Samoubistvo

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Samoubistvo Lukrecije

Samoubistvo dolazi od latinskog sui caedere, što znači ubiti se, čin svjesnog i namjernog oduzimanja života samom sebi.

Hrvatska je na 13. mjestu po broju samoubistava muškaraca i s prosječnom stopom 34,6, (na prvom je Litvanija, zatim Rusija, Letonija, Estonija, Bjelorusija), a što se tiče žena je na 10. mjestu u svijetu i s prosječnom stopom 11,7 (na prvom je Šri Lanka, zatim Mađarska, Estonija, Letonija, Litvanija). Žene pokušavaju suicid tri puta češće od muškaraca, a muškarci izvršavaju suicid četiri puta češće od žena. Najnižu stopu samoubistva (na 100.000) u svijetu imaju Grčka (6), Italija (10), Malta (7).

Najviše se samoubistava učini na proljeće, a najkritičniji su april, maj i juni.

U svijetu se svakih 40 sekunda dogodi samoubistvo, godišnje u prosjeku milion ljudi i to najčešće muškarci u šezdesetim godinama iako je zabilježen i porast samoubistava među mlađim muškarcima u dobi od 15 do 29 godina.

[izmijeni] Oblici samoubistva

Tinejdžersko samoubistvo
Eutanazija
Pojedinačna, dvojna, višestruka (masovna) samoubistva
Ritualna samoubistva
Samoubistvo pod uticajem nekog kulta
Samoubistvo prema metodi, mjestu i vremenu
Smišljena i afektna samoubistva
Naprasna i polagana samoubistva

[izmijeni] Zablude o samoubistvu

Osobe koje pričaju o samoubistvu neće ga i počiniti.

Osobe koje pokušaju, ili počine samoubistvo prethodno jasno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtve i pričaju o smrti.

Samoubistvo se događa iznenada i bez najave.

Suicidalne osobe obično daju jasne znakove o svojim namjerama, ali nažalost ostaju neprepoznati.

Većina osoba sklonih samoubistvu je psihički bolesna.

Iako su suicidalne osobe duboko nesretne i trpe neizdrživu patnju, nisu nužno i psihički bolesne.

Samoubistvo je uglavnom karakteristično za bogatije ili siromašne.

Samoubistvo je zastupljeno proporcionalno, unutar svih razina i skupina zajednice.

Suicidalne osobe bez dvoumljenja žele umrijeti.

Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne (što prevenciju čini mogućom) i zapravo potajno žele da ih se "spasi".

Razgovaranje o samoubistvu potiče na njegovo izvršenje.

Potpuno suprotno. Razgovor o samoubistvu znači brigu za probleme određenog pojedinca, pokušaj pružanja pomoći i uklanjanje suicidalnih misli.

Neuspjeli pokušaj samoubistva ne treba uzimati za ozbiljno.

Četiri od pet osoba pokušalo je samoubistvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaj samoubistva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć, jer takve osobe najčešće pokušavaju dok ne uspiju.

Kada mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači da samo želi privući pažnju.

To je poziv za pomoć koju treba pružiti mladoj osobi (osobito tinejdžeru).

Kada mlada osoba izvrši samoubistvo to je obično plod impulsivnog ponašanja.

Za većinu mladih ljudi koji su pokušali ili izvršili samoubistvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i u svojim razgovorima spominjali moguće načine samoubistva.

[izmijeni] Mogući uzroci

Kod osobe koja je sklona počiniti samoubistvo otkriveno je da u mozgu ima manje neurona u dijelu mozga koji se nalazi iznad očiju, a i pokazuje se manjak transportera za serotonin. Neuroni jednog dijela mozga imaju više enzima koji prave serotonin i pokušavaju ga nadoknaditi. Serotonin je neurotransmiter koji djeluje na stanice koje reguliraju spavanje, pamćenje, impulsivno ponašanje i oni s manjkom serotonina skloniji su depresiji, naglim odlukama i teže se suočavaju s problematičnim situacijama.

Emocionalne promjene poput smrti partnera, raskida veze ili gubitka imovine su vrlo stresne situacije i ukoliko osoba smatra da je problem prevelik da bi ga se riješilo stvara se beznađe, koje ako predugo potraje doprinosi razvijanju suicidalnih misli i ponašanja. Iznenadne promjene u ponašanju također su znaci upozorenja, jer većina ljudi želi imati kontrolu nad onim što čine, a ukoliko to ne mogu i takvo stanje potraje nastaje kriza. Može se javiti i najprije želja za samoozljeđivanjem, nebrigom za zdravlje, ukoliko se osoba izolira, ili najednom pronađe prijatelje koji imaju inače drugačije standarde od nje same. Dugoročno stanja poput tuge, apatije, beznađa (su prisutne kod 65% samoubica), nesanice, promjene raspoloženja, strahovi, prehrambeni poremećaji i razni oblici anksioznosti (prisutni kod 30% samoubica) potiču suicidalne misli, kao i dijagnosticirane teške, neizlječive ili smrtonosne bolesti. Neprimjerene reakcije okoline prema samoubicama, kod onih koji imaju suicidalne primisli samo stvaraju osjećaj da se zapravo nemaju kome obratiti niti na koga osloniti. U svakom slučaju samoubica je trpio neizdrživu bol, patnju, bila ona duševna ili tjelesna. Depresija uzrokuje snažnu, nepopustljivu i dugotrajnu bol, koja gura pogođenu osobu prema bilo čemu što bi tu bol moglo ukloniti, a ponekad kada se ne otvori niti jedan drugi mogući izlaz, jedino preostaje put u smrt.

Depresivna osoba svakodnevno i cijeli dan osjeća tešku tjeskobu, strah, tugu, koji mogu potrajati, danima, mjesecima, pa i godinama. Duševna bol je medicinski dokaziva i depresivnoj osobi ne pomaže snaga volje i dobre želje. Depresija je biološka bolest koja se mora liječiti medicinskim metodama. Najgore metode samoliječenja depresije su uz pomoć alkohola ili droga.