Srednji vijek
Izvor: Wikipedija
Srednji vijek označava središnje razdoblje u tradicionalnoj shemi razdoblja europske povijesti.
[uredi] Opći podaci
Za početak Srednjeg vijeka uzima se propast Zapadnog Rimskog Carstva, koja se dogodila u 5. stoljeću, i osnivanje prvih barbarskih država germanskih naroda.
Srednji vijek traje do Kolumbova otkrića Amerike 1492. godine, koje se smatra početkom Novog vijeka.
Glavni gospodarski sustav srednjeg vijeka je feudalizam. Pogled srednjovjekovnog čovjeka na svijet gotovo je posve oblikovalo katoličanstvo, dok su viši staleži imali i viteštvo kao skup etičkih pravila.
Srednji vijek, pogotovo rani srednji vijek (otprilike do jačanja Svetog Rimskog Carstva i svjetovne moći crkve), još se naziva i mračnim dobom zbog kontrasta u odnosu na visoko razvijene civilizacije starog Rima prije njega i renesanse poslije njega. Ipak, posljednjih su desetljeća znanstvenici i humanisti kao Johann Huizinga i Jacques Le Goff te prije njih Ernst Robert Curtius (svi su prevedeni na hrvatski) "otkrili" civilizaciju srednjeg vijeka, koja je posve različita od spomenutih, ali jednako složena i vrijedna.
Srednji vijek je obilježila prevlast katoličke Crkve, te se ona u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka pokušava suprotstaviti sve moćnijem građanstvu te zadržati prevlast nad svjetovnim vladarima. Kako je s razvojem društva došlo do razvoja cjelokupne društvene svijesti te su mislioci uvidjeli preveliko bogatstvo crkve, amoralnost, simoniju (prodavanje crkvenih časti), indulgenciju (prodavanje oprosta grijeha i drugo. Usporedno s tim došlo je do sukoba s Crkvom te osnivanja mnogih smjerova koji su općenito nazvani katari koji su tražili čišćenje pred Bogom, također su nazivani i puritanci, valdenzi, Ketzeri, humilijati. Zbog suprotstavljanja Crkvi ona je protiv njih povela čak i križarske vojne te osuđivala herezu osnivanjem inkvizicija. Tako nastaju biskupska, papinska (Rimska) te španjolska inkvizicija.
[uredi] Društvo i način života
Većina stanovništa toga doba živjela je na selu gdje se svakodnevni život određivao prema ritmu godišnjih doba i obrade zemlje. Sela su često bila vrlo neprivlačna naselja s grubim priprostim kućicama, namještenim s vrlo malo pokućstva i vrlo prljavih zidova izvana. Najjednostavnije kuće bile su sagrađene od zbijenog blata i ilovače i imale slamnati krov. Oko kuća često su se nalazile okućnice sa vrtovima i voćnjacima.
Plemićke kuće i dvorci mogli su već biti sagrađeni od kamena, a isto tako i sjenik. Znak raskoši je bio kada je plemić postavio kvalitetniji krov, ukrasne crijepove, gole podove dao pokriti slamom ili rogozom i popločio dvorište. U dvorcu je središnje mjesto življenja tijekom većeg dijela godine zauzimala središnja dvorana, mjesto za druženje ali i spavanje, kao i za objedovanje i slavlja. Prozori su bili mali i visoki, a staklo na prozorima počelo se prije koristiti u crkvama nego u kućama. Pokućstva je bilo malo, a činili su ga krevet s drvenim okvirima, klupe i škrinje.
Većina stanovništva živjela je vrlo jednostavno, svakodnevno jedući (u najboljem slučaju) dvadesetak dekagrama grubog kruha spravljenog od neprosijanog brašna ječma (ili pšenice s raži ili grahom), uz malo mesa, sira, mlijeka i maslaca, povrća i određene količine slabog piva. Nije bilo vilica niti zemljanih tanjura.
Plemstvo se, za razliku od većine stanovništva, bolje hranilo. Iz zapisa žene Simona de Montforta, grofa od Leicestera i sestre kralja Henrika III. o vođenju svojih posjeda i domaćinstva mogu se vidjeti točni podaci o posluzi koja je kod nje radila, kao i o hijerahiji iste, a također i podaci o zalihama hrane i njezinim cijenama što pomaže rekonstrukciji načina života u jednom plemićkom domaćinstvu u Engleskoj u 13. stoljeću. Naime, riža je bila toliko dragocjena da su je držali pod ključem. Mirodije su bile skupe ali su smatrane neophodnima (Križarski ratovi pridonijeli su njihovom širenju kao i širenju voća). Cijena šećera se često mijenjala i njegova godišnja potrošnja bila je jedva nešto veća od potrošnje papra. Mnoga jela iz onog doba bila su ne samo jako začinjena, posebice octom i raznim mirodijama, nego i vrlo obojena žutim šafranom ili onim možda manje privlačnim crvenim. Vino se uvozilo u velikim količinama iz Francuske. Proizvodilo se i vlastito pivo, doduše još bez uporabe hmelja u njegovu spravljanju.
U srednjovjekovnom društvu obredi Crkve prožimali su sve važne događaje u svakodnevnom životu pojedinca i obitelji. Rođenje, brak i smrt imali su svaki svoje obrede. Kalendar se satojao od izmjene postova i blagdana. Sve poruke koje je čovjek sa sela ili iz grada, bio priprost ili relativno učen, primao o povijesti, ljepoti, moralu ili vječnosti dolazile su od Crkve, a župnik je bio posrednik između seljaka, svojeg stada, i Gospodina. Granice između vjerskih i laičkih stvari bile su nejasne.
Crkva je govorila kroz liturgiju i svete slike: vitraje, mozaike, freske, kipove i rezbarene krstionice. Ona je djelovala posvuda, u svim sferama života i rada. Vjerski obredi i propovjedi bili su usmjereni, kao i sami redovnici, prema budućem životu poslije smrti gdje će pravednici uživati mir. Ispovijed i pokora bile su neizbježne sastavnice vjerskog obreda.
Stado je imalo svoje pastire, ali i sami pastiri mogli su odlutati. Samo u Engleskoj je u 13. stoljeću bilo oko 40.000 zaređenih svećenika koji su bili iz svih društvenih slojeva pa i onih najsiromašnijih. Roger Bacon je, motreći društvene prilike onog vremena rekao da svećenici u crkvi "ponavljaju tuđe riječi ne znajući što uopće znače, kao papige i svrake", dok su se isti izvan Crkve opijali, bavili krivolovom i imali djecu. John Peckham, franjevački nadbiskup Canterburyja i suvremenik Rogera Bacona krenuo je jednom prilikom u obilazak biskupije s namjerom da otkrije što se stvarno događa u njegovim župama te je ustanovio da čak mora jasno zapovijediti svećenicima da "njihova djeca ne smiju nasljeđivati prava svojih očeva".
