Samoubojstvo

Izvor: Wikipedija

Samoubojstvo Lukrecije

Samoubojstvo dolazi od latinskog sui caedere, što znači ubiti se, čin svjesnog i namjernog oduzimanja života samome sebi.

U Hrvatskoj se posljednjih desetak godina, svake godine ubije prosječno 1000 ljudi, a na svako izvršeno samoubojstvo dolazi nekoliko pokušaja, a na svakog tko pokuša samoubojstvo dolaze još tri osobe koje o samoubojstvu razmišljaju ili ga planiraju. Hrvatska je na 13. mjestu po broju samoubojstava muškaraca i s prosječnom stopom 34,6, (na prvom je Litva, zatim Rusija, Letonija, Estonija, Bjelorusija...), a što se tiče žena je na 10. mjestu u svijetu i s prosječnom stopom 11,7 (na prvom je Šri Lanka, zatim Mađarska, Estonija, Letonija, Litva ...). Žene pokušavaju suicid tri puta češće od muškaraca, a muškarci izvršavaju suicid četiri puta češće od žena. Najnižu stopu samoubojstva (na 100 000) u svijetu imaju Grčka (6), Italija (10), Malta (7).

Najviše se samoubojstava učini na proljeće, a najkritičniji su travanj, svibanj i lipanj.

U svijetu se svakih 40 sekunda dogodi samoubojstvo, godišnje u prosjeku milijun ljudi i to najčešće muškarci u šezdesetim godinama iako je zabilježen i porast samoubojstava među mlađim muškarcima u dobi od 15 do 29 godina.

[uredi] Oblici samoubojstva

Tinejdžersko samoubojstvo
Eutanazija
Pojedinačna, dvojna, višestruka (masovna) samoubojstva
Ritualna samoubojstva
Samoubojstvo pod utjecajem nekog kulta
Samoubojstvo prema metodi, mjestu i vremenu
Smišljena i afektna samoubojstva
Naprasna i polagana samoubojstva

[uredi] Zablude o samoubojstvu

Osobe koje pričaju o samoubojstvu neće ga i počiniti.

Osobe koje pokušaju, ili počine samoubojstvo prethodno jasno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtve i pričaju o smrti.

Samoubojstvo se događa iznenada i bez najave.

Suicidalne osobe obično daju jasne znakove o svojim namjerama, ali nažalost ostaju neprepoznati.

Većina osoba sklonih samoubojstvu je psihički bolesna.

Iako su suicidalne osobe duboko nesretne i trpe neizdrživu patnju, nisu nužno i psihički bolesne

Samoubojstvo je uglavnom karakteristično za bogatije ili siromašne.

Samoubojstvo je zastupljeno proporcionalno, unutar svih razina i skupina zajednice.

Suicidalne osobe bez dvoumljenja žele umrijeti.

Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne (što prevenciju čini mogućom) i zapravo potajno žele da ih se "spasi".

Razgovaranje o samoubojstvu potiče na njegovo izvršenje.

Potpuno suprotno. Razgovor o samoubojstvu znači brigu za probleme određenog pojedinca, pokušaj pružanja pomoći i uklanjanje suicidalnih misli.

Neuspjeli pokušaj samoubojstva ne treba uzimati za ozbiljno.

Četiri od pet osoba pokušalo je samoubojstvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaj samoubojstva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć, jer takve osobe najčešće pokušavaju dok ne uspiju.

Kada mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači da samo želi privući pozornost.

To je poziv za pomoć koju treba pružiti mladoj osobi (osobito tinejdžeru).

Kada mlada osoba izvrši samoubojstvo to je obično plod impulzivnog ponašanja.

Za većinu mladih ljudi koji su pokušali ili izvršili samoubojstvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i u svojim razgovorima spominjali moguće načine samoubojstva.

[uredi] Mogući uzroci

Kod osobe koja je sklona počiniti samoubojstvo otkriveno je da u mozgu ima manje neurona u dijelu mozga koji se nalazi iznad očiju, a i pokazuje se manjak transportera za serotonin. Neuroni jednog dijela mozga imaju više enzima koji prave serotonin i pokušavaju ga nadoknaditi. Serotonin je neurotransmiter koji djeluje na stanice koje reguliraju spavanje, pamćenje, impulzivno ponašanje i oni s manjkom serotonina skloniji su depresiji, naglim odlukama i teže se suočavaju s problematičnim situacijama.

Emocionalne promjene poput smrti partnera, raskida veze ili gubitka imovine su vrlo stresne situacije i ukoliko osoba smatra da je problem prevelik da bi ga se riješilo stvara se beznađe, koje ako predugo potraje doprinosi razvijanju suicidalnih misli i ponašanja. Iznenadne promjene u ponašanju također su znaci upozorenja, jer većina ljudi želi imati kontrolu nad onim što čine, a ukoliko to ne mogu i takvo stanje potraje nastaje kriza. Može se javiti i najprije želja za samoozljeđivanjem, nebrigom za zdravlje, ukoliko se osoba izolira, ili najednom pronađe prijatelje koji imaju inače drukčije standarde od nje same. Dugoročno stanja poput tuge, apatije, beznađa (su prisutne kod 65% samoubojica), nesanice, promjene raspoloženja, strahovi, prehrambeni poremećaji i razni oblici anksioznosti (prisutni kod 30% samoubojica) potiču suicidalne misli, kao i dijagnosticirane teške, neizlječive ili smrtonosne bolesti. Neprimjerene reakcije okoline prema samoubojicama, kod onih koji imaju suicidalne primisli samo stvaraju osjećaj da se zapravo nemaju kome obratiti niti na koga osloniti. U svakom slučaju samoubojica je trpio neizdrživu bol, patnju, bila ona duševna ili tjelesna. Depresija uzrokuje snažnu, nepopustljivu i dugotrajnu bol, koja gura pogođenu osobu prema bilo čemu što bi tu bol moglo ukloniti, a ponekad kada se ne otvori niti jedan drugi mogući izlaz, jedino preostaje put u smrt.

Depresivna osoba svakodnevno i cijeli dan osjeća tešku tjeskobu, strah, tugu, koji mogu potrajati, danima, mjesecima, pa i godinama. Duševna bol je medicinski dokaziva i depresivnoj osobi ne pomaže snaga volje i dobre želje. Depresija je biološka bolest koja se mora liječiti medicinskim metodama. Najgore metode samoliječenja depresije su uz pomoć alkohola, ili droga.