Bulcsu Laszlo
Izvor: Wikipedija
Bulcsú László (Čakovec, 9. listopada 1922.), hrvatski jezikoslovac i informatolog.
Poslije studija elektrotehnike u Budimpešti, na Sveučilištu u Zagrebu studira slavistiku i diplomira 1952. godine. Kao istaknuti učenik i asistent Stjepana Ivšića te vrstan jezikoznanac mnogih jezika (László suvereno vlada s preko 30 jezika), od 1955. zaposlen je na Filozofskome fakultetu, gdje do umirovljenja (1993.) i poslije, na različitim katedrama, predaje slavistiku, rusistiku, opće jezikoslovlje i informatologiju.
Doktorirao je 1986., a od 1964. do 1970. predaje na sveučilištima u SAD-u. Bavio se algebarskom lingvistikom, bio jedan od pionira strojnoga prevođenja i inoviranja jezikoslovnih studija; na Zagrebačkom je sveučilištu zasnovao informatiku u humanističkim područjima i među prvima započeo računalnu obradbu hrvatskih tekstova. Među ostalim bavio se filološkim tumačenjem i jezikoslovnom raščlambom asirske klinopisne književnosti, pa je preveo s izvornika niz temeljnih spisa drevne mezopotamske književnosti. László praktički bijaše spiritus movens Zagrebačkoga lingvističkoga kruga od osnutka 1956., te već time presudno utjecao na oblik hrvatskoga jezikoslovlja koje se od šezdesetih godina 20. stoljeća oslobađalo zastarjelih mladogramatičarskih i "vukovskih" predodžaba o naravi jezika.
Lászlóov prinos oblikovanju hrvatskoga jezika istodobno je nemjerljiv i teško odrediva dosega. Možda su lakmus Lászlóova djelovanja tipične reakcije na njegovo spisateljstvo: u pristaša bogatstva i izvornosti hrvatskoga jezika izazivaju divljenje, dok kod protagonista «srpsko-hrvatskoga» jezičnoga unitarizma ili inertnih zagovornika statusa quo Lászlóovi radovi skoro neizbježno izazivaju mješavinu užasa i poruge. Nerijetko nazivan modernim Šulekom, László je, po spremi, stručnosti i utjecaju i više i manje od legende hrvatskoga jezikoslovlja 19. stoljeća. Naime, standardizacija hrvatskoga je učinila nemogućim zahvate šulekovske širine- stabilan i normiran jezik ne trpi radikalnih izmjena. Zatim, László je jezikoslovno daleko školovaniji; dapače, bijaše pionirom najmodernijih jezikoslovnih spoznaja u nas. Zbog perfekcionizma malo je objavljivao, a i to uglavnom u stručnim časopisima. Njegov je spektar jezikoslovnih interesa izuzetno širok, od hrvatske akcentologije do pravopisa, od algebarske i nealgebarske matematičke lingvistike to klasične filologije. Velik je Lászlóov utjecaj na najznačajnije hrvatske jezikoslove koji su modernizirali opis i propis hrvatskoga jezika- od Katičića i Babića do Kačića. Široj je javnosti Lászlóov rad koliko-toliko poznat po njegovom snažnom zagovoru morfonološkog (tvorbenoga) pravopisa i izgradnji hrvatskoga nazivlja, u čemu je doista Šulekov nastavljač jer je veliku većinu tuđica (pa i onih grčkoga i latinskoga podrijetla) zamijenio hrvatskim novotvorenicama. Lászlóov je prijedlog za reformu hrvatskoga pravopisa na crti pisanja Zagrebačke škole (te su propise rabili Bogoslav Šulek, Adolfo Veber Tkalčević, August Šenoa, Ante Kovačić, Eugen Kvaternik)- no, László je ortografske propise još sustavnije i strože ustrojio. Ne možemo detaljno prikazati sve (ili većinu) njegovih pravopisnih propisa, no, navest ćemo neke:
- dosljedna jekavizacija u oblicima koje nije bilo ni u tekstovima Zagrebačke škole (vrieme/vrjemena; potrjeba/trjebati; prjedpostavka; prjepisati/priepis; prjenositi/prienos; napried/naprjedak; vrjelo; srjeća)
- ponešto drugačiji propisi u pojedinim slučajevima- npr. u komparativu: naj bolji, naj veći
U ostalima se rješenjima Lászlóov pravopis uglavnom poklapa sa Zagrebačkim, od jata do neasimiliranja po zvučnosti (liepo, primjetba, razstaviti, izčupati,...). Druga je odlika Lászlóova spisateljstva jezična čistoća- primjer su njegovi izuzetno zanimljivi nazivci za padeže: nazovnik, rodnik, datnik, tvornik, zovnik, mjestnik, orudnik.
Bez ulaženja u podrobnije raščlane ili rasprave, vidljivo je sljedeće: Lászlóovi tekstovi ostavljaju opći dojam bogatstva i izražajnosti, te za poznavatelja i ljubitelja hrvatskoga jezika imaju skoro, može se bez pretjerivanja reći, kanonski status. No, isto je tako očito da je njegov oblik pravopisnih propisa veoma težak za nestručnjake, te da praktički nije provediv u punoći na općenacionalnoj razini. Ili: uvedba tako strogoga oblika morfološkoga pravopisa učinila bi Hrvate nepismenima. Također, usporedba s djelima, npr. Držića i Gundulića pokazuje da nije, u većini rješidaba, na crti tradicionalnoga hrvatskoga predilirskoga pravopisanja. No, to ne znači da nije u nezanemarivom dijelu odredaba nije bliska jeziku navedenih pisaca (nješto, potrjeba, njekoliko,..), niti da se radi o jalovoj igri jer je nemali dio ponovo ušao (ili ulazi) u hrvatsku pravopisnu praksu koju je potiskivala jugounitaristička jezična ideologija (podatci, zametci, sprječavanje, okrjepa, brjegovi,..). Na području hrvatskoga strukovnoga nazivlja za informacijske znanosti i druga područja Lászlóov trud tek čeka na priznanje i primjenu.
Kultni je članak "Broj u jeziku" (Naše teme 6/1959, pretisak u SOL 10/1990)snažno povlađivanje Jakobsonovom binarizmu. Kao zaključak bi se moglo reći: Bulcsú László snažno je i plodno obilježio hrvatsko jezikoslovlje. Osim spomenutih lingvista, Lászlóov je rad utjecao i na Ladanovo jezikotvorstvo, dok ostali vidovi djelatnosti ovoga poliglota i jezikoznanca, poglavito na polju pravopisanja i jezičnoga purizma, tek ulaze u matricu hrvatskoga jezika.
