Charles Baudelaire

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Charles Pierre Baudelaire

rođen:	9. april, 1821. Pariz, Francuska
preminuo:	31. august, 1867. Pariz, Francuska

Charles Baudelaire (Pariz, 9. april 1821. - Pariz, 31. august 1867.) bio je francuski pjesnik i kritičar.

[izmijeni] Biografija

Godine 1827. umire njegov otac (svećenik "svrzimantija") koji je bio jedan obrazovan čovjek, obuzet idejama prosvjetiteljstva i ljubitelj slikarstva, i sam slikar, ostavio mu je u nasljedstvo jedno spirutalno bogatstvo. Godinu dana kasnije, njegova majka se preudaje za zapovjednika bataljuna Aupicka. Budući pjesnik neće nikad oprostiti majci tu preudaju a vojnik Aupick utjelovljuje u njegovim očima sve što čini prepreku onme što voli : majku, poeziju, san, život bez neiozvjesnosti.

Izbačen 1839. godine iz liceja zbog neke sitnice, Baudelaire izabire život suprotstavljen građanskim vrijednostima utjelovljenim u majci i očuhu. Taj pak, sudeći život svog pastorka "skandaloznim", odlučuje pozvati ga na putovanje u Indiju; putovanje koje će Baudelaire skratiti, ali koje će natopiti njegovu imaginaciju (ljubav prema moru, egzotične vizije).

Po povratku u Pariz, zaljubio se u Jeanne Duval, mladu mulatkinju, s kojom će upoznati čari i gorčine strasti. Prezaduženi dandy , stavljen je pod sudsko skrbništvo judiciaire i upoznaje od 1842. jedan mizeran život. Tada započinje više poema Cvjetovi zla (Fleurs du mal). Kritičar umjetnosti i novinar, on napada egzaltirane forme romantizma. Godine1848. sudjeluje u svim bitkama na pariškim barikadama, govori se, da bi pobudio ustanike na strijeljanje Aupicka. Kasnije, dijeli mržnju Gustava Flobera i Viktora Igoa protiv Napoleona trećeg.

Cvjetovi zla (Fleurs du mal) izlaze 1857. a zbirka je dijelom osuđena «zbog vrijeđanja javnog morala i pristojnog vladanja». Novo izdanje 1861. bit će obogaćeno i restrukturirano ali također zabranama sudca Pinara amputirano za šest pjesama (Les bijoux/Dragulji ; Le Léthé/Leta ; À celle qui est trop gaie/Onoj koja je previše simpatična; Lesbos/Lezbos; Femmes damnées/Proklete žene (prva pjesma); Les métamorphoses du vampire/Metamorfoze vampira).

Bio je priznat samo od nekolicine svojih istomišljenika. U Figarou od 5. jula 1857, Gustave Bourdin je ovako reagirao prilikom pojave njegovih Cvjetova zla: «Ima momenata kad sumnjam u mentalno zdravlje gosp. Baudelairea, ima ih kad više ne sumnjam; to je većinom pri monotonom ponavljanju i premeditaciji istih stvari, istih misli. Odvratno natiskuje gnusno; odvratnost se asocirala s infektivnim... ».

Pjesnik tada odlazi u Belgiju i nastanjuje se u Bruxellesu, gdje priprema jedan pamflet protiv te zemlje koja u njegovim očima ima izgled karikature francuske buržoazije. U Bruxellesu susreće Felicijana Ropsa koji će ilustrirati njegove Cvjetove zla (Fleurs du mal. Umire u Parizu od afazije i paralize 1867. godine. Ukopan je na groblju Montparnasse (6. odjeljenje), u istom grobu gdje su ukopani i njegov očuh general Aupick i njegova majka.

Treće izdanje (1868) neće izići za njegovog života. Po njegovoj smrti, njegovo literarno naslijeđe prodano je na aukciji. Michel Lévy (izdavač) ga stječe za 1 750 franaka. Presuda iz godine 1857. neće biti revidirana, niti Baudelaire rehabilitiran prije 1949. godine.

[izmijeni] Pjesništvo

Njegovo djelo sadrži elemente romantizma i orijetaciju simbolista. Uz zbirku pjesama "Cvjetovi zla", koju mnogi smatraju najvažnijim lirskim djelom 19. vijeka, napisao je i zbirku pjesničkih crtica "Spleen Pariza", kojima je stvorio novu pjesničku vrstu. Pisao je sjajne likovne kritike, a istaknuo se i kao prevoditelj. Bio je jedan od prvih Francuza koji je upozorio na Wagnerov genij. Obilježen kao bludnik i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala, svojim je pjesmama proširio područja poetskog, otkrio suvremenicima čitave predjele novih ljepota i grozota. Ni za života, ni prvih decenija nakon smrti nije stekao zasluženo priznanje.

Danas priznat kao vrhunski pisac francuske poezije, Baudelaire je postao klasikom. Barbey d'Aurevilly vidi u njemu «jednog Dantea jedne posrnule epohe».

Kroz svoje djelo, Baudelaire je nastoja istkati i pokazati veze između zla i ljepote, nasilja i naslade (Mučenica). Usporedo svojim zastrašujućim pjesmama (Semper Ædem) ili za njegovo doba skandaloznim (Delphine i Hyppolite), on je izrazio melankoliju (Mœsta et errabunda) i zavist uostalom (Poziv na putovanje).