Sakrament ispovijedi
Izvor: Wikipedija
 |
Predloženo je da se ovaj članak spoji sa člankom ispovijed. (Rasprava) |
Sakrament ispovijedi, prema katoličkom nauku, jedan je od sedam svetih sakramenata, koji pripada među sakramente ozdravljanja.
Sadržaj |
[uredi] Naziv
Najčešće se ovaj sakrament naziva Sakrament ispovijedi, jer u njemu vjernik ispovijeda svoje grijehe svećeniku kao službeniku Crkve, premda to danas nije službeni naziv. Drugi i bolji naziv je Sakrament pokore, a ponekad i obraćenja, budući da ga Crkva vidi kao odgovor na Isusov poziv na promjenu života, na obraćenje srca. Stoga ovaj sakrament mora biti vanjski znak onoga što se doista događa u čovjeku. Naziva se službeno i Sakrament pomirenja jer oni koji pristupaju sakramentu pomirenja primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrede učinjene Bogu, te se pomiruju i s Crkvom, kojoj su svojim grijehom nanijeli zlo.
[uredi] Biblijsko utemeljenje
Katolička crkva biblijsko utemeljenje sakramenta ispovijedi nalazi u Isusovoj moći otpuštanja grijeha (npr. Evanđelje po Marku 2,10; 2,5; Evanđelje po Luki 7,48), te poslanjem što ga je on predao svojim učenicima kad im je rekao: »Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. - te nastavio - Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Evanđelje po Ivanu 20,21.23). Sudioništvo apostola u Isusovoj moći opraštanja grijeha izvodi se i iz Isusove riječi Petru: »Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bi št odriješeno na nebesima« (Evanđelje po Mateju 16,19). Katolička crkva stoga drži da je pomirenje s Crkvom neodvojivo od pomirenja s Bogom.
[uredi] Povijesni razvoj
U Katoličkoj crkvi ovaj je sakrament prošao kroz značajan povijesni razvoj. Pomirenje kršćana koji su nakon krštenja počinili teške grijehe (obično se navode idolopoklonstvo, ubojstvo i preljub) bilo je povezano s vrlo strogim mjerama. Takvi su pokornici morali vršiti javnu pokoru koja je mogla trajati i više godina, prije nego prime službeno pomirenje. U nekim se krajevima takvo pomirenje moglo dobiti samo jednom u životu.
Od 7. stoljeća irski misionari, potaknuti primjerom istočnih monaha, u kontinentalnu Europu uvode praksu »privatne« pokore, koja nije zahtjevala javno vršenje pokorničkih djela. Od tada se ovaj sakrament, kako na Istoku, tako i na Zapadu, vrši tajno između pokornika i svećenika. Takav se oblik sakramenta pomirenja u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi u glavnim crtama održao i do danas.
[uredi] Temeljno ustrojstvo sakramenta ispovijedi
Sakrament ispovijedi u katoličkom nauku sastoji se od dva bitna elementa. Jedan od njih predstavljaju čini čovjeka koji se pod djelovanjem Svetoga Duha obraća. Ti čini uključuju kajanje, ispovijed i zadovoljštinu. Drugi element predstavlja Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine. Grešnik je tako izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.
[uredi] Učinak sakramenta ispovijedi
Katolička crkva naučava da se ovim sakramentom ostvaruje pomirenje s Bogom čiju ljubav čovjek povređuje svojim grijehom. S druge strane, u ovom se sakramentu događa i pomirenje s Crkvom, budući da svaki grijeh nagriza ili prekida bratsko zajedništvo koje u Crkvi mora vladati. Na taj način sakrament ispovijedi ne ozdravlja samo jednog grešnika, nego, ozdravljajući njega, ozdravlja i cijelo tijelo Crkve.
[uredi] Ispovijedna tajna
Katolički svećenici obavezni su pod prijetnjom automatskog isključenja iz Crkve (ekskomunikacije) čuvati ispovjednu tajnu, a pod istom je prijetnjom zabranjeno i svako snimanje ili neko drugačije prenošenje sadržaja ispovijedi. Ta se ispovjedna tajna naziva »sakramentalni pečat«. Ispovjedna tajna obvezuje i sve vjernike koji bi se mogli naći u situaciji da čuju tuđu ispovijed.
[uredi] Protestantski stav o sakramentu ispovijedi
Sve protestantske crkve odbacuju ideju o postojanju Čistilišta i ispovijedanja "na uši" koje je uvedeno tek u 11.st., naime oni smatraju da Biblija dovoljno jasno govori da je jedini posrednik između Boga i čovjeka Isus Krist i da nema drugoga. To se kosi sa katoličkom tradicijom koja smatra svećenika posrednikom između čovjeka i Boga. Protestanti priznaju svoje grijehe, odnosno ispovijedaju se Bogu posredništvom Isusa Krista.
Protestantske crkve svoj nauk temelje na nizu Biblijskih tekstova: "Ako priznamo svoje grijehe (Bogu), vjeran je on (Bog) i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti" (1. Ivanova 1,9), "Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus" (1. Timoteju 2,5)
Protestantske crkve koje djeluju u Hrvatskoj, a prihvaćaju ta uvjerenja su (među ostalima) Adventistička, Baptistička i Evangelička crkva.
