Inflacija
Izvor: Wikipedija
 |
|
Inflacija je povećanje agregatne razine cijena u odnosu na vrijednost novca. Pojam inflacije također se može definirati kao pad vrijednosti novca.
Vrijednost novca označava njegova kupovna moć. Dakle, ako u određenoj privredi postoji inflacija, kupovna moć te valute pada.
Jednostavna jednadžba stope inflacije glasi:
SI = [(razina cijena vremenskog razdoblja 2 - razina cijena vremenskog razdoblja 1 ) / razina cijena vremenskog razdoblja 1] x 100
Za mjerenje inflacije još se koristi i Indeks potrošačkih cijena (CPI) koji mjeri troškove tržišne košare dobara i usluga potrebnih za svakodnevni život. Osim toga koristi se i GDP deflator i rjeđe indeks proizvođačkih cijena.
Deflacija je proces smanjivanja opće razine cijena, suprotan inflaciji, dok je dezinflacija proces smanjivanja stope inflacije.
[uredi] Stopa inflacije i utjecaj na gospodarstvo
Prema intenzitetu inflacija se obično dijeli na umjerenu (do 10% godišnje), galopirajuću (iznad 10% godišnje) i hiperinflaciju (iznad 50% mjesečno).
- Umjerena inflacija prisutna je u mnogim svjetskim gospodarstvima. Povjerenje ljudi u novac nije upitno pa ga ne nastoje pretvoriti u nekretnine ili neki drugi oblik trajnih potrošnih dobara. Ljudi su spremni na dugoročne transakcije jer ih porast cijena znatnije ne obezvrjeđuje. Umjerena inflacija se obično smatra stimulativnom kako za agregatnu ponudu tako i za agregatnu potražnju.
- U galopirajućoj inflaciji, novac gubi na vrijednosti pa ljudi kod sebe zadržavaju minimalne količine potrebne za transakcije. Cijene se izražavaju u stabilnijim valutama, dok ugovori dobivaju indeksnu klauzulu. Financijska tržišta odumiru iako gospodarstvo funkcionira.
- Kod hiperinflacije stopa inflacije je višeznamenkasta. Ponuda novca daleko premašuje njegovu potražnju. Novčana razmjena se zamjenjuje trampom (robna razmjena), dolazi do dramatične preraspodjele bogatstva i gospodarstvo je u rasulu. Bijeg od valute koja gubi vrijednost može dovesti do daljnjeg ubrzavanja inflacije i na taj način zatvoriti "začarani krug".
[uredi] Uzroci inflacije
Uzroci inflacije mogu biti višestruki. Kod inflacije potražnje, previše potrošnje je preusmjereno na premalo roba. Uzroci su porast novčane ponude, državnih rashoda te porast izvoza čime se smanjuje domaća ponuda. S druge strane, porast nominalnih nadnica, porast cijena inputa i energije i promjena deviznih tečajeva dovode do inflacije troškova. Visoke stope inflacije najčešće su prouzročene političkom odlukom u situacijama u kojima država ne može namaknuti prihode iz drugih izvora pa se odlučuje na "tiskanje novca".
[uredi] Kraj inflacije i posljedice
Inercijska inflacija ostaje na istoj stopi sve dok je neki događaj ne promijeni. Cijene i troškovi rastu po istoj stopi, kao i agregatna ponuda i potražnja. Zaustavljanje ili smanjivanje inflacije često dovodi do usporavanja gospodarskog rasta i povećanja nezaposlenosti. S druge strane, zaustavljanje hiperinflacije je nužan preduvjet za normalnu gospodarsku aktivnost pa je u takvim slučajevima efekt smanjenja inflacije na gospodarstvo pozitivan. Visoka inflacija dovodi do gubitka povjerenja ljudi u valutu i monetarne vlasti; često je potrebno dugo razdoblje stabilnosti kako bi se povjerenje vratilo.
ANTIINFLACIJSKA POLITIKA
Antiinflacijska politika (engl. anti-inflationary policy, njem. antiinflationäre/gegeninflationäre Maßnahmen) je skup mjera koje poduzima vlada jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi suzbila inflaciju; obično se rabi kao sinonim za stabilizacijsku politiku, odnosno njezin je najvažniji i najsloženiji dio jer je nemoguće trajno održati punu zaposlenost, stabilne cijene I slobodna tržišta. Kombinacija mjera antiinflacijske politike ovisi o uzroku/karakteru inflacije.
Za suzbijanje inflacije nastale viškom agregatne potražnje prema agregatnoj ponudi primjenjuje se ortodoksni antiinflacijski program – restriktivna monetarna politika (ograničavanje stopa rasta monetarnih agregata, kamata, deviznog tečaja) i restriktivna fiskalna politika (politika poreza, carina i ostalih davanja, politika državnih rashoda i dr.) u odgovarajućoj kombinaciji.
Troškovna inflacija i na njoj temeljena inercijska inflacija (inflacijska očekivanja) suzbija se mjerama heterodoksnog programa: uvođenje sidra (zamrznut ili utvrđen rast) za plaće, cijene, neke monetarne agregate i devizni tečaj. Ortodoksni antiinflacijski program u određenom razdoblju izaziva neizbježne recesijske posljedice. Borba protiv inflacije recesijom obično rezultira smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje. Zbog toga se sve više primjenjuje politika dohodaka – kontrola plaća i cijena, dobrovoljne smjernice, porezna politika i strategija jačanja tržišta.
Cilj svake stabilizacijske ekonomske politike jest postići opću gospodarsku ravnotežu koja se očituje ostvarenjem pune zaposlenosti bez inflacije. No ekonomska ravnoteža naglašava kako nema nacionalnog gospodarstva koje istodobno može ostvarivati punu zaposlenost i stabilne cijene a imati slobodno tržište.
Postoje 3 mogućnosti ostvarivanja gospodarskog rasta naspram rastu cijena.
1. Gospodarski rast uz blago rastuće cijene 2. Gospodarski rast uz stabilne cijene 3. Gospodarski rast uz opadajuće cijene
Svaka od ovih varijanti ima svoje prednosti i nedostatke ali većina ekonimsta smatra da blago rastuće cijene (3-4% godišnje) potiču rast ukupne proizvodnje, investicija i zaposlenosti. Gledano na dulji rok rezultat će biti stabilne cijene. No ipak pojava inflacije postvalja zadatke ekonomskoj politici. Ekonomska politika, u ovom slučaju antiinflaciska, teži stabiliziranju gospodarstva suzbijanjem dviju skupina posljedica inflacije. Dakle, cilj je suzbiti redistribuciju dohodaka I imovine i smanjiti stope rasta ekonomske aktivnosti.
SUZBIJANJE INFLACIJE POTRAŽNJE
Da bi suzbili inflaciju potražnje treba suzbijati višak potražnje nad ponudom. Suzbijanje inflacije potražnje može se provoditi dvojakim mjerama:
1. Mjerama monetarno-kreditne politike 2. Mjerama fiskalne politike
1. Mjere monetarno-kreditne politike – smanjuju količinu novca i kredita. Što dovodi do smanjenja investicija poduzetnika i pojedinaca, ali i smanjivanjem vladine potrošnje. Rezultat ovih mjera će biti manja zaposlenost, manji dohodak, manja potrošnja, manji inflacijski jaz (tj. inflacija) 2. Mjere fiskalne politike – inflacija se može suzbiti i mjerama porezne politike i mjerama iz područija javnih rashoda. Ako se povećaju porezi ili pak uvedu novi, doći će do smanjenja osobne potrošnje. Ako se smanje javni rashodi doći će do smanjena budžetske potrošnje. Krajni rezultat ovih mjera bit će smanjenje ukupne proizvodnje, zbog čega će doći do smanjivanja dohotka, a time i do smanjivanja inflacije.
SUZBIJANJE INFLACIJE TROŠKOVA
S obzirom da se rast plaća smatra glavnim uzrokom inflacije troškoma, mjere za suzbijanje te inflacije su usmjerene na ograničavanje rasta plaća sukladno rastu proizvodnost rada. Postoje i druge mjere antiinflaciske politike koja djeluje na ostale uzroke inflacije troškova. Suzbijanje inflacije troškova može se provoditi:
1. Antimonopolskom politikom 2. Stimulativnom ekspanzivno-kreditnom politikom 3. Blagom fiskalnom politikom za deficirane grane kako bi se ublažila ovisnost o uvozu i uvozna inflacija 4. Mjerama fiskalne politike usmjerenima na smanjenje poreza i doprinosa
Inflaciju troškova je teže suzbiti mjerama monetarne fiskalne politike nego što je to slučaj sa inflacijom potražnje.
Naime mjerama monetarne i fiskalne politike uglavnom se utječe na cijene. Tako proizvođači zbog zahtjeva za povećanjem plaća ostvaruju sve manju dobit. To dovodi do smanjenja investicijske potrošnje, smanjenju ukupne potražnje, ali u suprotnom smijeru može voditi I smanjenju stope rasta i razine nezaposlenosti.
Da bi se suzbila inflacija troškova putem ograničenja plaća, a potaknuo rast proizvodnosti rada najčešće se koristi politika dohodaka (incomes policy). Politika dohodaka sastoji se od aktivnosti vlade kojima ona pokušava obuzdati inflaciju izravnim mjeram, usmenim uvjeravanjem ili zakoskom kontrolom plaća i cijena. Bit te politike je da prosječne godišnje plaće mogu rasti onoliko koliko je rasla prosječna godišnja proizvodnost rada. Takav porast ne može voditi porastu cijena ili smanjivanju profita. No postoje iznimke koje govore o tome, da godišnje povećanje proizvodnosti ne mora pratiti iznimno veliko povećanje plaća, već se može ponuditi potrošačima po nižim cijenama.
Nedostaci politike dohotka su ti što se zapošljava veliki, skupi i stručni administratvni aparat, gubitak individualne slobode poduzetnika, pojave birokracije i korupcije i sl. Stoga se politika dohodaka najčešće promjenjuje kad se druge mjere pokažu nedjelotvornima.
SUZBIJANJE STRUKTURNE INFLACIJE
Mjere antiinflacijske politike koje se koriste u suzbijanju inflacije potražne i inflacije troškova su neupotrebljive u suzbijanju strukturne inflacije. Ako se kojim slučajem one koriste u suzbijanju strukturne inflacije može doći do produbljivanja strukturne disproporcije. Izvore strukturne inflacije moguće je ublažiti:
1. Uklanjanjem zapreka izjednačavanju plaća zaposlenika u svim sektorima nacionalnog gospodarstva 2. Usmjeravanjem investicija u sektore koji se pokazuju neproporcionalnima prema ostalim sektorima nacionalnog gospodarstva
Može se zaključiti da upravo selektivno investiranje u sektore koji zaostaju temelj za uspješno suzbijanje strukturne inflacije.
