Napoleon III
From Wikipedia
Napoleon III (Charles Louis Napoleon Bonaparte) (20.4. 1808. - 9.1. 1873.) je francuski političar, državnik i vladar.
Rođen je u Parizu u kao sin Louisa Bonapartea, a nećak Napoleona I. Živio je u izgnanstvu nakon pada bonapartističkog režima 1815.
Godine 1839. je napisao knjigu Les idées Napolépniennes i bio umiješan u dva neuspješna svrgavanja bourbonske monarhije 1836. i 1840.
Nakon pobjede revolucije 1848. vratio se u Francusku i iskorištavajući vještom demagogijom političko-društvene prilike postigao je da su ga velikom većinom izabrali za predsjednika republike.
2. 12. 1851.god pripremio je uspješni državni udar na osnovu kojeg se sljedeće godine poslije dva plebiscita, proglasio carem. Do 1860.godine vladao je apsolutisticki, zatim sa izvjesnim popustanjem. Politički sistem tako nastalog Drugog Carstva u Francuskoj zasnivao se u pravnom pogledu na modifikovanom Ustavu Druge Republike, koji je usvojen decembra 1851.g. Po ovom Ustavu svaka kontrola narodnog predstavništva nad izvrsnom vlascu bila je isključena. Zakonodavna skupština ne samo sto nije imala pravo da donosi i ukida zakone vec nije smjela ni da ih predlaže. Njoj je jedino bilo dozvoljeno da zakone koje donosi vlada dobronamjerno analizira i donosi o njima konstruktivne sugestije. Ova skupština nije mogla izabrati ni svog predsjednika, vec je i njega postavljao Napoleon III. Sazvati Zakonodavnu skupstinu jedino je mogao car, on ju je raspustao kad je htio i raspisivao je izbore po svojoj volji. Skupština se nije pitala ni kod objave rata, ni kod zakljucivanja mira, niti je imala uticaja na postavljanje funkcionera, sve je ovo obavljao iskljucivo Napoleon III. Ova monarhija je ugušila sve politicke stranke osim svoje (Stanka 2. decembra), ukinula je demokratske slobode, povecala je birokratsko-politički aparat, ukinula je mjesne samouprave, na sve znatnije funkcije u drzavi dovela je svoje činovnike, katolickom kleru dala je povlastice, a štampu je onemogucavala goneći je za najmanji znak neposlusnosti ili nezavisnosti. Car i njegova žena Eugenija iz Španije, kao i grupica njihovih ljudi radili su sta su htjeli, ponasali su se poput zloglasnih istočnjackih despota.
Ipak pored svih navedenih kriza kroz koje je prolazilo tadašnje francusko drustvo u ovom periodu dolazi do naglog privrednog uspona. Režim Drugog cartva odgovarao je razvoju kapitalizma, zato su ga i podrzavali siroki slojevi industrijske i finansijske burzoazije. Velikom brzinom razvija se saobraćajna mreza u zemlji. Mreza zeljeznickih komunikacija prosirila se sa 3.500km na 18.000 km, izgradjeno je nekoliko velikih drumova, a popravljeno je i modernizovano oko 300.000 km seoskih puteva. Proširuje se mreza plovnih kanala, tako pomorski saobracaj dozivlava snazan napredak. Osnivaju se nove prekookeanske kompanije, prosiruju se velike luke, a u plovidbi se uvodi vise parobroda, pa se njihov broj penje na 522. Industrija se velikom brzinom mehanizuje. Novčana ulaganja u industrijske pogone su za petnaest godina udvostručena. Snađno raste metalurgijska proizvodnja, izgradjuje se veci broj visokih peći koje koriste koks kao gorivo. Čitav privredni polet zaokruzen je velikim prilivom novcanih sredstava na francusko trziste. Do toga dolazi zahvaljujuci povoljnom spoljnotrgovinskom bilansu i brzom rastu francuskog izvoza, čija se vrijednost povecava sa 2,5 na 8 milijardi franaka godisnje.
Porast bogatstva nije znacilo i povecanje blagostanja svih stanovnika Francuske, pa ni uklanjanju bijede i siromaštva kod određenih slojeva . Dobar dio proletarijata zivio je i dalje u krajnje bijednim uslovima. Radnička klasa nije bila zakonom zastićena, niti je imala bilo kakvih političkih sloboda da se za njih bori. Da bi ublažila nezadovoljstvo radnika vlada je izvodila javne radove, osnovala je neke socijalne ustanove, podržala je osnivanje većeg broja humanitarnih ustanova za pomoc sirotinji, bolesnicima i starcima, podsticala je razvoj kapitalisticke privrede, narocito trgovine, industrije i bankarstva.
Opozicija vlastima kako radnička tako i građanska i republikanska, bila je desetkovana i osudjena na tišinu. Prilikom svakih izbora carska vlada je sasvim otvoreno, bez ustezanja i prikrivanja, uzimala sebi pravo da pritiskom na birače utice na njihovo glasanje. Uprkos tome na skupštinskim izborima godine 1857. republikanci su dobili 665.000 glasova sto im je dalo 8 poslanika u parlamentu i sto je predstavljalo pozamašan uspjeh.
Januara 1858. izvrsen bombaski napad italijanskog republikanca Orsinija na cara i caricu, poginulo je 8 osoba, a 148 je ranjeno. Orsini je izjavio da je zelio da kazni Napoleona III sto je izdao svoju karbonarsku prošlost i digao ruke od italijanskog ujedinjenja. Ovaj dogašaj prouzrokovao je dalje progone republikanaca i pojačavanje policijskih mjera za očuvanje poslupnosti stanovništva.
Napoleon III je vodio dosta agresivnu spoljnu politiku, najvise radi širenja drzavnih granica i zbog sticanja prestiza i kolonijalnog osvajanja. Ipak on se ponosito prikazivao kao protagonist i zastitnik principa nacoonalnosti i samostalnosti malih evropskih naroda. Nekim svojim diplomatskim akcijama, a u slucaju Italije i vojnim, dao je dosta doprinosa u odbrani prava ugrođenih naroda. Tako je pomogao pri ujedinjenju rumunskih kneževina i odbrani Srbije i Crne Gore od turskih prijetnji i dao je podrsku poljskim ustanicima. Zajedno sa Pijemontom, Velikom Britanijom i Turskom učestvovao je u krimskom ratu protiv Rusije od 1854 do 1856. Godine 1855. francuski general Fedreb nametnuo je francusku vlast Senegalu u Africi. Zatim su se Francuzi pridruzili Britancima u drugom opijumskom ratu koji se vodio protiv Kine. Francuzi su tada uspjeli sebi izdejstvovati političke i trgovačke povlastice u ovoj zemlji.
Napoleon III je godine 1859 uspješno vodio i rat u Italiji u borbi za oslobođenje od Austrije. Napoleon III je posebnu simpatiju imao prema pijemontskoj kraljevini i njenom premijeru Bencu Kavuru sa kojim je dogovorio i otpoceo rat protiv Austrije, ipak kada je trebalo rat dovesti do kraja i ujediniti Italiju, on je posustao i zakljucio je mir sa Bečom.
Francuska je takodje uz pomoć Maksimilijana Habsburškog pokusala da upostavi kolonijalnu vlast nad Meksikom godine 1862. ali u tom ratu nije uspjela ostvariti cilj.
Za vladavine Napoleona III započinje francusko kolonijalno prodiranje u Indokinu. Napadom na drđavu Anam izdejstvovano je ustupanje Kočinkine Francuskoj godine 1862., a naredne godine stečen je protektorat nad Kambodžom. I u Sijamu je Francuska dobila trgovačke povlastice.
Napoleon III vodio je svoj posljednji rat protiv Pruske kojeg je objavio 19. jula 1870. godine poslije poznatog skandala nazvanog emska depeša. Neprijateljstva izmedju armija otpocela su 2. avgusta 1870. a trajala su do 1. februara 1871. Ipak Napoleon nije ucestvovao u ratu do kraja. On je 1. septembra 1870.g. istakao bjelu zastavu na tvrdjavi Sedan koju su Prusi opkolili, sjutradan je potpisana kapitulacija ovog grada, a car Napoleon III postao je pruski zarobljenik.
Na tu je vijest u Parizu proglašena Treća republika.
Umro je u izgnanstvu u Velikoj Britaniji.
| Predsednici Francuske |  |
|
|---|---|---|
| Druga republika: Luj Napoleon Bonaparta Privremen predsednik: Luj Žule Troču Treća republika: Tjer | Mak-Mahon | Karnot | Kasimir-Perir | Faur | Lubet | Falieres | Poinkar | Dešanel | Milerand | Domerž | Domer | Lebrun |
||
