Bitka na Lijevča polju
Izvor: Wikipedija
| Bitka na Lijevču polju | |
| Sukob | Drugi svjetski rat |
| Vrijeme | 30. ožujka - 7. travnja 1945. |
| Mjesto | Lijevče polje, NDH (danas BiH) |
| Rezultat | pobjeda NDH |
| Sukobljene strane | |
 četnici |
 NDH |
| Zapovjednici | |
| vojvoda Pavle Đurišić, vojvoda Petar Bačević |
general Vladimir Metikoš, general Marko Pavlović |
| Vojne snage | |
| ... | ... |
| Gubici | |
| ... | ... |
Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. između Ustaške vojnice i domobrana s jedne strane te Jugoslavenske vojske u otadžbini tj. četnika s druge strane; nedaleko Banja Luke. Snagama NDH je zapovjedao general Vladimir Metikoš a četničkima vojvoda Pavle Đurišić. Bitka je završena potpunim porazom četnika. Nakon 2. sv. rata četnički emigranti su ju nazivali "drugim Kosovom".
Sadržaj |
[uredi] Što je prethodilo bitci
U jesen 1944. četnici su bili raspršeni po tlu čitave bivše Jugoslavije. Postrojbe Crvene armije su ušle u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije, pukovnik Keserović, i njegove trupe, su bili zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga četnička vojska pod vodstvom "popa" Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevđevića i generala Mušickog je preko Nijemaca poslana u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića. Ta vojska se sastojala od 39.000 ljudi i u to vrijeme se nalazila u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sanđaka, BiH, Crne Gore i dijela Srbije.
[uredi] Četnički planovi
Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru četnici su odlučili poći s njima jer im u kraju preplavljenom partizanima nije bilo opstanka. Malo prije polaska stigla je zapovijed od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihailovića (koji se nalazio u Srbiji) da krenu prema Bosni gdje će se spojiti sa navodnih "100.000" četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi četnici su 5. prosinca 1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se sa Dražom Mihailovićem. Uz njega je bilo samo desetak tisuća ljudi a onih "100.000" nisu nikada ni postojali. Većina Mihailovićevih snaga tih zadnjih mjeseci su bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prilikom.
Kakve su dalje bile četničke namjere postoji više verzija priče.
Ustaški emigranti su nakon rata tvrdili da su te četničke snage trebale napasti Zagreb (nakon što Nijemci odu iz njega), srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao "snažna antifašistička vojska s kojom moraju računati".
Partizanski izvori kažu da je Draža želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne "antikomunistički ustanak"; Đurišić to nije prihvatio, otkazao je poslušnost Mihailoviću i započeo je pokret svojih snaga prema Sloveniji.
Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se sa tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevču polju nedaleko Banja Luke.
[uredi] Bitka
[uredi] Početak bitke
Snage NDH koje su su nalazile u blizini činile su 27.940 ljudi. 30. ožujka 1945. četničke snage su prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci. U isto vrijeme tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci te zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili sa četnicima ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istovremeno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline a pretpostavlja se da su ubili 2.500 civila.
2. travnja general Metikoš je sa oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko Dolina i u poludnevnoj borbi odbacio ih. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog oficira, kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.
[uredi] Lomi se pripremani napad na Bosansku Gradišku
Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović je isti dan prebacio u Bosansku Gradišku Oklopni sklop iz Novske i Topnički sklop iz Nove Gradiške te poslao još dvije pješačke bojne. Metikoš i Pavlović su se sastali u Bos. Gradišci i dogovorili plan napada. 5. bojnu 10. stajaćeg djelatnog sdruga su postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskog napada. Istog dana u 12.00 sati ustaško topništvo je sa tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sanđački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna kola i 4 tenka "Tigar" punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko oficira dok je na bojnom polju ostalo ležati 2.000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih oficira ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Saznali su i sastav četničke vojske: Sanđački korpus, kojim je zapovjedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića te 5.000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Saznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.
[uredi] Raskol u četničkoj komandi
Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračunavanja među oficirima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih oficira kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 02./03.04 5.000 Crnogoraca je dezertiralo iz četnika, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.
To je natjeralo Đurišića da promjeni plan. 3. travnja donio je odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevča polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan, ondje se opskrbiti namirnicama i konjima te odatle krenuti preko Kozare prema Kordunu gdje bi se spojili sa četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.
Dana 4. travnja Durišć se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška-Banja Luka. Izgradnjom bunkera upravljao je inženjerijski dopukovnik Josić. U bunkerima je bila smještena domobranska 2. bojna 4. lovačkog Sdruga. Svaki bunker je bio naoružan sa po dva minobacača i jednim mitraljezom a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri koji su bili smješteni na raskrižjima cesta, Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima bili su dodatno ojačani sa po jednim protuoklopnim topom. Na 40 km dužine ceste bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigli jedan ustaški oklopni sklop te dvije pješačke bojne i smjestili su se uz cestu prema Razboju. General Pavlović je postavio jedan oklopni sklop Ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. 3. bojnu pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare.
[uredi] Glavna bitka
U jutro 5. travnja u 2.00 sati četnici započinju frontalni napad na bunkere i obasipaju ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja te bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe na dovoljnu blizinu a zatim su otvorili vatru iz mitraljeza, minobacača i topova što stvara velike gubitke četnicima i unosi pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.
Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima:"Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan."
Ipak 6. travnja u 6.00 sati četnički odredi Garani i Omladinski odred pod vodstvom kapetana Perišića uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. General Pavlović je sa dijelom svoje divizije začepio mjesto četničkog prodora a zatim svoju pričuvu, dvije oklopne satnije, poslao cestom Bukovac-Turjak u pomoć 3. bojni. Sa ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku grupu koja je činila oko 1.000 ljudi. Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pritisak na 3. bojnu je otklonjen a od 1.000 četnika ubijeno je 500 dok su preostali pobjegli prema Kozari. 3. bojna, ojačana dvjema oklopnim satnijama krenula je u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića naišla je na tu četničku grupu i u potpunosti ju uništila.
Tijekom noći sa 6. na 7. travnja zahvaljujući radu ustaških diverzanata panika u četničkim redovima dostiže vrhunac i četnici počinju bježati s lijeve na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No u jutro 7. travnja ustaško topništvo počinje gađati čamce kojima su prelazili i time im odsjeca odstupnicu.
Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. Sbora general Josip Metzger donosi odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još 27.000 ljudi.
Točno u 11.00 sati snage 6. i 17. hrvatske divizije započinju opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana prema razboju kreće 1. oklopni sklop Ustaške obrane predvođen sa 4 tenka "Tigar", za njim motorizirana strojnička satnija i kamioni sa pješadijom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga Ustaške obrane kreće cestom Brezovljani-Glamočani. Sa juga Oklopni sklop 6. divizije tjera četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolaze motorizirana strojnička satnija i dvije pješačke bojne koje započinju sa četnicima frontalnu borbu. Domobrani izlaze iz bunkera i otvaraju oštru strojničku vatru.
Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškog prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom popračenom ručnim bombama nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju svoje položaje i pokušavaju se spasiti bijegom ali uzalud jer su bili opkoljeni sa svih strana. Ustaška pješadija uništava i poljednji otpor četnika koji se predaju. U 13.00 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertitrali iz četnika pokopali su mrtve. Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko 5.000 četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji je pronađen kako se skriva ispod kola nadajući se da će po noći pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili.
[uredi] Nakon bitke
Nakon bitke Đurišić, a s njime i 1.500 njegovih oficira i istaknutijih četnika, su odvedeni u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi pobijeni. Nepoznato je što je bilo sa preostalih 3.500 četnika, najvjeroatnije su i oni pobijeni samo na nekom drugom mjestu. 5000 Crnogorca je premješteno pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Ostavljeno im je oružje i stavljeni su pod ustaško zapovjedništvo. U svibnju su zajedno sa ustašama, domobranima i hrvatskim civilima krenuli na povlačenje prema Austriji. Kod Bleiburga su se zajedno sa vojskom NDH predali Britancima koji su ih izručili partizanima. Većina je pobijena na "Križnom putu", rijetki preživjeli su završili u komunističkim logorima diljem Jugoslavije.
[uredi] Literatura
Proces protiv Draže Mihailovića, Vijesnik 1948.
"Američki Srbobran" od 2. listopada 1950.
"Iskra" München, od 24.05.1951. članak "Kad je krvca iz zemlje provrela".
Iz zapisnika o preslušavanju popa Perišića 01.05.1945. pismohrana "Drine".
Alvin E. Conski, izvještaji Draže Mihailovića, pročitano na zasjedanju Američkog kongresa 24.05.1945.
Boško N. Kostić, "Za istoriju naših dana", München.
