Proces (F. Kafka)

Izvor: Wikipedija

Predloženo je da se ovaj članak/kategorija preimenuje. (Rasprava)

U romanu Proces češkog pisca njemačkog književnog izražaja Franca Kafke, protiv Jozefa K., običnog bankarskog službenika, pokrenut je sudski proces od strane nevidljivog suda, bezimene sudske mašinerije isprogramirane do krajnjih tančina. Sam Jozef K. zatečen je u rano jutro, u krevetu u svojoj sobi, zbunjen i bijesan na takvo ponašanje ljudi koji su ga „uhapsili“, a on ne zna „ko su, o čemu govore, niti kojoj vlasti pripadaju“.

Jozef K. ne zna šta tačno stoji u toj „samozvanoj„ optužnici koja je realno apsolutno nedokaziva, ali je činjenički jasno da je on kriv. Ako ćuti, priznao je krivicu, ako se brani, on ju je pravno i dokazao.

Na samom početku romana može se primijetiti o kakvoj je mašineriji riječ, sa kim Jozef K. ima posla i kao da se već od samog početka naslućuje da će sve što uradi biti samo novi koraci njegove sopstvene propasti, još dublje iskopana njegova sopstvena raka. Sve što radi Jozef K. jeste potraga za nevidljivim demonima koji ga gone iz njemu nepoznatih razloga, neprekidno preispitivanje po njemu sasvim ispravnih sopstvenih odluka, „gubljenje u lavirintu stepeništa, zagušljivih tavana i mračnih hodnika“.

U romanu se otkriva priroda sudske organizacije, u razgovorima sa advokatom, Leni, trgovcem Blokom, soboslikarem Titorelijem..., saznaje se koliko su nedostupna i zapečaćena vrata zakona, koliko su ona teško zabravljena za one koji žele prodrijeti unutra. Dok Jozef K. traži sobu za saslušanje, stiče se utisak kao da ta soba i ne postoji u realnom svijetu, već samo za one koji je traže, nju vide samo oni „čija krivica privuče zakon“. Kao što u Geteovom „Faustu“ i drugim romanima koji obrađuju temu trgovine s đavolom, Mefista vidi samo onaj koji je dušu svoju predao kandžama njegovim, tako i sobu za saslušanje vidi samo onaj na čijim se leđima i ramenima nalaze kandže zakona. Zakon je nevidljiv dok ga ne dodirnemo, Mefisto je nevidljiv dok ga ne pozovemo. Kao da je riječ o nekim pararalnim svjetovima - svijetu običnih ljudi sa logičnim uzročno-posljedičnim vezama i jednom drugom - nelogičnom svijetu sa sjenkama nad glavama običnih ljudi. Suština je nedokučiva, kud god se Jozef K. okrenuo, koga god je pogledao ili sa kim god da je razgovarao, od običnog građanina, preko stražara do advokata i nadriadvokata, viših i nižih činovnika, nad svima je bila nagnuta ta nevidljiva sjenka, koja u svakom trenutku može bilo koga od njih, sasvim slučajno izabranog, progutati, tj. primiti u sebe, izbrisati pravno ili biološki sa lica zemlje, a ona ista sve je jača od novih sudskih slučajeva, novi procesi njena su hrana - ona živi od žrtava „pravne“ države. Odbrana je nemoguća u istoj mjeri koliko je i moguća, K.-ov proces stoji dobro isto toliko koliko istovremeno i stoji loše.

Sve je nedostupno i nedostižno, pa čak i advokatove pribilješke o K.-ovom sopstvenom procesu. Nekoliko puta u romanu je Jozefu K. pokazana fioka u kojoj se nalazi nešto što bi trebalo opravdati tvrdnje njegovih sagovornika, ali njihova unutrašnjost za njega je morala ostati tajna. K.-u ostaje samo da vjeruje tim riječima. Sve su, dakle, tajne, čak i ono što je na njegovoj strani, ono što treba da mu posluži u svrhu njegove odbrane, ono sa čim bi morao da se do tančina upozna, da bi se adekvatno i kvalitetno mogao braniti. Kao iz Titorelijeve priče: „Sudski predmeti su tajna za niže činovnike. Često se pojavljuju u njihovom vidokrugu, a da ovi ne znaju odakle su došli, idu dalje, a da ovi ne znaju kuda“. Sve tajna do tajne - jedan advokat do drugog, jedan stražar uza drugog, jedan sudija iznad drugog - kako li se samo bespomoćno osjeća seljak iz priče zatvorskog kapelana pred vratima zakona u jednoj takvoj tajanstvenoj mašineriji?!?

Ova priča iz pretposljednjeg poglavlja romana, puna je simbola koji govore o nedokučivosti zakonskih pravila i normi. Ulaz nije nemoguć, ali se ne može ući, jer iza jednog stražara uvijek je drugi, iza drugog treći i tako sve u nedogled, bez imalo praznine. „Hijerarhija ne podnosi prazninu,...to je metafizička piramida kojoj nedostaje najgornji kamen,...ona seže u onostranost, u svijet po sebi“. Kako je stražar drugih vrata došao do svog radnog mjesta, ako ne kroz prva ili treća vrata? Stiče se utisak da stražar sa drugih vrata nikada nije prošao kroz prva, treći stražar kroz prva i druga, stražar ovih prvih svakako ne zna za ona iza njegovih. Jer stražari su srasli sa tim vratima, vrata i stražar su mrtva cjelina, nastaju i nestaju u istom trenu. Mrtva cjelina je bila i figura koju su obrazovali K. i dvojica egzekutora njegove presude. K. je od trenutka presude postao objekat sistema, države, običan predmet - postao je nešto slično vratima na ulazu u zakon. U priči se saznaje da je seljak ogromni niz godina čekao pred vratima, pokušavajući da uđe na razne načine, da je pred tim vratima ostario, na koncu i izdahnuo. A stražar je ostao isto tako mlad kao i kada je seljak došao, sa istom životnom energijom, istom predanošću da služi i brani.

Anegdota o stražaru i seljaku, nalazi se, prema riječima zatvorskog kapelana, u uvodnom slovu zakona K.-ove države. Pravno gledano najsavršenija, svakako najčešće imitirana savremena američka demokratija, isto tako u ustavnoj preambuli ističe da je „za svakog radnog amerikanca zagarantovana srećna budućnost“. Ali, sa svih strana nailazimo na iste pravničke nedoumice. Kakav treba biti neko ko je radan, kako treba da izgleda srećna budućnost i ko postavlja standarde marljivosti i srećne budućnosti?

Kad bi stražar prvih vrata znao šta seljaka očekuje kod drugih vrata ili pak samo to koliko vrata ukupno ima, onda on ne bi bio dobar stražar. Znanje je škodljivo. „Znanje, otvorenost, ili ma koji oblik javnog mišljenja i djelovanja demistikuje birokratiju i ona u tome vidi akt tuđosti, neprijateljstva“. Oni koji žele da saznaju, koji su otvoreni uticajima, na lošem su glasu. Jer, birokratiji je potrebna samo jedna glava, svako zna po malo, niko ne zna sve, djelimično znanje je prava blaženost. Takva filozofija imala je kroz istoriju svojih hiljadu lica i naličja. Gotovo da ni dan danas nema političke partije u kojoj stranački portparol, kao čovjek koji je zadužen da se stavi na raspolaganje javnom mnjenju za sva moguća pitanja, zna deseti dio odgovora na ta pitanja. Njegov je posao da bude mlad, lijep i da ne zna, ili da djelimično zna.

Kafka je u romanu pokazao kako je državna hijerarhija samo naizgled raznobojna i razgranata, dok je u suštini zapečaćeno istovjetna. Na početku romana Jozef K. je osokoljen što u sobi za saslušanja postoje izvjesne pristalice njegove borbe za nezavisnu individuu i on, ne oskrnavljen slutnjama i strahovima koje tek u poodmaklom dijelu romana počinje osjećati, sa velikim žarom govori o svojoj stvari, nokautira bez izuzetka sve stavke koje mu se stavljaju kao teret krivice. Nije tražio aplauz, bilo mu je dovoljno da bilo koga svojim govorom pridobije, da javnost postaje svjesna njegovih riječi. No, saznaje se da je, u stvari, riječ o velikoj podvali: „Ispod brada prividnih suprostavljenih stranaka svjetlucale su na kragnama kaputa značke različite boje i veličine. Dokle je pogled dopirao, svi su imali iste značke. Svi su bili istomišljenici, te prividne stranke s desna i s lijeva, i, kad se K. naglo okrenuo, ugledao je istu značku i na kragni istražnog sudije...“. Sve je prividno, ništa nije onako kao izgleda. Kao u komičnom pozorištu, ljudi se dijele na lijeve i desne, konzervativne i napredne, a svi su u službi iste organizacije, govore i misle istim jezikom, čak i primaju novac iz zajedničke kase.

Podjela dužnosti je jasna do tančina. Svako u K-ovoj državi ima svoje zaduženje. Običan čovjek je dužan da ne bude kriv ili, ako već jeste, ne pita za razloge krivice već da se pomiri sa stanjem stvari, svaki od gospode iz sobe za saslušanja ima dužnost da aplaudira ili zviždi, čuvari da čuvaju, batinaš da bičuje...Zanati i dužnosti su apsurdni, ali „pravni sistem“ savršeno funkcioniše. Ginter Anders daje definiciju ove apsurdne podjele uloga: „Batinašev odgovor istovjetan je sa onima koje su na saslušanju davali namještenici njemačkih logora smrti. To je odgovor obezvlašćenog koji je neodgovoran zato što mu se ne ostavlja odgovornost - odgovor onoga koji ne živi, nego je življen“.

Ipak, „stvarnu vrijednost dobrog toka jednog procesa mogu imati poštene ljudske veze“, kaže Jozefu K. slikar Titorijeli, dok ga uvodi u lavirint sudske mašinerije. Stiče se utisak kao da državom vladaju demoni koji se ne vide i ne čuju. Koliko god bila velika „poštena ljudska veza“, ona je samo put do neke još „poštenije“. Kancelarijski direktor, prijatelj advokata Hulda, pravi je kapitalac kada je riječ o stvaranju visokih prijateljstava, u cilju poboljšanja K.-ovog procesa, ali on može biti samo jedan od bradate gospode iz prividno suprostavljenih stranaka sale za saslušanja. Svi oni, sa istim značkama su, naime, sitne ribe za istražnog sudiju, a koliko je ovaj sitan, dokazuje i K.-ova reakcija u trenutku kada mu Leni pokazuje portret u stanu advokata Hulda: „Opet samo istražni sudija?!?“ Dobrim vezama se, pritom, moraju tretirati veze sa „visokim činovnicima nižeg stepena“. Kontakt sa konkretnim ljudima je nužan, mora se čekati danima u hodnicima suda, ako nema tih kontakata, nema ni traga od poboljšanja procesa, dakle, nema vas više, providni ste, ne postojite. Upravo kako je K. u očaju opisao: „Jedan dželat mogao bi zamijeniti čitav sistem“.

Iako je u romanu nedvosmisleno ukazano na nedostupnost, nepravednost i krajnju nehumanost sudske organizacije, ipak postoje dijelovi koji otkrivaju i izvjesne suprotnosti ovakvoj tvrdnji.

Nepobitna je tvrdnja da je imaginarna država i njena „pravičnost“ predstavljena krajnje negativno. Sud i sve što ima veze sa njim ima gotovo demonske crte - naslov sudijine knjige ne vidi se od prašine, sudski službenici se guše na svježem vazduhu jer su navikli na zaguđljivi kancelarijski vazduh, stražari su krajnje neljubazni prema K.-u... S druge strane, država se pridržava pravnih i pravednih normi do najsitnijih detalja - stražari koji su bili neljubazni prema K-u se bičuju, K. može izabrati dan za saslušanja s obzirom na zauzetost u firmi, određuje mu se gospoda za pratnju do preduzeća da bi njegov dolazak bio što manje upadljiv...

U trenutku kada u „sobi za stare stvari“ ugleda kako se, na njegovu žalbu, bičuju stražari koju su loše pospupali prema njemu, K. ne pokazuje milost - on želi da te ljude otkupi! Pomalo apsurdna situacija - istim sredstvima i doktrinama se služi i država u procesu protiv njega. Pa, nije li sam tražio da se ti ljudi kazne?!? Kada jedan od stražara, na smrt preplašen od onoga što ga očekuje, molbom za oprost i poštedu zapišti od straha, K. ga odgurne, uz krajnje nehumano obraćanje: „ne deri se“. Vapaj čovjeka kome prijeti stravična kazna za Jozefa K. mogao bi značiti pogoršanje njegove situacije. Neko iz banke može čuti taj vrisak, upitati šta se dešava, a odgovor bi glasio: bičuju se stražari koji su uhapsili prokuristu Jozefa K. Ne, on to ne smije dozvoliti, radije će se poistovjetiti sa batinašem. Još apsurdnija je njegova mirna savjest zbog takve odluke i vjerovanje u ispravnost iste kada je, nakon što je izašao na ulicu saznao da ga je prestravljeni stražar slagao da ga ispred čeka zabrinuta vjerenica. Nije li laž čovjeka koji se hvata za slamku logična? Nije li reakcija Jozefa K., dok su egzekutori sudske presude oštrili noževe nad njegovim oborenim tijelom, bila ista? Nakon što je na prozoru kuće u daljini ugledao posljednji put čovjeka, on. se, u očaju, pita. „Ko je to? Prijatelj? Dobar čovjek? Neko ko učestvuje? Neko ko hoće da pomogne?“.

Jozef K. je uhapšen na pravdi Boga, njemu je krivica neosnovano pripisana, a mogućnost odbrane gotovo onemogućena. Ipak, izvjesna logičnost hapšenja da se primijetiti u početnim stranama romana . Prije svega, na to ukazuje sam pripovjedač kada tvrdi da „mora da je Jozefa K. neko oklevetao, jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije učinio nikakvo zlo“.

Na tu logičnost ukazuje i razgovor Jozefa K. sa gospođicom Birstner, kada kaže da je on „nevin ili da bar nije kriv kao što se pretpostavljalo“. Dakle, on otkriva svjesnost o svojoj krivici kakva god ona bila, a njegov subjektivni sud da „nije kriv kao što se pretpostavljalo“ svakako (naslućuje čitalac) neće i ne može biti konačan, svakako ne presudan. Prirodno je i to da stražari pred njegovim vratima tvrde da su oni samo najniži službenici koji ne znaju ništa o njegovom hapšenju, ali se krivica, kako kaže jedan od njih, podrazumijeva već samim njihovim prisustvom. Nikada država, već je rečeno, ne traži krivicu u stanovništvu - krivica nju privuče.

Pitanje krivice obrađeno je u romanu sa posebnim akcentom. Iako Jozef K. nije ništa skrivio, njegova krivica se sama razvija tokom romana. Sve što K. može da uradi jeste da prevlada svoju situaciju, ali ne postaje ništa mudriji. Velika je njegova greška (gledano sa stanovišta odnosa u sistemu kojem pripada) to što u samom startu nije posvetio maksimalnu pozornost svojoj stvari. Ovaj negativan početak svog sudskog procesa dodatno je pogoršao kad se pojavio na prvom saslušanju rasterećen i nesputan, bez dlake na jeziku, sa kritikama koja se odnosi na kompletnu državnu hijerarhiju, dok se, nakon ignorisanja moguće pomoći jednog uticajnog gospodina kakav je kancelarijski direktor, gotovo zakopao do guše u teško i ljepljivo blato krivice. Dakle, krivica ne postoji, ona evoluira. Za krivični postupak nijesu potrebni dokazi, oni mogu nastati u samom postupku, krivica nije datost - ona nastaje.

Kleveta je, po definiciji, prosuto perje, a demanti su sakupljanje tog perja. Pritom se podrazumijeva da demanti budu savršeno sročeni, da se perje skuplja sa velikom revnošću, dok se kleveta jednostavno prospe, bez ikakve strategije i pripreme. Sami demanti podrazumijevaju ponavljanje navoda iz krivice, pa tek onda odbranu, jer, ukoliko se branimo, moramo najprije istaći od čega se branimo ili ograđujemo. Samo ponavljanje riječi koje su nam stavljene na teret, izaziva, u izvjesnom (prije svega, psihološkom) smislu negativan stav trećeg, nepristrasnog subjekta - slučajnog sudionika. Jozef K. je samom odlukom da se brani (što je jedina logična i očekivana odluka) upao u ovaj lavirint, dao se sakupljanju prosutog perja. Odbrana sopstvenim snagama ravna je samoubistvu - treba, dakle, tražiti pomoć. No, „čovjek koji se oslanja na tuđu pomoć, djelimično priznaje krivicu, tražeći tuđu zaštitu on upada u zamku tajnog prava bez ikakvog oslonca...tu je početak stvarne odgovornosti i konačna propast osumnjičenog lica“. Jozef K. se hvata za slamku, privata pomoć od sasvim sporednih ljudi, po uticaju daleko manjih od sebe. Kada sa Leni u svom krilu pomisli: „ja vrbujem pomagačice“ , K. samo za trenutak postaje svjestan koliki je put prešao od nesputanog mladog čovjeka iz sale za saslušanje do situacije u kojoj odlazi sa običnom slikaru-prosjaku sa preporukom, od njega kupuje onoliko slika koliko mu ovaj nudi, da bi, zauzvrat, saznao koja od tri nužna zla želi izabrati za sebe - potpuno oslobođenje (slučaj sa ovim ishodom se, pritom, ne pamti, „ali ga je moralo biti“), djelimično oslobođenje ili odugovlačenje.

Greška Jozefa K. je u tome što uporno ostaje pri svojoj ljudskoj logici, umesto da se preda bez pogovora. To nije ljudska logika iz prizme humanosti, zasnovana na ljubavi prema bližnjem. Kod K. nema ljubavi, ali nema ni mržnje. On je individua koja očekuje od svijeta oko sebe onoliko koliko on njemu daje, ne koliko on traži od njega. U najtežim trenucima, K. nema prijatelja, on ih i ne traži, ne trebaju mu, čak su mu i suvišni. Osoba koja bi, po logici, trebala biti rame za plakanje je njegova djevojka Elza, ali se ona pojavljuje samo jednom u K.-ovim mislima, sasvim slučajno, kao pomisao na odmor od napornog dana, i kao zabava nakon razgovora sa gospođicom Birstner. No, ova čežnja za susretom sa Elzom traje do trenutka kada K. napastvuje gospođicu Birstner. Ujak koji mu se nudi za pomoć i koji njegovu odbranu smatra neodložnom nužnošću, za K.-a je samo „avet sa sela“. „Ljubavne veze započinju u „Procesu“ i drugim Kafkinim djelima većinom polnim aktom. Slučajno, nasilno, neodoljivo. Sve ostalo spada u epilog. Nešto brutalno, proračunato krije se u erotičnim situacijama. Nedostaje duševna veza“.

U romanu Proces, po mnogim kritičarima, kao nikada do tada u književnosti je prikazan čovjek u džungli univerzuma, gdje važe pravila potpuno suprotna od bilo kakve logike. Praški jevrej i čovjek „bez književnih preteča i učitelja, ali sa nastavljačima i učenicima“ pokazao je jedan učmali i zamrznuti svijet u kome sve što je živo ne daje znake života, dok ono što je mrtvo može svakog trena da oživi. Poslovi i zanimanja su krajnje apsurdni, sankcije za loše obavljeni posao ne postoje, postoji samo egzekucija. Niko ne saznaje više od onoga što treba da zna - znanje je na vrhu ljestvice smtrnih grijehova države iz „Procesa“. „Sve je zaposjednuto organizacijama, u vertikalnom i horizontalnom pravcu i ničeg pod nebom neba osim organizacija“.

U svojim bilješkama o Kafki T. V. Adorno tvrdi da građa Kafkinih djela, poput skrivenog Božijeg djelanja nagovještava nacionalsocijalizam:

„Ispunilo se ne samo Kafkino proročanstvo o teroru i mučenju. ’Država i stranka’, tako one zasijedaju po tavanima, prebivaju po gostionicama, poput Hitlera i Gebelsa u ’Kajzerhofu’, zavjerenička banda instalirana kao policija. Hapšenje je prepad - sud je nasilje...Neobuzdanu vlast vrše subalterne figure, tipovipoput podoficira, kapitulanata i vratara“.