Sveučilište
Izvor: Wikipedija
Sveučilište (univerzitet; lat. universitas zajednica), zajednica fakulteta kao znanstvenih i najviših nastavnih ustanova za određene struke, odnosno grupe struka. Sveučilište sprema visokokvalificirane stručnjake, daje u okviru različitih fakulteta studentima specijalna teorijska i praktična znanja, uvodi ih u metode znanstvenog rada, organizira, unapređuje i usklađuje nastavu, te predstavlja važan čimbenik u ekonomskom, kulturnom i društvenom razvitku.
Sadržaj |
[uredi] Povijest
Već su u antičko doba postojale škole koje su se bavile naučnim istraživanjem i imale dugogodišnju tradiciju u svom obrazovnom radu (npr. Platonova akademija u Ateni, različite filozofske i pravne škole u Rimskom Carstvu), ali je tek srednjovjekovno sveučilište stvorilo neke organizacijske i pravne forme današnjeg sveučilišta. Prva sveučilišta nastaju u 12.-13. st. u zapadnoj Europi kao odgovor na sve veće zahtjeve što ih postavlja razvitak društva onog doba, porast gradova, obrta i trgovine. Sve veća potreba za medicinskim i pravnim znanjem s jedne strane, a s druge težnja klera da se "znanstveno" fundiraju teološka učenja za borbu protiv heretika, uvjetuju otvaranje visokih škola: medicinskih (Salerno, Italija, 11. st.; Montpellier, Francuska, 12. st.), pravnih (Bologna, Italija, 11. st.) i teoloških (Pariz, 12. st.), koje ubrzo proširuju opseg naučavanja i postaju universitas litterarum. Te škole iz početka nose naziv studium generale, što znači da su pristupačne svim studentima i nastavnicima bez obzira iz koje zemlje dolaze. Ponekad se nazivu studium generale dodavao i atribut koji je označavao specifičnost škole (npr. studium generale in iure canonico). Nastavnici i studeni udruživali su se u organizacije po uzoru na cehove – universitas – relativno nezavisne o vlasti i crkvi, pa su tako nastale universitas scholarium (Bologna), universitas magistrorum (Pariz), a ponegdje su postojala zajednička društva universitas doctorum, magistrorum et scholarium. S vremenom, vjerojatno potkraj 14. st., termin universitas počeo se samostalno upotrebljavati, a prvotni naziv studium generale uglavnom je nestao. Sveučilišta se otvaraju ponekad i zbog seobe studenata, odnosno profesora; ovi su često, zbog sukoba s crkvom ili gradskim vlastima koje su kršile njihova prava, selili u druga mjesta (tako se engleski studenti sele iz Pariza u Oxford oko sredine 12. st.; iz Oxforda u Cambridge, 1209; tako nastaje sveučilište u Leipzigu, 15. st.). Dozvolu za otvaranje daju pape (bula) ili kraljevi i podjeljuju im određene privilegije (bili su nezavisni od svjetovne jurisdikcije, imali svoje posebne sudove, stvorivši tako tradiciju koja u različitim oblicima živi još danas u engleskom sveučilišnom životu). Problem prostorija za predavanje, stanova za studente i knjiga bio je prividno akutan, pa je često pomoć imućnih privatnika omogućila uspješno odvijanje rada. Tako je prvi collège u Parizu osnovao jedan Englez 1180, a zgradu za siromašne studente teologije podignuo Robert de Sorbon 1253 (u 15. st. naziv Sorbonne proširio se na cijelo pariško sveučilište, koje je i danas dijelom smješteno u Sorbonnei).
Srednjovjekovni studium generale imao je 4 fakulteta (koledži, škole): medicinski, pravni, teološki i filozofski (septem artes liberales: gramatika, retorika, dijalektika, aritmetika, geometrija, muzika i astronomija). Znanja koja su se učila na studiju bila su podijeljena na studij trivium (gramatika, retorika, logika) nakon čega se polagao studij quadrivium (aritmetika, geometrija, glazba i astronomija). Kolegiji su se sastojali u čitanju, tumačenju i interpretiranju tekstova. Studij se završavao ispitima, na osnovi kojih su se dodjeljivali stupnjevi: baccalaureus (poslije studija gramatike, retorike, dijalektike i matematike), magister (logika, fizika, metafizika, etika, politika, astronomija, geometrija) i doctor. Ispiti i akademski stupnjevi priznavali su se i izvan zemlje u kojoj su stečeni. Izbor nastavnika (profesor, magister, doctor) vršio se unutar svakog fakulteta tajnim glasanjem, a kandidat je morao posjedovati licentia (ili facultas) ubique docendi, koju je podijeljivalo sveučilište. Na čelu sveučilišta stajao je rector, koga su birali profesori i studenti, a na čelu fakulteta decanus. Najveća sveučilišta imala su i po više tisuća studenata.
Najstarija su srednjovjekovna sveučilišta:
U Italiji: Salerno, 9. st., medicinska škola, koja je dva stoljeća bila najpoznatiji centar medicinskih znanosti; Bologna, 1088, pravna škola uz koju su se razvili i ostali fakulteti; Napulj, 1224; Siena, 1246; Rim, 1303; Pavia, 1361; Torino, 1405; Parma, 1422; Catania, 1444.
U Francuskoj: Pariz, oko 1150; Montpellier, 1181; Toulouse, 1230; Grenoble, 1339; Aix-Marseille, 1409; Poitiers, 1431; Caen, 1431; Bordeaux, 1441; Nantes, 1463.
U Britaniji: Oxford, 12. st.; Cambridge, 1209; St. Andrews, 1411; Glasgow, 1451; Aberdeen, 1494.
U njemačkom jezičnom području: Beč, 1365; Heidelberg, 1385; Köln, 1388; Erfurt, 1392; Leipzig, 1409; Rostock, 1419; Freiburg im Breisgau, 1457; Ingolstadt, 1472; Trier, 1473; Tübingen, 1477; Mainz, 1477.
U Španjolskoj: Salamanca, 1247; Sevilla, 1254; Valladolid, 1346; Huesca, 1359; Alcala de Henares, 1409; Barcelona, 1470; Zaragoza, 1474.
U Srednjoj Europi: Prag, 1348; Krakov, 1364, Basel, 1460.
U sjevernoj Europi: Uppsala, 1477; København, 1479.
Srednjovjekovna sveučilišta imala su značajnu ulogu u društvenom, naučnom i političkom životu svoje epohe. Mada se sloboda naučavanja u to vrijeme kretala u granicama ideologije katoličke crkve, premda su jalova skolastička školska mudrost i zastarjele aristotelovske teze bile posljednje "istine" u svim raspravama ("magister dixit!"), snaga helenističke znanosti i težnja za spoznajom i istinom usmjeravale su ljudsku misao u smjeru koji je bio suprotan teologiji. Suprotnost između znanosti i teologije ubrzo je postala očita pa je nauka o dvojakoj istini samo njen adekvatan izraz: secundum rationem i secundum fidem, dva su stajališta koja su omogućila da racionalno znanstveno istraživanje dođe do stavova koji su ponekad bili dijametralno suprotni crkvenim učenjima. Tako su se na sveučilištima, kao glavnim središtima znanstvene misli, pojavile mnoge slobodoumne ideje i otkrića koja su prerastala svoje vrijeme i anticipirala novi vijek.
Humanizam i renesansa te reformacija unose nov duh u nastavu i znanstveni rad. Ortodoksno učenje crkve bilo je iz temelja poljuljano, tradicije napuštene, autoriteti odbačeni. Novi se duh očitovao u neograničenoj vjeri čovjeka u sebe i svoje spoznajne moći, u proučavanju prirode i divljenju svemu što je prirodno i ljudsko. Sveučilišta u to doba razvijaju veliku znanstvenu aktivnost, njihov se broj povećava, a studenti nisu više samo klerici. Sveučilišta se osnivaju po cijeloj Europi, a po uzoru na europske i u Novom svijetu (Mexico, 1551; San Marcos u Limi, 1551; kasnije Harvard, 1636; William and Mary, 1693; Yale, 1701; Princeton, 1746; Columbia, 1754). Kapitalistički način proizvodnje također utječe na razvoj sveučilišta. Potrebe proizvodnje dovode do naglog razvoja prirodnih znanosti, nove se oblasti otvaraju znanstvenoj spoznaji; umnažaju se discipline, osnivaju se novi fakulteti. Namjesto da se na studente prenosi već utvrđeno znanje (kao što se dotad radilo), na modernom se sveučilištu istražuje i eksperimentira, mjesto shematskih prihvaćanja gotovih istina i jalovih raspri o minucioznim pojmovnim distinkcijama radi se u laboratorijima, institutima, klinikama pa i tvornicama. U 19. st. u mnogim se zemljama sveučilišta reorganiziraju i dolaze pod državnu upravu (u Italiji poslije 1870, u Španjolskoj 1876, u Francuskoj poslije 1896). U SAD prve koledže osnivaju vjerske grupe, ali pokret za slobodnim javnim obrazovanjem dovodi 1865 do osnivanja 21 državnog sveučilišta. Oko 1900 mnoga su sveučilišta sekularizirana u upravi i nastavi i religozni je duh umnogome eliminiran (u Engleskoj aktom Parlamenta od 1871).
Sveučilišta se uglavnom osnivaju statutom ili poveljom. U Velikoj Britaniji sveučilište se osniva po aktu Parlamenta ili kraljevskom poveljom, a u oba slučaja osnivanje sveučilišta potvrđuje Tajno vijeće (Privy Council), te jedino takva tijela mogu podijeljivati stupnjeve te vrste.
U današnje doba uloga sveučilišta u znanstvenom i tehničkom istraživanju naročito je porasla; mnoge sveučilišne ustanove proširile su svoje djelovanje i usko se povezale sa svim oblicima duhovnog i ekonomskog života svoje zemlje. Razlike koje postoje među njima rezultat su specifičnih društvenih prilika u kojima su se razvili.
[uredi] Sveučilišta u Hrvatskoj
U Hrvatskoj sveučilišta spremaju visokokvalificirane stručnjake različitih stupnjeva stručnosti, za rad u proizvodnji ili za znanstveni rad. Sveučilišta se organiziraju po teritorijalnom principu od tri ili više fakulteta ili visokih škola, ali se fakulteti mogu udruživati i po srodnosti struka, a mogu postojati i samostalno.
Iako je većina hrvatskih sveučilišta osnovana tek nedavno njihov se razvoj kroz povijest može pratiti od srednjeg vijeka. Prvo osnovano sveučilište na prostoru današnje Hrvatske bilo je Sveučilište u Zadru (Universitas Studiorum Jadertina), koje je od svog osnutka 1396. godine djelovalo do 1807. godine. Od tada su u Zadru djelovale ustanove visokog školstva do osnivanja obnovljenog Sveučilišta u Zadru 2002. godine.
Najstarije sveučilište s neprekidnim djelovanjem u Hrvatskoj i jedno od najstarijih u Europi je Sveučilište u Zagrebu (Universitas Studiorum Zagrabiensis). Njegova povijest počinje 23. rujna 1669. kada su diplomom rimskoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Leopolda I priznati status i povlastice sveučilišne ustanove tadašnjoj Isusovačkoj akademiji u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu što je prihvaćeno na saboru Hrvatskoga kraljevstva 3. studenoga 1671. godine. Sveučilište u Zagrebu osnovao je 1874. austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Franjo Josip I.
Tek nakon sto godina, točnije 17. svibnja 1973. osnovano je Sveučilište u Rijeci (Universitas Studiorum Fluminensis), a godinu dana kasnije, 15. lipnja 1974 i Sveučilište u Splitu (Universitas Studiorum Spalatensis). Godine 1975. osnovano je u Osijeku Sveučilište J. J. Strossmayera.
Osnivanjem Sveučilišta u Dubrovniku (Universitas Studiorum Ragusina) 1. listopada 2003. stvoreno je šesto i zasad najmlađe hrvatsko sveučilište. Trenutno se planira i osnivanje Sveučilišta u Puli čiji je prijedlog već prihvaćen u Hrvatskom saboru.
[uredi] Sveučilišta u svijetu
Osnivanje i organizacija sveučilišta razlikuje se u mnogim zemljama diljem svijeta. U nekim zemljama sveučilišta uglavnom osnivaju države, dok ih drugdje mogu osnovati darovatelji ili se mogu osnovati školarinom koju moraju platiti studenti koji polaze sveučilište. U nekim zemljama ogromna većina studenata pohađa sveučilište u svom gradu, dok drugdje sveučilišta privlače studente iz čitavog svijeta, omogućujući sveučilišni smještaj za svoje studente.
[uredi] Sveučilišta i studentski život u različitim zemljama
- Američka sveučilišta
- Britanska sveučilišta
- Egipatska sveučilišta
- Francuska sveučilišta
- Nizozemska sveučilišta
- Španjolska sveučilišta
- Talijanska sveučilišta
[uredi] Više informacija
- Korporativna sveučilišta
- Muslimanske obrazovne ustanove
- Popis akademskih disciplina
- Popis koledža i sveučilišta
- Popis najstarijih sveučilišta s neprekinutim djelovanjem
- Privatno sveučilište
- Javno sveučilište
- Srednjovjekovna sveučilišta, uključujući i njihov popis
- Sveučilišni stupanj
- Škola i sveučilište u književnosti
- Wikiportal/Sveučilište
[uredi] Srodni termini
- academia - akademija - akademski stupanj - akademski zbor - alumnus - apsolvent - asistent - aula - Bolonjski proces - bratstva i sestrinstva - brucoš - dekan - diploma - disciplina - disertacija - docent - fakultet - Grandes écoles - indeks - kampus - katedra - koledž - kolokvij - lektor - magisterij - mega sveučilište - prodekan - profesor - prorektor - rektor - semestar - senat - srednjovjekovno sveučilište - srednjovjekovno sveučilište (Azija) - stipendija - student - školarina - visoko učilište - znanstveno istraživanje
