Arif Hikmetbeg Rizvanbegović
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Arif-beg Rizvanbegović Stočević, u turskoj kniževnosti poznat kao Arif Hikmet, unuk glasovitog vezira Ali-paše Rizvanbegovića.
Poslije pohoda zloglasnog Omer-paše Latasa, preselio se s porodicom u Sarajevo, a onda je otišao u Carigrad i tu se posvetio nauci. Bio je predsjednik suda u Bursi, a potom u Bitolju, Janji, Kastamuniji, Adani. Godine 1896. premješten je u Carigrad. Bio je savjenik u vrhovnom sudu.
Iako daleko od rodnog kraja, Arif Hikmet nikad nije zaboravio Hercegovinu o kojoj je, s ljubavlju, pjevao. U Istanbulu je osnovao "Društvo pjesnika" a kakav je ugled uživao govori knjiga "Savršenost mudrosti" koju mu je posvetio Ibnulemin Mahmud Kemal-beg. Zbog svoje slobodoumnosti nikada nije dobio mjesto koje mu je, kvalitetom i znanjem, pripadalo.
U zrelijim godinama, pridružio se kadirijskom derviškom redu. Njegova poezija iz mladosti je izgubljena a pjesme iz zrelije faze koju su sačuvane ne čine potpun divan. Pored poezije napisao je i nekoliko filozofskih i pravnih rasprava.
[izmijeni] Ako hoćeš dići se visoko
- Ako hoćeš dići se visoko,
- Na jednome stanovištu budi;
- I tu stani poput čvrste stijene!
- Znaj da nije običaj u ljudi:
- Mijenjati svoje uvjerenje!
- Baci pogled u nebesa plave
- Pa ćeš vidjet zvijezde prehodnice:
- Nikakova svijetla ne daju!
- Dok svemirom zvijezde stajačice
- Blagorodno svjetlo prosipaju.
- Hiljadu sam puta proučavo
- zemne ljudi i njihove čudi
- Pa sam naš'o: da su ljepotice
- i jarani - bez oslona ljudi
- Za jedan se život poniziti
- Pa se molit čovjeku – živini,
- Ne doliči. Miso: na taj način
- Životarit – niska mi se čini!
- Stvornjima Božije prirode
- Ne imade početka ni kraja
- E bih reko: sve zgode vremena
- Da su jedan lanac događaja.
- Šta li pusta zgriješe vrlina
- Da uvijek sretam vrle ljude,
- Rastresene, jadne, potištene –
- Gdje po svijetu u bijedi blude!
- s turskog preveo: Safvet-beg Bašagić
