Drugi srpski ustanak
Izvor: Wikipedija
Poslije propasti Prvog srpskog ustanka, srpski narod se našao u gorem položaju. Turci su nastavljali sa ubijanjem ljudi, paljenjem sela, maltretiranjem... Mnoge srpske obitelji su pobjegle preko granice u Srijem i Banat.
U Beogradu je obnovljena vlast Sulejman Skopljak-paše. Proglašena je amnestija za sve srpske ustanike; u tom smislu je izvršena agitacija i u Srbiji i među izbjeglicama da se vrate iz Austrije natrag u Srbiju. Zajedno sa narodom kome su stajali na čelu, Turcima su se predali neke vojvode i knezovi iz Prvog srpskog ustanka: arhimandrit Gligorije Radoičić, Miloš Obrenović, Lazar Mutap, Arsenije Loma, Milić Drinčić, Pavle Pljakić i Stanoje Glavaš "sa svojom družinom"...
Međutim, amnestija nije bila provedena - početak turske vlasti sa Sulejman Skopljak-pašom je obilježen terorom, nasilnim skupljanjem oružja, uvođenjem kuluka za opravku gradova i puteva, surovim utjerivanjem nameta u feudalnih obaveza.
Ovakva situacija je izazvala ponovno pojavljivanje hajduka, koji su i dalje održavali ratno stanje u zemlji. U Srbiji su sa velikim zanimanjem praćeni međunarodni događaji, pogotovo poslije vojnog uspjeha Rusije protiv Napoleona. Prota Mateja Nenadović je uputio molbu ruskom caru Aleksandru da se Srbija pripoji Rusiji ili da dobije položaj kakve su imale Moldavija i Vlaška pod ruskim portektoratom.
Došlo je ponovo do susreta knezova koji su dobili onakvu ulogu koju su imali uoči prethodnog ustanka. Pomoću prote Mateje srpski knezovi su uputili molbe za pomoć Austriji, Rusiji i ostalim europskim silama koje su sudjelovale na Bečkom kongresu.
Odnosi između Porte i Srba su se još više zaoštrili. Uprkos obavezama koji su za Turke proizilazile iz osme točke Bukureškog ugovora, turska uprava u Srbiji je dalje nastavila sa dahijskim načinom vladavine, nasiljem, nacionalnim ugnjetavanjem i ekonomskom eksploatacijom.
Upravo zbog takve situacije izbilo je nekoliko buna, da bi u jesen 1814. godine, u okolini Čačka izbila Hadži Prodanova buna. Ali, zbog loše organizacije, ta buna je bila ubrzo ugušena. U njenom ugušivanju sudjelovao je i sam Miloš Obrenović.
Turci su i dalje nastavili sa terorom. Zbog toga, u proljeće 1815. godine izbija Drugi srpski ustanak. Za vođu ustanka je izabran Miloš Obrenović. Oružane borbe su trajale oko 4 mjeseca. Značajna je pobjeda ustanika kod Ljubića. Poslije ovog poraza, Prota upućuje kaznene vojne jedinice iz Bosne i Rumunjske prema južnoj i istočnoj granici Srbije, gdje su se koncentrirale ustaničke snage. Bosanska vojska je pretrpjela poraz na Dublju.
Oružani sukobi sa turskom vojskom nisu imale onaj intezitet i one razmjere kao u Prvom ustanku. Dosta je utjecala i situacija na ruskom frontu i Napoleonov poraz; postojala je mogućnost ruske intervencije na osnovu osme točke Bukureškog ugovora, pa je Porta započela pregovore sa Srbima. Došlo je do pregovora Marašli Ali-paše i Kuršid-paše sa Milošem Obrenovićem i zaključivanja usmenog dogovora Marašli Ali-paše i Miloša.
Tako je prekinuta oružana borba, mada to nije prekinulo ustaničke borbe za ostvarenje ciljeva postavljenih 1804. i 1815. godine. Ono dobija samo nove oblike koji odgovaraju novonastaloj situaciji - dugotrajni diplomatski pregovori uz pomoć Rusije. Turska je sporazum shvatila kao konačni prekid borbe i ustanka, ali za Miloša Obrenovića i ustanike sporazum je predstavljao osnovu za dalje proširenje povlastica i polaznu točku u daljoj borbi za ostvarivanje konačnih ciljeva ustanka - rušenje turske feudalne vladavine i uspostavljanje vlastite vlasti.
Povlastice koje su dobijene sporazumom (skupljanje danka od strane Srba, sigurnost od zloupotrebe spahija i drugih turskih činovnika, postavljanje knezova po nahijama, osnovanje Narodne kancelarije u Beogradu...) davale su Srbima izvjesnu samoupravu, koja je omogućavala dalji ekonomsko-društveni i politički razvitak.
Poslije pobjede Rusije nad Turskom, Jedrenskim mirom 1828. godine, riješeno je i srpsko pitanje. Izdana su dva naročita sultanova pisma - hatišerifi 1830. i 1833. godine, kojima su se potvrđivala samoupravna prava kneževine Srbije. Jednom posebnom odredbom od 1833. godine, feudalne obaveze su uračunate u godišnji danak koji je Srbija plaćala Porti. Ovim formalno je bilo riješeno agrarno pitanje i uništeni su feudalni odnosi i turska vlast u Srbiji.
