Bihać
From Wikipedia
Bihać je grad i središte istoimene općine u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, te upravni centar Unsko-sanskog kantona. Površina općine je oko 900 km². Do 1995. godine površina općine iznosila je 689 km², da bi, po zaključenju Dejtonskog sporazuma, dio prijeratne općine Drvar bio pripojen općini Bihać. Prema popisu iz 1991. godine, općina je brojala 70.732 stanovnika, a prema zvaničnim podacima, broj stanovnika 2003.godine iznosio je 60.707. Sam grad ima 39.195 stanovnika.
Sadržaj/Садржај |
[edit] Historija
[edit] Prethistorijsko doba
Geografski položaj i pogodni klimatski uslovi su od pradavnih vremena pogodovali naseljavanju ljudi na bihaćko područje. Iako nedavno istraženo, na osnovu iskopina i brojnih ostataka, ustanovljeno je prisustvo čovjeka u starijem kamenom, kasnom bronzanom, te starijem i mlađem željeznom dobu. U Račiću, deset kilometara jugoistočno od Bihaća, zajedno sa kostima mamuta, pronađena su dva kremena novčića.
Prisustvo dijelova plemena Japoda na ovom području sigurno je dokazano. Počevši od VIII stoljeća p.n.e. oni, pored dijela Slavonije, Gorskog kotara i Like, naseljavaju i Bihaćko polje. Japodska kultura obilježila je Bihać izuzetnim vrijednostima dalekog naslijeđa, od konstrukcionih rješenja sojenica, preko nakita od bronze, željeza i srebra, do "Japodskog konjanika". Nalazi iz mnogih mijesta, među kojima su Bihać, Golubić, Pritoka i Ripac, prikazuju specifičan karakter ilirske kulture na japodskom području (urne s prizorima iz svakodnevnog i zagrobnog zivota, ravni grobovi s bogatim prizorima, nakit, oružje, japodske kape).
[edit] Rimsko doba
Nakon hiljadu godina bivstvovanja na ovim prostorima Japode pokoravaju izvježbane rimske legije koje iz više pravaca prodiru na Balkanski poluotok. Rimski vojskovođa Oktavijan 35. godine p.n.e. kreće na japodska plemena da bi uspostavio konačnu vlast Rimske imperije. Ovo područje je pripalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Rimljani donose svoje običaje, zakone i tradicionalno graditeljstvo. Neki stariji historiografi locirali su na terenu današnjeg sela Golubić rimski grad Raetinium. Prema površinskim nalazima građevinskog materijala i kamenim spomenicima može se pretpostaviti postojanje rimskog gradskog centra u okolini Bihaća. Ostaci pojedinih zgrada otkriveni su na Humačkim glavicama, u Izačiću, Založju i Brekovici. Termalni izvor u Gati Ilidži i veća zgrada ozidani su u rimsko doba. Umjetnost antičkog doba sačuvana je na kamenim nadgrobnim spomenicima gdje se pretežno pojavljuju geometrijski motivi.
[edit] Srednji vijek
Polovinom II stoljeća n.e. pojavljuju se djela rađena u reljefu (Mitrasovi reljefi, reljef Silvan i Nimfa, glava Gorgone). Početkom VI stoljeća (505. godine) rimske provincije Dalmacija (kojoj je pripadalo i bihaćko područje) Liburnija i Savija spojene su u jednu pokrajinu pod vladom gotskog kneza. Početkom VII stoljeća, izmedju 602. i 614. godine, Slaveni su naselili bihaćki kraj kad i počinje trajni proces slavenizacije. Slavenska plemena, nastanjena na ovom i širem području tokom ranog srednjeg vijeka uskoro bivaju preplavljena dolaskom novih Slavena, te se nalaze na stalnom udaru Bizantije s istoka i Franačke države sa zapada. Ovim područjem gospodarili su Franci, Bizantija, nekoliko godina bosanski kralj Tvrtko I, ali u ime Ladislava Napuljskog. Grad je u njegovo ime bio zauzeo herceg splitski Hrvoje Hrvatinić.
Grad je bio središte hrvatske kraljevine pod kraljem Tomislavom sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1102, ali grad i okolna područja i dalje ostaju nastanjeni Hrvatima i van jurisdikcije Ugarske. Do tada se govori o bihaćkom kraju, bihaćkom području, o jednom bezimenom prostoru, a da se ime grada ne spominje. Što je i razumljivo, jer opća imenica "bihać" označava kraljevsko dobro, što govori da je ovo područje pripadalo kraljevima. Sam taj ekonomsko-politički termin postaje toponim posvuda gdje se govorilo narodnim jezikom, dakle govori se o kraljevskom području i vlasništvu.
Postoje Bijaći u Dalmaciji koji su pripadali hrvatskim kraljevima porijeklom iz Dalmatinske Hrvatske, kao i Bišće u Hercegovini gdje bosanski kraljevi kralj Tvrtko i kralj Ostoja potpisuju svoje čuvene Povelje izdane Dubrovčanima. Tamošnje Bišće se nalazilo pod planinom Bišće, a bošnjačke obitelji Bišćevići u Mostaru i okolini su porijeklom otuda, a ne iz krajiškog Bihaća.
Padom pod Osmanlije evropski kartografi ovo područje nazivaju "Turska Hrvatska", da bi kasnije Turci i Srbi promijenili naziv u Krajina, pa po tome u Bosanska Krajina nasuprot Vojnoj Krajini s druge strane granice.
Bela IV, hrvatsko-ugarski kralj 26. februara 1260. godine izdaje povelju koja je neposredna potvrda o postojanju grada Wyhygha, katkad Vihucha i redovno Bišća, na Otoku sv. Ladislava kojeg oplakuje rijeka Una. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom s pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, sto čini osnovu njegovog daljeg razvoja i u čemu je bit njegovog statusa "slobodnog kraljevskog grada". Bihać se formira i razvija kao gradski, trgovački i zanatski centar na raskršću puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom s velikim brojem puškarnica i okruglim četverokutnim kulama.
Na glagoljskoj listini s kraja XIV stoljeća sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. Na srednjoj je zastava s natpisom Civitatis Bihigiensis. Isti motiv ima grb grada. U starim i sačuvanim pergamentnim listovima grad se spominje pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Bichich, , Bihag, Vywegh, Wyjgh, što je, zapravo plod neujednačenog i nedefiniranog pravopisa tog vremena. U srednjovjekovnom periodu Bihać postaje zanimljiv i privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona iako je s vremena na vrijeme preživljavao mnoge udare.
U jednom momentu brojao je deset hiljada stanovnika, dok je u isto vrijeme Pariz brojao 60 hiljada stanovnika. Zanimljivo je da se već od samog početka pojave protestantskog kršćanstva u Bihaću obavlja bogosluženje i za taj oblik kršćanstva, a ostataka bogumilskih (krstjanskih, Crkva bosanska) grobnica našlo se i u okolici Bihaća, što svjedoči da je bogumilstvo bilo uzelo maha i u ovom dijelu Bosne. Od kulturnih zanimljivost valja spomenuti da se kao član magistrata - građanin - na spisku nalazi i prvi hrvatski romanopisac Petar Zoranić, a Juraj Križanić, prvi panslaven, teoretičar muzike, bibliotekar, matematičar, jezikoslovac porijeklom je iz predstraže Bihaća, Ripča.
Arheolozi su otkrili i izbrojali ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih kao odbrambeni pojas protiv Osmanlija, te tvrdo zidanih gradova koji govore o tome kako se granica utvrđivala i branila. Te gradove izgradili su, utvrdili i naoružali isključivo vlastitim novcima Frankopani, Zrinski, Babonići Blagajski i drugi. Sami nazivi tih gradova su interesantni već i stoga što njegova etimologija upućuje na izvor u Slavenskoj mitologiji. Naprimjer Podzvizd, nosi ime jednog slavenskog božanstva. U borbama za ugarsko-hrvatsko prijestolje, tokom XIV vijeka i kasnije, na područjima oko rijeke Une, dolazi do sukoba između moćnih vlastelina koji podržavaju svoje pretendente. Ali i međusobne razmirice domaćeg plemstva dovode do nezadovoljstva među stanovništvom i slabe odbrambenu moć područja. U takvim nemirnim vremenima Bihać nije mogao sačuvati status slobodnog kraljevskog grada, te je uvučen u dinastijske borbe.
Kralj Sigismund boravi u Bihaću 1412. godine kad ga predaje Frankopanima u čijoj će vlasti ostati do početka XVI vijeka kada ponovno prelazi pod neposrednu kraljevsku vlast kao Regia civitas. Na bihaćkoj Kapetanovoj kuli još stoji lik pelikana, grba Frankopana. U Bišću u više navrata zasjeda Hrvatski staleški sabor, a nedaleko odatle taj isti Sabor u Cetingradu izabire Habsburškog nadvojvodu za hrvatskog kralja.
Pred osmanskom najezdom brojni Hrvati napuštaju svoju postojbinu i naseljavaju se od područja u Pokuplju, Posavini i Gradišću sve do Češke i Moravske gdje se još gaji uspomena na njihov stari kraj Bihać. Brojni toponomi aktuelni i danas svjedoče o nekadašnjem životu Hrvata u ovom kraju, što zapravo znači da ih je određeni broj nastavio obitavati u ovom kraju i pod Osmanskim carstvom i tako prenio zemljopisni naziv novopridošlim stanovnicima, Bošnjacima, Turcima i Vlasima.
[edit] Osmanlijsko doba
Poslije bitke kod Jajca 1463. Bosna je pala pod osmansku vlast. U osvajačkom pohodu prema Evropi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać i cijelo Pounje, tadašnja pogranična područja Hrvatske, koja je bila u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.
Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati odbrambena linija na Uni, tako da jedan po jedan grad padaju. Hrvatsko stanovništo se velikim brojem iseljava prema zapadu, ali znatan broj ostaje i prihvata islam. Međutim, proći će više od 100 godina do pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. godine i izdaje nekolicine lokalnih vojnika, ovaj grad u Pounju osvaja Hasan-paša Predojević, islamizirani Vlah. Tadašnje lokalno stanovništvo velikim dijelom dolazi u podređeni položa u odnosu na Osmanlije u skladu s feudalnim odnosima tog vremena u Osmanlijskom carstvu. Jedan dio stanovništva se naseljava u rubnim područjima grada, a najvećim dijelom u Kraljama u vezi s kojima se i doznaje za povijesno ime grada Bihaća.
Poslije zauzimanja Bihaća na teritoriji između donjeg toka Une, Kupe i Korane formiran je Bihaćki sandžak koji ulazi u sastav Bosanskog pašaluka. Ovom sandžaku pripadaju Bihać, Kamengrad, Ripac, Cazin, Bužim, Ostrovica i Bosanska Krupa.
U isto vrijeme se osnivaju Bihaćka kapetanija i Bihaćki kadiluk. Poslije 1699. godine Bihaćki sandžak je ukinut, a njegove teritorije pripojene su Bosanskom sandžaku.
Nakon Karlovačkog mira (1699) osmanska vojna sila je u defanzivi, a Bosna je izložena napadima Austrije i Mletačke republike.
U XVIII i XIX stoljeću uloga Bihaća svodi se na odbranu najzapadnije granice Osmanske imperije. U više navrata opsjedaju ga vojske sa zapada tako da se ratovanje praktično i ne prekida. Bihać ima sve odlike zaokružene gradske cjeline sa razvijenim funkcijama grada.
Ni brojka od 5.000 stanovnika (1.000 u tvrđavi i 4.000 u pet mahala) se dugo neće mijenjati. U neposrednoj blizini grada je granična linija između Osmanskog carstva i Austrije. Bez obzira na neprijateljstvo, postojali su određeni poslovni odnosi. I pored složenih odnosa, Bihać je u razvoju i usponu.
[edit] Austro-ugarsko doba
Godine 1865. Bihać je sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka. Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska dobija pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Muslimansko stanovništvo BiH, uključujući Bihać, se tome pokušalo oduprijeti oružjem. Borbe protiv austro-ugarskih snaga su trajale dvanaest dana, ali je Bihać 19. septembra 1878. godine je i osvojen.
U Bihaću su te promjene označene simboličnim otvaranjem kapija i naseljavanjem užeg dijela grada, a deceniju kasnije, 1888. godine, porušeni su bedemi. Tako je Bihać izašao iz svoje tvrđave i stopio se sa predgrađem.
U čaršiji i mahalama odvija se život po austrougarskom receptu provincijskog gradića. Otvaraju se osnovna škola, niža gimnazija, trgovačka škola, voćarska škola, formira se vatrogasno društvo, podiže se gradski park, radi se regulacioni plan, vodovod, kanalizacija, struja, postoje kasarne garnizona, oficirska i činovnička kazina. Pored toga početkom 20. stoljeća u Bihaću se već dobro razvila građanska klasa zapadnog tipa, u skladu s industrijaliziranim oblicima života koji je tekao svojim zakonitim tokovima. Otvaraju se banke, tvornice, razvijaju zanati do tada nepoznati. Jedna konstatacija veli da je Bihać najistočniji grad Zapada i najzapadniji grad Istoka.
Novi javni i stambeni objekti, izgrađeni po evropskom uzoru, mijenjaju izgled i veličinu grada te se postepeno gube mahale i čaršija, a formiraju gradske zone. Sve tokove života Bihaća prate i demografske promjene, tako da grad 1910. godine ima 8.370 stanovnika.
[edit] Bihać u prvoj Jugoslaviji
Nakon završetka prvog svjetskog rata, Bihać je postao dio Kraljevine SHS.
U periodu između dva svjetska rata grad Bihać nije u svom razvoju doživio bitnije promjene. Zadržao je funkcije upravnog, privrednog, prosvjetnog i zdravstvenog centra zapadne Bosne.
Posljedice Prvog svjetskog rata, te Velika svjetska ekonomska kriza negativno su se odrazile na tokove ukupnog razvoja grada.
[edit] Bihać u drugom svjetskom ratu
Za vrijeme drugog svjetskog rata, 13.4. 1941. Bihać su Nijemci, a nešto kasnije je postao dijelom NDH. Godinu i pol dana kasnije, Bihać su koordiniranom akcijom zauzele partizanske snage iz Hrvatske i BiH u bihaćkoj operaciji 4.11. 1942.
Taj je događaj imao veliku važnost, jer su time spojene partizanske teritorije u Lici, Kordunu i Baniji s onima u Dalmaciji i Zapadnoj Bosni, a Bihać je postao središte nove velike slobodne teritorije poznate pod nazivom Bihaćka republika. U njemu je u noći 26/27.11. 1942. osnovan AVNOJ, tijelo koje će imati važnu ulogu u budućoj historiji Jugoslavije.
Nastojanje da se likvidira Bihaćka republika, zajedno s glavninom partizanskih snaga, bilo je glavni cilj osovinske operacije Weiss, u bivšoj jugoslavenskoj historiografiji poznatije kao četvrta neprijateljska ofenziva. Nakon teških borbi njemačke snage su zauzele Bihać 29.1. 1943.
Bihać je u proljeće 1944. teško stradao pri britanskom zračnom bombardiranju. Njemačke i druge osovinske snage su iz Bihaća konačno protjerane nakon šestodnevnih borbi, a jedinice 4. armije i 4. korpusa JA (bivše NOVJ) ušle u grad 28.3. 1945.
[edit] Bihać u drugoj Jugoslaviji
Prvi koraci privrednog razvoja čine ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. U prvih pet posljeratnih godina, pored više izgrađenih školskih objekata, opismenjeno je preko 5.500 odraslih lica.
Godina 1960. je obilježena proslavom 600-te godišnjice postojanja Bihaća kad je na srednjovjekovnim zidinama postavljen reljef. U godini popisa stanovnistva (1961) Bihać ima 15.763 žitelja, a općina 45.884. Na području općine Bihać 1971. godine živi 58.185 stanovnika, a u gradu ima 24.060 žitelja. Prema popisu od 1. aprila 1980. godine grad ima 41.674 stanovnika, a općina 65.679.
Bihać je u doba SFRJ imao važnost kao jedna od najvažnijih garnizona JNA, uključujući i jedan od najvećih vojnih aerodroma u jugoistočnoj Evropi.
[edit] Za vrijeme rata u BiH
Na prvim višestranačkim demokratskim izborima 18.11. 1990. većina stanovništva Bihaća i okolnih regija se, kao i drugdje u BiH, opredijelio za nacionalnu stranku. U slučaju Bihaća to je bila muslimanska (kasnije bošnjačka) stranka SDA.
Tokom raspada Jugoslavije, odnosno rata u Hrvatskoj koji je izbio slijedeće godine, Bihać je služio kao jedna od važnih baza JNA u njenim operacijama protiv Hrvatske vojske.
Općina Bihać i njena šira regija su se kao većinski bošnjački kraj na samom početku rata u BiH 1992. godine našli sa svih strana okruženu srpskim područjima, te tako sve vrijeme bili u nepovoljnom položaju, odsječeni od drugih dijelova BiH pod kontrolom vlade u Sarajevu. Opsada Bihaća, odnosno bihaćkog džepa, trajala je skoro do samog kraja rata.
Međutim, snage Teritorijalne obrane BiH, kasnije Armije BiH su se pokazale sposobnim ne samo obraniti taj teritorij, nego kasnije organizirane kao V korpus Armije BiH pod komandom Atifa Dudakovića izvoditi ofenzivne operacije i tako vezivati veliki dio bosanskosrpskih i krajiških snaga.
Pokušaji da se likvidira bihaćki džep nisu uspjeli čak ni kada je u jesen 1993. dio jedinica V korpusa prešao na stranu Fikreta Abdića i Autonomne pokrajine Zapadne Bosne.
Bihać je konačno deblokiran 5.8. 1995. nakon Operacije Oluja, kada se V korpus Armije BiH spojio sa snagama Hrvatske vojske na bosansko-hrvatskoj granici.
[edit] Geografija
Bihać je smješten u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i privredno je, administrativno i kulturno središte Unsko-sanskog kantona. Na zapadu Bihać graniči s Republikom Hrvatskom, odnosno općinama Donji Lapac i Plitvička Jezera-Korenica, na sjeveru sa općinom Cazin, na istoku sa općinama Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac, a na jugu sa općinom Drvar.
[edit] Privreda
[edit] Obrazovanje
Godine 1998. u Bihaću je osnovan Univerzitet u čiji sastav ulaze:
- Biotehnički fakultet
- Pravni fakultet
- Tehnički fakultet
- Pedagoški fakultet
- Ekonomski fakultet
- Viša medicinska škola
- Islamska pedagoška akademija
Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću u svom sastavu ima opći odsjek. Dekan fakulteta je prof. dr. Mujo Demirović, prodekan za nastavu prof. dr. Dženana Čaušević.
[edit] Kultura
[edit] Razdoblje 1970.-1992.
U to vrijeme u Bihaću postoje sljedeće kulturne ustanove:
- Regionalni muzej Pounja
- Muzej AVNOJ-a
- Istorijski arhiv
- Mala galerija
- Narodna biblioteka Bihać
- Dom JNA
- Radnički univerzitet, a izgrađena je i grandiozna zgrada za budući Dom kulture.
Djeluje više amaterskih klubova:
- KUD "Krajina" sa svojim sekcijama mješoviti hor, dramska grupa i folklorni ansambl
- Književni klub "Ivan Goran Kovačić"
- Bihaćki plesni ansambl
- Muški pjevački oktet "Bihać"
- Duvački orkestar
- Klub likovnih radnika.
Iz Bihaća je poteklo ili u njemu djelovalo više poznatih likovnih umjetnika i književnika: grafičar Dževad Hozo, dizajner Redžo Kolaković, slikar Sadko Hadžihasanović, grafičar Ahmet Hošić, grafičar Mersad Badnjević, dizajner Antoaneta Duić, slikar Muhamed Delić, kipar Ante Brkić, književnici Husein Dervišević,Tomislav Dretar i Hrvoje Jurić, vjerojatni najmlađi pjesnik iz BiH s prvom objavljenom knjigom u 13. godini života.
Manifestacije: Započela je manifestacija simfonijskih orkestara i održana tri puta uz učešće nekoliko desetina simfonijskih orkestara među njima i onih najpoznatijih: beogradskog, zagrebačkog, ljubljanskog, sarajevske RTV, skopskog itd. Redovno je održavana pjesnička manifestacija "Goranovo proljeće", Republičko takmičenje plesnih ansambala, Republička smotra recitatora. Razvija se plodna izdavačka aktivnost koju ostvaruju na književno-umjetničkom planu Književni klub "Ivan Goran Kovačić" i njegov urednik Tomislav Dretar, koji je osnovao i Bihaćki plesni ansambl i doveo čuvenu pedagoginju međunarodne reputacije Tihanu Škrinjarić iz Zagreba da razvija po njenim riječima, neviđeno nadarenu djecu Bihaća. Bihaćki plesni ansambl je pozivan iz velikih tv produkcija Zagreba, Beograda, Ljubljane i Sarajeva da prezentira svoja umijeća u sklopu vrijednih plesnih programa za djecu i odrasle. Na žalost rat je sve prekinuo, a "novi pogled na svijet" retrogradnih umova i potpuno ugasio ovaj vid umjetnosti, jer se pokazuju gole ženske noge.
[edit] Sport
U Bihaću se nalazi Nogometni klub "Jedinstvo". Prvi je klub u BiH koji je prošao prvo kolo nekog evropskog takmičenja. Zadnju utakmicu u evropskom takmičenju su igrali protiv Gigotua. Predsjednik je Hamdija Abdić Tigar. Navijači "Jedinstva" se zovu "Sila nebeska". Najveće sportske uspjehe od svih sportskih klubova u Bihaću ostvario je Odbojkaški klub Bihać. Do početka rata 1992. godine klub se takmičio u Prvoj ligi tadašnje države pod nazivom OK Krajinametal Bihać. Klub je na početku svog djelovanja imao naziv OK Signal Bihać. Po završetku rata 1995. godine, i pored velikih gubitaka (nekoliko prvotimaca je izgubilo živote braneći svoj grad), klub nastavlja sa radom i postiže zapažene rezultate na nivou BiH. Zahvaljujući uspjesima odbojkaša, te velikom interesu koji su mladi Bihaća pokazivali za ovaj sport, Bihać je bio poznat i kao grad odbojke.
[edit] Politika
[edit] Zanimljivosti
Zanimljivosti Bihaća su sakralni spomenici, Fethija džamija i bihaćki nišani. Džamija je vrijedna kulturna činjenica, jer je građena u gotičkom stilu i to je jedina evropska islamska bogomolja izgrađena u gotičkom arhitektonskom stilu. A nišani sami o sebi najbolje govore. Jedinstveni su po stilu i osebujnosti nadgrobni spomenici u svijetu.
U zaklonu roditeljskog doma skrivala se ljepota bošnjačkih djevojaka koje su se odgajale prema obrascima islamske kulture i vrlinama njihovih majki. Priprema za život odvijala se u okviru nastavnog programa pripreme za dobre i vrijedne supruge i majke. Ljepota tkanja, veza, sevdalinke i njihovo osobno njegovanje resile su pravu Bišćanku. Unutrašnja ljepota bošnjačkog obiteljskog života, jasno je vidljivo, bila je na zavidnoj razini kulture svakodnevnog života. Sadržaji svakodnevnice u bošnjačkom građanskom i aristokratskom okružju nisu se razlikovali po vrijednosti od onog zapadnog civilizacijskog kruga. Razina je bila visoka i netipična za susjedne krajeve, ali zato puna ljepote duše Bošnjaka koji su živjeli taj život. Koji su ga kreirali vlastitim sposobnostima dara za stvaralaštvo.
Početkom XX stoljeća gradski Bošnjaci razvijaju raznovrsne oblike javnog života. Očigledno bošnjačka žena ne zaostaje u svojoj emancipaciji za ostalim evropskim ženama. Velikim dijelom je to zasluga i reformatorskih utjecaja reis-ul-eleme Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića koji je porijeklom iz bihaćkog kraja.
Muški dio bihaćkih Bošnjaka gajio je raznovrsne oblike javnog i kulturnog života kojima je glavni nositelj bilo Muslimansko društvo Gajret. Njegovala se i sevdalinka i komorna glazba, ilahije i kaside, jednako kao romanse i balade savremene tom dobu. Na scenu su postavljani komadi tek začete bosanske dramske književnosti, igrokazi bošnjačke povijesne tematike, ali i savremena građanska drama.
[edit] Poznate ličnosti
[edit] Srednjovjekovno razdoblje
- Jakob
- Stjepan (sudija)
[edit] Savremeno doba
- Ahmet Ibukić-Ami, slikar
- Alen Islamović, rođen u Bihaću, nakad basist i vokal rock-grupe "Divlje jagode", te vokal grupe "Bijelo dugme". Nakon razlaza sa Goranom Bregovićem nastavlja uspješnu solo pjevačku karijeru.
- Atif Dudaković, general Armije BiH
- Branka Raunig, arheolog
- Džafer Mahmutović, pisac i historičar
- Ferid Džanić, vođa pobune u Villefranche-de-Rourgue
- Franja Džal, zračni as II svjetskog rata, oborio 56 sovjetskih aviona
- Jasna Diklić, dramska umjetnica
- Krešimir Ižaković, muzeolog
- Luka Marjanović, etnolog, sakupljač narodnih pjesama BiH, univerzitetski profesor
- Milan Katičić, pravnik (dr.iur.),zastupnik u Saboru BiH u vrijeme Austro-Ugarske, Osnivač Napretka u Bihaću
- Natko Katičić, pravnik, univerzitetski profesor u Zagrebu, Redoviti član HAZU
- Petar Šimić, admiral JRM, bivši vođa partijske organizacije u JNA
- Ramiz Dreković, general Armije BiH
- Sead "Zele" Lipovača, rođen u Bihaću, frontmen rock-grupe "Divlje jagode" i jedan od najboljih solo gitarista na području bivše Jugoslavije.
- Stjepan-Džimi Stanić, hrvatski estradni umjetnik
- Tvrtko Čubelić, povjesničar književnosti, univerzitetski profesor
- Zdravko Dizdar, historičar
- Aladin Saračević, arhitekt
- Fikret Velagić, idealista
[edit] Literatura
- Radoslav Lopašić: Bihać i Bihaćka Krajina, izdanje: Dretarova informativna agencija DINA, Bihać 1990.
