Povijest Rusije
Izvor: Wikipedija
Ovo je pregled povijesti Rusije do 1917. Za daljnju rusku povijest vidi članke Sovjetski Savez i Rusija.
Sadržaj |
[uredi] Pojava ruske države
Najstarija Rusija obuhvaćala je dva dijela: slavensku pradomovinu oko srednjeg Dnjepra i kolonijalni dio od Dnjepra do Ladoškog jezera, koji je nastao u 6. i 7. stoljeću slavenskom seobom u baltičko-finsko područje. Širok pojas poljsko-polapskih plemena dijelio je Istočne Slavene od žarišta romansko-germanske kulture, a turko-tatarski nomadi pontskih stepa rastavljali su ih od bizantske kulture. Tek je seoba skandinavskih Normana u 9. stoljeću dovela Rusiju u dodir s Europom. Normanski gusari, Varjazi, Rusi (finsko ime Ruotsi) imali su ovdje na istoku mrežu rijeka i jezera kojima su mogli ploviti iz Baltičkog mora u Crno. Prva njihova kolonija na ruskom tlu nalazila se oko ušća Volhova sa središtem u Ladogi; druga je bio Novgorod na Iljmenskom jezeru, kojim je prema narodnoj tradiciji zavladao 862. Rjurik (Rurik). Od njegove su se družine tobože odijelili Askold i Dir i osnovali varjašku kneževinu u Kijevu. Već Rjurikov nasljednik Oleg učinio je kraj njenoj samostalnosti, prenio svoje sjedište u Kijev i odatle ujedinio sve Istočne Slavene, koji pomalo poprimiše rusko ime svojih gospodara.
Politika nove države išla je za pokoravanjem stepe jer je iza nje bilo more, a iza mora Carigrad. Dva su stoljeća stoga Rusi ratovali s Pečenezima i usto navaljivali na Carigrad te došli pod bizantski utjecaj. Pokrstivši 988. (?) Vladimira, bizantski svećenici donesoše u Kijev kršćansku vjeru, bizantsko pravo i umjetnost, ali i gotov književni jezik, staroslavenski, s bogatom prijevodnom literaturom. Bizantska crkva time je uklonila jezične zapreke koje bi ometale Rusima slobodan pristup njenoj kulturi. Kijev se jedva nekoliko desetljeća poslije krštenja već natjecao s Carigradom. U prvoj polovici 11. stoljeća imao je bezbroj crkava, a učeni redovnici prevodili su grčke knjige na slavenski jezik. Pokrovitelj tog preporoda, Jaroslav Mudri, skupljao je rukopise i razorio pobjedom nad Pečenezima 1036. i posljednju pregradu između Kijeva i Bizanta. Pored svega toga Rusija se nije jednostrano vezala za Carigrad. Trgovački odnosi pojačali su se baš za Jaroslava vojnim savezima s njemačkim carevima protiv Poljske i dinastičkom politikom koja je dovela njegove kćeri na ugarsko, norveško, pače i na francusko prijestolje.
[uredi] Pad Kijevske Rusije
Poslije Jaroslavljeve smrti (1054.) Rusija se počela povlačiti iz Europe. Razlozi su tome bili shizma i prekinuti neposredni spoj s Carigradom, pošto su se na jugu naselili novi nomadski narodi, Polovci (Kumani). U to doba u Kijevu djeluje Nestor Ljetopisac, monah koji je za sobom ostavio značajna djela za povijest Rusije. Nesloga Rjurikovića potkapala je državu diobama i ratovima. Vladimir Monomah, šurjak njemačkog cara Henrika IV., uspostavio je doduše jedinstvo, ali poslije njegove kratke vladavine (1113. – 1125.) Rusija se raspadala na sve sitnije dijelove, nesposobne oduprijeti se Polovcima. Narod je hrpimice bježao ili na zapad u Halič i Volinj ili na sjeveroistok u Suzdaljsku kneževinu: tamo je stapanjem došljaka s finskim starosjediocima nastalo novo pleme, velikorusko. Kolonizacija je bila tako živa da je već Monomahov sin, Juraj Dolgoruki, osnovao niz gradova, među njima i Moskvu. Njegov sin, veliki knez Andrej Bogoljupski, ostao je u suzdaljskom Vladimiru i dao Kijev mlađem bratu. Time se političko težište prenijelo već u 2. polovici 12. stoljeća prema Aziji.
Godine 1224. Džingis kanovi Tatari su uništili rusku vojsku. Za druge njihove provale (1237. – 1240.) Batu je opustošio Rusiju do blizu Novgoroda, razvalio Kijev i osnovao na Volgi državu Zlatne horde, Kipčački kanat, koji je držao ruske knezove u ropstvu 200 godina. Ujedno se srušila ruska fronta i na zapadu. Viteški red mačonoša (Schwertbrüder), osnovan 1202. u žarištu njemačke kolonije u Livonskoj, zauzeo je 1224. ruski grad Jurjev. Ujedinivši se 1237. s Njemačkim viteškim redom u Pruskoj nastavio je ofenzivu preko Pskova prema Novgorodu; usporedo s njim prodirali suŠveđani (iz Finske) i Litavci.
Aleksandru Nevskom, sinu velikog kneza Vladimirskog, uspjelo je 1240. zaustaviti Šveđane pobjedom na Nevi; bitkom na Čudskom jezeru (1242.) potisnuo je i Nijemce. Litavci su podvrgli Polock i izbili preko Vitebska na gornji Dnjepar. U 14. stoljeću litavski su knezovi prodirali niz Dnjepar, oteli Tatarima 1362. Ukrajinu s Kijevom i Podolje te podijelili s Poljacima jugozapadnu Rusiju, tako da im je pripao i istočni Volinj. Činilo se da će Velika Litva oslobodilačkim ratom protiv Tatara okupiti oko sebe cijelu Rusiju, ali 1386. poljska se kraljica Jadviga udala za litavskog kneza Jagela, a ovaj se s Litavcima pokrstio. Povlašteni položaj ruske kulture u Litvi bio je time pokoleban. Poljski običaji, jezik i osobito katolička vjera otuđivali su veliki dio litavskih Rusa, pa je veću važnost počela dobivati Moskva.
[uredi] Uspon Moskve
Osnivač veličine Moskve bio je Ivan I. Kalita. Na početku svoje vladavine pridobio je metropolita da se preseli u Moskvu; 1328. združio je s Moskvom i velikokneževsku čast i pojačao svoj položaj prema ostalim knezovima ishodivši od tatarskog kana pravo da umjesto tatarskog izaslanika sam ubire za nj danak po cijeloj Rusiji. Potpomagani Zlatnom hordom, moskovski se knezovi stadoše natjecati s litavskim u „sabiranju“ ruske zemlje; Kalitin se unuk Dmitrij okrenuo protiv tatarskog kana te ga potukao 1380. na Donu (Dmitrije Donski).
Ivan III., veliki knez Moskve (1462. – 1505.) združio je sve ruske kneževine do tatarskih i litavskih granica i potisnuo većinu njihovih knezova na stupanj moskovskih vazala – bojara. To je učinio to lakše, što se Kipčački kanat nalazio već u potpunom rasulu. Glavna se fronta moskovske politike okrenula prema zapadu. U dva rata protiv Poljsko-Litavske Kraljevine (1492. – 1494. i 1500. – 1505.) Ivan je pomakao moskovsku granicu preko Sjeverskih gradova u porječju Desne prema Dnjepru i prinudio poljskog kralja da ga prizna „gosudarom cijele Rusije“. Oštri ruski nacionalni imperijalizam u tijesnoj je vezi s turskim osvojenjem Carigrada (1453.) i Ivanovim vjenčanjem s nećakinjom posljednjeg bizantskog cara, Sofijom (1472.). Time su prešli na Moskvu kao novi, „treći Rim", ne samo bizantski grb, nego i bizantsko shvaćanje nadzemaljske prirode carske vlasti i uloga Carigrada kao prijestolnice „svega pravoslavlja“. I približavanje Europi počinje u Ivanovo doba. Stranci su gradili tvrđave, lijevali topove i pravili puške, dok je on u savezu s Habsburgovcima 1490. uveo Rusiju prvi put u krug europskih velikih sila i prokrčio sebi izlaz na Baltičko more.
Smjerom Ivana III. pošao je i njegov unuk Ivan Grozni. Okrunivši se 1547. za „cara“, skršio je moć bojara i završio 1552. – 1556. borbu s povolškim Tatarima dobivši Kazan i Astrahan; kozački ataman Jermak podvrgao mu 1582. – 1584. zapadni Sibir. Usporedo sa zauzećem tih krajeva tekao je rat na zapadu. Pomoću Engleza, koji su 1553. zalutali iz Bijelog mora u Istočnu Dvinu, ostvarila se doduše direktna veza sa Zapadom, no put je zbog daljine i leda bio slabo upotrebljiv, te se Ivan 1558. okoristio unutrašnjim razmiricama u Livoniji kako bi preko nje izašao na more. Poslije 25 godina krvavih borbi Rusi su morali ostaviti sav plijen Poljskoj i Švedskoj.
[uredi] Dinastija Romanov
Izumiranje moskovske dinastije (1598.) dovelo je do diobe same Moskve. U toku prijestolnih borbi Šveđani su se dočepali cijelog sjeverozapada s Novgorodom, Poljaci su ušli u Moskvu (bojari su čak izabrali poljskog kraljevića Vladislava za cara), a engleski su trgovci predložili svom kralju da uzme sebi ruski Sjever. Ta najezda „Latina i Luterovaca“ raspirila je nacionalni osjećaj ruske crkve. U Nižnjem Novgorodu buknuo je ustanak. Godine 1612. pade Moskva, a izborom Mihajla I. Romanova 1613. uspostavljeno je opet nacionalno carstvo, iako u užim granicama. Usprkos velikog vanjskog uspjeha nastala je teška unutrašnja kriza zbog sve većeg broja stranaca. Za prvog Romanova bilo ih je u Moskvi već nekoliko tisuća. Car se njima služio pri obnovi zaostalog ruskog gospodarstva i vojske, ali je time unio razdor u narod: protiv „heretičnog“ Zapada izbija reakcija konzervativnih pravovjernih Rusa. Ruska crkva pozvala je u pomoć Grke i maloruske redovnike iz Kijeva. Ispravljaju se barbarski iskrivljeni tekstovi bogoslužnih knjiga po grčkim originalima i čisti ruska crkva od izopačenih obreda i ikona. Kad je crkveni sabor 1656. odobrio te reforme, odmetnuli su se raskolnici. Službena crkva se pod utjecajem Grka sjetila pravoslavne braće na Balkanu. Juraj Križanić je jasno pokazao kako je kratak korak od pravoslavnog imperijalizma do panslavizma, namjenjujući caru zadatak da stane na čelo svih Slavena.
[uredi] Petar I. Veliki i njegovi nasljednici
Kako je usporedo s ciljevima ruske politike raslo i uvjerenje da se realne sile za nju mogu crpsti samo iz napredne europske kulture, to se pobuna protiv zapadnjaštva svršila njegovom pobjedom. Petar I. Veliki (1689. – 1725.) uveo je u duhu zapadnog apsolutizma strogi birokratski centralizam sa senatom i 12 kolegija, podijelio državu na gubernije, stvorio veliku stajaću vojsku i ukinuo središte konzervativnog otpora, patrijaršiju, prenijevši njena prava na jedan od spomenutih kolegija, Sveti sinod. Modernizacija nezgrapne države je bila suviše nasilna, a da bi mogla dublje prodrijeti, ali je ipak dostajala kako bi se Petar mogao latiti rješavanja povijesnih zadataka Rusije. Preokret u odnosu prema Poljskoj bio je od epohalnog značenja. Već za Petrove maloljetnosti 1686. regentstvo je završilo beskrajne rusko-poljske borbe savezom s Janom III. Sobjeskim protiv Turaka; Petar je sklopio s novim kraljem, Augustom II., još i savez protiv Šveđana. Oslobođen poljskog suparništva mogao je u Velikom sjevernom ratu (1700. – 1721.) konačno ukloniti Šveđane s južne obale Finskog zaljeva, gdje je osnovao novu prijestolnicu Petrograd; slabost poljske dinastije dala mu je priliku da joj se nametne za zaštitnika.
Ruski utjecaj u Varšavi toliko je narastao da je Katarina II., car Rusije već 1764. nametnula Poljacima svog bivšeg ljubavnika, Stanislava Poniatowskog za kralja i iznudila 1788. ugovor kojim se osigurala od nepoželjnih reformi poljskog ustava. Kad se poljsko plemstvo – šljahta pobunilo protiv takvog pokroviteljstva sudbina je Poljske bila zapečaćena. Sporazumjevši se s Pruskom i Austrijom o diobi, Katarina je uzela 1772. Bjelorusiju, 1793. Podolje, Volinj, a 1795. i Litvu i Kuroniju. Jednako se carica povela za Petrom Velikim i u turskom pitanju. Raspadanje tatarske vlasti na jugu Rusima nije otvorilo put na more; obalama Crnog mora zavladao je turski sultan. Zauzećem Azova Petar Veliki provalio je vrata na Donu i u vezi s time zanio se idejom kižarskog rata europskih naroda protiv Turaka. Europa se nije odazvala pozivu, on je 1711. čak izgubio Azov, ali protjerivanje Turaka u Aziju otada je jedna od programnih točaka ruske politike, jer je odgovaralo njenoj čežnji za slobodnim pristupom k moru. U skladu s time počela za carice Ane utakmica između Rusije i Austrije u borbi s Turskom. Ana ju je potisnula ratom od 1736. – 1739. prema moru, a pod Katarinom II. ruske su čete prvi put prešle Dunav i prisilile sultana na mir u Kučuk-Kainardži (1774.), kojim se odrekao ušća Buga, Dnjestra i Dona s Azovom. Premda je pristao i na ruski protektorat nad pravoslavnim svojim podanicima, mir je bio samo primirje jer je „grčki projekt“ imao u vidu diobu Turske po kojoj bi Rusija imala doprijeti do Sredozemnog mora obnovom Bizantskog Carstva. Drugi turski rat (1787. – 1791.) u kojem se carica s Josipom II. Habsburškim borila za ostvarenje tog plana, nije uspio. Unutrašnje trzavice i Josipova smrt zaustavile su prodiranje austrijskih četa. Rusija se morala zadovoljiti zemljom od Buga do Dnjestra, to više što je francuska revolucija dala njenoj politici novi smjer.
[uredi] Napoleonski ratovi i 19. stoljeće
Zastrašena „jakobinskim duhom“ Rusija se pridružila konzervativnim silama, Austriji, Velikoj Britaniji, Prusiji, pa i Turskoj, dok nije slom Prusije 1806. – 1807. otjerao Aleksandra I. u naručje Napoleonu, koji je predložio diobu Europe, ostavljajući mu slobodne ruke na istoku. Stoga je car mogao oteti Šveđanima 1808. – 1809. Finsku, a Turcima 1812. Besarabiju. Ali različite nesuglasice, osobito zbog Napoleonova „kontinentalnog sustava“, koji je Rusima zabranjivao trgovinu s Velikom Britanijom, potkopale su savez; još 1812. Napoleon je navalio na Rusiju. Katastrofa francuske vojske učinila je Aleksandra spasiteljem Europe. Rusko-prusko-austrijski savez skršio je kod Leipziga Napoleonovu moć. Bečki je kongres dodijelio Rusiji Varšavu s većim dijelom Povislja, iako je ono kod prvih dioba Poljske pripalo Austriji i Prusiji. Kao pobjednik u Parizu Aleksandar je sastavio nacrt društva naroda, Svete alijanse, koja je imala združiti europske države u trajnu zajednicu kršćanske ljubavi i bratstva. No kako su te zvučne riječi značile zapravo samo održavanje stanja stvorenog Bečkim kongresom, to se svaki liberalni i nacionalni pokret smatrao atentatom na svjetski mir. S toga stajališta Aleksandar je osudio čak i grčki ustanak protiv Turaka; tek je Nikola I. pomogao Grcima, zajedno s Velikom Britanijom i Francuskom, i nametnuo Turskoj mir u Drinopolju (1829.), kojim se Rusija protegla do ušća Dunava, dok je Grcima priznata neovisnost, a Srbiji i rumunjskim kneževinama, Vlaškoj i Moldaviji, potpuna unutrašnja autonomija. To je bio udarac za Svetu alijansu, od koga se nije više oporavila. Pošto se zbog Istočnog pitanja razišla u vanjskoj politici, Srpanjska ju je revolucija pocijepala još i u unutrašnjoj osnutkom parlamentarne monarhije u Francuskoj (1830.). To grčevitije držao se sada Nikola I. načela Svete alijanse u srednjoj i istočnoj Europi (primjenjujući ih u korist ruske hegemonije). Tako pomogne 1833. sultanu protiv egipatskog paše i ishodi zato od njega ugovor prema kojemu je Turska zatvorila Dardanele ratnim brodovima svih tuđih država; 1849. poslao je rusku vojsku Franji Josipu da uguši mađarsku revoluciju, a 1850. osujetio ujedinjenje Nijemaca pod pruskim vodstvom, uspostavljajući pristajanjem uz Austriju staru ravnotežu između obiju njemačkih velikih sila.
Uvjeren da je zauvijek zadužio mladog austrijskog cara, Nikola se odlučio požuriti rješenje Istočnog pitanja. Ali kad su ruske čete 1853. ušle u rumunjske kneževine, Austrija se otrese ruskog tutorstva i postiže prijetnjama povlačenje Rusije; Velika Britanija i Francuska otvoreno su prešle na tursku stranu i porazili Rusiju u Krimskom ratu. Slomom ruske prevlasti uzdrman je i Nikolin sustav kod kuće. Već u Napoleonovo doba tisuće se Rusa nadahnulo duhom Francuske revolucije i njemačkog preporoda. Osnivali su tajne „saveze“, kojih se članovi, većinom časnici, oduševljavahu konstitucijom, pače i republikom i federalizmom. Njihovo je djelo bio ustanak „dekabrista“. Novi car Nikola nastojao je zatrijeti svaki daljnji otpor cenzurom, policijom, militarizacijom sveučilišta i progonima u Sibir. Pod utjecajem njemačke filozofije i zapadnog socijalizma oporba je i pokraj sveg despotizma stalno rasla, dijeleći se na dva tabora, liberalne Zapadnjake i njihove protivnike Slavjanofile.
[uredi] Reforme i konzervativizam
Nikolin se nasljednik, Aleksandar II., odlučio na reforme. Oslobodio je 1861. seljake, dao oblastima i gubernijama samoupravu osnutkom „zemstva“ s biranim predstavništvima, uredio gradsku samoupravu, dao autonomiju sveučilištima i reformirao srednje škole. Inteligencija, stvorena preko noći, naglo se radikalizirala. Oslobođenje seljaštva svojom neispravnom provedbom izazvalo je novo nezadovoljstvo. Godine 1866. pokušan je atentat na cara; novo pooštrenje cenzure nije moglo više istrijebiti revolucionarni duh, naprotiv, jedna od tajnih organizacija, „Narodna volja“, već je 70-ih godina načelno prihvatila metodu terora i ubila 1881. cara.
Kako se Aleksandar III. odmah vratio režimu željezne ruke, prevrat je u unutrašnjoj politici, izazvan Krimskim ratom, ostao samo epizoda. To trajnije djelovao u vanjskoj politici jer joj se težište prenijelo na 50 godina u Aziju. Kina je ustupila 1858. – 1860. Poamurje do Japanskog mora; do 1876. stekla je Rusija kanate Buharu, Hivu i Kokand, 1880. – 1886. pokorila Turkmene, zauzela oazu Merv i spojila je sa zaleđem Transkaspijskom željeznicom. 1891. – 1893. približila se preko afganskog Pamira Rusija indijskoj granici; Englezi su je zaustavili ugovorom od 1895. jedva 20 km pred njom. Njihova bojazan za Indiju još narasla, kad se Tibet odmetnuo od Kine i poslao uobičajene darove 1900. ruskom umjesto kineskom caru. Iste je godine Rusija financijski zarobila Perziju, a 1903. se učvrstila tamo i vojnički. 1891. počela je gradnja Sibirske željeznice do Vladivostoka. 1896. Rusija je dobila od Kine koncesiju za mandžursku prugu do Port Arthura; iste je godine nagovorila Japan na kondominij u Koreji, 1898. uzela Port Arthur u zakup, a ustanak Kineza protiv stranaca 1900. dade joj izliku da zaposjedne i cijelu Mandžuriju.
Tek je bosansko-hercegovački ustanak 1875. – 1876. pozvao Rusiju iz Središnje Azije natrag na Balkan. Korekture Berlinskog kongresa prouzročile su raskinuće Saveza triju careva, jer je iza revizije stajala pored Velike Britanije i Austro-Ugarska. Ipak se zbog ruskih briga u Aziji savez već 1881. obnovio; samovlasno ujedinjenje Rumelije s Bugarskom 1885. i poziv austrijskom časniku Ferdinandu Coburgškom na bugarsko prijestolje 1887. razbili su ga po drugi puta. Bismarck je sklopio doduše još iste godine novi ugovor s Petrogradom, ali kako ga je njegov nasljednik Caprivi odbio produžiti, štoviše obnovom je Trojnog saveza podupro Austro-Ugarsku, Rusija se poveže s Francuskom (1891/4.).
[uredi] Kraj Ruskog Carstva
Poraz u Rusko-japanskom ratu 1904. – 1905. potisnuo je Ruse iz Koreje i Mandžurije, a revolucija 1905. – 1906. izvojštila je parlament, „dumu“, u kojem je brzo progovorila ruska inteligencija, a ta bijaše liberalna i nacionalna, dakle za Veliku Britaniju, protiv Austrije i Turske. Kad je 1906. anglofil Izvoljski postao ministar vanjskih poslova, Rusija je ostavila Aziju. Ugovorom od 1907. sporazumjela se s Velikom Britanijom, a 1908. za aneksijske krize predvodila je već zbor austrijskih neprijatelja, Godine 1912. kumovala je Balkanskom savezu, a 1914. zaratila se s Austro-Ugarskom kao zaštitnica Srbije. Porazi na ratištu, glad i sukob s dumom izazvaše u ožujku 1917. revoluciju. Car bi svrgnut; slabu demokratsku vladu Kerenskog oborila je već u studenom boljševička revolucija pod Lenjinom.
