Dobriša Cesarić
Izvor: Wikipedija
Dobriša Cesarić (Požega, 10. siječnja 1902. - Zagreb, 18. prosinca 1980.) hrvatski je pjesnik.
Kao pjesnika sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje za svjetlom, najviše ga je zaokupljalo obično, svakodnevno, neupadljivo ljudsko lice iz zabačenog restorana ili bolničke čekaonice, iz zagušljiva ureda ili podstanarske sobice, iz radničkog stana ili trešnjevačke ulice. Mnoga hrvatska pokoljenja naizust izgovaraju njegove pjesme "Voćka poslije kiše", "Balade iz predgrađa", "Tiho, o tiho, govori mi jesen" i niz drugih.
Atmosfera Krležine "Hrvatske rapsodije", osobito njezin završni prizor, "kad vlak u kojem je simbolizirana Hrvatska mahnito juri rušeći sve hrvatske luksuriozne laži, da najzad poleti prema suncu", trajno živi u Cesarićevoj poeziji.
U književnosti se pojavio kao đak pjesmom "I ja ljubim" u časopisu "Pobratim" 1916., a prvu knjigu pjesama objavio je 1931. u vlastitoj nakladi i za to dobio nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU)za najbolju zbirku pjesama. Potom je tiskao više zbirki poezije, za života objavio je šest knjiga koje su različiti izbori već objavljivanih pjesama, pisao je kritičke i memoarske tekstove, te prevodio s ruskog.
Zbog jednostavnosti i jasnoće, ali i narativnosti, Cesarićeva je lirika uživala veliku popularnost u širokim čitalačkim krugovima. Zaokupljen temom subjekta u otuđenom svijetu, poeziji je vratio estetiku bola, a orijentacija na čovjeka i društvo uputila ga je na socijalno angažiranu književnost.
