Norveški jezik
Izvor: Wikipedija
 |
Norveški jezik Norsk |
| Države govorenja: |
Norveška |
| Regije govorenja: |
Skandinavija |
| Broj govornika: | materinski jezik: oko 5 milijuna |
| Rang: | - |
| Razredba: | indoeuropski germanski |
| Službeni status | |
| Služben u: | Norveška |
| Regulatori: | Norsk språkråd (Vijeće za norveški jezik) |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1: | no (norveški) nn (nynorsk) |
| ISO 639-2: | nor (norveški) nno (nynorsk) |
| SIL | NRN (nynorsk) NRR (bokmål) |
| Vidi također: Jezik | Popis jezika | |
Norveški jezik (norveški: norsk /nošk/) je sjevernogermanski jezik indoeuropskog podrijetla koji se pretežno govori u Norveškoj. Jezik govori oko 4,5 milijuna ljudi u Norveškoj i oko milijun ljudi van Norveške. Norveški jezik postoji u dvije službene inačice: bokmål /bukmol/ (otprilike: knjiški norveški) ili riksmål /riksmol/ (otprilike: državni norveški) i nynorsk /ninošk/ (otprilike: novonorveški) ili landsmål /landsmol/ (otprilike: pokrajinski norveški). Osobe koje govore švedski i norveški obično razumiju jedni druge bez većih problema. Ovo važi i za danski i norveški jezik, s tim da je veća sličnost u pisanju nego u govorenju jer je pisana književna inačica norveškog vrlo slična pisanom danskom zbog višestoljetne jezične unije koja je bila posljedica političke unije.
Sadržaj |
[uredi] Povijest
Norveški jezik vuče svoje podrijetlo iz prasjevernogermanskog jezika poznatog i kao staronordijski, a koji se govorio na prostoru Skandinavije u prvih tisuću godina naše ere. Staronordijski se jezik danas može vidjeti u obliku runa na prostoru čitave Skandinavije. Ovaj jezik se vremenom podijelio na dva narječja zapadnonordijski (norveški: norrønt) i istočnonordijski. Iz zapadnonordijskog su se s vremenom razvili norveški, islandski i farski dok su se iz istočnonordijskog razvili švedski i danski.
Dolaskom kršćanstva u Skandinaviju u 10. stoljeću rune se prestaju koristiti i u uporabu dolazi latinica. Ime koje se koristi za jezik koji se u ovo vrijeme govori i piše na području Norveške je staronorveški (norveški: gammelnorsk). Ovaj jezik je potpuno identičan s jezikom koji se u isto vrijeme govori i piše na području Farskih otoka i Islanda jer su ove otoke naselili upravo norveški Vikinzi u 9. st..
Dolazkom crne smrti u 13. stoljeću većina pismenih govornika ovog jezika umire i s njima nestaje staronorveški kao pisana inačica jezika. Tekstovi pisani poslije crne smrti su u pravilu pisani mješavinom švedskog, danskog i staronorveškog. Ova pismena inačica jezika se označava kao srednjonorveški (norveški: mellomnorsk).
Unijom između Norveške i Danske i reformacijom danski postaje službena pisana inačica u Norveškoj. Na Farskim otocima i na Islandu se nastavlja uporaba srednjonorveškog koji se kasnije razvija u zasebne jezike: islandski i ferojski. Danski je tako bio službeni jezik kroz nekoliko stoljeća, no ipak će se sve više početi razlikovati: prvenstveno će do izražaja dolaziti norveški izgovor danske pisane norme. Uvođenjem danskog kao pismene inačice u norveški jezik ulaze mnoge posuđenice, prvenstveno iz njemačkog i danskog jezika.
Pripadanje Norveške pod Švedsku 1814. godine otvara diskusiju o pisanoj inačici norveškog jezika koja bi se razlikovala od danskog, a koja je izazvala podjelu javnosti na dva dijela. Jedan dio je želio da se novi pisani norveški temelji na narječjima jer oni nisu bili pod utjecajem danskog jezika, kao standardnoga. Najglasniji zagovaratelj ove ideje bio je norveški samouki jezikoslovac Ivar Aasen. Ova inačica pisanog norveškog je 1929. godine službeno dobila ime nynorsk (prije se zvala i landsmål, otprilike: pokrajinski jezik) i postala je drugi standarrdni jezik u Norveškoj.
Drugi dio javnosti podržavao je ideju da se u danski pisani jezik koji se koristio u Norveškoj postupno uvode norveške riječi i izbacuju danske. Ovaj dio javnosti je bio predvođen prosvjetiteljom Knudom Knudsenom. Ova se inačica norveškog jezika prvobitno nazivala državni norveški (norveški: riksmål) da bi 1929. godine dobila svoje službeno ime bokmål.
U 20. stoljeću Norveška država pokušava ujediniti nynorsk i bokmål u jednu inačicu pisanog norveškog pod imenom samnorsk (zajednički norveški). Velike reforme jezika bivaju provedene 1917., 1938. i 1959. godine. Samnorsk nailazi na otpor u velikom dijelu javnosti i država odustaje od ovog projekta sredinom 60-ih godina.
Danas su oba jezika službena i standardna, i gotovo sve se tiskovine, posebice one službene, objavljuju na oba jezika, također se u školi uče oba. Ipak, u praksi bokmål ima daleko više govornika, otprilike između 85 i 90% stanovništva. Kada se norveški uči kao strani jezik, uči se upravo bokmål. Broj govornika nynorska dostigao je vrhunac za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je prema procjenama jedna trećina stanovništva koristila tu inačicu pisanog norveškog jezika. Od završetka Drugog svjetskog rata ovaj broj je pao na sadašnjih 10% - 15%.
Od 1952. do 1972. godine jezik regulira Norsk språknemnd, kada tu obavezu preuzima Norsk språkråd.
[uredi] Bokmål i nynorsk
Bokmål (knjiškonorveški) se zasniva na danskoj književnoj tradiciji. Razlog ovome je danska dominacija u Norveškoj i status danskog jezika kao službenog jezika u Norveškoj od srednjeg vijeka. Kao posljedica toga i danas su razlike u pismu između standardnoga danskog i standardnoga norveškog (prvenstveno bokmåla) još uvijek relativno male. Ove razlike su uvedene sredinom 18. stoljeća kada je Knud Knudsen (1812. - 1859.) započeo reformaciju norveškog jezika.
U ovo vrijeme jezik je bio poznat pod imenom riksmål (državnonorveški). 1928. jezik je službeno preimenovan u bokmål. Između 1917. i 1965. u Norveškoj je službeni program države bio ujedinjenje dvije pisane inačice norveškog u jednu. Ova ujedinjena inačica poznata je kao samnorsk (zajedničkonorveški). Pod utjecajem ove politike u bokmål su uvedena neka pravopisna pravila iz nynorska. Danas se ime riksmål (državnonorveški) koristi za pravopis prije reformi s početka prošlog stoljeća, dok se ime bokmål (knjiškonorveški) koristi za inačicu jezika u kojoj su reforme uvedene.
[uredi] Nynorsk i bokmål
Nynorsk je druga službena pisana inačica norveškog jezika. Nastao je većinom radom Ivara Aasena između 1842. i 1873. godine. Cilj jezika je bio da bude protuteža "danskom" norveškom koji je govorilo gradsko stanovništvo i bogatiji slojevi norveškog društva.
Za vrijeme norveške politike stvaranja samnorska (zajedničkonorveškog) u nynorsk su uvedena neka od pravila iz bokmåla (knjiškonorveškog). Nynorsk u kojem ove reforme nisu uvedene naziva se høgnorsk (visokonorveški).
[uredi] Samnorsk
Samnorsk (zajedničkonorveški) je inačica norveškog jezika koja je trebala nastati spajanjem bokmåla (knjiškonorveškog) i nynorska (novonorveškog). Plan norveške države za stvaranje ove inačice pisanog jezika je danas službeno odbačen.
[uredi] Klasifikacija jezika
Crveno: zapadni staronordijski; narančasto: istočni staronordijski; ljubičasto: starogotlandski; zeleno: ostali germanski jezici s kojima je staronordijski zadržao međusobnu razumljivost.
Norveški jezik spada u porodicu indoeuropskih jezika. Praindoeuropski jezik se s vremenom razvio u različite grupe jezika migracijom stanovništva koje je prvobitno govorilo ovaj jezik. Germani su početkom nove ere govorili protogermanski jezik koji se sa vremenom podijelio u tri grupe; zapadno-, istočno- i sjevernogermanski (odnosno staronordijski). Sjevernogermanska grupa se kasnije grana u norveški, danski, švedski, islandski i ferojski jezik.
Ovi sjevernogermanski jezici se obično klasificiraju u dvije skupine: zapadnonordijsku (ili zapadnoskandinavsku) grupu i istočnonordijsku (ili istočnoskandinavsku) grupu. Klasifikacija se temelji na fonološkim promjenama iz staronordijskog jezika koji je svima u osnovi. Na primjer riječ most se u istočnonordijskim jezicima zove bro, dok se ista riječ zove bru u zapadnonordijskim jezicima. Islandski, ferojski i norveški jezik pripadaju zapadno nordijskoj grupi, dok švedski i danski pripadaju istočnonordijskoj grupi. Ova klasifikacija nije relevantna za norveški jezik kao cjelinu zbog toga što granica između ove dvije fonetske skupine djeli norveški na dva dijela. Narječja norveškog koja se govore na jugoistoku Norveške pripadaju istočnonordijskoj grupi, dok ostatak norveških narječjâ pripada zapadnonordijskoj grupi.
Danas se ovakva podjela često osporava jer današnji norveški ima daleko više sličnosti sa suvremenim danskim, pa i švedskim, negoli s islandskim i/ili ferojskim.
[uredi] Fonetika i izgovor
U norveškom jeziku postoje velike varijacije u izgovoru između različitih narječjâ. U norveškom kao i u drugim skandinavskim jezicima postoji relativno veliki broj samoglasnika. U norveškom jeziku ton kojim se riječi izgovoraju može predstavljati razliku između dva značenja iste riječi. Drugi jezici u Europi u kojima također postoje tonalne razlike su hrvatski, švedski, slovenski i estonski.
[uredi] Narječja
Norveški jezik je prepoznatljiv po relativno velikim razlikama između različitih narječja i velikom broju istih. Razlike među narječjima se obično pripisuju velikim zemljopisnim udaljenostima među stanovništvom i planinskom okruženju koje je ranije ograničavalo kontakt između ljudi. Posebnost norveškog jezika je da su narječja u današnjici dobila jak položaj, kako u službenim tako i u neslužbenim situacijama. Standarizirano narječje postoji ali nije dovoljno rašireno i vezan je za bokmål. Ovaj standarizirano narječje se govori samo u pokrajini Østlandet.
[uredi] Vanjske poveznice
- no.wikipedia.org - Wikipedija na norveškom (bokmål)
- nn.wikipedia.org - Wikipedija na norveškom (nynorsk)
