Španjolski građanski rat
Izvor: Wikipedija
Španjolski građanski rat je naziv za oružani sukob koji se od 1936. do 1939. godine vodio u Španjolskoj između legalne vlade i različitih lijevih skupina na jednoj, te desničarskih nacionalističkih pobunjenika na čelu s Franciscom Francom na drugoj strani.
Uzrok rata nalazio se u društvenim i političkim previranjima koje su pogodile Španjolsku nakon proglašenja republike godine 1931. Tim previranjima je doprinos dala i velika ekonomska kriza, koja je radikalizirala velik dio španjolske radničke klase koji je prihvatio anarhizam i komunizam. S druge strane, pokušaji republikanskih vlada da nezadovoljstvo suzbiju reformama izazvali su reakciju među konzervativnim dijelovima španjolskog društva, pogotovo među zemljoposjednicima, Katoličkom Crkvom i , što je, najvažnije, vojskom.
Ti su procesi eskalirali u štrajkove, demonstracije, atentate i druge oblike političkog nasilja za vrijeme vlade desnog centra 1934-36. Ona je nakon izbora u veljači 1936. zamijenjena vladom koju su se sačinjavale političke stranke ljevice i centra ujedinjene u Narodni front. Nova vlada nije bila u stanju zaustaviti nasilje, s obzirom da su u mnogim krajevima Španjolske anarhisti samoinicijativno preuzimali vlast nad tvornicama i javnim institucijama, palili crkve te ubijali sve one koji su smatrani reakcionarima; na te su akcije konzervativci odgovarali vlastitim terorom.
17. srpnja 1936. godine je vojska, na čelu s generalom Sanjurjom, pokušala izvesti državni udar protiv republikanske vlade. Pokušaj je samo djelomično uspio, jer su vladi ostali odani veći dijelovi zrakoplovstva, mornarice, civilne policije, a u mnogim dijelovima zemlje su se pučistima uspješno suprotstavile različite ljevičarske milicije. Pučisti su u prvom trenutku ostvarili kontrolu samo nad ograničenim dijelom zemlje, i kada se ispostavilo da će umjesto brzog preuzimanja vlasti morati voditi građanski rat, bili u nominalno nepovoljnom položaju.
Nedugo nakon što je general Sanjurjo poginuo u avionskoj nesreći, komandu nad pobunjenicima, koji su se počeli nazivati nacionalistima, preuzeo je general Franco. Ubrzo se pokazalo da pobuni mnogi faktori idu u prilog.
Franco je, kao vatreni zagovornik fašizma, od samog početka primio direktnu vojnu pomoć od fašističke Italije i nacističke Njemačke. Nasuprot tome, zapadne sile su se odlučile ne miješati u sukob – Velika Britanija je proglasila embargo na prodaju oružja zaraćenim stranama, bojeći se da bi rat mogao eskalirati u opći europski sukob, za kojeg još nije bila spremna; u susjednoj i politički oštro podijeljenoj Francuskoj je vladao strah da bi intervencija na strani Republike mogla dovesti do građanskog rata. Jedina sila koja je Republici dala opsežniju vojnu pomoć bio je SSSR, ali se ona iz cijelog niza političkih razloga pokazala krajnje kontraproduktivna, prvenstveno zato što je Franca u dijelu javnosti pretvorila u borca protiv komunizma. SAD se također nisu direktno miješale, ali su prešutno podržavale Franca, jer je Demokratska stranka predsjednika Roosevelta imala veliki broj glasača pod utjecajem Katoličke crkve.
U samoj Španjolskoj je nacionalistima na ruku išlo to što su srž njenih oružanih postrojbi činile jedinice pod zapovjedništvom profesionalnih časnika te iskusne kolonijalne trupe. Brojčano jače republikanske snage su se pak sastojale samo dijelom od profesionalne vojske, dok su većinu činile slabo organizirane i koordinirane milicije, kojima je veliki problem predstavljala nedisciplina. Dodatni problem je bio i veliki ideološki raskol na republikanskoj strani – dok je dio pristaša Republike isključivo htio obraniti demokratske institucije, anarhisti i trockisti su građanski rat shvatili kao priliku za izvođenje revolucije. Taj raskol je godine 1938. eskalirao u oružane sukobe koji su bitno oslabili kako vanjskopolitički, tako i vojni položaj Republike.
Zbog svega toga su Francovi pobunjenici polako, ali sigurno širili teritorij pod svojom kontrolom. Republikanska je vlada, s druge strane, pružala žestok otpor, djelomično podržana od strane Internacionalnih brigada – dobrovoljaca iz stranih zemalja koji su iz ideoloških razloga došli braniti Republiku od fašizma. No, sve to nije moglo zaustaviti smanjivanje republikanskog teritorija. Godine 1938. je republikanskoj vladi posljednja nada bilo sve izglednije izbijanje drugog svjetskog rata, koji bi Britaniju i Francusku natjerao da Španjolskoj pomognu kao savezniku protiv Njemačke i Italije. No, te su nade skršene minhenskim sporazumom, pa je krajem 1938. godine došlo do kolapsa morala u republikanskim redovima. Početkom 1939. Francove su snage osvojile glavno republikansko uporište u Kataloniji, što je Britance i Francuze natjeralo da priznaju Francovu vladu. U proljeće 1939. predao se Madrid, a dan kasnije i posljednji republikanski garnizon na španjolskom tlu. Time je završen španjolski građanski rat.
Različite procjene govore da je u španjolskom građanskom ratu poginulo između 500.000 i milijun ljudi, što taj sukob čini jednim od najkrvavijih u modernoj europskoj povijesti. Samo manji dio poginuo je u ratnim operacijama, dok su većina bili žrtve masovnih pokolja koje su nad ideološkim protivnicima činile obje zaraćene strane.
Španjolski građanski rat se često naziva svojevrsnom predigrom drugog svjetskog rata, s obzirom da je predstavljao prvi veće oružani sukob između snaga fašizma i demokracije. Također je predstavljao dobru priliku da se u predvečerje općeg sukoba testiraju neki novi vojni koncepti, odnosno mogućnosti moderne avijacije i tenkova. To je predstavljalo jedan od motiva za uplitanje Njemačke, odnosno SSSR-a u taj sukob.
Pobjednički Franco je dobio vlast nad razorenom i krajnje iscrpljenom državom. Iako su antifašisti izgubili rat, poslije su se mogli tješiti kako je njihova uporna borba ipak posredno dovela do globalne pobjede nad fašizmom. Godine 1940., čak i u trenutku kada je Hitlerova Njemačka bila na vrhuncu moći, Franco jednostavno nije bio u stanju vratiti uslugu i pridružiti se svom savezniku u borbi protiv zapadnih saveznika.
Rat je za Španjolsku imao mnogo dugotrajnije posljedice u obliku desetljeća ekonomske i kulturne izolacije, koja je prekinuta tek nakon Francove smrti 1975. godine. Iako je Španjolska u međuvremenu bitno napredovala, španjolski građanski rat je u kolektivnoj psihi tamošnjeg društva ostavio ožiljke koji i dan-danas utječu na politiku i kulturu.
