Tunis

Izvor: Wikipedija

Republika Tunis
الجمهرية التونسية
El-joumhouriyya et-Tounisiyya

(Zastava) (Grb)
Geslo: حرية، نظام، عدالة Hurriya, Nidham, 'Adala (arapski: sloboda, red, pravda)
Himna: Humat Al Hima
Službeni jezik:	arapski
Glavni grad:	Tunis
Predsjednik:	Zine El Abidine Ben Ali
Predsjednik Vlade:	Mohamed Ghannouchi
Površina:  - ukupno:  - % vode:	89. po veličini 163.610 km² ~0%
Stanovništvo:  - ukupno (2003.):  - Gustoća:	81. po veličini 9.924.742 60/km²
Neovisnost:	Od Francuske 20. ožujka 1956.
Valuta:	tuniški dinar (1000 milima)
Vremenska zona:	UTC +1 UTC +2 ljeti
Internetski nastavak:	.tn
Pozivni broj:	216

Tunis (arapski: تونس, berberski: ), službeno: Tuniška Republika (الجمهورية التونسية), je magrebška država koja na sjeveru i na istoku graniči sa Sredozemnim morem. Na zapadu ima granicu sa Alžirom (965 km), te na jugoistoku sa Libijom (459 km). Ime države dolazi od imena njezinog glavnog grada, Tunisa, koji se nalazi na sjeveru zemlje.

Oko 40% teritorija zemlje pokriva saharska pustinja, dok je ostatak zemlje vrlo plodan. Ovaj prostor je kolijevka kartaške civilizacije, te kasnije žitnica Rimskog imperija.

Od 1957. godine, Tunis je predsjednička republika. Danas je član brojnih svjetskih i regionalnih organizacija uključujući Arapsku Ligu, Afričku Uniju, te Zajednicu sahelo-saharskih država

Sadržaj 1 Povijest 1.1 Davna povijest 1.2 Od punske do rimske Kartage 1.3 Pokrštavanje 1.4 Arabizacija i islamizacija Tunisa 1.5 Razdoblje velikih svojatanja 1.6 Protektorat i nacionalistička borba 1.7 Nezavisni Tunis 2 Politika 2.1 Unutrašnja politika 2.2 Vanjska politika 3 Politička podjela 4 Pravosuđe 5 Zemljopis 5.1 Klima 5.2 Važniji gradovi 6 Gospodarstvo 7 Promet 8 Stanovništvo 9 Kultura 9.1 Jezici 9.2 Kinematografija 9.3 Književnost 9.4 Glazba 9.5 Festivali 9.6 Umjetnički zanati 9.7 Gastronomija 9.8 Običaji i tradicija 9.8.1 Šešija 9.8.2 Šiša 9.8.3 Praznici 9.8.4 Društveni život 10 Religija 11 Sport 12 Izvori 13 Vanjske poveznice 13.1 Vlada 13.2 Vijesti 13.3 Turizam 13.4 Drugo

[uredi] Povijest

Glavni članci: Povijest Tunisa i Kronologija Tunisa

[uredi] Davna povijest

Brojni tragovi ljudske aktivnosti iz doba donjeg paleolitika, svjedoče o pradavnim stanovnicima današnjeg Tunisa. Štoviše, ovdje je otkrivena ( 20 kilometara istočno od Gafse) najstarija religijska građevina na svijetu (stara više od 40 000 godina), koja se sastoji od više predmeta posvećenih duhovima ili silama prirode. U neolitiku se je pojavila priobalna ibero-mauretanska civilizacija, te kapsijanska kultura. U to vrijeme, nazočnost čovjeka je uvjetovalo oblikovanje Sahare, koja je tad poprimila sadašnju klimu. U to isto vrijeme, stanovništvo današnjeg Tunisa se poćelo povećavati dolaskom Berbera.

Tunis je ušao u povijest dolaskom Feničana, koji su, razvijajući svoju trgovačku mrežu, osnovali niz postaja u zapadnom dijelu Sredozemlja, te izvan Gibraltarskog tjesnaca. Jedna od najznačajnijih takvih postaja je bila Kartaga, koju su Tirani osnovali na tuniškoj obali 814. p.n.e. Po legendi, grad je osnovala kraljica Elisa (Didona u Rimljana), sestra Pigmaliona, tirskog kralja.

[uredi] Od punske do rimske Kartage

[uredi] Pokrštavanje

[uredi] Arabizacija i islamizacija Tunisa

[uredi] Razdoblje velikih svojatanja

[uredi] Protektorat i nacionalistička borba

[uredi] Nezavisni Tunis

[uredi] Politika

Glavni članci: Politika Tunisa, Predsjednik Tunisa, Političke stranke u Tunisu

[uredi] Unutrašnja politika

Predsjednik Tunisa se izabire svakih pet godina na općim predsjedničkim izborima, te može biti izabran neograničeni broj puta, glavno da ima manje od 75 godina. Zine El-Abidine Ben Ali, trenutno na tom mjestu je izabran 24. listopada 2004. godine, te je trenutno u četvrtom mandatu. Tunis je dosad, u svojoj novijoj povijesti, ima samo dva predsjednika: Habib Bourguiba (25. svibnja 1957. - 7. studenog 1987.) sa idućim premijerima: Bahi Ladgham, Hédi Nouira, Mohamed Mzali, Rachid Sfar i Zine El-Abidine Ben Ali, te Ben Ali (od 7. studenog 1987.) sa idućim premijerima: Hédi Baccouche, Hamed Karoui i Mohamed Ghannouchi. Zakonodavna vlast, koja je dvodomna od 2002. godine, sastoji se od donjeg doma (Dom zastupnika) sa 189 zastupnika, te gornjeg doma (Dom savjetnika), koji je sa radom počeo 16. kolovoza 2005., sa 112 članova.

Trenutni ustav je proglašen 1. lipnja 1959. godine, tri godine poslije nezavisnosti. Mijenjan je 2 puta: 12. srpnja 1988., kako bi se ograničio broj predsjedničkih mandata na 3 (poslije je Bourguiba proglašen doživotnim predsjednikom), te 1. lipnja 2002., na temelju referenduma koji je održan 26. svibnja iste godine: ova promjena ukida ograničenje predsjedničkih mandata, određuje najvišu starosnu dob koju može imati predsjednički kandidat, postavlja zakonski imunitet predsjednika (tijekom i poslije istjeka njegovih dužnosti), te postavlja dvodomni parlament.

RCD, trenutna stranka na vlasti, je tijekom 25 godina bila jedina legalna stranka - u vrijeme kad je nosila ime PSD. I danas ta stranka dominira političkim životom Tunisa, sa više od 2 milijuna registriranih članova. Na političkoj sceni Tunisa se trenutno nalazi šest stranaka koji čini opoziciju, za koju je rezervirano 20 % od 182 zastupnička mjesta u Domu zastupnika.

Nedostatak političke transparentnosti, slaba sloboda izražavanja i cenzura (pogotovo u tisku i brojnim internetskim stranicama) su čimbenici zbog kojih je tunišku političku situaciju teško odrediti. Brojne međunarodne nevladine organizacije ukazuju na narušavanje ljudskih prava, pogotovo slobode izražavanja, političkih zarobljenika, uplitanje zakonodavne vlasti u sudbenu, zatvorskim uvjetima i maltretiranju političkih neistomišljenika.

[uredi] Vanjska politika

Prvi tuniški predsjednik, Habib Bourguiba, je tijekom Hladnog rata izabrao stranu nesvrstanih, te je održavao bliske veze sa Europom i SAD-om. Njegov nasljednik, Zine El-Abidine Ben Ali, također održava dobre veze Tunisa sa Zapadom, te aktivnije sudjeluje u odnosima sa arapskim i afričkim zemljama. Tunis materijalno pomaže Palestini, te drugim arapskim i muslimanskim zemljama u krizi, kao npr. Libanonu, nakon izraelske invazije 2006., te Indoneziji, nakon cunamija 26. prosinca 2004. Od 1958. Tunis je član Arapske lige, te je jedan od zemalja osnivačica Organizacije afričkog jedinstva, kojom je predsjedao od 1994. do 1995., te sudjelovao u osnivanju Afričke unije u srpnju 2002. Tunis također podušire razvoj Magrebške Unije, koja uključuje i Alžir, Maroko, Mauritaniju i Libiju. Razvoj ove unije je još uvijek ograničen, zbog napetosti između Alžira i Maroka u pogledu Zapadne Sahare. U veljači 2001. godine, Tunis pristupljuje Zajednici sahelo-saharskih država, a u 2003. godini, udomljuje sjedište Afričke banke za razvoj.

Tunis je već dugo vremena zagovaratelj umjerene struje u pitanju Bliskog Istoka: Bourguiba je prvi arapski dužnosnik koji je priznao Izrael u govoru u Jerihonu, 3. ožujka 1965.^[1]. U državi se nalazilo sjedište Arapske lige od 1979. do 1989., te sjedište POO-a od 1982. do 1993. (sve do preseljenja u okupirani teritorij, iako je jedan dio još ostao u Tunisu. Tunis ima ulogu posrednika u ovom sukobu, te je prva arapska država koja je primila izraelsku delegaciju (1993.), te je držala izaslanstvo u Izraelu, sve do početka Druge intifade, 2000. godine.

Uglavljen između Alžira i Libije, Tunis nastoji održavati dobre odnose sa susjednim državama, unatoč povremenim napetostima. Tunis i Alžir su 1993. godine, riješili granične probleme, te su započeli izgradnju plinovoda preko Sredozemnog mora u Italiju. Također je nedavno potpisan i sporazum s Alžirom o razdvajanju pomorske granice između dvije zemlje. Odnosi sa drugom susjednom zemljom su malo teži, počevši od tuniškog otkazivanja sporazuma o osnivanju Tuniško-libijske unije, 1974. godine. Diplomatski odnosi su narušeni između 1976. i 1977., te ponovno 1980. godine, kada su libijski potpomognuti pobunjenici pokušali preuzeti grad Gafsu. 1982. godine, Međunarodni sud pravde je donio odluku o upotrebi kontinentalnog šelfa (bogatog naftom) u korist Libije. Odnosi su se ponovo zategnuli 1985. godine, američkim vojnim prijetnjama, te su ponovno normalizirani 1987. godine. Iako je Tunis podržao sankcije UN-a Libiji, nakon čega su slijedili američki zračni napadi, Tunis je održao relativno dobre odnose sa tom zemljom. Nakon što su Libiji ukinute sankcije 2003. godine, ona je ponovno postala veliki trgovački partner Tunisu. Ipak, dvije zemlje i dalje imaju nerješene nesuglasice u pitanju morske granice.

Tunis aktivno sudjeluje u Mediteranskom forumu, koji je 2005. održan u toj zemlji, te je prva mediteranska zemlja koja je potpisala trgovački dogovor s EU. Sa svojim najbližim europskim susjedom, Maltom, Tunis trenutno dogovara izrabljivanje nafte na morskom području između dvije zemlje.

Tuniška vanjska politika nije ograničena samo na regionalna pitanja. Na sastanku Generalne skupštine UN-a, 1999. godine, predsjednik Ben Ali je pozvao na stvaranje Svjetskog solidarnog fonda (inspiriran Fondom nacionalne solidarnosti u Tunisu) koji bi pomogao u borbi protiv siromaštva u najkritičnijim područjima na svijetu. Vijeće je 20. prosinca 2002. godine, odobrilo taj prijedlog.

[uredi] Politička podjela

Tunis je podjeljen na 24 guvernorata ili vilaeta (francuski: gouvernorat, arapski: ولاي, latinično: vilaja ili wilaya) koji nose imena svojh glavnih mjesta:

Tunis تونس (Tunes), Ariana أريانة (Ariana), Ben Arous بن عروس (Ben 'Arus), Manouba منوبة (Manuba), Béja باجة (Beša)

Jendouba جندوبة (Čenduba) / Tabarka, Le Kef الكاف (El-Kef), Siliana سليانة (Siliena), Bizerte بنزرت (Bisert), Nabeul, نابل (Nabel)

Zaghouan زغوان (Zaghuan), Gafsa قفصة (Gafsa), Kairouan القيروان (Kruen), Kasserine القصرين (Gasrin)

Mahdia المهدية (Mehdia), Monastir المنستير (Monastir), Sfax صفاقس (Sfaks), Sidi Bou Zid سيدي بوزيد (Sidi Bu Zid)

Sousse سوسة (Sus), Gabès قابس (Gebes), Kebili قبلي (Kibili), Medenine مدنين (Mednin), Tataouine تطاوين (Tatauin)

Tozeur توزر (Tuzer)

Na čelu svake ove upravne jedinice se nalazi guverner ili valija (francuski: gouverneur, arapski: والي, latinično : vali ili wali), kojeg imenuje predsjednik države. U izvršavanju svojih dužnosti, njima pomažu:

• lokalno vijeće za razvoj
• ruralno vijeće
• komitet četvrti

Uz guvernere postoje i Regionalni savjeti tj. savjetnici, čiji je zadatak pobliže bavljenje gospodarskim, socijalnim i kulturnim pitanjima guvernorata. Oni se brinu za odnose guvernorata i države u izgradnji nekih državno važnih projekata, njihovog budžetiranja i sl.

[uredi] Pravosuđe

Tuniški pravni sustav je uvelike inspiriran francuskom sustavom, kako u pogledu podjele (javno i privatno) tako i u pogledu strukture.

Iako mijenjan više puta, tuniški ustav garantira sljedeća osnovna prava:

• nezavisnost pravosuđa (čl. 65): prema ovom članku, sudstvo i suci uživaju potpunu nezavisnost. U stvarnosti, na tuniško pravosuđe i dalje utječe izvršna vlast. Kao Šef visokog vijeća magistrata, predsjednik, u vijeće, dekretom određuje magistrate, tj. članove.

• garancija osnovnih principa prava, kao pretpostavljanje nevinosti (čl. 12), neretroaktivnost zakona (čl. 13), nepovredivost doma, sloboda kretanja i sloboda mišljenja, izražavanja, izdavanja, okupljanja i udruživanja. Ova prava mogu biti ograničena, ako je time ugrožena sigurnost države (čl. 8-10).

Pravosudni sustav je određen zakonom o pravnoj organizaciji iz 1967., te zakonom o kažnjavanju iz 1968. Pravosudni sustav se sastoji od dva velika dijela: civilne nadležnosti (obične, kažnjive i posebne) koja je pod upravom ministarstva pravosuđa, te posebne nadležnosti (Visoki sud, Vojni sud itd.).

[uredi] Zemljopis

Glavni članak: Zemljopis Tunisa

Tunis pokriva 163 610 km², što ga čini najmanjom državom u Magrebu. Reljef Tunisa je poprilično drugačiji od reljefa regije. Zemlja ima poprilično veliku obalu (1 298 kilometara). Kroz zemlju se u smjeru jugozapad-sjeveroistok (Cap Bon) proteže planinski lanac, koji je dio istočnog dijela Atlasa. Između planina, u toj regiji nalaze se doline, te plodne ravnice. Najviša točka je Djebel Chambi (1544 m), dok je prosječna visina 700 m. Sahara, koja se nalazi na jugu zemlje, pokriva oko 40 % teritorija Tunisa.

Najvažniji vodotok je rijeka Medjerda koja se ulijeva u Tuniški zaljev.

Najvažniji prirodni resursi su nafta, fosfati, željezna ruda, olovo, cink, sol i obradiva zemljišta.

[uredi] Klima

Klima Tunisa je podložna sredozemnim i saharskim utjecajima. Sastoji se od sedam bioklimatskih zona između kojih postoji velika razlika u mogućnostima uzgoja. Najveću klimatski granicu između sjevera i ostatka zemlje čini tuniški planinski lanac, koji odvaja mediteransku i saharsku klimu.

Godišnji broj padalina varira kroz regije :

• oko 1 000 milimetara na sjeveru
• oko 380 milimetara u središnjem djelu
• oko 300 milimetara na jugu

Ljetnu sezonu obilježava aridna klima, koja je obilježena visokim vrućinama i suhosti, zbog juga. Temperature variraju ovisno o položaju, nadmorskoj visini, te blizini Sredozemnog mora. Prosječne temparature za cijelu zemlju variraju od 12°C u prosincu, do 30°C u srpnju. Zemlju karakterizira vrlo veliki broj sunčanih sati (oko 3000 sati godišnje). U područjima planinâ Kroumirie, moguće su temperature oko 0°C zimi, te oko 50°C ljeti u pustinjskim područjima.

[uredi] Važniji gradovi

Stopa urbanizacije u Tunisu je 64,9 % (2005.) ^[2], te se godišnje povećava stopom od 3,6 %. Najurbaniziranija su područja Tunisa i Sahela (srednjoistočni dio zemlje) koji raspolažu razvijenom gospodarskom strukturom, te sadržavaju više od 40 % urbanog stanovništva. Ove dvije regije predstavljaju svaka više od petine stanovništva zemlje. Najvažniji gradovi su:

• Tunis : 728 453 stanovnika (2 083 000 u području Šireg Tunisa (Grand Tunis))
• Sfax : 265 131 stanovnika (500 000 u području Šireg Sfaxa (Grand Sfax))
• Sousse : 173 047 stanovnika (400 000 u području Šire Sousse (Grand Sousse))
• Kairouan : 117 903 stanovnika
• Gabès : 116 323 stanovnika
• Bizerte : 114 371 stanovnika
• Ariana : 97 687 stanovnika

[uredi] Gospodarstvo

Glavni članak: Gospodarstvo Tunisa

Između 1956. i 1960., vlada je, kako bi osigurala kontrolu nad ključnim sektorima, preuzela bankarski sektor, te nacionalizirala poduzeća sa područja transporta, te proizvodnje električne energije, prirodnog plina i vode. U to isto vrijeme, 18. listopada 1958. godine, tuniški dinar je postao službena valuta. Povećanje važnosti Tuniškog općeg sindikata rada (UGTT), je poveo zemlju prema usvojenju socijalizma. Glavni zadaci su tada bili: „dekolonizacija gospodarstva”, poboljšanje životnog standarda, smanjenje ovisnosti o vanjskom kapitalu, te stvaranje nacionalnog tržišta. U svibnju 1964. godine, Tuniška narodna skupština je objavila dekret o izvlaštenju zemlje u stranom vlasništvu, kako bi osnovala 300 državnih farmi. Ovaj pokus je propao, te je ukinut u rujnu 1969. godine, nakon izvješća Svjetske banke o deficitu u državnim poduzećima.

Dolaskom Hédija Nouire na čelo vlade, država se povlači iz industrijskog sektora, čime ga otvara za privatne investicije. U stvarnosti, Tunis je nastavio subvencionirati cijene, financijski sektor je u potpunosti bio pod upravom vlade, te se gospodarstvo zaštićivalo visokom carinskom politikom i ograničavanju uvoza. Tuniška ekonomija je značajno profitirala zahvaljujući dvijema energetskim krizama, koje su podigle cijene nafte i fosfata, te zahvaljujući povećanju poljoprivredne proizvodnje i turizma. Ipak, Tunis je ostao ograničen cijenama nafte i vanjskim dugom, te nemogućnosti proizvodnje konkurentnih proizvoda. Nedostatak ulaganja države u infrastrukturu, još uvijek sprečava rast privatnih investicija. Između 1985. i 1986., porasle su društvene tenzije, te je UGTT organizirao više štrajkova i demonstracija protiv povećanja nezaposlenosti i politike plaća. Kao posljedica, vlada je dogovorila sporazum sa Međunarodnim monetarnim fondom o programu gospodarskih reformi. U roku od 18 mjeseci, stabilizirane su vanjske i unutarnje nejednakosti, vanjski dug je ostao na razumnom nivou, te je postignut rast BDP-a od 4,3%. Početkom 1980-ih, vlada je također razmišljala i o privatizaciji državnih poduzeća, kako bi smanjila vanjski dug. Razmatrane su bili sektori turizma, građevinarstva, industrije tekstila, poljoprivrede i ribolova, te mehanike i elektrotehnike. Vlada je počela ohrabrivati lakšu industriju za proizvodnju usmjerenu izvozu, osnivanjem slobodnih trgovinskih zona.

Danas Tunis ima vrlo raznoliku ekonomiju. Glavnu sektori su: poljoprivreda (masline, maslinovo ulje, agrumi, žitarice, rajčice, datulje, cikla i bademi), industrija (tekstil, obuća i automobilski dijelovi), turizam i rudarstvo (fosfati, željezo i nafta). U zadnjih 30 godina se bilježi značajan pad poljoprivredne proizvodnje za vlastite potrebe, tako je takva proizvodnja sa 25 % 1975. godine, pala na manje od 2 % 2000. godine. Ovakva proizvodnja je još značajna u nekim ruralnim sredinama (maslinovo ulje, jaja, mlijeko, perad, te određeno voće i povrće). Na području industrije, smanjuje se umješanost vlade sa povećanjem privatnog vlasništva, pojednostavljuje se porezni sustav, te se pažljivo postupa s javnim dugom (budžetski deficit od 2,6 % BDP-a 2004. godine^[3]). Ukupno gledajući, prosječni rast BDP-a od 5 % 1987.^[4] je dosegao 5,8 % 2004. godine^[3]. Ovaj porast Tunis duguje najviše rastu turističkog i trgovačkog sektora. Stopa inflacije je relativno mala (2,9 % 2005. godine^[5]), ali je stopa nezaposlenosti još relativno velika. Plaće su poprilično slične plaćama u drugim zemljama u razvoju, prosječan tuniški radnik zarađuje između 115 i 130 eura mjesečno (za tjedni rad od 40 do 48 sati).

Tunis je prva mediteranska zemlja koja je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini sa Europskom Unijom (17. srpnja 1995.). Sporazum je stupio na snagu 1. ožujka 1998. godine. Po ovom sporazumu, Tunis i Europska Unija 2008. godine, stvaraju slobodnu trgovinsku zonu. Tada će Tunis imati sličan odnos s EU kao Norveška ili Island.

Podatci	Vrijednosti
BDP	30,94 milijardi dolara (2005.)
BDP (PPP-metoda)	83,54 milijardi dolara (2005.)
BDP po stanovniku	8.300 dolara (2005.)
Stopa nezaposlenosti	14,2 % (2005.)
Vanjski dug	16,09 milijardi dolara (2005.)
Rezerve u devizama	4,375 milijardi dolara (2005.)
Stanovništvo ispod praga siromaštva	7,4 % (2005.)
Ginijev koeficijent	0,40 (2005.)
Zaposlenost po sektorima (1995.)	poljoprivreda : 55 %
	industrija : 23 %
	usluge : 22 %
Izvor: CIA World Factbook 2006[6]

[uredi] Promet

Glavni članak: Promet u Tunisu

U Tunisu se nalazi sedam međunarodnih zračnih luka, ali najvažnije transportno sredstvo u zemlji je željeznica. Željeznička mreža se sastoji od 1905 kilometara pruge, te 200 kolodovora.

Cestovna mreža je dugačka 18 997 km, te povezuje razne regije zemlje, kao i susjedne države, Libiju i Alžir.

[uredi] Stanovništvo

Glavni članak: Stanovništvo Tunisa

Iako se većina Tunižana (98 %) izjašnjava kao Arapi, većina su berberskog podrijetla : manje od 20% njihove genetske strukture je izvorno sa Bliskog Istoka^[7]. Tako da su Berberi, koji predstavljaju značajnu manjinu u Maroku i Alžiru, vrlo malobrojni u Tunisu^[8]. Mnoge druge civilizacije su također ostavili svog traga na Tunužanima: Feničani, Rimljani, Vandali iz Njemačke, Arapi, Turci, te na kraju Francuzi. Ovdje se naselilo i puno Maura i Židova koji su pobjegli iz Španjolske krajem 15. stoljeća.

Većina Tunižana (98 % stanovništva) su muslimani suniti (melikiti). Vrlo jaka židovska populacija, koja ovdje postoji već 2 000 godina, na jugu Djerbe, danas se svela na vrlo malobrojnu skupinu koja većinom živi u području grada Tunisa. Također postoji i malobrojna zajednica kršćana.

Stanovništvo Tunisa se godišnje povećava stopom od 1,08 %, te je stopa urbanizacije 2003. godine bila 63,3 %^[9]. Tunis je također i zemlja sa vrlo visokom stopom emigracije: broj Tunižana u inozemstvu doseže brojku od 885 000 ljudi. 83 % njih žive u Europi, a od toga 511 000 u Francuskoj.

Pokazatelj	Vrijednost	Položaj u svijetu
Ljudski razvojni indeks(2005)[10]	0,753	89 od 177
Očekivana životna dob (2006)[11]	75,12	52 od 192
Stanovništvo (srpanj 2006.)[12]	10.175.014	79 od 193
Broj žena na 100 muškaraca	97	-

[uredi] Kultura

Glavni članak: Kultura u Tunisu

Tunišku kulturu obogaćuje 3000 godina stara povijest, te se na njoj mogu naći tragovi punske, arapske, turske, afričke, europske i islamske kulture, kao i brojni utjecaji dinastija koji su vladali zemljom. Povijesna mjesta (amfiteatar u El Džemu, muzeji (Nacionalni muzej u Bardou), gradska arhitektura (Sidi Bou Saïd sa arapsko-andaluškim utjecajem), kuhinja (francuski bageti, sirevi i kroasani, kao i talijanske tjestenine) i glazba, svjedoče o mješanju raznih mediteranskih kultura.

[uredi] Jezici

Glavni članci: Tuniški arapski jezik, Književni arapski jezik

Od svih zemalja u Magrebu, Tunis je jezično najhomogeniji. Jezici koji se govore u Tunisu su tuniški arapski (materinski jezik većine stanovništva koji je nastao iz književnog arapskog, te nema službeni status), te književni arapski (službeni jezik koji se uči od predškolskog obrazovanja). Vrlo veliki broj Tunižana govori francuski (jezik kulture, koji se uči od osnovne škole), te se često u osnovnoj školi predaje i engleski. U srednjoj školi je obvezno učenje četvrtog jezika, a u izboru je njemački, španjolski, talijanski, ruski i kineski. U Djerbi, te nekoliko drugih regija na jugu zemlje, mogu se naći govornici berberskih dijalekata chelha i nafusi. Obrazovanje je besplatno i obvezno za svu djecu do 16 godina. Stopa nepismenosti u zemlji je 2004. godine, bila 22,9%. Stopa obrazovanja djece od 6 godina, je bila 99%, jednaka i za dječake i curice.

[uredi] Kinematografija

Iako je tuniška kinematografija relativno mlada, filmovi kao Halfaouine, l'enfant des terrasses i Un été à la Goulette de Férid Boughedir, redatelja Férida Boughedira su dobili brojne međunarodne nagrade. Dani kartaške kinematografije (Les Journées cinématographiques de Carthage ili JCC) je najstariji filmski festival među zemljama u razvoju. Tuniška kinematografija, kao i pejzaž zemlje privlače i brojne strane produkcije, tako su u Tunisu snimani Zvjezdani ratovi, Pirati, Engleski pacijent itd.

[uredi] Književnost

Tuniška književnost postoji u dva oblika: ona na arapskom i ona na francuskom jeziku. Arapska književnost u ovim prostorima postoji još od 7. stoljeća, dolaskom arapske civilizacije u regiju. Tuniška književnost na francuskom jeziku je počela osnivanjem protektorata 1881. godine. Usprkos bogatoj književnoj povijest, nacionalna produkcija je vrlo slaba: samo oko 120 knjiga na arapskom, uključujući sve žanrove, izašlo je 2000. godine. Neki od najpoznatijih tuniških pisaca su Aboul-Qacem Echebbi, Moncef Ghachem i Mahmoud Messaadi.

[uredi] Glazba

Tuniška glazba najviše je podložna utjecajima arapsko-andaluške, arapske, te zapadnjačke glazbe. Najpoznatiji tuniški glazbeni žanr je malouf. Klasična arapska glazba se svira sa tradicionalnim instrumentima kao darbuka i oud, te sa instrumentima specifičnim za Tunis, kao mezoued. Među poznatije tuniške pjevače spadaju Cheikh El Afrit, Mohamed Jamoussi i Habiba Msika. Poznati su i glazbenici kao Anouar Brahem ili Amina Srarfi. Vrlo je popularna i glazba iz drugih arapskih zemalja, kao Egipat, Libanon ili Sirija. U novije vrijeme je veliku popularnost stekla i zapadnjačka glazba, pa tako postoji mnoštvo grupa i festivala rocka, hip hopa, reggae i jazza.

[uredi] Festivali

Godišnje se u zemlji održava mnoštvo međunarodnih, nacionalnih i lokalnih festivala. Većinom dominiraju glazbeni i kazališni festivali. Neki od tih festivala imaju prilično široku tematiku, kao npr. Kartaški festival, dok su drugi vrlo specifični, kao npr. Festival umjetnosti od plastike u Mahrèsu ili Tabarka Jazz Festival.

[uredi] Umjetnički zanati

Tunis je poznat po svojim umjetničkim zanatskom proizvodima:

• Lončarstvo i keramika: modeliranje i dekoracija ovih proizvoda, još se obavljaju na starinski način. Najčešći motivi su linije, točke, križevi, pilasti oblici i sl. Najpoznatiji ovakvi uradci su iz Guellale.

• Tepisi: umjetnost izrade tepiha datira još iz otomanskog vremena.

• Nošnje: Još početkom 20. stoljeća, svaka je regija imala svoju vlastitu nošnju. Danas se tradicionalna nošnja odijeva samo za svečane ceremonije i vjenčanja. Jebba je najtradicionalnija nošnja koja pokriva cijelo tijelo, a razliku je se po kvaliteti materijala, kao i po boji.

• Mozaici: U Tunisu se nalazi najveći broj antičkih mozaika u svijetu. Ova umjetnost se razvila još u rimsko doba, a najveći mah je uzela od 2. stoljeća. Ovdje se po njihovoj izradi može govoriti o afričkoj školi.

• Papuče: općenito su muške papuče u prirodnoj boji kože. Ženske papuče su obično protkane svilom, pamukom, zlatom i srebrom, sa cvjetnim motivima ili znakovima polumjeseca.

• Radovi od željeza: Tunižani svoj običaj dekoracije vrata sa kovanim željezom duguju Andalužanima. Vrata su obično plava, a takva dekoracija se stavlja i na prozore, teotvore za zrak na kuhinjama i kupaonicama. Kako bi sačuvali intimnost doma, vrata su rađena samo sa malenim otvorima za gledanje na ulicu.

Pogledajte također i  : Službena stranica tuniških zanatskih umjetnika ((fr)) ((ar))

[uredi] Gastronomija

Tuniška kuhinja je bogata i raznolika, te se ponešto razlikuje od kuhinja drugih država u Magrebu. Bazira se na povrću, ovčijem i goveđem mesu (u nekim regijama i devinom mesu), ribi (na obalnim područjima), te tjestenini. Bageti se također često konzumiraju uz jela. Najpopularnije jelo su špageti ili makaroni, koji se poslužuju sa umakom od rajčica.

[uredi] Običaji i tradicija

[uredi] Šešija

Šešija (chéchia) je oblik pokrivala za glavu od crvenog flica koje pokriva lice. Još se uvijek može vidjeti na nekim muškarcima, makar je stil odjevanja u zemlji poprilično vesterniziran.

[uredi] Šiša

Glavni članak: Nargila

Šiša je u arapskim zemljama, pa tako i u Tunisu tradicionalno sredstvo za pušenje tombaka kroz cijev, iz posude sa vodom. Tombak je biljka vrlo slična duhanu. Žar se prekriva izbušenom aluminijskom folijom nad kojom se nalazi užareni drveni ugljen.

[uredi] Praznici

Glavni članak: Neradni dani u Tunisu

[uredi] Društveni život

Iako nekad nomadi, koji su bili privezani za jedno pleme, Tunižani danas održavaju bogati društveni život u zajednici. Dva mjesta u tome imaju praktički simboličku ulogu: turske kupelji i kafići.

• budući da su nekad kupaonice u kućama bile malobrojne, kupelji su imale veliki značaj. Kupelji su također nekad bile jedino mjesto na koje su žene mogle ići družiti se s drugim ženama, bez nadzora muškaraca. Muškarci su većinom išli u kupelji ujutro, kako bi mogli pričati s prijateljima. Danas se smanjila higijenska uloga ovakvih mjesta, te više imaju društvenu ulogu.

• kafići su tradicionalna okupljališta za muškarce, gdje se pije kava ili čaj od mente (nikad alkohol), te se puši šiša ili cigarete i igra domino. Strankinje se mogu vidjeti u kafićima, ali rijetko Tunižanke.

Džamije su također mjesto susreta. Bile su također mjesto susretanja boraca za slobodu tijekom 1950-ih.

[uredi] Religija

Glavni članak: Religija u Tunisu

Islam je glavna religija u Tunisu kojoj pripada 98% stanovništva te zemlje. Judaizam i kršćanstvo postoje u manjim zajednicama prema kojima je većinsko stanovništvo poprilično tolerantno.

Tunižani su sačuvali i neka stara berberska vjerovanja, kao zlo oko. Često je i prakticiranje gri-grija. U zemlji se može vidjeti puno građevina marabuta. To su grobnice mudraca u kojima se, po vjerovanju, ozdravljuju bolesni i slijepi. I danas, Tunižani odlaze marabutima po savjete.

Tuniški ustav dopušta slobodno prakticiranje svih religija, sve dok je njihovo izvršavanje u skladu sa zakonom. Zabranjeno je osnivanje političkih stranaka koje se osnivaju na religiji, te je zabranjena proselitistička politika. Također je ograničeno nošenje hidžaba, pogotovo u školama i javnim institucijama. Muslimanski religijski blagdani se smatraju neradnim danima (Kurban-bajram, Ramazanski bajram, itd.). Vlada također dopušta slavljenje i nemuslimanskih blagdana.

[uredi] Sport

Tunis se posebno iskazuje u dva sporta:

• nogomet:
  • država organizator i pobjednik Afričkog kupa nacija 2004. godine
  • kvalifikacija reprezentacije na Svjetsko nogometno prvenstvo 1978., 1998., 2002. i 2006.
  • Espérance Sportive de Tunis, Club Africain, Étoile sportive du Sahel, Club sportif Sfaxien su pobjednici na više kontinentalnih i regionalnih natjecanja (Afrički kup pobjednika, Kup CAF-a, Arapska liga šampiona)

• rukomet: zemlja organizator Svjetskog prvenstva u rukometu za muškarce 2005. (4. mjesto na ovom natjecanju), te 2. mjesto na Statoil World Cup 2006 u Švedskoj.

Popularni su i drugi sportovi, kao:

• petanka - Tunis je višestruki svjetski prvak
• košarka - posebno u područjima Monastira i Kairouana

[uredi] Izvori

1. ↑ ((fr)) Govor u Jerihonu (Le Monde diplomatique)
2. ↑ ((fr)) Popis stanovništva iz 2004. (Nacionalni institut za statistiku)
3. ↑ ^3,0 3,1 ((fr)) « Dobra, nedostaci i tendencije u tuniškom gospodarstvu 2005. godine », L'Économiste maghrébin, prosinac 2004.
4. ↑ ((fr)) Ulagati u Tunis (ANIMA)
5. ↑ ((fr)) Ekonomski pokazatelji (Interex)
6. ↑ ((en)) Statistički gospodarski pokazatelji Tunisa (CIA World Factbook 2006)
7. ↑ ((en)) Cassandra Franklin-Barbajosa, « In the Wake of the Phoenicians. DNA study reveals a Phoenician-Maltese link », National Geographic, listopad 2004.
8. ↑ ((en)) Stanovništvo Tunisa (CIA World Factbook 2006)
9. ↑ (pdf) ((fr)) Makroekonomski pokazatelji (Observatoire méditerranéen)
10. ↑ (pdf) Indicateurs du développement humain (PNUD)
11. ↑ ((en)) Procjena životne dobi (CIA World Factbook 2006)
12. ↑ ((en)) Države po broju stanovnika (CIA World Factbook 2006)

[uredi] Vanjske poveznice

[uredi] Vlada

• Tuniška vlada službena stranica ((fr))
• Predstavnička komora službena stranica ((ar))
• Predsjednik Tunisa službena stranica ((fr))

[uredi] Vijesti

• AllAfrica.com - Tunisia vijesti
• Tunisia Media Online Tunisiaonline
• ((fr)) ((ar)) ((en)) Vijesti iz Magreba

[uredi] Turizam

• Tunisia.com Vodič kroz Tunis ((en))
• Tunisair- nacionalni avioprijevoznik ((fr))

[uredi] Drugo

• Nawaat ((fr)) ((ar))
• ((fr)) Popis katoličkih vjenčanja u Tunisu 1801-1949
• Zajednica Tunižana u SAD-u ((en))
• Tuniški statistički ured ((fr)) ((ar)) ((en))

Države u Africi

Alžir | Angola | Benin | Bjelokosna Obala | Bocvana | Burkina Faso | Burundi | Čad | Džibuti | Egipat | Ekvatorska Gvineja | Eritreja | Etiopija | Gabon | Gambija | Gana | Gvineja | Gvineja Bisau | Južnoafrička Republika | Kamerun | Kenija | Komori | Demokratska Republika Kongo | Republika Kongo | Lesoto | Liberija | Libija | Madagaskar | Malavi | Mali | Mauricijus | Mauretanija | Maroko | Mozambik | Namibija | Niger | Nigerija | Ruanda | Sejšeli | Senegal | Sijera Leone | Somalija | Srednjoafrička Republika | Sudan | Svazi | Sveti Toma i Princip | Tanzanija | Togo | Tunis | Uganda | Zambija | Zelenortska Republika | Zimbabve

Teritoriji: Kanari | Mayotte | Reunion | Sveta Helena | Zapadna Sahara

Nedovršeni članak Tunis koji govori o državama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.