Jeruzalem
Izvor: Wikipedija
Jeruzalem (heb. ירושלימ jerušalajm; arap. القُدس al-Kuds = "Sveti"; grč. Ίερουσαλήμ ili Ίεροσόλυμα; lat. Hierosolyma, Hierusalem, Aelia Capitolina) je grad na Bliskom istoku, na području današnjeg Izraela i Palestine.
[uredi] Smještaj i stanovništvo
Smjestio se na raskrižju puteva koji vode od Sredozemnog mora i Tel Aviva prema Mrtvom moru i Jerihonu, te od Damaska i Šekema ili Nablusa na sjeveru, prema Hebronu na jugu. Nalazi se na nadmorskoj visini između 650 i 840 metara, na području gdje pustinja prelazi u polupustinju.
U gradu, kojem službeno pripadaju i mnoga okolna židovska naselja, živi 724.000 stanovnika (podaci od 24. svibnja 2006. Nacionalni, kulturni, socijalni i vjerski sastav stanovništva izrazito je raznolik, a često su pojedine narodnosne, kulturne i vjerske skupine međusobno odijeljene.
Obično se grad dijeli na zapadni, koji je pretežno židovski, i istočni, koji je pretežno arapski. U okviru istočnog Jeruzalema nalazi se i Stari grad, koji je podijeljen u četiri četvrti: muslimansku, židovsku, kršćansku i armensku.
[uredi] Povijest
Arheološki nalazi koji upućuju na postojanje naselja na mjestu ovog grada potjeću iz 3. tisućljeća pr.n.e. Prvo spominjanje grada u pisanim izvorima je iz 2. tisućljeća pr.n.e.
Kao grad pripadao je narodu Kanaanaca, a od 1600. do 1300. pr.n.e. pao je pod egipatski utjecaj, a kanaanski su vladari plaćali danak faraonu. Prema izvještajima tih vladara, koji su ostali zapisani u egipatskim arhivima, grad su u to doba ugrožavali "Habiru", vjerojatno preci Židova, to jest Hebreja.
Oko 1000. pr.n.e. grad su od naroda Jebusejaca (vjerojatno kanaansko pleme) osvojili Židovi. Prema biblijskom izvještaju, Židove je predvodio kralj David, a Jeruzalem postaje središtem nove države, te se otada širi, a arheloški ostaci postaju sve brojniji. U sljedećem je razdoblju izgrađeh i Hram uz grad, a postupno se šire i zidine. Posebno je veliko proširenje grada bilo u doba kralja Ezekije i Jošije u 8. i 7. st. pr.n.e. 587. pr.n.e. grad pada pod babilonsku vlast, a razorene su i zidine i Hram.
Pod perzijskim kraljem Kirom, Židovima je 537. pr.n.e. omogućen povratak u Jeruzalem, a potom i obnova grada i Hrama, koji će biti poznat kao Drugi hram. Grad je bio središtem i židovske pobune protiv helenističke vlasti u 2. st. pr.n.e., a potom i sjedište židovskih etnarha i velikih svećenika, sve dok vlast nije preuzeo Herod I. Veliki koji je postao kraljem. On je dodatno utvrdio grad i dogradio Hram. U 1. stoljeću u Jeruzalemu je razapet Isus, a grad postaje ishodištem kršćanstva.
Nakon Drugog židovskog ustanka pod vodstvom Bar Kokhbe, Rimljani sravnjuju Jeruzalem sa zemljum, grade novi grad i mijenjaju mu ime u Aelia Capitolina. Nakon 325. i davanja slobode kršćanima u Rimskom carstvu, u gradu se podižu brojne crkve, od kojih je najpoznatija bazilika Svetoga groba.
638. Jeruzalem osvajaju Arapi i njime vladaju do dolaska križara 1099, koji će njime vladati do 1187., kad ga osvajaju muslimani sa Saladin na čelu. Gradom će vladati Arapi sve do 1517. Tada ga zauzima turski sultan Sulejman I., koji ponovno gradi veći dio zidina i većinu gradskih vrata koja u i danas vidljiva.
Kroz sve ovo vrijeme mijenjao se i izgled grada. Osobito su za arapske i križarske vlasti nastale današnje ulice Starog grada s tržnicama i trgovinama. Religozna arhitektura je također ostavila traga, kako ona islamska, tako i kršćanska. U tursko vrijeme, osobito u prvih pedesetak gorina, izgrađene su brojne fontane i gradske palače.
Krajem Prvog svjetskog rata grad 1917. pripada Britanskom mandatu u Palestini i otada se sve više doseljavaju Židovi iz Europe, te se grade naselja u zapadnom, novom dijelu grada. Događaji za vrijem i nakon Drugog svjetskog rata dovest će do neizvjesnog položaja Jeruzalema, a status grada postat će jednim od ključnih pitanja u mirovnim pregovorima.
[uredi] Status Jeruzalema
Jeruzalem ima posebno važno mjesto u predaji triju monoteističkih religija: judaizma, kršćanstva i islama, što je kroz povijest izazivalo brojne sukobe. Na međunarodnim mirovnim konferencijama, poput Bečkog (1814.-1815.) i osobito Berlinskog kongresa (1878.), o statusu Jeruzalema raspravljalo se kao o "Pitanju svetih mjesta". Slično je bilo i na Versajskoj konferenciji (1919.).
Prema rezoluciji Ujedinjenih naroda kojom je, nakon Drugog svjetskog rata uspostavljena Država Izrael, ovaj je grad morao ostati po međunarodnom upravom.
Izrael je 1950. proglasio Jeruzalem svojim glavnim gradom, što je ušlo u izraelsko zakonodavstvo 1980., te se u zapadnom Jeruzalemu nalazi sjedište predsjednika, predsjednika vlade, Kneset (izraelski parlament), i gotovo sva ministarstva (jedino je ministarstvo obrane ostalo u Tel Avivu).
Rezolucija 478 Vijeća sigurnosti određuje da je izraelska odluka od 1980. ništavna, te poziva sve države da veleposlanstva zadrže u Tel Avivu. Samo su dvije države uspostavile veleposlanstva u Jeruzalemu.
Za Palestinsku Narodnu Samoupravu Jeruzalem je željeni glavni grad, čemu se Izrael protivi.
Današnji je prevladavajući stav međunarodne zajednice da se do rješenja pitanja statusa Jeruzalema ima doći dogovorom Izraela i Palestine.
