Vita:Gaetano Donizetti

A Wikipédiából, a szabad lexikonból.

A törölt rész másolat innen. Lily15 2006. augusztus 16., 19:25 (CEST)

[szerkesztés] hatvannyolc / hetven

én is javítani akartam tegnap, de megszámoltam az angol wikiben, és nyolcvan fölött van az operái száma... szóval valami hozzáértőnek kellene kezdeni valamit. – Alensha  ^üzi 2006. szeptember 4., 13:37 (CEST)

pl. a Il diluvio universale és a Lucrezia Borgia kétszer is szerepel az enwiki listáján (de lehet, hogy van több is) rev jelöléssel, ami esetleg újra feldolgozást, a témához való visszatérést jelenthet. Lily15 2006. szeptember 4., 19:21 (CEST)

u.i. lehet hogy vissza kellene állítani több mint hetvenre, biztos, ami biztos.

[szerkesztés] lefordítandó

fordicsd-javicsd ki lécci, ha tucc horvát(h)ul eztetettel:

Umjetničku karijeru započeo je kao skladatelj simfonija, komornih i crkvenih djela. Kasnije se potpuno posvetio operi. U početku je pod Rossinijevim utjecajem, ali je ubrzo pronašao put do vlastite operne dramatike, pripravljajući pravac kojim će nastaviti Giuseppe Verdi. Od 1834.-1839. profesor je na konzervatoriju u Napulju, a od 1839. u Parizu. Od 1842. dvorski je skladatelj i kapelnik u Beču.

Rođen je kao Domenico Gaetano Maria Donizetti 29.11.1797. u Bergamu, u skromnoj obitelji, kao peto od šestoro djece tkalca Andrea Donizettija i Domenice Nave. Njegov djed Izett, porijeklom Škot iz grofovije Perth, priključio se vojsci i postao zarobljenik generala la Hoche tijekom posljednje invazije na Irsku. Postavši generalov osobni tajnik, došao je u Italiju te oženivši se Talijankom, promijenio prezime u Donizetti. U sjećanje na djeda, Donizetti će kasnije skladati operu “Lucia di Lammermoor”, prema romanu književnika Sir Waltera Scotta. Mladi Domenico primljen je 1806. u novoosnovanu glazbenu školu za siromašnu djecu Simone Mayra, koji je uvježbavao mališane za lokalni zbor. Uskoro se ispostavilo da je Donizetti izrazito živahan i iznimno bistar učenik te je Mayr, prepoznavši veliku nadarenost, odlučio se osobno pobrinuti za njegovu poduku na klavikordu i u skladanju. Iako je otac htio da postane pravnik, ubrzo je uvidio da to nije njegov pravi poziv. 1811. napisao je prvo djelo - “Il Piccolo compositore di Musica” (“Mali glazbeni skladatelj”) za školski koncert, uz pomoć i ispravke svog voljenog učitelja, doživotnog pratioca, uz kojeg su ga vezali osjećaji duboke ljubavi i poštovanja. S Mayrovom preporukom, koji se brinuo o troškovima njegovog uzdržavanja, mladi Gaetano je 1815. otišao u Bolognu dovršiti studije u Srednjoj glazbenoj školi pod paskom oca Stanislaoa Matteia, prijašnjeg Rossinijevog učitelja. Dvije godine je pohađao tečajeve franjevca, dobro poznatog skladatelja i profesora, neupitno primivši besprijekornu glazbenu izobrazbu unatoč činjenici da se s njim nikad nije zbližio, zahvaljujući fratarovoj razdražljivoj, suzdržanoj naravi. U zadnjim mjesecima 1817. vratio se u Bergamo, gdje je isprva radio kao arhivist u knjižnici kapele Svete Marie Maggiore. Zahvaljujući potpori Mayra gotovo trenutačno je dobio na potpis ugovor o četiri opere za impresarija Zanclea, organizatora tamošnjih koncertnih i kazališnih priredaba. Njegova prva opera je bio “Enrico di Borgogna”(“Enrico Burbonski”), postavljena u Veneciji 1818., da bi 1819. uslijedila “ Il falegname di Livonia” (“Livonijski stolar”); i jedno i drugo djelo je polučilo veliki uspjeh, te se u njima, što je tada bilo neizbježno, mogao osjetiti Rossinijev utjecaj. Donizettijev stvaralački rad tada tekao je poprilično glatko zahvaljujući činjenici, kako i on sam kaže, da je uspio izbjeći vojnu službu. Marianna Pezzoli Grattaroli, bogata građanka Bergama, bila je toliko očarana mladićevim izvanrednim talentom da je uspjela novčano ishoditi njegov izuzetak od služenja vojnog roka. 1822. predstavio je operu “Chiara e Serafina” u La Scali - kao rezultat neuspjeha ove opere vrata velike milanske operne kuće bila su za njega zatvorena dugih osam godina. Njegov prvi značajni operni debi ukazao se kad je Mayr odbio preuzeti rad na novoj operi te uspio nagovoriti organizatore da je predaju u ruke Donizettiju. Rezultat toga je bila “Zoraida di Granata”, predstavljena 1822. u rimskom “Teatro Argentina” , gdje je oduševljeno primljena kod poprilično izbirljive publike. Slavni kazališni impresario Domenico Barbaja, koji se u karijeri obogatio na djelima Rossinija, Bellinija, Pacinija i mnogih drugih, zamolio ga je da napiše poluozbiljnu operu za “San Carlo Theatre” u Napulju. Djelo, “La Zingara” (“Ciganka”), postavljeno je iste godine u polučilo golem uspjeh. Ovaj trenutak je označio početak briljantne karijere u operi. Za razliku od Rossinija i Bellinija, te kasnije Verdija, koji su bili sposobni upravljati svojim radom, Donizetti je stvarao u žurbi, ne donoseći oprezne odluke, slijedivši i prihvativši pomamni, stresni ritam i uvjete tadašnjeg kazališnog života. Tako je na kraju ne odveć dugog životnog vijeka, neumorni skladatelj nam ostavio oko 70 opera ozbiljne i poluozbiljne opere, komične opere, farse, grands-opere i opere-comiques. Sve one naprosto plijene bogatom melodijskom invencijom te jednostavnim, besprijekornim harmonijskim stilom. Svemu ovome mora se pridodati i 29 kantata za pratnju s orkestrom ili na klaviru, različite skladbe religioznog karaktera (uključujući i dva rekvijema u spomen na Bellinija i Zingarellija te oratorije “Il Diluvio Universale” (“Opći potop”) i “Le Sette Chiese”(“Sedam crkava”), 15 simfonija, više od 250 tekstova za pjevačku izvedbu jednog ili više glasova, glasovirska djela i oko 80 djela komorne glazbe, uključujući 19 kvarteta koja svjedoče o utjecaju velikih bečkih klasičara - Mozarta i Haydna , koja je upoznao u iscrpnim analizama svojih dvaju mentora, Mayra i Matteia. Susretljiv prema zahtjevima publike i impresarija, bio je optužen, naročito od strane francuskih kritičara (među kojima je prvi bio Hector Berlioz, oštro ga napavši u časopisu “Journal des Débats”) za “nemarnost i ponavljanje”. Njegovoj nevjerojatnoj snazi stvaralaštva doprinijela je zasigurno želja za zaradom u vremenu kada skladatelji nisu primali tolike počasti kao danas, nego praktično zarađivali ništa više od svote koja je bila određena ugovorom. Vještina i profesionalnost koju je stekao tijekom rada sa Mayrom, izbavila ga je od srozavanja na neprihvatljivu umjetničku razinu. Njegovu kreativnu volju i stvaralaštvo nisu nikad sputavali niti poštivanje rokova, već naprotiv ih poticali i gonili naprijed, stalno ga držeći u neizvjesnosti. Tako je npr. 1827., potpisao ugovor sa Barbajom za ni više, ni manje nego izvođenje 12 opera u Napulju, tijekom tri godine. Prvi pravi uspjeh ostvario je 1830. sa libretistom Feliceom Romanijem i operom “Anna Bolena”, prikazanoj u milanskom “Teatro Carcano”, te u razmaku od samo pet mjeseci u Parizu i Londonu. Iako se mislilo da će ga uspjeh i međunarodna karijera na pomolu primorati da uspori, nastavio je raditi nevjerojatnom brzinom: pet opera za manje od godinu dana, prije nego što je došao još jedan ključan trenutak u njegovoj karijeri - komično remekdjelo “L'Elisir d'Amore”(“Eliksir ljubavi”), koje zapravo ima sve značajke Donizettijeve glazbe: romantizam, šaljivost i blisku vezu s pučkim igrokazom. Napisano u manje od mjesec dana, opet u suradnji sa Romanijem, prikazano je uz ogroman uspjeh u milanskom “Teatro della Cannobbiano” 1832. Zaplet djela slijedi Rossinijevsku, tradicionalnu liniju u kojoj spletkarski staratelji pokušavaju oženiti svoje štićenice, zaljubljene u heroja kojeg pjeva tenor (u to je vrijeme ulogu heroja u talijanskoj operi bez iznimke pjevao tenor), kao i kasnije u operi “Don Pasquale”. Ugođaj tih djela nije toliko mahnit, nego više liričan i nježan, dok je smijeh osjećajan, a ne osvetoljubiv. U Rimu 1833. prikazao je “Il furioso all'isola di San Domingo” (“Bijesan na otok San Domingo”) i u milanskoj “La Scali” “Lucrezia Borgia”, koju je publika i kritika hvalila kao novo remekdjelo. Slijedeće godine je potpisao ugovor redovitog skladanja jedne ozbiljne opere na godinu za “San Carlo” u Napulju. Prva u nizu trebala je biti “Maria Stuarda”(“Marija Stuart”), no libreto, napisan po uzoru na Schillerovu dobro poznatu dramu, bio je obustavljen od cenzora zbog krvoločnog kraja(napuljski cenzori bili su poznati po svojim zahtjevima na samo “sretnim završecima”). U samo 10 dana Donizetti je prilagodio glazbu za drugi tekst, “Buondelmonte”, koji je slabo primljen kod publike . Neprilike oko opere tu nisu stale: “Maria Stuarda”, prikazana u orginalnoj verziju u “La Scali” 1835. završila je kao totalni fijasko zahvaljujući pretjeranom samopouzdanju primadone Marie Malibran i njenom prikrivenom lošem zdravstvenom stanju. Unatoč ovom ozbiljnom neuspjehu, uz Rossinijevo dobrovoljno povlačenje iz svijeta opere 1829. i Bellinijevu preranu, neočekivanu smrt 1835., Donizetti je uživao u razdoblju neosporne slave budući da je bio jedini preostali veliki predstavnik talijanske opere. Rossini mu je pomogao ući u svijet pariških pozornica (i samim time mu omogućio zaradu pozamašnih svota, koje ne bi mogao imati u Italiji, kako i sam kaže « 2000 zlatnih dukata u 3 mjeseca »), pozvavši ga 1835. da francuskoj prijestolnici sklada operu “Marin Faliero”. Iste godine je u Napulju ostvario izniman uspjeh sa operom “Lucia di Lammermoor”, po libretu Salvatorea Cammarana. On je zauzeo mjesto Romanija, najvažnijeg libretiste u razdoblju romantizma, koji je dotad već surađivao sa Mercadenteom i Pacinijem, da bi poslije napisao četiri libreta za Verdija, uključujući opere “Luisa Miller” i “Il Trovatore”. 1836. njegov “Belisario” bio je premijerno prikazan u novoizgrađenoj opernoj kući “La Fenice“ u Veneciji, potpuno uništenoj nekoliko godina prije u požaru. U Napulju su premijerno izvedene šarmantno komične opere “Il Campanello”(“Zvonce) i “Betly” (po libretima koje je sam napisao i koja otkrivaju određeni literarni talent i izražen ukus za parodiju). Nakon ovih djela uskoro je uslijedila opera “L'assedio di Calais”(“Opsada Calaisa”), začeta, kako nam i sam Donizetti kaže, “u skladu s francuskim ukusom”, zadnja u kojoj poštuje tradiciju glavne muške uloge. Iako je pretrpio niz obiteljskih tragedija, njegov stvaralački rad se nastavio u ludom ritmu. Između 1836. i 1837. izgubio je svoje roditelje, kćer i svoju voljenu suprugu Virginiju Vasselli pri porođaju, s kojom se oženio 1828. Kćer poznatog rimskog odvjetnika, rodila je Donizettiju troje dječice koja su pomrla kao mališani. Donizetti, duboko vezan za suprugu, bio je shrvan tugom i melankolijom u nadolazećim godinama. Negdje u isto vrijeme skladao je opere “Pia de' Tolomei” za Veneciju i “Roberto Devereux” za Napulj, dok je 1838. njegov “Poliuto” zabranjen od napuljskih cenzora budući da je prikazivao mučeništvo sveca, izveden je tek 1848. nakon Donizettijeve smrti. Gorko razočaran time što nije uspio naslijediti Nicola Antonia Zingarellija kao šefa glazbenog konzervatorija (odbijen u korist “istinskog Napolitanca” Mercadentea), u listopadu 1838. odlučio je napustiti Napulj, smjestivši se u Parizu gdje je skladao operu “Il Duca di Alba” (“Albionski vojvoda”- prikazan nakon njegove smrti 1882., kad je komisija na čelu s Ponchiellijem dala odobrenje) pripremajući francusku verziju “Poliuta”, prvi put izvedenu 1840. pod naslovom “Les Martrys” (“Mučenik”). Uspostavio je bliski radni odnos s kazališnim kućama “Opéra-Comique”, “Opéra” i “Théâtre des Italiens”, još jednom dokazivajući kako se veoma lako mogao prilagoditi ukusima različitih publika. 1840. skladao je opere “La Figlia del Reggimento” (“Kći pukovnije”) i “Favorita” (“Favoritkinja”). Određeni Sir Charles Halle sreo ga je iste godine u Parizu , te ga opisao kao "izrazito ljubaznog i suvremenog džentlemena, elegantnog poput njegove glazbe". Uz taj događaj veže se i jedna anegdota. Priupitavši jednom Donizettija da li je zaista Rossini skladao "Seviljskog brijača" za samo dva tjedna, ovaj mu je odgovorio: "Oh, prilično sam uvjeren u to, uvijek je bio takav ljenivac." Skladavši 1841. operu jednog čina “Rita” (izvedena posthumno 1860). odlučio se preseliti u Milan. Jednom kad je imao priliku prisustvovati generalnoj probi Verdijeva “Nabucca” 1842., iznimno impresioniran operom, odlučio je posjetiti i upoznati mladog skladatelja, glavnog direktora talijanske glazbene sezone u Beču. Iste godine, na poziv samog Verdija, preuzeo je vođenje prve talijanske izvedbe Rossinijeve “Stabat Mater". Rossini je pokušao nagovoriti Donizettija da prihvati važnu poziciju maestro di cappella u San Petroniju; Donizetti nije prihvatio, budući da je ciljao na prestižnije i bolje plaćeno mjesto kapellmeistera dvora u Habsburgu. 1842. predstavio je operu “Linda di Chamonix” u Beču, polučivši veliki uspjeh i zadobivši časti dvora koji mu je ponudio žuđeno mjesto i zavidan ugovor s polovicom godine slobodnog dopusta. Tako je mogao nesmetano nastaviti opernu karijeru. Slijedile su opere “Don Pasquale” (Pariz, 1843.), “Caterina Cornaro” (Napulj, 1844.), “Maria di Rohan” (Beč, 1843.) i “Don Sebastiano” (Pariz, 1843.). Tijekom uvježbavanja “Don Sebastiana” svi su bili iznenađeni Donizettijevim apsurdnim, ekstravagantnim ponašanjem. Često je gubio pamćenje, te iako uvijek smatran za neobično ljubaznog, duhovitog i osjećajnog čovjeka, izgledalo je kako sve češće postaje zlovoljan. Kao da i sam osjeća…

“Moj vrhunac je pri kraju, netko drugi mora zauzeti moje mjesto. Svijet želi nešto novo. Drugi su ustupili svoja mjesta nama i mi ih moramo ustupiti drugima ... Više sam nego sretan prepustiti svoje ljudima talentiranima kao Verdi.” Donizetti u pismu Giuseppini Appiani, 1844

Mnogo godina prije Donizetti imao je sifilis mišića (njegovi posmrtni nalazi pokazali su degenerativno oboljenje živčane moždine sifilisnog porijekla) te je krajem 1845. doživio ozbiljan napad cerebralne paralize, uzrokovan zadnjim stadijem opake bolesti, pokazujući simptome mentalne bolesti, koje je znao i prije iskazivati. 28. siječnja njegov brat Giuseppe poslao mu je iz Konstatinopola nećaka Andreu, zabrinutog u prvom redu za stričevo nasljedstvo. Čuvši što mu se dogodilo, savjetovao se sa liječnicima. Na nagovor Rossinija, koji je tobože htio da mu pomogne napisati novu operu, Donizetti je došao u Pariz, da bi zatim bio smješten u obližnjoj klinici za mentalne bolesti Ivry, gdje je ostao 17 mjeseci. Njegova pisma napisana za prvih dana u klinici otkrivaju očajničke pozive u pomoć genijalnog uma koji je već tada bio beznadno zbunjen. Nakon prijetnji diplomatskim incidentom, budući da je Donizetti bio građanin Habsburške monarhije i miljenik Ferdinanda I. Habsburškog, skladateljev nećak je uspio dobiti dozvolu da ga odvede natrag u Bergamo 6.10.1847. Dotada je Donizetti već bio potpuno paraliziran, sposoban tek promumljati nekoliko besmislenih riječi. Bio je zbrinut kod prijatelja koji su ga s ljubavlju njegovali. Barunica Giovannina BasoniScotti provela je mnogo vremena s njim uz klavir, u pokušaju da dobije nekakvu emocionalnu reakciju od maestra ali uzalud. Renomirani tenor Giovan Battista Rubini često ga je posjećivao i pjevao mu s barunicom duet « Verranno a te sullaure » iz “Lucije Lammermoor ». No, bolest je Donizettija već ostavila mentalno nesposobnog. U poslijepodnevnim satima 8. travnja 1848. ispustio je svoj zadnji dah. Pogreb mu je održan tri dana kasnije, na dan kad su u Lombardiju prodrle trupe iz Pijemonta, označavajući početak rata za nezavisnost. Prije pogreba doktor je ukrao njegovu lubanju, kasnije nađenu u nekog mesara koji ju je koristio kao zdjelicu za sitniš! Donizetti je pokopan u kapelici plemićke obitelji Pezzoli, na groblju « Citt Alta » u Valtesseu. Kasnije, talijanski kralj Vittorio Emanuele II izdao je dekret kojim je dopustio da se Donizzetijevo tijelo pokopa uz tijelo njegovog dragog mentora Mayra u Bazilici Svete Marie Maggiore, gdje leži dandanas. Operna kuća u Bergamu danas nosi njegovo ime.

[szerkesztés] operáinak listája

Az Operakönyv.hu alapján:

0 Zoraide di Granata (Granadai Zoraida); Róma, 1822
1 La zingara (A cigánylány); Nápoly, 1822
2 Alfredo il grande (Nagy Alfréd);Nápoly, 1823 
3 Emilia di Liverpool (Liverpooli Emília); Nápoly, 1824
4 Alahor di Granata (Granadai Alahor); Palermó, 1826 januárja
5 Gabriella di Vergy ; Nápoly, 1826
6 Olivo e Pasquale (Olivo és Pasquale); Nápoly, 1827
7 Il borgomastro di Sardaam (A sardaami polgármester); Nápoly, 1827
8 Le convenienze ed inconvenienze teatrali (Éljen a mama!); Nápoly, 1827
9 Alina [Regina di Golconda] (Alina, Golconda királynéja); Genova, 1828
10 Elisabetta al castello di Kenilworth (Erzsébet Kenilworth várában); Nápoly, 1829
11 Anna Bolena (Boleyn Anna); Milánó, 1830
12 Gianni di Parigi (Párizsi János); Milánó, 1831
13 Ugo, conte di Parigi (Hugó (vagy Hugue?), Párizs grófja); Milánó, 1832
14 L'elisir d'amore (Szerelmi bájital); Milánó, 1832
15 Il furioso all'isola di San Domingo (A San Domingó-i őrült); Róma, 1833
16 Parisina [d'Este] (Parisina); Firenze, 1833
17 Torquato Tasso [Sordello il trovatore]; Róma, 1833
18 Lucrezia Borgia; Milánó, 1833
19 Maria Stuarda (Stuart Mária); Nápoly, 1834
20 Marin[o] Faliero; Párizs, 1835
21 Gemma di Vergy; Milánó, 1834
22 Lucia di Lammermoor (Lammermoori Lucia); Nápoly, 1835
23 Il campanello [di notte] (A csengő); Nápoly, 1836
24 Betly [ossia la capanna svizzera] (Betly); Nápoly, 1836
25 L'assedio di Calais (Calais ostroma); Nápoly, 1836
26 Roberto d'Evereux [conte d'Essex] (Robert/o Devereux); Nápoly, 1837
27 Maria de Rudenz (Rudenzi Mária); Velence, 1838
28 Poliuto (Polyutus); Nápoly, 1838
29 Il duca d'Alba (Alba herceg); 1839-ben még nem mutatták be, csak Rómában, 1882-ben
30 La fille du régiment (Az ezred lánya); Párizs, 1840
31 La favorite/a (A kegyencnő); Párizs, 1840
32 Rita [ou Le mari battu] (Rita, avagy a megvert férj); Párizs, 1841
33 Maria Padilla; Nápoly, 1841
34 Linda di Chamounix; Milánó, 1842
35 Don Pasquale; Párizs, 1843
36 Maria di Rohan [ossia Il conte di Chalais] (Rohani Mária [avagy Chalais grófja]); Bécs, 1843
37 Dom Sébastien [Roi de Portugal] (Don Sebastiano, Portugália királya); Bécs, 1843
38 Caterina Cornaro; Nápoly, 1844