Druga Jugoslavija
Izvor: Wikipedija
Pod imenom Druga Jugoslavija podrazumijeva se država koja je postojala 1945-1991. godine.
Pogledajte u članku Jugoslavija poglavlje Druga Jugoslavija (1945-1991.) za informacije o grbu, stanovništvu itd.
Država je promijenila tri službena imena: u prijelaznom razdoblju, od ožujka do studenoga 1945, naziva se Demokratska federativna Jugoslavija (DFJ), zatim 1945-1963. Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ), te od 1963. do 1991, kada se raspala, Socijalistička federativna republika Jugoslavija (SFRJ). U doba njenog postojanja nazivali su je Nova Jugoslavija, da bi je razlikovali od prethodne, stare tj. Prve Jugoslavije.
Od početka, pa do pred kraj (slobodni izbori u Hrvatskoj i Sloveniji u travnju 1990), bila je pod punom vlašću Komunističke partije Jugoslavije. Bila je federacija, sastavljena od šest republika: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija, te dvije autonomne pokrajine u sastavu Srbije: Kosovo i Vojvodina. Opisivali su je dosjetkom: šest republika, pet naroda (vidi: Južni Slaveni), četiri jezika (srpski, hrvatski, slovenski i makedonski), tri vjere (katolicizam, pravoslavlje i islam), dva pisma (latinica i ćirilica i samo jedna partija.
Sadržaj |
[uredi] Prva, druga i treća
Riječ je naravno o kolokvijalnim nazivima, uobičajenim u svakodnevnom govoru, ali pojavljuju se i u ozbiljnoj povijesničarskog i politološkoj literaturi.
Samo ime Jugoslavija označava "državu južnih slavena" (vidi članak Južni Slaveni. Službeno se to ime koristi od 1929, kada ranija Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nakon uvođenja šestojanuarske diktature, dobiva ime Kraljevina Jugoslavija. Državu pod dinastijom Karađorđevića, koja je postojala 1918-1941. (pravno i do 1945), nazivamo Prva Jugoslavija.
Slijedila je još tzv. "Treća Jugoslavija", državna zajednica Srbije i Crne Gore, koja je nosila naziv Savezna Republika Jugoslavija od 1992. do 2003. godine, u iluzornom pokušaju da se prikaže kao neposredni nasljednik Druge Jugoslavije. S obzirom na to da su četiri od šest država proglasile razdruživanje iz SFRJ, taj pokušaj da se ime zadrži nije imao nikakvog temelja. Od godine 2003. državni savez nosi ime "Državna zajednica Srbija i Crna Gora". Na referendumu održanom 21. svibnja 2006. 55,4% glasača u Crnoj Gori glasovalo je za osamostaljenje. Crna Gora je ubrzo proglasila osamostaljenja, što je međunarodna zajednica, pa i Srbija, već u lipnju 2006. priznala.
[uredi] Četvrta Jugoslavija?
Neki autori čak govore o "četiri" Jugoslavije, a prema konceptima njene strukture, odnosno ustavnog uređenja i koncepta.
Dejan Jović, zagrebački politolog koji predaje u Škotskoj, u svojoj doktorskoj disertaciji a kasnijoj knjizi "Jugoslavija - država koja je odumrla" spominje "prvu" Jugoslaviju kao onu koja je u svom srcu imala ideju stvaranja jugoslavenske nacije, od 1918. do 1939.
"Druga" je bila 'sporazumska', od Sporazuma Cvetković-Maček 1939, kada je stvarena Banovina Hrvatska. Time je priznata hrvatska posebnost, čime se odustalo od ideje stvaranja jedne nacije.
"Treća" je bila Titova Jugoslavija, od 1944. do ustavnih izmjena krajem šezdesetih odnosno početka sedamdesetih. Ona se temeljila na socijalizmu, ali i na jugoslavenstvu. Tito je, recimo, izjavljivao za sebe da je i Jugoslaven, i da se država ipak temelji na bratstvu i jedinstvu, tj. ideji etničke sličnosti među njenim konstitutivnim narodima.
Četvrta je Jugoslavija po Joviću više Kardeljeva nego Titova. Ona slijedi koncept Ustava 1974., kojega je autor Edvard Kardelj, a trajala je do 1990. i usvajanja novih ustava pojedinih republika SFRJ.
[uredi] Međunarodnopravni kontinuitet prve i druge
Iako se obično navodi da je 1941. godine Prva Jugoslavija prestala postojati, te da je Druga nastala 1945, među njima postoji vrlo važan međunarodno-pravni kontinuitet. Nakon sloma u aprilskom ratu 1941. sile osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) raskomadale su teritorij države. Međutim, kralj i vlada izbjegli su u Egipat te zatim u London, gdje su od vlada Velike Britanije, SAD i SSSR-a priznati kao legalna vlast savezničke države, koja još uvijek legalno postoji, iako vlada ne kontrolira teritorij.
Na toj teritoriji, međutim, dolazi do snažnog pokreta otpora, koji ubrzo prerasta u narodnooslobodilački rat predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije. Drugo zasjedanje AVNOJ-a u studenome 1943. izriče pretenziju da predstavlja legalnu vlast Jugoslavije, negirajući kako okupatorske tvorevine poput NDH, tako i legitimitet izbjegličke vlade.
Na osnovu Sporazuma Tito-Šubašić, predsjednik KPJ i vrhovni komandant NOVJ Josip Broz Tito postao je 7. ožujka 1945. predsjednik višestranačke privremene vlade Jugoslavije, za koju se tada službeno uvodi naziv Demokratska federativna Jugoslavija (DFJ). Ta je država formalno još bila kraljevina i kralj Petar II priznao je Titovu vladu. Komunisti međutim imaju punu kontrolu i surovim terorom guše svaki pokušaj konsolidacije predratnih stranaka.
Krajem studenoga 1945, Ustavotvorna skupština (izabrana na izborima koje su saveznici priznali, ali koji nisu zadovoljavali ni minimalne kriterije slobodnih izbora) proglašava republiku i daje državi novo ime. Saveznici su tu odluku prihvatili i tako je formalno-pravno održan kontinuitet države, iako je naziv Nova Jugoslavija u općoj upotrebi. Bivši kralj Petar II još je dugo godina u nekim krugovima "visokog društva" bio uvažavan kao "kralj Jugoslaviije", ali to nije bilo ni od kakvog značaja.
Nasuprot tome, nema nikakvog kontinuiteta između Druge i tzv. Treće, tj. između SFRJ i Savezne republike Jugoslavije. SFRJ je prestala postojati između 8. listopada 1991, kada su stupile na snagu odluke Republike Slovenije i Hrvatske o razdruživanju, zatim jednakih odluka Makeddonije i Bosne i Hercegovine, i dana njihovog primanja u Ujedinjene narode, čime je međunarodna zajednica priznala promjenu. Srbija i Crna Gora, nazivajući svoju državnu zajednicu imenom "Jugoslavija", pokušali su na međunarodnom planu dokazivati da predstavljaju produžetak ranije postojeće i međunarodno priznate države, pa da ne moraju posebno tražiti primanje u UN itd, ali taj pokušaj je bio uzaludan.
[uredi] Vodeća uloga KPJ, Tita i JNA
Vodeća uloga Komunističke partije Jugoslavije bila je garantirana ustavom iz 1946 i kasnijim ustavima. Vojska, koja u početku nosi naziv Jugoslavenska armija a od 1953. Jugoslavenska narodna armija, bila je pod striktnom partijskom kontrolom, te je imala poseban položaj u političkom sustavu.
Josip Broz Tito je koncentrirao u svojim rukama sve ključne položaje u državi i njegov je autoritet bio neupitan sve do njegove smrti 1980. godine. Nakon njegove smrti, najviše tijelo vlasti u SFRJ postaje kolektivno predsjedništvo od osam članova (po jedan iz svake republike i pokrajine), koji se rotiraju na mjestu predsjedavajućeg svakih 12 mjeseci. Time je nastavjena tendencija ka decentralizaciji, započeta 1970-ih godina. Realna politička moć koncentrirana je ponajviše na nivou republika i pokrajina; to je značilo međutim decentralizaciju političke moći u rukama političkih elita republika i pokrajina, a ne stvarnu demokratizaciju.
JNA ostaje jedinstvena i "nadnacionalna", a uloga Saveznog izvršnog vijeća (savezne vlade), ograničena je na ekonomska pitanja. Vrlo kompliciran sustav odlučivanja na saveznom nivou, zamišljen tako da se zadrži ravnoteža između "unitarističkih" i "separatističkih" tendencija, činio je vrlo teškim donošenje, a još više provođenje odluka.
[uredi] Federalizam
Osim komunističke vlasti, osnovna karakteristika Druge Jugoslavije bila je federalističko državno uređenje. To je bila prva promjena koja je uvedena u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju, još ožujka 1945. kada je Sporazumom Tito-Šubašić usvojeno ime Demokratska federativna Jugoslavija (koja je pak još formalno bila monarhija i država parlamentarne demokracije). Na federativnom uređenju inzistirala je KPJ još od početka Narodnooslobodilačkog rata, a AVNOJ od 1942.
Postojalo je šest republika: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija, te dvije autonomne pokrajine u sastavu Srbije: Vojvodina i Kosovo. Tako je realizirana koncepcija o federalističkom preustroju zajedničke države, koju su 1930-ih godina zastupali HSS i još neke stranke, uz jedini izuzetak da su oni predviđali sedam federalnih jedinica, sa Vojvodinom.
Ustav je tijekom postojanja Druge Jugoslavije često bio mijenjan: potpuno novi tekstovi ustava donošeni su 1946, 1963. i 1974, a u međuvremenu je bilo mnogo amandmana. Generalni je trend bio ka sve većoj samostalnosti republika i pokrajina, što se pokazivalo također i u decentralizaciji SKJ. U Ustavu iz 1974, iako je bio pisan vrlo kompliciranim, neprozirnim jezikom ideologije samoupravnog socijalizma, republikama je bilo priznato pravo na samoopredjeljenje do samootcjepljenja (ne i autonomnim pokrajinama), pa je tako Jugoslavija normativno (iako nejasno) postala konfedercija.
Svaka federalna republika bila je država, pa tako i Hrvatska (državnost je proklamirana na zasjedanjima ZAVNOH-a 1943-1944. godine.); zato se ne može govoriti da je država "stvorena" 1991: tada se osamostalila. U tom smislu napisane su i Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske.
[uredi] Samoupravni socijalizam
Društveni i politički sustav razvijao se od početka 1950-ih, pod krilaticom jugoslavenski put u socijalizam, u originalnom pravcu nazvanom samoupravni socijalizam, baziranom na tzv. društvenom vlasništvu (umjesto državnog vlasništva, proklamiranog u SSSR-u i drugim komunističkim zemljama) i društvenom (ili "socijalističkom") samoupravljanju. Taj je sustav bio decentraliziran, bio je fleksibilniji i uvažavao neke elemente tržišne privrede, tako da je bio ekonomski efikasniji, demokratskiji i pogodniji za razvoj standarda i sloboda građana od sustava drugih komunističkih zemalja, baziranog na strogoj centralno-planskoj privredi i rigidnoj kontroli. Jugoslavenski model socijalističkoga samoupravljanja doživljavao je brojne izmjene i reforme, da bi od 1976. i Zakona o udruženom radu, postao najbliži tzv. tržišnom socijalizmu iliti tržišno usmjerenom socijalističkom [radničkom - što je bitno za naglasiti] samoupravljanju.
To je omogućilo brz ekonomski rast 1950-ih godina (nakon što je prevladana kriza izazvana raskolom sa SSSR odnosno Informbiroom 1948), zatim i rast životnog standarda 1960-ih i smanjivanje političke respresije, u čemu je ključni događaj bilo smjenjivanje Aleksandra Rankovića 1966. godine.
U to doba rastu zahtjevi za daljom demokratizacijom političkog sustava; unutar Saveza komunista dolaze do izražaja mlađi, liberalniji i obrazovaniji lideri; oni postepeno potiskuju generaciju koja je rukovodila Narodnooslobodilačkim ratom 1941-1945. godine, koja se ne snalazi u novim, znatno složenijim zadacima vođenja u politici i ekonomiji. Zahtjevi za demokratizacijom pojavljuju se u kulturnom i ekonomskom životu, a u Hrvatskoj i zahtjevi za većom samostalnošću (Hrvatsko projeće, Maspok).
[uredi] Snaženje represije 1970-ih
Početkom 1970-ih godina međutim dolazi do reakcije: tendencije ka "liberalizmu" i "nacionalizmu" suzbijene su u Sloveniji (tzv. "Cestna afera" 1970.), Hrvatskoj (Hrvatsko proljeće 1971.) i Srbiji (obračun sa tzv. "liberalima" 1972.). Represija i kontrola ponovo se pojačavaju, iako ne u tako surovim oblicima kao ranije; inicijative ka novom guše se u privredi, kulturi i politici. Stvarne promjene zamjenjuju se megalomanskom formalističkom aktivnošću u razvoju hipernormiranog sustava samoupravnog socijalizma, kojem je glavni arhitekt Edvard Kardelj.
[uredi] Nezaustavljiv rast krize nakon Titove smrti
Ubrzo poslije Titove smrti izbija prva politička kriza na Kosovu (1981). Zatim nastupa teška ekonomska kriza (vlada Milke Planinc 1982.), koju se tijekom slijedećih godina sve više produbljuje; savezna vlada, partija i cjelokupni sustav pokazuju bespomoćnost da krizu prevaziđu. Takozvani Dugoročni program ekonomske stabilizacije, niz debelih knjiga sa bespredmentnim nizovima brojki i šupljih ideoloških fraza, ne dovodi do nikakvog poboljšanja.
Hraneći se srpskim opsesijama oko Kosova, raste srpski nacionalistički i šovinistički pokret. On javno nastupa od 1984, kada je objavljen Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, a osvaja vlast u Srbiji kada mu Slobodan Milošević izražava potporu i 1987. obračunava sa opozicijom u Savezu komunista Srbije (Petar Stambolić). Organizirajući tzv. događanje naroda, tj. inscenirane masovne spontane proteste protiv političkih rukovodstava, Milošević uspijeva dovesti svoje poslušnike na vlast u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori, tj. u polovini federalnih jedinica. To će dovesti do blokade odlučivanja u Predsjedništvo SFRJ.
Ova masovna događanja "organizirane spontanosti", gdje narod na masovnim skupovima daje podršku karizmatskom lideru i jedinoj legalnoj stranci, u Srbiji su potpuno gurnula u drugi plan zahtjeve za stvarnom demokratizacijom (liberalizacijom) političkog sustava u smjeru pluralizma, koji su se glasnije počeli postavljati početkom 1980-ih. U Sloveniji, koja je bila ekonomski najnaprednija i politički najzrelija, postepena demokratizacija i pluralizacija događala se sredinom 1980-ih unutar postojećih institucija (Osobitu ulogu imao je Savez socijalističke omladine Slovenije, iz kojeg je nastala liberalno-demokratska stranka). U Hrvatskoj, koja kasni, situacija se naglo mijenja početkom 1989, pojavom novih inicijativa i organizacija (UJDI, HSLS, HDZ i dr.).
Suočen sa ovim "antisocijalističkim" i "nacionalističkim" pokretima, vrh JNA povezuje se sa srpskim rukovodstvom, koje velikosrpsku poziciju maskira pozivom na jugoslavensko jedinstvo. Pokušaji da se po obrascu "događanja naroda" slome rukovodstva Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine doživjeli su neuspjeh.
Krajem 1989 savezna vlada Ante Markovića uspijeva znatno poboljšati ekonomsku situaciju (unutarnja konvertibilnost jugoslavenskog dinara, znatno usporavanje inflacije), ali politički raskol će taj uspjeh učiniti uzaludnim. Do kraja 1990. savezna vlada je izgubila realnu moć.
Prvi demokratski i slobodni izbori provedeni su u travnju 1990. u Sloveniji i Hrvatskoj. Ti su izbori bili održani u redovnom roku, jer u postojećem političkom sustavu izbori su održavani svake četiri godine, uz striktnu kontrolu preko SSRN. Nekoliko zakonskih promjena krajem 1989. i početkom 1990. omogućile legaliziranje političkih stranaka i drugih slobodnih udruženja (udruga), slobodno kandidiranje (uz prikupljanje određenog broja potpisa) i ravnopravnu predizbornu kampanju. U obje republike pobjeđuju anti-komunističke snage: koalicija Demos u Sloveniji i HDZ u Hrvatskoj.
[uredi] Rat i raspad
Srpska manjina u Hrvatskoj započinje u kolovozu 1990. oružanu pobunu, uz podršku Srbije i JNA. Sukobi eskaliraju postepeno; u nezaustavljivom rastu krize, koja od napetosti i povremenih incidenata prerasta u globalni rat, ključnu ulogu ima ponašanje vodstva JNA, koje u potpunosti staje na srpsku stranu. Tako ona dobiva ogromnu vojnu premoć, a Muslimani u Bosni i Hercegovini i Makedonci bivaju gurnuti u situaciju da se, kao i Albanci, Slovenci i Hrvati, moraju odupirati razularenom srpskom nacionalizmu.
Politički pregovori vode se unutar Predsjedništva SFRJ, koje je međutim blokirano u odlučivanju, jer glasuje se uvijek 4-4. Ključnu ulogu ima predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić Bogićević, kojeg se Slobodan Milošević trudio kao Srbina pridobiti na svoju stranu, što bi omogućilo da se izglasa uvođenje specijalnog stanja i legalizira vojni udar protiv demokratski izabranih vlasti Slovenije i Hrvatske; on je međutim ostao lojalan većini u republičkom vodstvu. Nakon toga, održavaju se serije sastanaka republičkih lidera. Ništa ne dovodi do uspjeha, jer Srbija i JNA nastupaju sa pozicija sile i odbacuju svaki kompromis.
Krajem lipnja 1991, Slovenija i Hrvatska sinhronizirano donose odluku o razdruživanju iz SFRJ. Slovenija šalje jedinice svoje Teritorijalne obrane i specijalne policije da zaposjednu granične prelaze SFRJ prema Austriji, Mađarskoj i Italiji. JNA šalje posve nepripripremljene pješadijske i tenkovske jedinice da to spriječe, očekujući da će demonstracija sile biti dovoljna i da neće biti nikakvog otpora. Slabe, ali odlučne i dobro pripremljene slovenske snage međutim onemogućavaju tu akciju. Slobodan Milošević uskraćuje JNA potporu za organiziranje prave vojne akcije, žrtvujući Sloveniju da bi lakše obračunao s Hrvatskom. Tako se JNA prisiljena osramoćena povući.
Pod međunarodnim pritiskom, Hrvatska i Slovenija pristaju odgoditi stupanje na snagu odluka o osamostaljenju za rok od tri mjeseca. Jasno je da će Sloveniji biti dozvoljeno da ode, međutim sukob u Hrvatskoj tijekom tih mjeseci eskalira do otvorenog rata (vidi: Domovinski rat).
[uredi] Raspad
Dana 8. listopada 1991. Slovenija i Hrvatska proglašavaju da je odluka o osamostaljenju stupila na snagu. Vodi se zapletena politička borba na međunarodnom planu o priznavanju tog čina. To je krizna situacija, kada o ishodu odlučuje kombinacija pozivanja na pravna načela, političke volje velikih sila i rezultata ratnih sukoba.
Srpsko vodstvo tvrdilo je isprva da pravo na samoopredjeljenje više ne vrijedi nakon što je jednom bilo "konzumirano" odlukom o udruživanju još 1918. (nešto slično neraskidivosti crkvenoga braka), a zatim da pravo na samoopredjeljenje ne vrijedi za republike u postojećim granicama, nego za narode, pa tako i Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imaju pravo otcijepiti se i formirati svoje države na području gdje su većina, odnosno na području koje uz pomoć Srbije i JNA uspiju zaposjesti. Tako su bile proglašene tzv. Republika Srpska Krajina na području Hrvatske (1991-1995) i Republika Srpska na području Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica to nije prihvatila. Republika Srpska Krajina prestala je postojati uspješnim akcijama hrvatske vojske Bljesak i Oluja 1995, a u Bosni i Hercegovini stvoren je pravno dubiozan provizorij sa polu-priznatom Republikom Srpskom koja je tzv. "entitet" unutar federativne BiH.
Analizirajući Ustav SFRJ iz 1974, međunarodna komisija pravnika (Badinterova komisija) zaključila je u studenm 1991. da Slovenija i Hrvatska (kao i druge republike, ali ne i pokrajine) imaju pravo istupanja iz državne zajednice, uz striktnu obavezu da međusobno poštuju postojeće granice, koje od unutarnjih postaju međunarodne. Tako su pravnici zaključili da se u Hrvatskoj (a to je već u to doba započelo i u BiH) odigrava agresija, a ne građanski rat.
Pritom je od velikog značaja bilo i to da se nije radilo o otcjepljenju, nego o razdruživanju: Slovenci i Hrvati, koji su se 1918. udružili sa Srbima u državnu zajednicu, i to ponovili 1945, sada su iskoristili svoje pravo da se osamostale, sa teritorijom svojih nacionalnih država.
[uredi] Države i polu-države nasljednice
Nakon daljih napetih pregovora na međunarodnom nivou, u siječnju 1992. niz država u svijetu priznaje samostalnost Slovenije i Hrvatske. Zatim su pravo na samoopredjeljenje iskoristili i Bosna i Hercegovina (voljom velike većine Hrvata i Muslimana na referendumu, suprotno volji većine Srba koji apstiniraju) i Makedonija.
Dok je Makedoniju ostavila na miru, Srbija je započela izrazito surovu agresiju na BiH, koja traje 1992-1995. Nakon uspješnih operacija u Hrvatskoj, jedinice HVO i Armije BiH, uz podršku iz Hrvatske, prešle su u ofenzivu i u BiH i ozbiljno potisnule Srbe. Pod međunarodnim pritiskom, slijedi primirje i zatim sklapanje bizarno skalupljenog provizorija sa međunarodnim protektoratom nad BiH, koji je doduše zaustavio rat ali na dulji je rok neodrživ.Ostaje posve nejasno da li je Bosna i Hercegovina država, savez država ili nešto treće.
Crna Gora i Srbija formirale su novu saveznu državu, koja je do 2003. nosila naziv Savezna Republika Jugoslavija, a nakon toga samo Srbija i Crna Gora. 21. svibnja 2006. Crna Gora organizira referendum o samoodređenju, na kojem se 55,4% birača izjasnilo za osamostaljenje.
Raspad Jugoslavije ostavio je provizornim i status Kosova. Srpske vlasti ukinule su autonomiju i provodile sustavni teror, na koji albanska većina dugo odgovara masovnim nenasilnim otporom. Godine 1997. dolazi do oružanog otpora, formiranjem Oslobodilačke vojske Kosova. Godine 1999, intervencijom zračnih snaga NATO-a, Srbija biva prinuđena povući se sa Kosova, čemu slijedi i iseljavanje većine srpskog stanovništva, nad kojem pobjednički Albanci vrše teror.
Kosovo je postalo međunarodni protektorat, pod faktičkom albanskom upravom, ali zbog toga što autonomne pokrajine nisu imale pravo na samoopredjeljenje, formalno je ono i danas međunarodno priznato kao dio Srbije. Logika situacije bila bi da se i formalno prihvati faktično stanje, priznavanjem samostalne republike Kosovo. Međunarodnu zajednicu u tome ponajviše koči strah od ujedinjenja Kosova i Albanije te od dalje eskalacije sukoba postavljanjem zahtjeva albanske manjine u Makedoniji za otcjepljenjem.
