Zeleno busenje (roman)
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
 |
u skladu sa policom Wikipedije o radovima u javnom domenu i slobodnom dokumentacijom.
Pogledajte stranicu za razgovor za više informacija. |
Zeleno busenje je roman koji je Edhem Mulabdić napisao. UMJETNICKA SLIKA BOSNE U DOBA OKUPACIJE
Roman "Zeleno Busenje" Edhema Mulabdica prikazuje razdoblje u historiji Bosne na prijelazu iz patrijarhalnih ka modernim oblicima zivota. Bosna izlazi iz samonikle bitnosti i kida spone o Osmanskim Carstvom, povezuje se s novom drzavom i ulazi u evropske civilizacijske tokove. Stari nacin zivota, obicaji, navike, drustveno-ekonomski sistem se postepeno napustaju i stvara osnova novog poretka. Prekid je bolan i sudbonosan i izaziva poremecaje koji su uz ostalo predmet ovog djela. "Zeleno busenje" svjedoci o tragici, dramama i dubokim potresima u zivotu Bosnjaka. Umjetnickim postupkom prati talasanje vremena i pronice u psihicke traume i prozivljavanja ljudi. Slika je prelomljena u spektru razlicitih boja, pa i u intimnoj sferi. Proslost i svoje vrijeme na raskrscu historije pripovjedac projicira u dva plana. Na jednom su stari Bosnjani utonuli u stari zeman, zaneseni nadom da ce se vratiti ta vremena, na drugom su zastupnici novih pogleda i ideja svjesni da prijelaz donosi sustinske promjene. Svjedoku dogadjaja i drama, pripovjedacu izostrena cula nista ne promice iz fokusa opservacije, pa je platno tako siroko i slika razudjena. U sredistu opservacije je ulazak Austrije i otpor ustanika, prvo u Maglaju, gdje se dogadja radnja romana, a potom slika otpora u Sarajevu i drugim mjestima, mada su ta zbivanja fragmentarno prikazana. Osim neposrednih slika i opisa dogadjaja, ucesnika u otporu i Maglajlijama sto su se drzali po strani u ocekivanju ishoda, slika je Bosne u danima okupacije. Svoje vidjenje vremena pripovjedac je iskazao u likovima kao zastupnicima razlicitih pogleda. Ilustrativno je prikazan Muharem-aga, stameni, tvrdi Maglajlija, koji uza sve traume ostaje uporan u svojim shvatanjima, cak i kad se osvjedoci da vrijeme nije na njegovoj strani. Dozivljava rasap porodice. Skrhan i usamljen, dolazi do saznanja da su nadanja iluzorna i da su stara vremena nepovratno prosla. Zablude ce ga sprijeciti da se povinuje zahtjevima novog vremena. Antipod njemu je ustanik Ahmet, koji se takodjer protivi Austriji, ali iz drugih pobuda. Protivljenja Austriji ova dva lika ne ispoljavaju se samo u razlicitim pogledima vec i odnosu prema ljubavi ustanika Ahmeta i Muharem-agine kceri Aise. Protivi se Austriji, jer je svim nitima svog bica vezan za Bosnu. Cak i ljubav prema Aisi nije dovoljna da zatomi njegovu odanost zemlji. Prevladava osjecanje prema djevojci, jer se ljubav prema Bosni ne moze nicim porediti. Mada je slutio da ga u ustanickim redovima ocekuje smrt, da ce voljena djevojka ostati da tuguje za njim, nece ustuknuti pred vizijom Bosne. Zatoje kratkotrajna romansa djevojke i mladica. Kao da nije iznikla iz zivota, drama mladih se temelji na izvorima narodne lirike i slicna je tragici Omera i Merjeme. Tragicna je i sudbina Aise, koja je presvisla od bola i neostvarene ljubavi. Pripovjedac kraj njenog zivota opisuje tako kao da je svaki dan promatrao i biljezio kako nestaje "a ona venula kao njezan cvijetak na zarkom suncu". U Romanu se tragika licnosti preplice s dogadjajima i odnosom prema tudjinskoj vlasti. Muharem-aga, covjek starih nazora kritican je prema Osmanlijama i Austrijancima. Osmanlije nije prihvatio zbog reformi i njihovog darivanja Bosne "na peskes" Austriji, kako je mislio, a svoje Bosance, posebno Maglajlije zbog njihovog ulizivanja i Osmanlijama i Austriji. Smatrao je da je za Bosnu najbolje da ostane kako jest, ali i da se Bosanci vrate izvorima vjere. Tvrdokoran i uporan, do kraja ce ostati dosljedan u tome. Nije shvatio da od Bosanaca najmanje zavisi njihova sudbina, nije piomao da Osmanlije nisu bas tako s volje predale Bosnu, da su na to bili prisiljeni i da je vrijeme Osmanlija u Bosni proslo. Tragiku ce dozivjeti i oni sto su bili za Osmanlije i oni sto su Bosnu branili. Muharem-agin sin Mustafa je otisao u svijet, a kcerka u smrt. Bio je to prst sudbine. Postojanost, karakter i priroda Bosanaca su odlike kojim se namece kao jedan od najuspjelijih likova. Drugi likovi: Mehmed-efendija Ahmetov brat, turski cinovnik uza svu kolebljivost i pristajanje i uz Osmanlije i Austriju, takodjer dozivljava tragediju. Naocigled mu austrijski olos ubija majku, a njega ranjava, cime se upotpunjuje mozaik razlicitih sudbina. U nedoumici da proba imanje ili da ga zadrzi, utjehu pokusava naci u alkoholu od kojega ga spasava Numan-efendija. Kao lik ostao je na raspecu dvojne licnosti i tek je djelomicno uspjela individua kojom vitla sudbina. Psiholoskim karakterizacijama i prikazima suprotnosti u vidjenju Bosne i njene sudbine opisao je vise licnosti, medju kojima i dvije zene. Osim Aise, kao lika iz narodne poezije, fragmentarno, u detaljima o njenom drzanju i ponasanju, dao je Muharem-aginu zenu i Mehmed-efendijinu majku. I jedna i druga su nastale iz istog modela zene iz naroda, odane domu i vezane za djecu. Cudjenje svemu sto se dogadja prati strah, strepnja i slutnja na najgore, njihovu tragiku produbljuje nemoc da uticu na svoj udes. Ostali likovi su dati jednolinijski. Ahmet, koga srce vuce u boj, cudi se drzanju hodze, koji zna sta mu u citabu pise, ali ne zna sta mu je ciniti. Ahmetu je on izdajica, kao i ostale licnosti iz Maglaja, koji cijeli dan provode u kahvi u pricama i ocekivanju ishoda. I muftija koji treba da predvodi, da uputi, nalazi najlakse rjesenje - napustanje Bosne. Pripovjedac je tragiku ljudi shvatio kao kob i volju sudbine. Dotakao se, mada fragmentarno i drzanja kmetova koji su od Austrije ocekivali spasenje od turskog gospodarstva. Razumijevao ih je, cak i neke pohvalio sto ne prekidaju da izvrsavaju obaveze prema gospodarima. To se moze objasniti i porijeklom pripovjedaca koji je takodjer pripadao imucnim slojevima. Bilo je, svakako, pojedinacnih slucajeva u drzanju kmetova, ali to nije bio i opci njihov stav. U opisivanju Alije, Ahmetova brata ima autobiografskih crta sto se vidi iz price o djetinjstvu i podudarnosti s romanom (njegov odlazak poslije zavrsene ruzdije u Sarajevo na dalje skolovanje). Najupecatljivije je prikazao zitelje rodnog grada. Promjena vlasti je izazvala obrate u kojima se nisu snasli. Sve se ispreturalo, dojucerasnjeg vakta vise nije bilo, dosao je novi, svima nepoznat, a s njim i iskusenja. Zemlja i busenje ce pokriti mezarje Ahmeta i Aise. S novom travom pocece novi zivot koji pripovjedac sluti. Ostale licnosti nisu uoblicene, cjelovitei formirane, ostale su samo skice. Dao ih je u kontrstima, Smail-agu kao vodju ustanka, Numan-efendiju kao covjeka s iskustvom. Pripovjedac se ne prepusta emocijama, vec pronice u psihu nekih ljudi. Ne zasniva svoju projekciju samo na onome sto kazuje o sebi vec i na onom sto je u njihovoj nutrini. Bio je kritican prema ustanicima, neorganiziranom otporu, pa i nekim Maglajlijama, koji su im se prikljucili. Sa simpatijama je prikazao, mada ni to ne na sirokom platnu, ustanike u Sarajevu, osobito vodju otpora, pljevaljskog muftiju Semsakadica. Iako ni te sekvence ne idu dublje u historijsku analizu zbivanja, one su umjetnicki dokumenti prijelaznog perioda. Mulabdic je slutio promjene i navijestio lomove u okostaloj strukturi drustva. U kontrastima starog i novog je slika propadanja, narocito mladih koji se nisu snalazili u novom poretku, nekriticki prihvativsi navike sto su sa sobom donijeli doseljenici iz svih predjela Austro-Ugarske Monarije. Pogledi Edhema Mulabdica na idejno-drustvena kretanja bili su progresivni, jer su otvarali nove horizonte i vidke. Otkrivao je zablude starih Bosnjaka uljuljkanih snom o dobrim starim vremenima, slavom i junastvom. Ta je misao pothranjivala zabdule, zaustavljala tok kretanja i doprinosila tapkanju na mjestu i stagnaciji. Za siru kompleksniju studiju i kreiranje nosilaca pogleda nije imao daha, pa se "zeleno busenje" ne moze prihvatiti kao historijski roman u smislu i znacenju koji taj pojam podrazumjeva. Da bi slika bila potpuna, nije bilo dovoljno naslikati haoticno doba, metez, nedoumice, tvrdokornost i fanatizam jednih i prilagodljivost drugih, ali roman treba prihvatiti kao umjetnicki dokument vremena. Prikazao je tursku vojsku u rasulu, iseljenicki talas, nade nekrscana u promjenu njihovog polozaja. U crtanju licnosti i tumacenju odnosa prema novoj vlasti ogledaju se stilske odlike, te idejne i strukturalne novine. Ako nije duboko pronicao u likove, darovito ih je markirao, sto je bio zametak studioznog pristupa posve razlicit od pristpa njegovih predhodnika (Osman-Azizovog avangardizma i intelektualnosti, te sirove tendencioznosti i naturalistickog slikanja). U ekspoziciji romana slijedio je oblike pripovijedanja romanticarske strukture. Osobito u tumacenju likova. Antiosmanlijski konzervativci pretvorili su se u fanaticne protivnike Austriji, a liberali su zadrzali isti opertunisticki stav i prema Austro-Ugarskoj Monarhiji. Bili su protivnici svega sto nije odgovaralo njihovoj viziji Bosne. "Zeleno busenje" je romanticarska i realisticka prica o tragici Bosne. Mulabdic nije pisao historiju, vec umjetnicku viziju Bosne. U njemu je i tradicija i realnost, proslost i savremenost. Pisac je porucio da stare vrijednosti tancaju, da nailazi novo vrijeme za koje se Bosnjaci moraju pripremiti. Zavrsetak romana je kao lament sudbini "nevine zrtve onog vremena, sudbine, koju je sada pokrivalo zeleno busenje". Jedan je svijet otisao, a drugi nestaje. Zrtve su bile uzaludne, ali ih Bosnjaci nisu mogli izbjeci, sto pokazuje i vrijeme poslije objavljivanja romana (1898.) i sve sto se dogodilo u proslosti i sto se dogadja u savremenosti.
"Zeleno busenje" je panorama i slika i umjetnicki dokument. Osim istine realnosti prenosti poruke o zlehudoj sudbini Bosnjaka, o tragicnoj sudbini ljudi, o zemlji u kojoj se svaka nova generacija nalaz pred istim iskusenjima.
txt pisao: Haris Hrnjičić
