Biskup
Izvor: Wikipedija
Biskup (grč. episkopos - sudac, pazitelj, onaj koji nadzire). Po učenju Crkve biskupi su nasljednici apostola. Jedino oni mogu zarediti svećenike i druge biskupe.
Sadržaj |
[uredi] Povijest biskupa
Biskup je svećenik (prezbiter) koji je primio puninu svećeništva u tzv. apostolskoj tradiciji. Naime, na pedeseti dan nakon Uskrsa (Pedesetnica, grč. Pentekost - paralelno sa starozavjetnim Blagdanom sjenica, koji se slavio pedeseti dan nakon Pashe, u sjećanje na prvo veće molitveno okupljanje Izraela nakon Prijelaza, tj. Pashe preko Crvenog mora u bijegu iz egipatskog ropstva) je - kako opisuje Biblija Novog zavjeta u 2. poglavlju Djela apostolskih - na apostole okupljene u Jeruzalemu sašao Duh Sveti. Apostoli su rukopolaganjem prenosili svoju karizmu na poglavare mjesnih crkava koje su osnivali; za te se polavare ubrzo ustalilo grčko ime episkopi, tj. u hrvatskoj verziji biskupi. Priznaje se apostolska sukcesija onoj osobi koju je za biskupa rukopoložio valjano zaređeni biskup, te svaki biskup posjeduje dugački popis svojih prethodnika u apostolskoj sukcesiji, koji kroz stoljeća dolazi do imena jednoga od apostola.
Zajednica kršćana koja na čelu ima biskupa nazivaju se "mjesne crkve" ili biskupije. Ukoliko neki biskup zaredi drugu osobu za biskupa protiv volje Pape (tj. u pravoslavnim Crkvama protiv volje mitropolita/patrijarha), zapada u tzv. šizmu ili raskol - makar pritom on i vjernici dotične mjesne crkve možda i zadrže katoličku vjeru (crkvena podjela koja uključuje također i neslaganja u pitanjima vjere naziva se hereza, hrv. krivovjerje). Najpoznatiji i do danas neiscjeljeni takav raskol je onaj sa grčkom crkvom iz XI. stoljeća (koju su slijedili oni narodi koji su bili crkveno povezani sa Bizantom - od Srba do Rusa); pritom valja obratiti pažnju na zapanjujuću činjenicu da - kako priznaje Katolička Crkva - pravoslavni u gotovo tisuću godina raskola nisu zapali i u herezu, makar uopće nisu sudjelovali na koncilima nakon raskola u XI. stoljeću (uobičajeno je u prošlosti bilo govoriti o "protestantskim hereticima i pravoslavnim šizmaticima", takva se terminologija danas rjeđe koristi kako se ne bi kršćanska braća nalazila uvrijeđenima).
Osoba se smatra katolikom, ukoliko je u vjerskom jedinstvu s jednim od biskupa (ordinarija) koji je u jedinstvu s Papom. Svećenik, čak i ukoliko je valjano zaređen, smije vršiti javne bogoslužne radnje ("dijeljenje sakramenata") jedino ukoliko ima dozvolu nekog mjesnog biskupa - ta se dozvola naziva "inkardinacija", tj. vezanost za ruku.
[uredi] Stav Katoličke Crkve
Katolička crkva službeno priznaje apostolsku sukcesiju nekim crkvama u raskolu, prije svega istočnim (pravoslavnim i tzv. orijentalnim) crkvama, te tzv. starokatolicima (dio katolika koji je u tzv. Kulturkampfu nakon ujedinjenja Njemačke u XIX. stoljeću pristao da se odcijepi od Rima), te se njihovi biskupi uzimaju za prave biskupe, a onda i svećenici za prave svećenike (pa čak smije katolik u ozbiljnim situacijama zatražiti ispovjed, pričest i posljednju pomast kod pravoslavaca - ponegdje su pravoslavci čak spremni i pružiti takve "usluge"). Unutar crkava u raskolu ponekad dođe do daljnjih raskola; tako je kod Rusa do danas živ raskol koji je nastao u vrijeme reformi Petra Velikoga - kada je otprilike četvrtina vjernika odbila reformu ("starovjerci") i uspostavilo vlastitu crkvenu hijerarhiju; kod Grka je sličan raskol nastao prilikom prihvaćanja gregorijanskog kalendara od strane države i pravoslavne crkve, te su tri grčka biskupa bila postali vođama tzv. "starokalendaraca".
Postoji i znatan broj malih crkvenih zajednica čiji se poglavari pozivaju na apostolsku sukcesiju primljenu pod manje ili više sumnjivim okolnostima, te takvih tzv. egzotičnih biskupa ima između tisuću i dvije tisuće (u nas je poznat slučaj sa uredovanjem jednog takvog "biskupa" - nesvršenog studenta teologije na katoličkom i starokatoličkom sjemeništu - u jednoj hercegovačkoj župi). Pitanje priznavanja apostolske sukcesije anglikancima (Church of England i iz nje nastale crkve u bivšim engleskim kolonijama, od kojih se ona u SAD naziva "Episkopalnom crkvom") se smatralo manje - više dogovorenim, ali je situaciju jako usložilo rukopolaganje jedne (prve) žene za anglikanskog biskupa 2006. godine. U kršćanskoj tradiciji nisu niti u jednom ranijem razdoblju postojale žene - biskupi; te većina teologa smatra kako je sam Isus izborom Dvanaestorice (Lk 6,13, Mk 3,14, Mt 10,1) naznačio kako za svećeničku službu želi isključivo muškarce - kako je to bio slučaj i ranije U Izraelu. Do druge polovine dvadesetog stoljeća takvo stajalište uopće nije bilo dovođeno u pitanje.
Većina protestantskih zajednica uopće nema svećenike (eng. "priest"), nego samo starješine (eng. "pastor"), te posve odbacuju nauk o apostolskoj sukcesiji. Među protestantima ima slučajeva da se više starješinske službenike naziva "biskup", ali je sličnost sa biskupima iz crkava sa apostolskom sukcesijom samo vanjska. Također se i u relativno čestim raskolima unutar protestantskih zajednica pitanje apostolske sukcesije uopće ne postavlja.
O apostolskoj sukcesiji više na ovdje ((en))
[uredi] Biskupske službe
Tipična i najvažnija biskupska služba je:
- ordinarij - biskup kao poglavar biskupije. Važnije biskupije često imaju naslov "nadbiskupija", te se biskup na čelu nadbiskupije naziva "nadbiskup": Nadbiskupije koje predstavljaju centar regije (crkvene pokrajine) nazivaju se "mitropolije", a nadbiskup koji je ordinarij u takvoj nad/biskupiji naziva se "mitropolit". Na području Hrvatske nadbiskupsku čast imaju ordinariji u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Splitu, a od njih zagrebački, riječki i splitski nadbiskup imaju naslov mitropolite. Prema kanonskom pravu koje danas važi u Katoličkoj crkvi, nadbiskupi i mitropoliti imaju samo protokolarno prvenstvo u odnosu na ostale biskupe.
Uz ordinarija imaju veće biskupije često i:
- pomoćne biskupe, koji pomažu ordinariju u obavljanju službe. V. npr. apostolsku sukcesiju za Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački;
- Papa je biskup Rimske biskupije, kojoj se biskupiji od najranijih vremena priznavalo među kršćanima čast prvenstva; te se biskupu koji je zauzimao tu biskupsku stolicu ("Stolica sv. Petra", naime sv. Petar je mučeničku smrt dočekao upravljajući Rimskom biskupijom) od najranijih vremena priznavalo pravo prvenstva u biskupskom zboru. Uz tu se biskupsku stolicu vezuje nevjerojatna činjenica da tijekom dvadeset stoljeća niti jedna osoba koja je na njoj sjedila (a bilo je u dugačkom nizu tih biskupa i takvih koje je crkvena povijest zabilježila kao loše osobe, čak kriminalce, nije ispovijedala niti jedno od brojnih naučavanja koja su u povijesti Katoličke Crkve proglašena heretičkima. Slijedom takve činjenice i stoljetnog pouzdavanja katolika u nepogrešivost naučavanja koje dolaze od Pape, 1870. god. je formulirana dogma o papinskoj nezabludivosti kada u pitanjima vjere i morala daje konačne sudove u osobito svečanoj formi "Ex cathedra". Zaključci skupa sastavljenog od glavnine biskupa u crkvi - tzv. koncil, odnosno crkveni sabor - smatraju se validnim tek nakon što ih potvrdi Papa; po uzoru na ulogu sv. Petra na saboru u Jeruzalemu, opisanom u Bibliji, Dj 15. U povijesti je bilo nekoliko slučajeva da su Pape odbile prihvatiti zaključke koncila - npr. u VIII. stoljeću je odbio je odbio Papa Stjepan III. prihvatiti zabranu štovanja ikona, za koju se snažno zalagao bizantski dvor (tzv. ikonoklazam ili ikonoborstvo) i koju su s carom povezani biskupi proglasili dogmom 754. godine. Na II. Nicejskom koncilu 787. godine proglašeno je to tzv. ikonoklastičko naučavanje herezom, te je papa Adrian V. zaključke tog koncila službeno proglasio (kasnije je upravo štovanje ikona postalo karakterističnim za grčku i cjelokupnu pravoslavnu duhovnost, a koncil iz 754. godine znadu pravoslavni nazivati "razbojničkim saborom").
- Kardinal je počasni naziv za biskupa u Katoličkoj Crkvi koji ima pravo sudjelovati u konklavi, gdje se bira novi Papa. Neki od Kardinala su nadbiskupi na čelu osobito važnih nadbiskupija; većina su članovi rimske kurije, tj. zbora papinih pomoćnih biskupa i nadbiskupa.
- Nuncij je biskup koji je ambasador Svete stolice (ne, dakle Države Vatikanskog grada Vatikan, nego baš Pape osobno) akreditiran pri nekoj suverenoj državi. U katoličkim zemljama je obično nuncij doajen diplomatskog zbora (tj. nastupa kao najuvaženiji pripadnik diplomatskog zbora), te se tako i u Hrvatskoj na godišnjim prijamima ambasadora Predsjedniku Republike u ime svih ambasadora obraća nuncij.
- Počasnim biskupom zovemo sve one biskupe koji nisu ordinariji. Uglavnom im se dodjeljuju naslovi prema biskupijama koje su davno prestale postojati - često prema nestalim biskupijama u Sjevernoj Africi, ali i prema europskim biskupijama koje su ukinute - tako npr. postoje naslovni biskupi Siska i gradića Pićan u Istri.
[uredi] Obilježja i simboli biskupa
U svečanim prilikama, izvan liturgijske službe, biskup je obučen u crni talar, čije su rubovi i porubi ljubičaste boje. Ljubičasti se i pojas (zingulum) i biskupska kapica (pileolus) na glavi. Pojas označava uzdržljivosti i nosi se preko talara (tal. sottana = znači donje rublje, ali je naziv preuzet za talare svećenstva). Kao oznaka njegove časti i svetosti su biskupski prsten i križ oko vrata (pectorale). Tijekom mise, nose se još biskupski štap i biskupsku mitru. Nadbiskupi nose za vrijeme mise oko vrata još i palij (palium), svojevrsni šal izrađen od vune, kojega dobivaju od Pape.
[uredi] Vidi još
Crkveni dužnosnici i nazivi katoličke Crkve:
