Vandali
Izvor: Wikipedija
Vandali su Germani, koji pripadaju istočnoj grupi germanskih naroda. Publije Kornelije Tacit navodi da su prvotno naseljavali prostor između Labe i Visle. Za vrijeme Markomanskog rata (166.-181.) živjeli su u današnjoj Šleskoj. Oko 271. godine napali su Rimsko Carstvo, pa je car Aurelijan morao krenuti u rat protiv njih. Car Konstantin I. Veliki im je 330. dodijelio zemlju u Panoniji na desnoj obali Dunava. Iako su prihvatili arijansko krivovjerje, malen dio njih, među kojima i Stilihon, visoki dužnosnik na dvoru zapadnorimskog cara Honorija su bili pravovjerni katolici.
Vandali su 406. godine iz Panonije krenuli preko Galije, koju su strašno opustošili, u Španjolsku. Tu su se naselili 411. godine. 427. godine vandalski kralj je postao Gajzerik. On se 429. iskrcao u Africi sa 80000 vojnika, pretpostavlja se na poziv guvernera Bonifacija, no o ovom se pitanju još uvijek vode rasprave. 435. godine Vandali su sklopili mir s Rimljanima, ali ga je kralj 439. prekršio zauzevši i opljačkavši Kartagu, koja je od tada vandalska prijestolnica. Velika vandalska flota je pustošila obale oba carstva. 455. godine Vandali su dva tjedn pljačkali Rim, pa je tako ime tog naroda došlo na loš glas. Prema legendi Vandale je u pomoć pozvala zapadnorimska carica Eudokija, kako bi se osvetila caru Petroniju Maksimu, jer ju je, nakon što joj je ubio muža cara Valentinijana III., prisilio da s njim sklopi brak. Druga priča kaže da je Vandale papa Leon I Veliki uvjerio da se zadovolje pljačkom, a da grad i njegove stanovnike poštede pustošenja. Da li je papin utjecaj spasio Rim, još je predmet rasprave, no sigurno je da je Vandalima jedino plijen bio na pameti. Kasniji opisi ovog događaja bili su jako pretjerani.
462 godine Vandalska kraljevina je obuhvaćala Afriku, te otoke Siciliju, Sardiniju, Korziku, te Baleare. Ipak poput drugih germanskih država na rimskom tlu i vandalska država je ubrzo počela propadati zbog razlike u vjeri i narodu između Germana i Rimljana.
Vandali su se prema Rimljanima katolicima odnosili oštrije od drugih Germana. Biskupe je kralj Gajzerik kažnjavao smjenom s položaja, progonstvom, te smrću, a vjernike bi, ako bi bili državni dužnosnici dao smjeniti, te zaplijeniti njihovu imovinu. No kralj je svoje podanike katolike štitio dok god su njegovi odnosi s Carigradom bili prijateljski. Gajzerik je umro 477. godine, a prema načelu seniorata na vlast je došao najstariji član dinastije. Kralja je nasljedio njegov sin Hunerik (477 - 484). On je bio nesposoban vladar. U početku je štitio katolike bojeći se sukoba s Bizantom, no 482 je otpočeo žestoke progone. Njegov rođak kralj Guntamund (484 - 496) je obustavio progone i zaštitio katolike. Fanatični kralj Trasamund (496 - 523) je obnovio progone, ali oni nisu bili krvavi. Za vladavine Hilderika (523 - 530) ponovno je uspostavljena vjerska tolerancija, pa su se u Africi održavale i biskupske sinode. No takvoj se politici usprotivio kraljev rođak Gelimer, na čiju je stranu stala i crkva. Gelimer (530 - 534) je svrgnuo Hilderika i sam zavladao. Hilderik je 533. godine ubijen. Ubojstvo zakonitog kralja i Gelimerova uzurpacija dobro su došli Bizantu kao povod za rat. Bizantski vojskovođa Belizar se iskrcao u Africi i porazio Vandale. Afrika je postala bizantska provincija, a Gelimer je dobio velika imanja. Vandali su ubrzo nestali iz povijesti.
Maleni dio Vandala o kojem se govori u gornjem dijelu teksta, koji je bio pravovjeran, ne arijanski, u biti je pripadao ortodoksnoj kršćanskoj zajednici, a ne katolicima, koji onda i ne postoje. Dakle to su ortodoksni "nicejski" kršćani, koji su ujedno bili brojčano nadmoćniji nad arijancima.
