitanju utjecaj industrijskog razdoblja na izgled društva, može se reći da će patriotizam postajati sve istančaniji, društvo će gubiti vjeru u nepogrešivu efikasnost državnog miješanja, dok će pojedinci postajati snažniji, samouvjereniji, poštujući uzajamno svoja prava… Treba očekivati jedno novo razdoblje posvećeno razvoju čovjekove moralne prirode kada industrijski poredak bude usavršen. Krajnji ili konačni oblik društvene i političke organizacije bit će etička država. (H.E.Barnes, Uvod u povijest sociologije, str.154.)

Liberalističke ideje koje susrećemo kod Spencera dale su svoj prilog pitanju demokracije. Za njega je pojmovno demokracija jednaka sloboda za sve ljude, analogno čemu Spencer zagovara ravnopravnost građana, a koje može postojati isključivo na kapitalističkom tržištu roba i radne snage. Zato će Spencer definirati demokraciju kao političku organizaciju izgrađenu u skladu sa zakonom jednake slobode.

Promocijom sociologije kao znanosti o društvu, javljaju se različiti teorijski pravci i sociološke škole koje na jedan osobit način pristupaju definiranju sociologije, njezinog metoda i naravno predmeta. Svi ovi teorijski pravci i sociološke škole dale su prilog razvoju sociologije i mi ćemo ih tek ukratko spomenuti iskazujući u vrlo kratkim crtama osobitost i značenje.