Bunjevci
Izvor: Wikipedija
Bunjevci su jedna od najbrojnijih grana hrvatskog naroda čija je kolijevka zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na području Velebita, dijelovima Like i Gorskog kotara (Lič) i kasnije po Vojvodini, odnosno po Podunavlju i Potisju. -Život ranih Bunjevaca u područjima Dalmatinske Zagore, Ravnih Kotara, na područjima Dinare, Promine i Svilaje, nije bio lagan. Živjeli su od stočarstva, po malenim kamenim kućicama poznatim kao bunje (sing. bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas i najvjerojatnije su dale Bunjevcima svoje ime.
Područje koje su nastanjivali u 16. stoljeću (tada nazivan Hercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širili Turci, i vjerojatno su bili glavni uzrok što se bunjevački puk (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio zaleđe Senja. 1605. godine prvi Bunjevci dolaze u tvrdi grad Senj. Iste godine dobili su i privolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kod Fužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je učestvovalo 49 obitelji. Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Stada ovaca ovih ljudi često zalaze na polja Senjanima što dovodi do konflikata i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom kajmaka i sira škripavca a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja Malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Čvrsti i snažni ovi ljudi uspjeli su se prilagodoti divljoj prirodi Velebita. Njihove žene su snažne, jedre i plodne. Obitelji su velike, s mnogo djece.
- Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca [[1]]
Sadržaj |
[uredi] Seoba Bunjevaca u Lič
Prvi puta Bunjevci (49 obotelji) dolaze u Lič, u blizini Fužina, 1605.-6. godine, pristankom koji su im 'teška srca', po Juliju Čikulinu, dali grofovi Zrinski. Grofovi su ih nastojali dovesti u red red svojih kmetova, ali to nije odgovaralo ovim Krmpoćanima koji su na području pod turskom vlašću pripadali martolozima, pa su kao vojnici uživali posebne povlastice. U Liču sebi sagradiše crkvu na čijemu mjestu danas stoji veliki križ u spomen na nju. Obitelji Krmpćanana koje su naselile Lič pripadale su skupini Krmpotića među kojima se spominju prezimena Skorupović, Mikulić, Butorčić, i drugi, sva prezimena su poznata. Spominju se također i Krmpotići iz skupine Vojnića (Matijević, Galešić, Petković, Vojnović, Gudelić, Božić i najbrojniji Vojnići). Treća grupa Krmpotića pripadala je Sladovićima (prezimena Sladović, Lovrić, Mikulić, Horčević i druga). Sve ove grupe Bunjevaca koje su se našle u Liču počeli su isticati svoje hrvatsko ime. Između 1608. i 1614. Bunjevci iz Liča, vjerojatno zbog visokih nameta, počinju se seliti prema moru i otocima. Dio Bunjevaca do 1609., osobito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Glavnina Butoraca naselila se pak u području Krmpota gdje mnogi i danas žive.
[uredi] Druga seoba u Lič
Plodnim bunjevačkim obiteljima područja u senjskom zaleđu uskoro postadoše pretijesna. Već na početku 1627. godine dolazi do novih pokreta Bunjevaca-Krmpoćana koji se uputiše opet prema Liču. Ovaj puta Lič naseliše Deranje, Blaževići, Prpići, Tomići, Tomljanovići, Jovanovići (izgovor je drugačiji nego u srpskom prezimenu Jovanović. Bunjevci Jovanovići svoje prezime izgovaraju brzo. Jovanovića dana ima dosta u Gospiću), Pilipovići, Blaževići, Marasi, Krpani, Pavličevići, Pavelići (koji su uskoro opet otišli), Peričići, Šojati, Vukelići i danas tamo najbrojniji Radoševići i Starčevići. Neveliko Ličko polje, veoma plodno i poznato po uzgoju krumpira, brzo im je postalo pretijesno, pa se Krmpoćani uskoro opet počeše seliti prema moru. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča još se uvijek tamo nalaze. Kad danas slušate Bunjevca iz Liča, odmah ga možete prepoznati po onome 'bija sam', jezik im se naravno razlikuje od susjednih stanovnika Fužina, ili pridošlica koji su došli u Lič.
[uredi] Treća seoba
Nakon druge seobe Bunjevaca u Lič mnogi se vratiše u krajeve između Ledenica i Senja. Došavši s mnogo stoke i tražeči pašnjake počeli su upadati ¸na pasišta i polja Ledeničanima i Senjanima. uzurpiraju i pašnjake, a i na nekim sjenokošama počinju obrađivati tlo. Ne mogavši im statio na kraj Ledeničani i Senjani počinju voditi sudske sporove protiv ovih Bunjevaca. Oni pak za tužbe ne mare, ne boje se ni vojne sile. Nastaviše i dalje po starom te si grade nastambe i krče šikare i polja ograđuju kao svoja. Zapisi o sudskim sporovima protiv Bunjevaca Krmpoćana javljaju se sve do 1681. godine. Krmpćani do 1636. osvojiše sva zemljišta od Ledenica do Senja. Treća seoba započinje 1654. Bunjevci naseliše Senjsku Dragu, Melnice, Vratnik te na područje Krasnog. U ovoj seobi sudjelovali su Rukavine, Devčići, Štokići, Babići, Adžići, Margete, Horvačevići, Miškulini, Markovići, Popovići, Lukanovići, Skorupi, Smokrovići, Vrbani, Žarkovići, Trošelji, Buljevići, Njegovani, Lucići, Gržetići, Mandekići, Grubišići, Dešići, Rogići, Vukušići i Dadići. Svega supa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6,500 Bunjevaca. Pred Turcima je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko 12,000 Hrvata-čakavaca, ovi su nastanili područje Gradišća. Vidi Gradišćanski Hrvati.
[uredi] Seoba Bunjevaca u Bačku
Bunjevci u Bačku i Mađarsku sele u prvoj polovici 17. stoljeća (negdje 1620) pod vodstvom franjevaca Andrije Dubočca (sa 2,700 duša), Mihovila iz Velike sa 2,300 ljudi, Ivana Seočanina (1,500 ljudi), zatim Ilije Dubočca, Josipa Rančanina i Šimuna iz Modriča sa 6,500 ljudi koji su poveli i svoju stoku, zatim Grge Zgonščanina iz područja Mostara sa 4,500 ljudi i Jure Turbića sa 5,300 ljudi. Gotovo 23,000 Bunjevaca nasaelilo je Podunavlje i Potisje. Naseliše gradove i mjesta u krajevima od Deronja preko Sombora i dalje do Pešte i Ostrogona. U starim rukopisima nazvaše ove ljude 'Dalmatincima' navodeći da s njima pod vodstvom franjevaca došli i Bunjevci iz Hercegovine. Bunjevci u Bačkoj usprkos teškoj političkoj situaciji sačuvaše također svoj jezik, kulturu, pjesme i pisanu riječ.
[uredi] Bunjevačka plemena
- Baleni.- Balene poznajemo još od ranog 17. stoljeća kao Balenoviće, 1605. sele u Lič, četiri godine kasnije (1609) nalazomo ih u selima Šator i Podomar, gdje su sae još zadržali. Dio Balena kasnije odlazi u Balensku Dragu, a kasnije i u Lovinac (Lika). 1745. dolaze u Skočaj i Sveti Rok. Baleni su snažno bunjevačko i hrvatsko pleme koje danas nalazimo po mnogim mjestima. Mnogo ih je (kao Balenovića) kod Slavonskog broda.
- Blaževići.- ovo pleme veoma se razgranalo po Gorskom kotaru, Primorju i Lici, osobito u Mrkoplju, Sungeru, Smokvici, Starom Selu, i Mrzlom Dolu. Pleme kasnije odlazi u Lovinac i Gračac, pa u Bužim i Smiljan, na koncu i Sibinj kod Slavonskog Broda gdje su odselili i naši plemeniti Pavelići.
- Budisalići ili Budiselići.- veoma poznato hrvatsko bunjevačko pleme koje 1605. nalazimo u Liču. Prenapučenost ih tjera u Liku (Lovinac). Ovi naši plodni Bunjevci uskoro se šire po Lokvama, Sungeru i Mrkoplju, na koncu polaze trgom Balena i Pavelića u Sibinj kod Slavonskog Broda gdje ih nazivamo Budisavljevićima. Pleme je veoma plodno šire se inadalje pod imenom Budiselići.
- Butorci. - Ovo je jedno od najpoznatijih plemena Bunjevaca, selili su se u Lič ali su odselili u Mrkopalj, Tuk i Sunger. Odlaze i u područje Ledenica.
- Cvitkovići.- Cvitkovići su porijeklom iz Hercegovine (područje rijeke Neretve), također sele u Krmpote, (Klenovica) i više naselja u Lici.
- Krmpotići. - Pleme Krmpotića, nalazimo još u 15. stoljeću u Hercegovini. U Lič dolaze 1605. odlaze a neki u naseljavaju Veljun, dio Krivog Puta. Jedno od najmnogoljudnijih plemena Bunjevaca naseljavaju i područja Senjske Drage, Stolca, Senja, zatim u Pazarište, Bilaj pa i u Udbinu.
- Krpani.- Pleme Krpana također je snažno, od 1627. mnogo ih je u Mrkoplju, neki sele u Sloveniju. Osobito ih ima u Krmpotama, i to Drinku i Ruševu, otuda neki sele u Liku, Lovinac i Lipe kod Gospića. Mnogi odlaze u Zagreb, Rijeku, Crikvenicu, Novi Vinodolski i Slavoniju.
- Matijevići.- U Lič 1605. seli dvije obitelji, napustili su ga kao i Pavelići. Matijevići sele u područje Prizne, a otuda kasnije i Pazarišta, Lovinac i Kanižu u Lici.
- Miletići.- Ovo pleme također seli 1605 u Lič, ali ih više tamo nema. Pleme kasnije odlazi u krmpotsku Klenovicu, pa i u Smiljan, Pazarište i Lovinac.
- Pavelići. - su jedno od najsnažnijih i najpoznatijih bunjevačkih plemena, najpoznatiji pripadnik zasigurno je poglavnik bivše NDH dr. Ante Pavelić, čija je obitelj u Bradine (BiH) došla s područja Krivog Puta. U zaseoku Serdari Pavelići su sebi podigli dom. Sam Ante rodio se u Bradini ([[2]]) -Kuće u Serdarima više nema, mjesto gdje se nalazila danas je obraslo travom koju uvijek svake godine neko pokosi. Pavelići u Lič sele u drugoj seobi (1627.) ali se tamo nisu dugo zadržali i tamo više nema nijedne njihove obitelji. U Poljicama podno Mosora (po R. Pavelićevim) podacima postoje 3 obitelji. nadalje ima ih u selu Čaporice kod Sinja gdje žive kao Pavelići i pod prezimenom Pavel. Iz Liča Pavelići se vraćaju natrag i naseljavaju se u spomenutom Krivom Putu, točnije u Mrzlom Dolu i Serdarima, a jedna grupa odlazi u Krmpotsko selo Bilo. U 18. stoljeću dio Pavelića naseljava Zabukovac i Podbilo. Pavelići se dalje šire u Liku , pa dolaze u Smiljan, Otočac i Lovinac. otuda mnogi odlaze i u Sibinj kod Slavonskog Broda.
- Pavličevići.- Iz Liča Pavličevići sele samo u Krmpotsku Luku i Drinak. Neke obitelji sele u Slavoniju. Od ovog plemena poznat je povjesničar dr. Dragutin Pavličević, autor knjiga o porijeklu Bunjavaca Like i Hrvatskog Primorja.
- Pećanići. - u Lič dolazi 1605. jedna obitelj, odlaze zatim u Šator pa u Pazarište u Lici.
- Petrovići.- Pleme Petrovića porijeklom je od krmpotskog kneza Damjana Krmpotića koji ih 1605. dovodi u Lič. Danas žive u Mrkoplju, Sungeru i Fužinama.
- Pilipovići.- Pilipovići ili ponekad Filipovići su iz Hercegovine došli u Dalmaciju, pa u Lič. 1626. naseljavaju Bilo, Podomar i Ruševo. Ovo pleme snažno se razvilo pa su mnogi naseljeni u Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, BIH i Slavoniji.
- Prpići.- Ovaj snažan rod Bunjevaca u 17. stoljeću naseljava Primorje i sve do Karlobaga. Veoma se brzo šire, pa odlaze u Mrkopalj, Švicu, Gospić. Ima ih po svim kontinentima. Jedan od Prpića (Rudi Prpić) bio je i guverner države Minnesote.
- Radoševići. -Druga najjača bunjevačka grupa u Liču. Ima ih dosta u Mrkoplju i nešto u Tuku i Sungeru. Preko Primorja neki Radoševići odlaze u Pazarišta a kasnije sele u Slavoniju.
- Rukavine.-
- Starčevići.- Oni su uz Radoševiće najbrojniji stanovnici Liča, 107 kuća (1933), nadalje tridesetak kuća u Mrkoplju, nešto u Sungeru i Tuku. Starčevići su brojni i u Lici, osobito u Gospiću i Smiljanu. Najpoznatiji im je pripadnik dr. Ante Starčević iz Žitnika (1823-96.)
- Šojati.- Šojati također sudjeluju u područje Liča gdje ih još ima. Dio Šojata naseljava kasnije i Senjsku Dragu, neki prelaze i u Liku, osobito u Gospić. Između dva svjetska rata mnogi odlaze u Slavoniju. Danas su brojni u Zagrebu.
- Tomičići.- Ovo pleme 1633. iz Liča odlazi na Stanića Brig, zatim dolaze bliže moru, kod Tomišine Drage, i na koncu se za stalno nasaeliše u naselju Rupa. Veliki dio Tomičića danas živi u Senju, Rijeci, Novom Vinodolskom i Zagrebu.
- Tomljanovići.- Ponekad se nazivaju i Tomljenovići, sudjeluju u seobi u Lič a neki odlaze i u Sunger. Obitelji Tomljanovića 1633. prelaze na područje između Ledenica i Senja pa i na područje Karlobaga, Lukovog Šugarja i Crnog Dabra. Naseljavaju se i u Lici u Smiljanu i Lovincu. Tomljanovići su veoma brojni, mnogo ih je danas u Zagrebu.
- Vrkljani.- Vrkljani iz Senja nasaeljkavaju Lovinac (1691) pod vodstvom Petra Vrkljana. Njegovi potomci potom naseliše Sveti Rok i Pazarišta u Lici. Neke obitelji Vrkljana postaju plemićke. U Hrvatskom Zagorju 1828, barun Vrkljan sagradio je dvorac Januševac. *Vukelići.- Veoma su brojan rod, nalazoimo ovaj plemeniti narod hrvatski u Drežnici gdje ima i Srba Vukelića. Vukelića ima nadalje u Vukelić Dragi, Kuterevu (odakle je i pleme Rončevića), zatim u Klancu, Melnicama, Žutoj Lokvi. Veliko je i plemenito hrvatsko pleme Vukelića. -Sva su bunjevačka plemena pokazala veliku reprodukcijsku moć i snagu za održanjem.
[uredi] Rani običaji Bunjevaca
Bunjevci su izvorno pastirski narod koji živi od uzgoja stoke, goveda, ovaca i koza, bili su svakako vrsni stočari. Poljoprivreda im je bila dosta oskudna, povrće nisu nikada uzgajali, a na stolu se najčešće našla palenta i 'mliko', zatim sir, maslo, jaja, meso se iz štednje jelo rjeđe. Siromašni bunjevački puk ipak je bio veoma gostoljubiv, a to su, znam iz vlastitog iskustva, ostali i danas. Pred gosta, bio poznat ili stran, stavlja se sve što se ima. Žene su se prije bavile predenjem, pletenjem i tkanjem od vunene pređe. Kuće su imale jednu ili dvije prostorije, često u zavjetrini od metar i više debelg kamenog zida, goveda su često bila pod istim krovom s ljudima. Nemještaj je bio oskudan a jelo se iz iste posude, obično zemljane, drvenim žlicama.
[uredi] Glavna naselja Bunjevaca
Cesarica, Klenovica, Krasno Polje, Krmpote, Krivi Put, Lič, Lukovo Šugarje, Senjska Draga, Stinica, Seline, Zagon. Osim u ovim naseljima Bunjevaca ima dosta po drugim gradovima i naseljima. Značajna takva naselja su: Bakar, Bjelovar, Brinje, Buje, Buzet, Crikvenica, Čakovec, Čazma, Daruvar, Delnice, Donji Miholjac, Drniš, Duga Resa, Đakovo, Glina, Gospić, Ilok, Imotski, Jastrebarsko, Karlovac, Krapina, Kutina, Kutjevo, Metković, Novi Vinodolski, Ogulin, Oštarije, Otočac, Pakrac, Pleternica, Poreč, Pula, Ražanac, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sibinj, Sinj, Sisak, Starigrad-Paklenica, Subotica, Šibenik, Trilj, Trogir, Udbina, Valpovo, Varaždin, Virovitica, Zadar, Zagreb, Žuta Lokva.
[uredi] Jezik
Jezik Bunjevaca je štokavsko-ikavski, u Hrvatskoj se sačuvao u dijelovima Dalmacije, odakle su ga sa sobom donesli osobito na područje od Senja do Krmpota (naselja Krivi Put, Alan i Krmpote). Daljnjom seobom Bunjevci ovaj govor šire i u Liku gdje još govore 'lipo dite', 'sino' (sijeno), 'vridan bija'. I u seobi u Bačku isti je slučaj i čuvaju svoje dragocjeno 'i' ('pisma', etc.).
[uredi] Legenda o Krivom Putu
Naseljavanjem Bunjevaca na područje Velebita, ovo područje postaje poznato kao krmpotsko. U području kod današnjeg Krivog Puta, iznad Senja, izgubili su se koji senjskih venturina (izbjeglice pred venecijanskom vlasti). Prema predaji, u potrazi za njima, jedan ih je Bunjevac uputio da su otišli 'inim krivim putićem'. Kraj inače dotada poznat kao svetojakovski i kasnije krmpotski, dobio je od tog vremena naziv Krivi Put.
[uredi] Literatura
- Rikard Pavelić
- Stope Predaka, Rijeka, 1991
- Bunjevci. Zagreb, 1973.
- J. Butorac
- Ustanak Bunjevaca u Lici. Subotica, 1938.
- I. Ivanić
- Bunjevci i Šokci. Subotica, 1899.
- A. Rački
- Iz prošlih dana Liča. Rijeka, 1945.
- A. Sekulić,
- Prilozi za povijest Liča. Zagreb, 1961.
- Narodni život i običaji Bačkih Bunjevaca. Zagreb, 1986.
- B. G. Tomljanović,
- Bunjevački dijalekti senjskog i novljanskog zaleđa. Osijek, 1910.
[uredi] Vanjske poveznice
[uredi] Ukratko o Bunjevcima
Bunjevci su plemenita grana hrvatskog naroda koja se, tijekom i poslije kršćansko-turskih ratova u našim krajevima, naseljavala na širokim, uglavnom opustjelim, područjima središnje i sjeverne Dalmacije, Like i Hrvatskoga Primorja, te sjeverne Bačke. Pripadnici su Rimokatoličke crkve, a govore štokavsko-ikavskim dijalektom. Bunjevci su se doselili su se u te krajeve iz Dalmacije odnosno nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka, to jest zaleđa Zadra i susjedne Hercegovine.
Bunjevaca najviše ima u velebitskom području i sjevernoj Bačkoj, te u Lici i istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu.
Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Ostala mjesta u kojima žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmok i druga.
Najviše podataka o Bunjevcima može se pročitati u radovima Ante Sekulića, Rikarda Pavelića i drugih.
