Zakoni dvanaest tablica
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Zakoni dvanaest tablica (lat. Leges duodecim tabularum) predstavljaju jedinstveni zakon koji se nalazio u temeljima antičkog rimskog prava.
Prema analističkoj historiografskoj tradiciji, 452. god. p.n.e. patriciji i plebejci dogovorili su se da se izabere komisija od deset ljudi koja će u pisanom obliku kodifikovati važeće pravne običaje. Ova komisija je nazvana Decemviri legibus scribundis consulari imperio (= "Desetorica sa konzulskom vlašću za pisanje zakona"), pri čemu decemvir u latinskom označava člana bilo koje desetočlane komisije. Takođe je dogovoreno da se tokom rada na kodifikaciji suspenduju svi drugi magistrati, te da na rad komisije ne budu dopuštene žalbe.
Prva desetočlana komisija, koja je bila sastavljena isključivo od patricija i na čijem se čelu nalazio Apije Klaudije Kras Inregilski Sabinski (lat. Appius Claudius Crassus Inregillensis Sabinus), stupila je na dužnost 451. god. p.n.e. Decemviri su centurijatskoj skupštini podnijeli na usvajanje kodeks zakona uklesanih na 10 tablica.
Zbog uspjeha ove prve komisije, za 450. godinu p.n.e. bila je izabrana nova komisija od deset članova, koja je dodala još dvije tablice i tako završila ono što je od tada poznato kao "Zakoni dvanaest tablica". Međutim, ovi drugi decemviri počeli su se ponašati kao tirani i zadržali su vlast i poslije isteka svog mandata. Na kraju su bili svrgnuti kada je jedan od njih pokušao da liši slobode nevinu djevojku po imenu Verginiju, što je izazvalo takav bijes naroda da je došlo do druge secesije plebejaca.
Zakoni su bili urezani na 12 bronzanih ploča i javno izloženi na Rimskom forumu. Njihove su se odredbe ticale pravne procedure, poništavanja dugova, očinske vlasti nad djecom, imovinskih prava, nasljeđivanja, pogrebnih ceremonija i različitih većih i manjih prekršaja. Mada su mnoge odrebe ovih zakona vremenom prevaziđene i kasnije bile modifikovane ili zamijenjene, Zakoni dvanaest tablica su predstavljali osnovu cjelokupnog potonjeg rimskog građanskog prava.
S obzirom da ovi zakoni, kako se čini, nisu imali nikakvih posebnih odredbi koje su se ticale konzulske vlasti, analističko objašnjenje za kodifikaciju izgleda sumnjivo. Priča o drugim decemvirima najvjerovatnije predstavlja invenciju analista modelovanu prema vlasti tridesetorice tirana u atinskoj historiji. Priča o Verginiji je takođe modelovana prema priči o Lukreciji i protjerivanju posljednjeg rimskog kralja. Stoga se druga secesija plebejaca, koja je integralni dio te priče, ne može smatrati historijskom. Na osnovi dostupnih podataka, ne može se reći da li su uzroci kodifikovanja zakona bili socijalno-ekonomske prirode. Rim je bio grad u usponu, i možda mu je jednostavno bio potreban sistematski kodeks zakona.
Članovi prve desetočlane komisije za pisanje zakona (451. p.n.e.):
- Apije Klaudije Kras Inregilski Sabinski, konzul (Appius Claudius Crassus Inregillensis Sabinus),
- Tit Genucije Augurin, konzul (Titus Genucius Augurinus),
- Tit Veturije Kras Cikurin (Titus Veturius Crassus Cicurinus),
- Gaj Julije Julo (Gaius Iulius Iullus),
- Aulo Manlije Vulzon (Aulus Manlius Vulso),
- Servije Sulpicije Kamerin Kornut (Servius Sulpicius Camerinus Cornutus),
- Publije Sescije Kapiton Vatikanski (Publius Sestius Capito Vaticanus),
- Publije Kurijacije Fist Trigemin (Publius Curiatius Fistus Trigeminus),
- Tit Romilije Rok Vatikanski (Titus Romilius Rocus Vaticanus),
- Spurije Postumije Albo Regilski (Spurius Postumius Albus Regillensis).
Članovi druge desetočlane komisije za pisanje zakona (450–449. p.n.e.):
- Apije Klaudije Kras Inregilski Sabinski (Appius Claudius Crassus Inregillensis Sabinus),
- Marko Kornelije Maluginski (Marcus Cornelius Maluginensis),
- Marko Sergije Eskvilin (Marcus Sergius Esquilinus),
- Lucije Minucije Eskvilin Augurin (Lucius Minucius Esquilinus Augurinus),
- Kvint Fabije Vibulan (Quintus Fabius Vibulanus),
- Kvint Petelije Libon Vizol (Quintus Poetelius Libo Visolus),
- Tit Antonije Merenda (Titus Antonius Merenda),
- Cezon Duilije Longo (Caeso Duillius Longus),
- Spurije Opije Kornicen (Spurius Oppius Cornicen),
- Manije Rabulej (Manius Rabuleius).
