Islam

Izvor: Wikipedija

Islam (arapski: الإسلام; latinično: al-'islām, predanost Bogu), monoteistička svjetska religija nastala u Arabiji u VII. stoljeću. Utemeljio ju je Muhamed, a njezini sljedbenici nazivaju se muslimani. Pripada tipu objavljene i pravne religije. Islam znači religiju (din), stav predanosti Bogu (iman) i civilizaciju (ovozemaljsko uređenje zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kad Muhamed sa svojim pristašama bježi iz Meke u Medinu (hidžra).

[uredi] Nastanak i izvori

Glavni članak Povijest islama

Islam nastaje u VII. stoljeću u polunomadskome politeističkom društvu Arabijskog poluotoka, gdje je već bilo gradova s trgovačkom elitom. Karavane iz Meke i Jathriba (Medina) prometuju sa Sirijom i Palestinom, koje su onda bile unutar kršćanskoga Bizantskog Carstva. Na sjeveroistoku je zarathuštrističko Perzijsko Carstvo, na jugu nestorijanski Jemen, a na zapadu, s one strane Crvenog mora, monofizitska Etiopija. U Medini i nekim drugim arapskim gradovima živjele su dobro organizirane židovske zajednice.

Islam će od židovstva i kršćanstva preuzeti strog i radikalan monoteizam, nešto od gnostičkog učenja, a od predislamske arapske religije (džahilijet) zadržat će neke moralno-pravne propise i običaje (klanska solidarnost, poligamija, svetište Kaba).

Kabu su predislamski Arapi preuzeli od pravovjernih čistunaca tzv. hanifa). Poligamija bi sa pojavom islama bila također ukinuta ali je ostavljena jer bi bilo gotovo nemoguće da naglo dođe neki zakon koji bi zabranio čovjeku koji je imao desetine žena (naime, takav je bio običaj predislamskih Arapa) da ima samo jednu ženu. Zato je u Kur'anu i izrečena rečenica u kojoj se kaže jednu, dvije, tri i četiri žene - a nije odmah rečeno "četiri i ne više". To je mudrost Kur'ana. Unatoč tim složenim poticajima i utjecajima, islam će se oblikovati kao originalna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. Četiri su izvora islama:

kuranska objava (Kuran)
Muhamedove upute i praktični primjeri (suna)
jednodušna suglasnost velikih islamskih zakono-znanaca (idžma)
teološko razmišljanje, logičke prosudbe po analogiji (kijas)

[uredi] Vjerovanje

Islamsko vjerovanje sadrži šest temeljnih vjerskih istina, koje vjernik prihvaća dragovoljno i u njih čvrsto vjeruje:

vjerovanje u jednoga Boga - Allaha , stvoritelja i nestvorena, svemogućeg i milosrdnog, koji je slao objave preko poslanika svim ljudima.
vjerovanje u anđele (meleke), neki od njih su: (Džibril, Mikil, Melek smrti i Israfil), vjerni Allahu i izvršitelji njegovih naredaba; anđeli pomažu vjernicima protiv zla i slave Boga; suprotnost anđelima je iblis. Iblis (šejtan) navraća ljude na činjenje loših djela.
vjerovanje u sve četiri pisane objave, koje su objavljene poslanicima: Davudu, Musau, Isau i Muhamedu (Davud-Zebur, Musa-Tevrat, Isa-Indzil i Muhamed-Kuràn")
vjerovanje u poslanike, za koje se zna da su poslani od Boga. U Kurànu ih je spomenuto dvadeset pet, a najpoznatiji su: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhamed.
vjerovanje u sudnji dan; Dan kada će ljudi odgovarati za učinjena djela, bila dobra ili loša.
vjerovanje u predodređenje ((kader));

[uredi] Bogoštovlje

Po islamskom učenju čovjek je religiozno biće, jer ne postoji ni jedan čovjek na svijetu a da u nešto ne vjeruje. To se očituje ukupnim životom vjernika, a na poseban način u bogoštovnim činima (ibada). To čini i svjetovni život (muamalat), gdje svaki Musliman mora imati dobre međuljudske odnose sa svim ljudima. Stoga,sve što je dobro i pozitivno Islam prihvaća, a sve što je loše kategorički odbacuje. U Islamu je pet bogoštovnih dužnosti, pet stupova (arkan) Islama:

ispovijest vjere (kelime i sehadet) - Izgovaranje: ("Nema drugog Boga, osim Allaha; a Muhamed je Božiji rob i Božiji poslanik");
obredna molitva (salat ili namaz) - Kojom se vjernik približava Bogu, u toku dana pet je molitvi;
ramazanski post (saum) - Ustezanje od jela, pića, pušenja, spolnih zadovoljstava i nepriličnog govora od zore do zalaska sunca, u toku Ramazana koji traje trideset dana.
obvezni vjerski prinos (zekat) - Imućni Muslimani dužni su od viška svoje imovine udjeliti 2,5% za potrebe: siromašnih, učenika, bolesnika, starih i iznemoglih.
hodočašće u Meku (hadž) - Jedanput u životu za onoga tko je u stanju;

Islamski kalendar ima 12 lunarnih mjeseci. Petak (jevmul-džuma) je molitveni dan, kad mujezin s minareta (danas preko razglasa) poziva vjernike u džamiju. Ondje imam predvodi zajedničko klanjanje i drži propovijed (hutba). Glavni muslimanski blagdani su: Ramazanski bajram (Id al-Fitr) i Kurban-bajram (Id al-Adha).

[uredi] Moral i pravo

Premda Kuran sadrži osnovno načelo naravnog zakona (činiti dobro, a izbjegavati zlo) pa i postavku da ljudska djela vrijede po nakani i unutarnjem stavu, islam je tipično pravna religija. Obiteljske, društvene i bogoštovne odnose detaljno propisuje šerijatsko pravo. Šerijat znači put k Bogu, Božji zakon, a on ima četiri izvora (Kuran, suna, idžma i kijas). Šerijatsko pravo obuhvaća pet kategorija:

ono što je Allah naredio
ono što je samo preporučio, ali nije propisao
ono što je ostavio neodređenim
ono što je otklonio, ali nije izričito zabranio
ono što je izričito zabranio.

Pravo tumače uleme, a u praksi po njemu sude kadije. Od VII. do IX. stoljeća razvija se islamska pravna znanost (fikh) sa svoje četiri pravne škole (mezheb): malikitska (malikizam), hanefitska (hane-fizam), šafijitska (šafijizam) i hanbelitska (hanbelizam) škola.

U XIX. i XX. stoljeće šerijatsko pravo doživljava krizu u susretu sa zapadnjačkim laičkim društvom i građanskim pravom. U islamskim zemljama danas je šerijatsko pravo uglavnom zadržano na području porodičnog prava (većina zemalja), negdje je zamijenjeno građanskim pravom (Turska), a u nekim je zemljama na snazi u cijelosti (Saudijska Arabija).

[uredi] Islamska zajednica (Uma)

Uma se okuplja oko jedinstvenoga dogmatskoga, bogoštovnoga i pravnog sustava. Jedinstvo i raznolikost dva su komplementarna obilježja te religijske zajednice. Jedinstvo proizlazi iz jednostavna i obuhvatna dogmatskog i bogoštovnog sustava, raznolikost iz različitih jezičnih, kulturnih i etničkih zajednica u koje se islam uklopio u prostoru i vremenu. Uma je nastala 622. u Medini kao religijska i politička zajednica, u kojoj se vjersko i društveno, bogoštovno i svjetovno duboko isprepleću. Muhamed je Božji poslanik (prorok), ali i državnik, vojskovođa i diplomat. Izvor političke vlasti nije javno mnijenje te dogovor i ugovor prema njemu, već Alah koji je za to ovlastio svog poslanika. To jedinstvo religijskoga i političkoga kroz povijest će obilježiti Umu i u susretu sa zapadnjačkim društvom, gdje se to dvoje razlikuje i razdvaja, nametnut će muslimanima ozbiljne probleme. U islamu nema klera u kršćanskom smislu, već se upućenu svjetovnjaku povjerava određena vjerska služba (mujezin, imam, hatib, muftija). Kako je u središtu islama šerijat i šerijatsko pravo, glavni su vjerski službenici pravnici teolozi (ulema). U islamskim zemljama (dar-ul-islam) muftija je u skladu sa šerijatskim pravom rješavao slučaj i donosio rješenje, a kadija ga provodio u praksi. Kalif je bio više svjetovni i politički zaštitnik islama, a ne vrhovni vjerski poglavar u užem smislu te riječi. Džamija je ne samo bogomolja (kultno mjesto) već i ustanova s popratnom vjerskom školom (mekteb, medresa) i knjižnicom (kutubhana).

Islamska zajednica na samom se svom početku (druga polovica VII. stoljeća) podijelila na sunite, haridžite i šijite. Premda je povod bio borba oko kalifata, ogranci su se s vremenom izdiferencirali pravno i dogmatski. Uz Kuran suniti prihvaćaju još tri izvora islama i šerijatskog prava (sunu, idžmu i kijas). Šijiti osporavaju treći izvor (idžma) i naglašavaju ulogu osobnog istraživanja (idžtihad). Zbog naglašavanja subjektivnog načela religioznog iskustva, šijiti su se dalje raščlanjivali na pojedine sekte (duodecimiti, septimiti, ismailiti, karmati, muteziliti). Novije su sekte šijitskog ishoda ahmadizam i babizam. Čuvajući zajednički dogmatski i bogoštovni okvir, sunizam se raščlanjuje na pravne škole i derviške redove. Suniti tvore većinu (90%) u islamu, šijiti manjinu (10%).

[uredi] Rasprostranjenost

Rasproširenost islama po zemljama. Zeleno su sunitske, a plavo šijitske većine.

Za Muhamedova života (medinska država) islam se proširio čitavim Arabijskim poluotokom, bilo vojnim pobjedama, bilo taktičnim pridobivanjem beduinskih plemena. Za četvorice prvih kalifa (632-661) vojnim osvajanjem se proširio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju, Zakavkazje, Egipat i sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661-750) i abasidskih (749-1258) kalifa osvojena je berberska Afrika i Španjolska, a na istoku dijelovi Indije i središnje Azije. Osmanlije su proširili islam u Maloj Aziji i po Balkanu. No islam se nije širio samo vojnim osvajanjem već i vjerovjesničkim posredstvom trgovaca i sufijskih bratstava (derviški redovi). Trgovačke karavane proširile su ga crnom Afrikom, a pomorski trgovci (VIII-XV. stoljeće) jugoistočnom Azijom (Malezija, Indonezija, južni Filipini).

Suvremeni islamski svijet obuhvaća pet kulturoloških zona: arapsku (arapske zemlje i narodi), tursku (Osmanlije, Azerbajdžanci, Turkmeni i dr.), iransko-indijsku (Iran, Afganistan, Pakistan, Bangladeš, muslimani u Indiji), malešku (Malezija i Indonezija) i crno-afričku (Eritreja, Nigerija, Sudan i dr.) zonu. Na tom raznoliku supstratu islam je stoljećima razvijao bogatu, raznoliku i u isto vrijeme jedinstvenu islamsku civilizaciju. U XIX. i XX. stoljeću u islamskom svijetu dolazi do istovremene težnje prema panislamizmu (političko, gospodarsko i duhovno jedinstvo islamskih zemalja i naroda) i prema nacionalizmu (stvaranje posebnih država na jezičnoj, kulturnoj i povijesnoj podlozi, s većim ili manjim stupnjem svjetovnosti).

Islamsko društvo u XX. stoljeću nije bilo imuno ni prema utjecaju socijalističke i komunističke ideologije. Osim toga, postoji težnja povratka izvorima islama i istovremeno nastojanje da se islam prilagodi modernom vremenu (reformizam). Broj muslimana danas (2004) je teško procijeniti zbog velika raspona u kojem se kreću objavljene brojke (od 800 milijuna do 1,3 milijarde), no, smatra se da je brojka od 1,1 milijarde najbliža realnosti.